Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ, PISAC, LIKOVNI UMJETNIK I ODBORNIK U SKUPŠTINI GRADA BEOGRADA: U Srbiji je jasno gdje je ko

Objavljeno prije

3 godine

na

Za građane je važno da pobijede otpor prema politici kao takvoj, a da opozicija prevaziđe lične interese

 

MONITOR: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić naložio je nekoliko mjera nakon zločina i tragedija koje su zadesile Srbiju. Kako ocjenjujete te mjere i način na koji ih je predsjednik izložio a koji se, u dijelu javnosti, kritukuje kao neprimjeren i nezakonit?

ATANACKOVIĆ: Više ne mogu da razdvojim jednu Vučićevu konferenciju za medije od druge. Na onim neposredno nakon dva masakra kršio je zakon skoro svaki put kad bi otvorio usta. Naravno, nije mu na kraj pameti bilo da tih dana svrati do škole Vladislav Ribnikar. Taj se ne pojavljuje ni pred osnovcima, a da nije pripremio teren i dovukao podobnu publiku. I nije jedini, isti kukavičluk, isti besramni nedostatak elementarne ljudske odgovornosti pokazali su svi predstavnici vlasti – ona koju nazivaju premijerkom, onaj koga zovu gradonačelnikom Beograda. Neko bi pomislio da je Ružić ispao još i najkorektniji nakon onih izgovorenih gluposti, kada ne bi znali da je za režim njegova ostavka jeftin i prihvatljiv gubitak, i da se on tu verovatno ništa nije ni pitao. Naravno da je dobro da se rešava pitanje nelegalnog i nesavesnog posedovanja oružja, ali sumnjam da postavljanje policajaca pred škole doprinosi bilo čemu sem dodatnom traumiranju đaka, nastavnika i celokupnog društva, a zapošljavanje dodatnih 1200 policajaca je klasična represivna mera, to nema veze sa bezbednošću. Nismo videli ne samo korisne mere, već ni intelektualni i logistički kapacitet vlasti za mere koje bi nešto značile, koje bi pokazale svest o potrebi za ma kakvom analizom društva koja bi se ticala, na primer, osnaživanja uloge edukatora, obrazovnog sistema, da ne govorimo da nije pokazana elementarna svest o tome da je društvo ozbiljno zagađeno nasiljem, jezikom nasilja, modelima nasilja. Ali mislim da je besmisleno tako nešto očekivati od onih koji od nasilja žive, koji nasilje gaje i stvaraju i koji od nasilja profitiraju.

MONITOR: Dva velika protesta su održana u Beogradu, a bilo ih je i u Novom Sadu, Kragujevcu i drugim gradovima. Vlast je, osim očiglednog umanjivanja broja ljudi na protestima, optužila opoziciju da zloupotrebljava tragediju i žrtve. Mogu li se danas protesti organizovati bez opozicije, ili su dovoljne društvene mreže i pozivi popularnih javnih ličnosti?

ATANACKOVIĆ: Zašto bi se protesti organizovali bez opozicije? Naprotiv, važno je da sve relevantne političke organizacije budu potpuno i iskreno uključene u te procese, da budu u dijalogu sa građanima, kroz to se vidi i politički potencijal kojim kao društvo raspolažemo. Za građane je važno da pobede otpor prema politici kao takvoj, a da opozicija prevaziđe lične interese, da bude vođena isključivo opštim, javnim interesom, a teško da iko danas može da ima dileme o tome šta je javni interes. Važno je da su u protestima učestvovale i prisustvovale isključivo partije građanske i evropske orijentacije, i to je možda i najvažnija politička poruka društvu u ovom času. Jasno je gde je ko. Važno je podržati proteste u manjim mestima, gde je represija strašna, i artikulisati saradnju tako da kada je potrebno protest svugde krene odjednom, što će, verujem, uskoro biti potrebno. Stranke zajedno sa aktivističkim organizacijama imaju kapacitet za to.

MONITOR: Protestanti su predstavili svoje „mjere“, među kojima su i ostavke ministra policije i šefa BIA, kao i novi ljudi u Regulatornoj agenciji za elektronske medije (REM), oduzimanje nacionalnih frekvencija televizijama Pink i Hepi. Kako ocjenjujete ove zahtjeve i šanse da se oni ispune pritiskom protestanata?

ATANACKOVIĆ: To su zahtevi koje su formulisale političke organizacije, a na skupu su građani tražili i druge stvari, na primer čuo se gromoglasan zahtev za ostavku vrhovnog diktatora. Opozicija za sada taj zahtev smatra preteranim, i tu se po mom mišljenju previše kalkuliše, ide se na „realne zahteve”, a ja ne verujem da je ukidanje nacionalnih frekvencija Vučićevim najlojalnijim glasnogovornicima išta realniji zahtev od njegove ostavke. Ne verujem da će režim ispuniti date zahteve, svakako ne sve, i svakako ne na način da sebi oslabi poziciju. Građani Srbije i opozicija ni po koju cenu ne smeju da se upletu u Vučićeve manipulacije najavom raspuštanja vlade i novih izbora. Da, naravno da treba raspustiti ovu kriminalnu vladu, i naravno da treba raspisati izbore, ali prvo se moraju ispuniti svi zahtevi. Od toga se ne sme odustati i verujem da će se zrelost opozicije pokazati upravo u istrajavanju u zahtevima, a ne u prihvatanju kompromisa. Lično bih dodao i druge zahteve, konkretno mislim da je nerealno očekivati bilo kakvu stabilnost bez smene u tužilaštvu, i uopšte bez oslobađanja pravosuđa, jer bez toga nema nikakve garancije da bilo šta u državi može da bude zagarantovano, sem kriminala.

