Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Odustala na levu nogu

Objavljeno prije

na

Ščepam i neke pridjeve za gušu i odvučem ih s vrha jezika, da slučajno ne izlete

 

Kiša, vetar, dan već ko zna koji… Sve je mutno, maglovito, samo lavež u daljini, lep i vedar. Kad se sakrije sunce, sam nečastivi se uvlači u ljude, kvari im crte lica i u stopala im gura olovo. Možda sam slepa, kada je percepcija sveta u pitanju. Ali, ono malo svog mikrosveta, ne moram da vidim očima, da bih znala. Pokupim opalo lišće tih emocija, sa biljke koja se suši… I protrljam između prstiju, da osetim miris… Kao sa citrusima. I znam, bila bi to predivna biljka, da (me) je preživela. Sam si dok te neko ne nađe. Nevolja je kad niko ne zna da treba da te traži. Prepoznam sebe, ili barem želim da sam to ja, u tom momentu spokoja kad bradom potražim rame i odlutam. Uhvatila sam sebe da to sve češće radim i van svoja četiri zida… Ščepam i neke prideve za gušu i odvučem ih s vrha jezika, da slučajno ne izlete.

Na rubu živaca, a rub nekako gleda u pošumljenu kotlinu i sad ću samo da se skotrljam. Umor prođe da podmetne nogu i hopla-hop. Valjalo bi mi da vrisnem. A teško mi pustiti glas. Odvajkada. I kad treba progovoriti, načeka se čovek dok se ja iznutra malo zgusnem da bude zvuk kad dograbim vazduh. Ostane svet u čekanju jer misli da ću da progovorim, a ja samo ispratim sopstveno disanje i nastavim dalje.

I kao i uvek današnji novinski naslovi su dovoljan razlog da odemo odavde:

Ministarstvo prosvete: Dojave u 115 škola, nastava prekinuta do okončanja provere policije; Rumenko 80 dinara; Iz kase gradske Crkve u Vranju nestala veća suma novca. (Nije nestala, neko ju je vozdigao. Amin.); 52,50 dinara će koštati karta od 50 dinara – Gradonačelnik Beograda; REM o pojavljivanju Kristijana Golubovića na TV: Ne smemo da uskraćujemo prava bivšim robijašima; MIRA U 23 KVADRATA SPAKOVALA DVOSOBAN STAN A IVANA SVE U SAMO 15!: Do sada predato 17.890 komada nelegalnog oružja…

Vrlo je bitno izoštriti čulo gađenja, da ne bi promakla niti jedna sitnica, gest, šušanj suglasnika. Od esencijalne važnosti je dostići nivo prezira koji preuzima funkciju oklopa.

Sovjetska anegdota iz sedamdesetih: Čingačuk (poslednji Mohikanac) saopštava svom narodu:  –– Braćo moja indijanska, imam dobru i lošu vest, s kojom da počnem?  – Daj prvo lošu. – Ove zime ćemo biti gladni, bukvalno ćemo jesti konjski izmet. – Koja je dobra?  – Znam mesto gde ga ima mnogo!

P.S. Kad imaš milion stvari da uradiš, pa ne znaš odakle da počneš i onda samo ne počneš.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Duše su nam (č)iste

Objavljeno prije

na

Objavio:

Danas je sve kako treba. I mrka kapa puna sunca…

 

Prelepo jutro, uz kafu pijem terapiju, pušim cigaru, ćutim, sedim, nemam čime da razmišljam. Od onih sam što bi sve sad i odmah. Da se dogovore, raščiste, da bude jasna situacija. Ljudi to ne vole. I naporno im je. A ja sam naučila da ću, budem li malo strpljiva, dobiti isto to, a da reč ne kažem. I eto, silom prilika sam naučila da ćutim. Jeste da me malo truje… Ima i dana kad je fonetika slova E univerzalna za sve moguće prilike, samo se tonalitet menja. Naočare sa amovima za gledanje svog posla. U stvari ideja za terapeutsko sredstvo opšte namene, koje treba izdavati bez recepta. Reči nas programiraju. Ako nas neko napadne, osetimo imperativ da se branimo. A ako reč “napad“ zamenimo “agresijom“, onda nema te refleksne odbrambene reakcije, već se samo smestimo u poziciju žrtve.