MONITOR: Poslije ovih velikih tragedija koje je pratio niz većih i manjih incidenata u Srbiji ali i u drugim državama našeg regiona, svašta se moglo čuti, vidjeti i pročitati. NUNS je upozorio članstvo i druge kolege na standarde informisanja, na UN povelju o pravima djeteta i obaveze po Kodeksu novinara. Da li je postojala svijest o odgovornosti?

ATANACKOVIĆ: Ne verujem da se reč odgovornost, pa ni reč svest, može povezati s režimskim tabloidima, njihovim vlasnicima, urednicima, istaknutim „novinarima” i „analitičarima”. To nisu mediji već sredstva za proizvodnju i održavanje laži u kojima prednjače pojedinci sa ozbiljnim psihičkim poremećajima. Tu su stvari jasne. Bio bih manje uznemiren kada bi mediji koje smatramo nezavisnima, uspevali da se više odupru iritantnim komercijalnim šemama koje često u sebi nose iznenađujuće prostačku banalnost, u trenutku kada je neophodno svakodnevno suprotstavljanje režimskom tabloidnom smeću, ne samo u pogledu objektivnosti već i u kulturi komunikacije.

MONITOR: Nedavno je novinar Robert Vort, u Njujork tajmsu, objavio tekst o predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću – njegovoj političkoj karijeri… U tekstu se pominju i njegove veze sa huliganima na fudbalskim utakmicama, ali i svjedočenja sa sudskog procesa Veljku Balivuku i njegovoj grupi koja pokazuju da su ljudi iz vrha države imali kontakte sa njima. Ima li tu i nešto više od istraživačkog rada novinara Njujork tajmsa?

ATANACKOVIĆ: U tekstu je sažeto ono što uglavnom već znamo, sa čim su istraživački novinari u Srbiji podrobno upoznavali javnost. Mislim da u delovanju opozicije postoji nedovoljno podsećanje javnosti na kriminalnu prirodu režima, kao i na kontinuitet sa zločinačkom politikom države devedesetih čiji su aktuelni predsednik, ministar inostranih poslova i direktor BIA bili istaknuti predstavnici. Nedavno mi je dobar prijatelj rekao: „Građani Srbije su oprostili Vučiću devedesete”. Ako su/smo oprostili, morali bi se zapitati koliko sebi želimo dobro, koliko kao društvo investiramo u laž, koliko je povezana ta amnestija sa odabirom da budemo večita žrtva koja se komotno ne suočava sa problemima prošlosti. Naprosto, mi znamo da je predsednik ove države direktno povezan sa organizovanim kriminalom, da je organizovani kriminal deo njegovog političkog delovanja, da je danas gotovo nemoguće povuci crtu između države i kriminala. Zato je od suštinske važnosti već sada da se intenzivno radi na tome da se formuliše i formira optužni materijal koji će obuhvatiti Vučića i njegove saradnike. I u tome bi javnost trebalo da vidi rad i saradnju pravnih timova stranaka, nevladinog sektora, istraživačkih novinara. U utvrđivanje vlastodrščeve kriminalne odgovornosti čitavo društvo bi moralo da bude uključeno kao vid svojevrsne društvene terapije i izlečenja od sistemskog zla.

 

Generator zla je režim Aleksandra Vučića

MONITOR: Od 3. maja društvo u Srbiji se nalazi u nekoj vrsti vrtloga  nevjerice, straha, tuge, gnjeva, mada ima dosta i onih koji nastavljaju da „gledaju svoja posla“. Odakle je došlo ovo zlo, može li doći do katarze društva, priželjkivane još od 1990-ih?

ATANACKOVIĆ: Mislim da više nego ikad građani uviđaju da je zlo u ovom društvu povezano, da je u Srbiji izgrađen sistem zla i da je generator tog zla režim Aleksandra Vučića. I kada se dogode teška ubistva, kad pogine radnik, kad se izlije cisterna sa otrovima, kad se zagadi reka, kad se sruši zaštićena kuća, kad se poseče zaštićena šuma, svugde se vide tragovi sistema koji je to generisao, koji je stvorio okolnosti bezvlašća i nekažnjivosti. I ceo taj sistem ima svoj jasan oblik i njegova toksična grananja vode direktno do patološkog vrha države. Već celu deceniju lično se stidim činjenice da je ta indidividua uopšte mogla da stekne takvu moć u mojoj zemlji, onaj isti balavi radikal koji je početkom devedesetih pozivao na smrt. On to nikada nije prestao da radi, samo drugim sredstvima. Njegovom usponu doprineli su mnogi, i mnogi su se ugradili u taj režim smrti i laži i to, nažalost, ne govori ništa dobro o ovom društvu. Ali tako je kako je, mi sada vidimo da su građani ustali, da im je, ako ništa drugo, dosta laži i ponižavanja. Ali ne verujem da će biti prostora za ozdravljenje društva sve dok Vučić i ostali koji zajedno s njim pljačkaju Srbiju ne budu procesuirani, dok se ne utvrdi njihova i moralna i krivična odgovornost, dok im ne bude suđeno i pred građanima i pred zakonom.

 

Evropa bi pomogla, kad bi postojale jače i iskrenije evropski orijentisane snage u Srbiji

MONITOR: Evropski parlament je, kao „usmeni amandman“, oštro osudio „scenu masovnih ubistava u Srbiji“ i zatražio detaljnu istragu. Ovaj amandman dodatak je inače veoma kritičkom izvještaju EP o Srbiji. Može li se očekivati da Brisel izvrši konkretniji pritisak na Beograd, kada se radi o problemima koji nisu samo normalizacija odnosa sa Kosovom i uvođenje sankcija Rusiji?

ATANACKOVIĆ: Evropa bi, kada bi u Srbiji bilo političkih organizacija koje bi imale kapacitet da garantuju sprovođenje dosledne i racionalne politike, posebno spoljne politike, pružila veću podršku građanskoj Srbiji u borbi za vladavinu prava i jasnije osudili Vučićev kriminal. Verujem da Evropa vidi sve ono što vidimo i mi i što ne treba da nas čudi, vidi mnoge populističke ustupke, i naprosto procenjuje da u Srbiji nema dovoljno pouzdane, odnosno dovoljno snažne političke sagovornike koji bi mogli da garantuju da će po smeni režima sprovoditi iskrenu evropsku politiku u Srbiji. A pre svega politiku prema Kosovu – kao državi sa kojom Srbija mora da gradi najbolje moguće dobrosusedske odnose, da rešava pitanja organizovanog kriminala kojim se upravlja iz Beograda i, naravno, da deluje konstruktivno u zaštiti prava svojih sunarodnika i svog neprocenjivog kulturnog nasleđa. To što EU čitavu deceniju vidi Vučića kao najpouzdanijeg sagovornika po pitanju Kosova možda ne govori najbolje o Evropi, ali još mnogo gore govori o nama. Ipak, očekujem da se u tom pogledu dogode neki pomaci, jer u srpskoj opoziciji ima sjajnih i dobronamernih ljudi koji se i sami bore sa okolnostima nametnutih laži i populizma.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, ČLANICA SAVJETODAVNE GRUPE BALKAN U EVROPI (BIEPAG): Evropski put – jedina održiva razvojna opcija za države regiona

Objavljeno prije

1 sedmica

na

31 Oktobra, 2026

Objavio:

Prve poruke i izjave predstavnika Studentske liste ulivaju oprezni optimizam, jer ukazuju na namjeru uspostavljanja zrelih i formalnih međudržavnih odnosa zasnovanih na obostranom poštovanju suvereniteta i nemiješanju u unutrašnje stvari susjeda. Ipak, za realnu procjenu dometa ove transformacije potreban je protok vremena

 

 

MONITOR: Srbija je na izborima u nedjelju smijenila vlast Aleksandra Vučića. Vaš komentar?

MAROVIĆ: Trijumf Studentske liste predstavlja epilog višegodišnjeg gomilanog građanskog otpora, koji je od teške, olovne tišine nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu i tragičnog stradanja šesnaestoro ljudi, prerastao u talas otvorenog, gotovo dvogodišnjeg, bunta širom zemlje. Tokom čitavog tog perioda, režim Srpske napredne stranke (SNS) demonstrirao je silu kroz sistematsko zastrašivanje, otpuštanje i revanšizam prema učesnicama i učesnicima protesta, institucionalizaciju medijskog mraka, policijsku represiju i faktičko odustajanje od evropske integracije i EU. Država je godinama pretvarana u feud jedne političke partije i njenog lidera, zbog čega je izborni ishod neminovna kulminacija sveopšteg društvenog nezadovoljstva.

Pad dosadašnjeg režima pokazuje da pred autentičnom voljom građanki i građana i sazrelim osjećajem društvene nepravde padaju u vodu i zarobljeni mediji, klijentelističke mreže i namješteni izborni uslovi. Kada u jednom društvu revolt prema nepravdi dostigne kritičnu tačku, on se pretvara u snagu koja ne zavisi od klasičnih političkih resursa, formalnih lidera, stranačkih infrastruktura ili vanjskih blagoslova. Riječ je o iskonskom odbrambenom refleksu zajednice koja je odbila nastavak života u mraku i odabrala slobodu kao  preduslov opstanka i razvoja.

MONITOR: Šta to znači za Crnu Goru i njenu političku scenu?

MAROVIĆ: Političke promjene u Srbiji morale bi označiti početak znatno mirnije i institucionalno stabilnije faze regionalnih odnosa. Crnogorski politički i društveni prostor bio je izložen direktnom uticaju iz Beograda koji je kontrolisao ne samo državni aparat u Srbiji, već i značajan dio medijskog sektora, političkih stranaka i društvenih aktera u Crnoj Gori. Takav patronat kontinuirano je služio kao destruktivan i ometajući faktor u unutrašnjim crnogorskim prilikama, opstruirajući reformske procese i produbljujući polarizaciju. Prve poruke i izjave predstavnika Studentske liste ulivaju oprezni optimizam, jer ukazuju na namjeru uspostavljanja zrelih i formalnih međudržavnih odnosa zasnovanih na obostranom poštovanju suvereniteta i nemiješanju u unutrašnje stvari susjeda.