Ljudi su tu da vas sapletu, ometu, da podvale, ogovaraju, slažu. Da napadnu. Od toga se i raste, a ne od tapšanja po ramenu, ako ćemo iskreno. Uostalom, kao i biljke – ako nemaju neko đubre, slabo napreduju.

Dobar deo života sam bila uverena da ne volim slatkiše. Dugo sam ih tvrdoglavo odbijala. Sve dok me nije baba nagovorila da probam čokoladni kolač koji je lično napravila. Servirala je sve kako treba, šarene kockice u lepim, plehanim tanjirićima. Sada ih obožavam. Poenta priče: Možda tako i u životu. Godinama živimo u pogrešnom ubeđenju i uporno radimo suprotno od onoga što prija našoj psihi, organizmu i čulima. I možda nikada ni ne shvatimo to. A možda je dovoljno da se pojavi neko i servira stvari pravilno i kvalitetno i da nam promeni mišljenje, a možda i ceo život.

Dokona sam kad legnem u krevet, pa pravim osvrt i uočavam (izmišljam toplu vodu) koliko se razlikuju sopstvena predstava o sebi i stvarna slika. I mnooooogo se brinem šta li sve kod sebe vidim pogrešno. Kad počnem da objašnjavam sebi, pa se upetljam ko pile u kučine, pa me savladaju emocije, pa pokušavam da zadržim kontrolu, pa vidim da ću potpuno da promašim poentu, pa počnem od početka, još zapetljanije… Jednostavno odustani, ženo! Naučiš da izvajaš u pisane reči sve te stvari koje osetiš… a ne kažeš ih glasno nikome… ostaju zauvek usamljene, bez zvuka i u tami jednog vakuma u tvojoj neposrednoj blizini… večito prateća u stopama tvoje senke.. I ponovo, po ko zna koji put, setim se mudrih reči babinih: „Idi, Nataša, radi šta pametno.“ Setila sam se još nekih, ali mnogo je tu psovki i kletvi za javno pisanije.

Sve bi stalo na tri dana. Da se odmorim, nadišem, razmislim, isplaniram. Dišem. Dišem. Odakle, posle svega, i dalje ova vera u nežnost, ne znam. Danas je sve kako treba. I mrka kapa puna sunca…

P.S. Danas sam bila prava Sremica: izbacila perjani jastuk i jorgan na prozor, mol'ću lepo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Tvrdokorne mrlje i navike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čovjek, razumno biće smješteno u vremenski okvir dovoljno veliki da može da otkrije svijet oko sebe, ali dovoljno mali da ne otkrije svijet u sebi

 

Ja sam rođena u pogrešno vreme… Nije trebalo da se rodim u ovom vremenu i da svaki dan ovde boravim i radim. Trebalo je da se rodim u ono vreme kad bih mogla da ubijem boga u svom pećinskom čoveku što je opet za ručak doneo kokos, a ne mamuta.

Kad prestanu da budu važne nečije reči, onda ni taj ko ih izgovara više nije bitan, ali ljudi to prosto ne kapiraju. Prenela sam principe sa posla na život. A to ne valja. Jer u rehabilitaciji se ne odustaje dok god vidiš da ima i najmanje šanse da se stvari poprave, unaprede. Guraš, motivišeš, moliš, ali idemo dalje. U životu nekad jednostavno treba dići ruke. Nije život rehabilitacija. –Svesna si da nikad nigde nisi pustila korenje? – Da. – Da se svelo na “ovde mi je bilo lepo, ovde nije, ovde sam baš uživala”…  Jesam. I? – Moraćeš nekad da se ukoreniš negde. – Ne, neću. – Može li da se živi tako? – Gledaj me! Ja bih da dođem. Sednem pored i kažem: „Ja došla.“ Kao da mi je pet godina, zato što, zapravo, više ništa ne treba ni reći. Čovek, razumno biće smešteno u vremenski okvir dovoljno veliki da može da otkrije svet oko sebe, ali dovoljno mali da ne otkrije svet u sebi. Sva prostranstva uma i duše se zaključaju kad se srce stegne.