Ipak, za realnu procjenu dometa ove transformacije potreban je protok vremena kako bi se u praksi vidjelo da li ulazimo u trajnu eru regionalne stabilnosti ili ćemo svjedočiti tek prekompoziciji interesnih mreža pod novim imenima. Posebno osjetljivo pitanje odnosi se na poziciju i buduće usmjerenje dosadašnjih Vučićevih saveznika u Crnoj Gori, pred kojima je neumitni period političke dezorijentacije i prinudnog prestrojavanja. Nije tajna da je prethodni režim u Beogradu izdašno i direktno podržavao čitavu strukturu političkih, medijskih i vjersko-kulturnih organizacija u Crnoj Gori. Finansijska i logistička podrška mjerila se milionima eura, uključujući direktnu donaciju Vlade Srbije i Grada Beograda od 2 miliona eura Opštini Nikšić za projekte infrastrukture i kulture, kupovinu i opremanje Srpske kuće u Podgorici za koju je izdvojeno preko 3,4 miliona eura kako bi postala političko sjedište, kao i kontinuirana milionska davanja SPC.

Akteri koji su otvoreno pružali podršku režimu u Beogradu nastaviće to da čine, ali u bitno izmijenjenoj konstelaciji snaga u kojoj njihov politički patron više ne raspolaže državnim resursima moći. Politički subjekti koji su u Crnoj Gori nedavno prihvatili proevropsku retoriku sada ubrzano pokušavaju da stvore dodatnu distancu od dosadašnjih beogradskih saveznika. Međutim, oni previđaju da njihovo biračko tijelo nije sretno zbog tog distanciranja, a ono drugo dobro pamti njihovo dugogodišnje prećutkivanje, kompromise sa autokratom i politički oportunizam pokazan u prelomnim trenucima.

MONITOR: Glavna tema kod kuće su međupartijske optužbe ko je više ili manje sarađivao sa Vučićem.

MAROVIĆ: Unutrašnje političke trvenja u Crnoj Gori uvek brzo ogole razliku između deklarativnih stavova i stvarnih djela. Kada govorimo o političkim akterima u Crnoj Gori i njihovom odnosu prema bivšem režimu u Beogradu, neophodno je napraviti distinkciju između onih koji su iza kulisa pravili političke i finansijske aranžmane sa Beogradom i onih koji su to radili javno. Za osudu su i jedni i drugi, ali je ovo prvo mnogo teže dokazati i razlika se pravi isključivo zbog toga što su jedni dobijali glasove na račun savezništva sa Vučićem, a drugi zbog otvorenog sukobljavanja.

Kada govorimo o partijama vlasti, ako se analizira postupanje Pokreta Evropa sad (PES), uočava se da su svoju političku poziciju i vlast gradili pretežno kroz ćutanje i podilaženje beogradskim vlastima. PES je uveo u strukture izvršne i zakonodavne vlasti aktere poput Nove srpske demokratije (NSD) i Demokratske narodne partije (DNP), prećutkujući brojne uvrede i nipodaštavanja upućena sa  zvaničnih adresa u Beogradu na račun crnogorskog državnog suvereniteta. Tolerisali su potpunu ideološku i funkcionalnu samovolju svojih partnera u opštinama, da bi danas pokušali da se predstave  kao jedini istinski nosioci evropskih vrijednosti i veliki podržavaoci Studentske liste.

Politički subjekti okupljeni oko NSD djelovali su kao direktna politička ispostava režima iz Beograda. Predsjednici opština iz redova ove partije, poput Vraneša u Pljevljima, su pozivali građanke i građane da glasaju za Vučića na ovim izborima, dok je lider partije,  Andrija Mandić, do nedavno aktivno učestvovao u izbornim štabovima SNS-a i prihvatao državna odlikovanja iz ruku srbijanskog predsjednika prošle godine na Vidovdan.

Djelovanje Demokrata u ovom kontekstu obilježeno je strategijom institucionalnog balansiranja i cenzure svega što bi moglo narušiti odnose sa Beogradom. Najdrastičniji primjer dogodio se na Filmskom festivalu u Herceg Novom, gdje je Ministarstvo kulture i medija na čelu sa kadrovima Demokrata onemogućilo proslavljenom glumcu Draganu Mićanoviću da održi pripremljeni govor na svečanom otvaranju festivala. Razlog za zabranu ležao je u tome što je Mićanovićev tekst sadržao kritičke opaske o društvenoj klimi i nasilju u Srbiji, što su resorno ministarstvo i lokalne vlasti procijenili kao „politički neprikladno“. Umjesto glumca, festival su otvorili ministarka kulture Tamara Vujović i predsjednik opštine Stevan Katić, pokazujući spremnost da se zarad očuvanja dobrih odnosa sa režimom u Beogradu žrtvuje sloboda umjetničkog i javnog izražavanja.

MONITOR: Hoće li promjene u Beogradu ubrzati ulazak regiona u „evropski svijet“ ?

MAROVIĆ: Demokratska i institucionalno uređena Srbija predstavlja ključni preduslov i daje neuporedivo bolji zamah evropskoj integraciji čitavog Zapadnog Balkana. Ipak, Studentska lista još treba da ponudi jasne odgovore na neka od najvažnijih vanjskopolitičkih i geopolitičkih pitanja koja se nalaze u središtu pregovaračkog procesa sa Evropskom unijom. Izjave pojedinih njihovih istaknutih predstavnika i ekonomskih stručnjaka, poput doktora Dejana Šoškića, ukazuju na stav da bi o konačnom ulasku Srbije u EU trebalo odlučivati na narodnom referendumu, što otvara pitanje brzine i dinamike sprovođenja neophodnih usaglašavanja.

Moram još jednom podvući da je evropski put jedina održiva razvojna opcija za države regiona. EU posjeduje jedinstvenu transformativnu moć koja kroz mehanizme uslovljavanja primorava regionalne političarke i političare da uspostavljaju vladavinu prava, nezavisno pravosuđe i transparentne institucije. Bez tog vanjskog nadzora i čvrstog regulatornog okvira, balkanska društva po pravilu skreću u autoritarne oblike vladavine i klijentelizam.

MONITOR: Ubrzo se očekuje izvještaj EK o Crnoj Gori. Mislite da će preovladavati optimističan ton Brisela očito zainteresovanog za proširenje, ili će ton i nalazi biti objektivni, spram našeg učinka?

MAROVIĆ: Imajući u vidu da je Crna Gora poslala sve pregovaračke pozicije, a da ih je EK zvanično proslijedila Savjetu EU, ona će u svom predstojećem izvještaju taj segment prirodno prikazati kao uspješno okončan dio posla iz domena sopstvene administrativne nadležnosti.

MONITOR: Koliko smo zaista uspješni u reformama?

MAROVIĆ: Crna Gora je na tehničkom i normativno-pravnom nivou besprekorna učenica. Na praktičnom nivou i u svakodnevnom životu građanki i građana, stvarni učinak reformi daleko je ispod očekivanja. Moraće da prođe dosta vremena dok normativno usvojeni evropski standardi  ne postanu realnost.

 

U opasci Marte Kos ima i istine

MONITOR: Kako vidite izjavu Marte Kos da se u Crnoj Gori osjeća kao „čobanica koja brine o stadu“? To je saopštila govoreći o ovdašnjoj političkoj klasi.

MAROVIĆ: Iako je namjera evropske komesarke vjerovatno bila da kroz metaforu dočara zaštitničku, usmjeravajuću i disciplinujuću ulogu Evropske komisije u procesu pristupanja, takav leksički izbor nosi sa sobom izrazito neprijatan ton. U praktično-političkom smislu, u toj opasci ima i istine jer, pristajući na uslove pregovaračkog okvira, svaka država kandidatkinja dobrovoljno ustupa dio svoje autonomne volje i pristaje na direktno vođenje iz Brisela. Međutim, svrstavanje političkih predstavnica i predstavnika i građanske zajednice u kategorije „stada“ duboko je nesmotreno i uvredljivo za bilo koju državu, a posebno za našu koja baštini dugu tradiciju suvereniteta i slobode. Evropske vrijednosti zasnivaju se na principima jednakosti, ravnopravnosti i međusobnog uvažavanja članica i budućih članica, zbog čega je mentorska uloga EU morala biti izražena kroz znatno pažljivije i partnerske metafore.

Svjetska i evropska književno-filozofska baština nudi obilje znatno prikladnijih i dostojanstvenijih analogija koje su se mogle iskoristiti za opisivanje ove dinamike, a ja bih se radije prisjetila Muzilovog upozorenja na opasnost birokratske otuđenosti i duha ‘Kakanije’. U svijetu u kojem evropska birokratija često pribjegava paternalističkim metaforama o stadu i pastirima, gubi se iz vida ono suštinsko  da se evropske vrijednosti ne mogu nametati administrativnim diktatom sa visine. Istinska integracija ne počiva na disciplinovanju pokornih podanica i podanika, već na uvažavanju dostojanstva društava koja moraju svjesno i voljno, a ne pognute glave, usvojiti standarde  slobodne zajednice.

Komesarka je  imala dužnost da nakon reakcija javnosti pruži dodatno pojašnjenje i vrati javni govor u okvire ravnopravnog dijaloga.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VUK IKOVIĆ, BIOLOG I ODBORNIK GRUPE GRAĐANA PREOKRET ZA DANILOVGRAD: Građani više ne čekaju i ne ćute

Objavljeno prije

1 sedmica

na

31 Oktobra, 2026

Objavio:

Dokumentovanje zagađenja nije krivično djelo, nego pravo. Garantuju ga Evropska konvencija o ljudskim pravima i Arhuska konvencija, koja zabranjuje da iko bude proganjan zato što štiti životnu sredinu.Država zato ne smije da koristi policiju protiv onih koji prijavljuju zagađenje. Treba da je koristi protiv onih koji zagađuju

 


MONITOR: U subotu ste sa kolegom Aleksandrom Dragićevićem privedeni, nakon što su vas radnici Naše farme u Spužu prijavili policiji. Prije toga jedan od radnika vam je oduzeo telefone. Kako komentarišete postupanje radnika, policije i postupajućeg tužioca? 

IKOVIĆ: Policija je prema nama bila profesionalna, ali je cijeli postupak bio zbunjujući. U prostorijama policije proveli smo skoro šest sati. Rečeno nam je da će nam telefoni biti zadržani najmanje 24 sata. Siguran sam da bi tako i bilo da cijeli događaj nije odmah postao javan i da se građani nisu počeli okupljati ispred policije. Tek tada je tužilac, u roku od šest sati, donio jedinu zakonitu odluku: da nema elemenata krivičnog djela i da nam se telefoni odmah vrate.

Ne radi se o nama, nego o principu. Dokumentovanje zagađenja nije krivično djelo, nego pravo. Garantuju ga Evropska konvencija o ljudskim pravima i Arhuska konvencija, koja zabranjuje da iko bude proganjan zato što štiti životnu sredinu. Država zato ne smije da koristi policiju protiv onih koji prijavljuju zagađenje. Treba da je koristi protiv onih koji zagađuju.

Na teren smo otišli jer su nam institucije govorile jedno, a snimci koje su nam građani slali pokazivali nešto sasvim drugo. Tada neko mora da provjeri o čemu se radi.

Šef proizvodnje je, po mom uvjerenju, radio ono što mu je naređeno, prije svega od strane menadžerke za regulatorne poslove Vesne Daković, koja nas je i prijavila policiji. Čovjek koji nam je oteo telefone vjerovao je da postupa ispravno i da štiti firmu od koje živi. Zato ga lično ne krivim. Ali ovo nije lična priča. Ovo je priča o javnom dobru, zagađenju i odgovornosti.

Razumijem ljutnju uprave Voli Naše farme što otkrivamo ono što ne žele da se vidi. Ali moraju shvatiti da građani imaju oči i uši. Godinama trpe zagađen vazduh i nehigijenske uslove, a prema njihovim svjedočenjima, stanje je postalo još gore otkako je Voli preuzeo farmu.

Svaki radnik, a posebno šef proizvodnje, treba da zna kakve posljedice ostavlja firma u kojoj radi jer i on i njegova porodica dišu isti vazduh i piju istu vodu kao i svi mi.

Zdrava životna sredina nije luksuz. To je pravo građana i obaveza institucija da obezbijede pitku vodu i čist vazduh. Kada one to ne rade ni nakon brojnih prijava i protesta, onda smo prinuđeni da štitimo građane i od zagađenja farme i klanice, i od institucija koje ne rade svoj posao.

MONITOR: Dan nakon boravka u policiji, opet ste obišli farmu u Spužu. Šta ste tamo zatekli, snimili? Koje su vaše glavne zamjerke na rad farme i klanice? 

IKOVIĆ: Već sjutradan na farmi su postavljene stražarske kućice sa kamerama i rasvjetom, navodno da se zaštite od mještana. Kao da mještani sami sebi podmeću mrtve svinje, a ne psi koji ih, nepropisno zakopane, kroz porušenu ogradu iznose do susjednih dvorišta. Novac koji je mogao da ode u bezbjedan uzgoj i zaštitu životne sredine troši se na čuvanje farme od građana.

Na gradilištu klanice Primato P iskop i građevinski otpad odlažu se na samu obalu Zete, u Parku prirode, i prva veća kiša odnijeće ih u rijeku. Na gradilištu nema ni informativne table, a klanica i dalje ispušta otpadne vode u Zetu. Zato smo građevinskoj inspekciji podnijeli prijavu i zatražili hitnu obustavu radova.

Obje firme ponašaju se kao da pravila za njih ne važe. Farma godinama radi bez procjene uticaja, uginule svinje se ne zbrinjavaju propisno, a mještani nedjeljama ne mogu da otvore prozore.

Pomaka ipak ima. Ministar ekologije se uključio, inspekcije češće izlaze na teren, a priprema se akcioni plan za sliv Zete. Zahvaljujući upornosti građana pitanje je stiglo i do Brisela, jer je ovaj prostor predložen za Natura 2000 područje. Ali na terenu je i dalje isto, a ponegdje i gore.

Rješenja postoje. Farma je sama najavila dva miliona eura za zatvorene lagune, klanica može da ugradi prečistač, a Opština za mjesec dana može da odredi upravljača Parka prirode. Zeta je park sedam godina, a Opština za to vrijeme nije odredila upravljača niti uspostavila stočno groblje, iako joj je rok istekao u maju. Zato rijeku danas čuvaju građani, svojim telefonima, svojim vremenom, pa i odlaskom u policiju. Mogli bismo da pričamo o Zeti kao najvećoj razvojnoj šansi ovog kraja. Umjesto toga, borimo se za čist vazduh i čistu vodu. Njima fali volja. Zato smo tu mi.
MONITOR: Naveli ste da se određeni problemi mogu riješiti za svega par dana. Što je od toga rješivo u kratkom roku, a za što je potrebno duže vrijeme? 

IKOVIĆ:Dosta toga može odmah. Otpadne vode iz klanice ne moraju da završavaju u rijeci. Mogu da se crpe i odvoze na tretman tamo gdje za to postoje uslovi. To je pitanje dana, ne godina.

Ako je Voli odgovorna firma kakvom se predstavlja, neka već sjutra podnese zahtjev za ekološku saglasnost.

Opština Danilovgrad može odmah da formira Službu zaštite parka prirode. Za to nisu potrebna velika ulaganja već prije svega politička volja.

Duže traje jedino ono što zahtijeva gradnju, ali ni tu nema izgovora. Ako pojedine manje mesne industrije imaju sopstvena postrojenja za termički tretman životinjskog otpada, ko brani klanici i farmi da obezbijede svoje? Ne fali tehnologija za ovaj problem, fali snaga institucija.

Sve ovo može da se uradi. Ko hoće, nađe rješenje, a ko neće, nađe izgovor. Ako investitori neće sami, država mora da ih natjera, jer niko ne smije da zarađuje na štetu građana.

MONITOR: Da li i u ovom slučaju, kao i u nekim drugim, poput primjera plaže u Baošićima, država pokazuje nemoć pred investitorima?

IKOVIĆ:To nije nemoć, to je obrazac. I u Baošićima i u Spužu investitor prvo uradi, a država poslije traži način da to opravda. Država ima i zakone i inspekcije, a kada hoće, zna da bude brza. Nas su zbog fotografisanja za sat vremena odveli u policiju. Dakle, nije u pitanju nemoć, nego izbor koga država štiti. Investitori su dobrodošli, ali pod istim pravilima kao i svi ostali. Evropska Crna Gora ne može imati jedan zakon za građane, a drugi za one sa novcem. To mijenjamo mi, i to već vidimo na Zeti.

MONITOR: Da li nam se ponavlja scenario gdje građani trpe usljed štetnih projekata nezajažljivih tajkuna i korumpiranih političara? 

IKOVIĆ: Ponavlja se, ali ovaj put sa jednom važnom razlikom: građani više ne čekaju i ne ćute. Snimaju, prijavljuju, izlaze na ulice, ne kupuju mesne proizvode Voli Naše farme i Primata P i naravno, ne pristaju da im zagađenje bude cijena tuđeg profita.

Godinama se od građana očekivalo da ćute, trpe i prihvataju da je zagađenje neizbježna posljedica razvoja. Ali kakav je to razvoj ako ljudi ne mogu da otvore prozore, ako im rijeke služe kao kanalizacija, a dvorišta postaju mjesta na kojima završavaju uginule životinje?

Nijesmo protiv investicija niti protiv razvoja. Naprotiv, želimo investicije koje donose radna mjesta, ali i poštuju zakone, prirodu i ljude koji tu žive. Profit jedne kompanije ne može biti važniji od zdravlja čitave zajednice.

Država koja to dozvoljava mora da odgovori na jednostavno pitanje: čije interese zapravo zastupa?

MONITOR: Očekujete li da će se Poglavlje 27 privremeno zatvoriti do kraja godine? Koliko je toga do sada urađeno, a koliko nam je posla ostalo za prelazni period i punu implementaciju EU regulative za životnu sredinu?

IKOVIĆ:Na papiru smo đaci odlikaši, a na terenu padamo na svakom ispitu. Poglavlje 27 se možda i zatvori do kraja godine, ali to neće riješiti probleme sa kojima građani žive svaki dan.

Recikliramo svega oko jedan odsto otpada. Danilovgrad nema prečistač, pa otpadne vode završavaju u Zeti. Država nema ni postrojenje za životinjski otpad, pa leševe svinja gledamo po dvorištima. Za evropske standarde potrebno je više od tri milijarde eura. Taj novac ćemo platiti u svakom slučaju, ili kroz ulaganja ili kroz kazne. Ulaganja nam ostavljaju čistu vodu i zdrav život, a od kazni ćemo biti samo siromašniji, dok rijeke ostaju zagađene.

Zato zatvaranje poglavlja ne smije biti samo politički uspjeh za kamere. Pravi uspjeh biće kada evropski standardi počnu da važe i u Danilovgradu. Evropa se ne mjeri brojem usvojenih zakona, nego time da li možete da otvorite prozor od zagađenog vazduha i da li vam je rijeka čista.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Postratovska patologija

Objavljeno prije

2 sedmice

na

24 Oktobra, 2026

Objavio:

Umjesto da čitam memoare bivših političara koji su doprinijeli ratnom raspadu moje države i o njihovoj krivičnoj, političkoj i moralnoj   odgovornosti, čemu sam posvetila značajan dio svog života, čitam intervjue „sveprisutnog“ Mila Đukanovića. Majstor poluistina koje su mu obezbijedile dugo vladanje i neko vrijeme naklonost međunarodne zajednice

 

 

MONITOR: Dugogodišnji premijer i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odbacio je optužbe predsjednika parlamenta Andrije Mandića  da su on i DPS imali direktnu političku i logističku ulogu u ratnim devedesetim. Negirao je da je Crna Gora slala gorivo Republici Srpskoj i time doprinijela produžetku rata u BiH. Kako komentarišete Đukanovićevu reakciju?

KOVAČEVIĆ: Da mi je neko rekao prije dvadeset godina da će ratne godine Mila Đukanovića još uvijek biti predmet moje dnevne opservacije  bila bi to uvreda mojoj viziji crnogorskog društva i inteligenciji. Danas vidim  da je on još uvijek nezaobilazan modus promijenjene vlasti.

Umjesto da čitam memoare bivših političara koji su doprinijeli ratnom raspadu moje države i o njihovoj krivičnoj, političkoj i moralnoj   odgovornosti, čemu sam posvetila značajan dio svog života, čitam intervjue „sveprisutnog“ Mila Đukanovića. Zadržava, još uvijek, moć političara koji  je aktuelan i zna da drži fokus na pitanje i važnost iz koje govori. Tako uspijeva da cinizam definiše dostojanstvom. Majstor poluistina koje su mu obezbijedile dugo vladanje i neko vrijeme naklonost  međunarodne zajednice. Tačno je da smo dobili (nije samo on zaslužan a misli da jeste)  međunarodno priznanje nezavisnosti, članstvo u NATO, pristup EU ali je  isto tako tačno da smo dobili (čemu je značajno doprinio sa svojom partijom) na unutrašnjem planu relativizaciju rata u Jugoslaviji, selektivnu pravdu, sabotiranje prava i zakona, razoreno društvo ophrvano postratovskom patologijom, kriminalnu tranziciju i ostalo.

BiH je neispričana priča, selektivno i formalno suočavanje sa prošlošću ga je aboliralo odgovornosti ali i odgovornost mnogih iz vlasti i opozicije. Zaustavljen je  proces lustracije  koji bi pripadnike  jedinstvenog DPS-a  uklonio sa političke scene na duže vrijeme. Nastavili su u različitim kolonama da projektuju zaborav ali saglasni u proganjanju pojedinaca i pokreta  kritičke misli sa građanskim i progresivnim idejama. O tome ni riječi u intervijuu. Kako su samo saglasno i  temeljno gušili Studentski pokret 2012. i pokret Odupri se 2019. obezbjeđujući  ambijent za  litije i za sve što nam se danas dešava. Dakle, intervju  je još jedno zamagljivanje odgovornosti Crne Gore i Mila Đukanovića u ratovima devedesetih i učešća u formiranju Republike Srpske i ovakve vlasti.

MONITOR: Đukanović kaže: „U posljednje vrijeme učestale su bezočne izmišljotine velikosrpskih nacionalista i njihove posluge u Crnoj Gori da sam ništa manje nego vinovnik genocida u Srebrenici“. Kako vidite taj Đukanovićev suženi fokus, koji Srebrenicu ne vidi kao posljedicu pogubne politike devedesetih?

KOVAČEVIĆ: Fokus je jasan, ukazuje na odgovornost velikosrpskog nacionalizma koji je  formirao kontekst  genocida u Srebrenici ali na perfidan način zamućuje svoju ulogu i značaj pozicije koju je zauzimao u ratu BiH  tvrdeći da nije bio „vinovnik“ iako je jasno da to nije tvrđeno, nego da je pomagao. Uprkos tome što ga mnoge žrtve ne smatraju odgovornim jer vjeruju  njegovom javnom izvinjenju i uvažavanju njihove patnje. U Crnoj Gori trebamo odgovore zašto nije rekao Ne ratu u BiH jer  znamo iz iskustva da kad hoće ima hrabrosti da kaže NE, kao što je rekao NE ratu na Kosovu. Ne daje odgovore ni zašto to nije uradio i u slučaju Hrvatske. Sjenka tih nepoznanica i negiranja  sa pozicije moći, ličnog autoriteta i dominacije otežava i danas   svaku  autonomiju i kreaciju ljudi u partiji koju je stvarao. Stavlja ih u odbranašku poziciju dok sadašnja vladajuća većina, koja je u kontinuitetu sljedbenik velikosrpskog nacionalizma, svoje nečinjenje i neuspjehe opravdava upoređivanjem sa  djelovanjem DPS-a i Đukanovića u prošlosti. Posljedice toga svi trpimo, zaglavljeni u njihovo prizemno nadgornjavanje.

MONITOR: Predsjednik parlamenta Andrija Mandić politički je opet preživio inicijativu za smjenu sa te funkcije, zbog saučešća koje je uputio porodici Ratka Mladića. Kako komentarišete podršku koju je imao u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Parlament je jasna slika društvene regresije, gubitka civilizacijskih vrijednosti, političkog nemorala i odgovornosti. Razoreno je društvo postratovskom patologijom. Bolest je u terminalnoj fazi. Predsjednik parlamenta je prava slika te bolesti, imitator, lukavi ideolog, neiskreni vođa koji se u nedostatku vlastitog političkog integriteta služi vjerskim i nacionalnim autoritetom i vuče društvo i državu u potpunu dezintegraciju.

Oni koji su ga podržali nemaju sposobnosti ni znanja da vide širi kontekst  i kontinuitet zla. Porazno je što oni ne mogu da uvide koliko su lično poniženi i koliko su nedostojni pozicije koju zauzimaju.

MONITOR: Iz DPS su poručili Briselu da ako njima ne smeta da sarađuju sa negatorima genocida, DPS-u smeta. Da li je DPS sa Đukanovićem kao počasnim predsjednikom, bez kritičkog odnosa prema njegovoj ulozi u devedesetim, suštinska alternativa negatorima genocida”, odnosno nacionalističkim politikama?  

KOVAČEVIĆ: Sumnjam, najopasnije je ako njihova „alternativa” bude vođena nacionalizmom i lažnom ljubavi prema Crnoj Gori. Nisam sklona da  ponašanje