Sa godinama i iskustvom je dobra stvar što naučiš da uživaš u iščekivanju zadovoljstva, a to iščekivanje već predstavlja pravo zadovoljstvo. To naravno važi za one koji su naučili da hvataju impulse života, sirovi karakteri su lišeni tih užitaka. Čudno je to… Čitavog svog života učimo, radimo. Radimo za novac, radimo na sebi, radimo na drugima. Usavršavamo sklad između srca i glave. I, na kraju tog puta, posle svega, ipak odlazimo potpuno nespremni… i za život, i za smrt. U bespoštednoj borbi pamćenja i zaborava, sakrila sam neka divna lica u uspomene. Da mi prave društvo, da me podsećaju na život kad mi se od tuge umire, da me leče od života životom, u svim tim sivim i mutnim danima koji dolaze…

„Dugotrajno robovanje, rđava uprava, toliko zbune i unakaze shvatanje jednog naroda, da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može da razlikuje, ne samo dobro od zla, nego ni sopstvenu korist od očigledne štete.“ – Andrić

Kad otkrijete toplu vodu, znajte da imate jednu rupu na saksiji, pustite je da tuda teče.

P.S. Berem brige. Jedino voće za koje ne brinem da li će roditi. Hoće!

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

So na ranu zoru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Negdje sam pročitala da se mutna voda najbolje razbistri ako je malo ostaviš na miru i ovog se treba sjetiti svaki put kada imaš neku dilemu ili te nešto muči

 

Umem da se raznežim. Baš, baš raznežim. Srećom (?), otrežnjenje u vidu surovog sudara sa realnošću dođe vrlo brzo. A plašim i ljude oko sebe. Nisu navikli. Slušajući svakog dana kako umiru ljudi mojih godina, sve sam bliže onoj posleratnoj životnoj filozofiji: „Neka smo samo živi i zdravi.“

– Kaži ti meni…

– Loš uvod.

– Šta?

– Kažem, loš uvod. Još samo fali da me prozoveš po prezimenu i izvedeš pred tablu da uradim zadatak.

– S tobom ne može da se razgovara.

– Ama može. Samo ne može tako.

Sva moja uverenja imaju onu tipičnu hromost pitanja. Život namerio da igra sa mnom omiljenu igru iživljavanja svakog desetara. „OSTAV! PONOVI!“ E, pa nećemo tako. Ubeđuješ sebe da će ovoga puta biti drugačije. Ali, uvek je isti zid koji zuri u tebe, uvek ista glava koja lupa o njega. I uvek je isti san koji se razbija. Jer talas se ne obrušava dvaput o istu stenu, ali tvrdoglavi pokušaj možda i hoće. Kada osetim da se udaljavaju, jasno je da nemam šta da dam. Zatvaram oči, dišem polako, slobodno i puštam. Slušam šta kosmos ima da mi kaže, njegovu melodiju, moju vrednost, lepotu koja teši, da je upijem čitavim bićem. I nastavim smelim koracima dalje, a bliža sebi. Nisam umela da kočim, nosio me je adrenalin, a onda sam naučila da se od brzanja pada u provaliju i uglavnom nema nikog da te iz nje izvadi. Zato se bolje nekad i ududučiti, nevolja te uvek natera da se pokreneš zdravim tempom i smislenim koracima. Negde sam pročitala da se mutna voda najbolje razbistri ako je malo ostaviš na miru i ovog se treba setiti svaki put kada imaš neku dilemu ili te nešto muči. Svejedno je reč koja postoji kada je voda mirna i odsjaj skoro jasan, i vetar možda samo čarlija i čuje se neki srećni lavež negde u daljini, i miriše sa svih strana, ali ništa prejako, eto, to mi uzimate kada mi date da biram neke nevažne stvari.

Noćas, u gluvi sat, moja mrtva tišina i iskonska tama prestaju da mi pitanja postavljaju i u san će mi, po običaju, doći moji mrtvi, da se ispričamo, novosti razmenimo. Mrtvi, a živi. Živi, a mrtvi. Gluvi sat briše te razlike. Tuga će me ponovo dobiti na kartama u ovoj noći, pred svitanje, kad se izgube i poslednji obrisi mojih posetilaca. Mojih najmilijih. Mojih voljenih. Tako vam je to sa mnom. I s njima. A pričam uglavnom sama sa sobom, pa bože moj i Vladika Danilo je u Gorskom Vijencu to radio, pa ga niko nije proglasio ludim.

Sad mi baš dobro dođe ovaj gospodin Vetar da raznese sav džumbus u mojoj glavi. Mislim džumbus je oduvek, ali danas posebno.

P.S. Ako vidite negde samopouzdanje da plače, ja sam ga rasplakala.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo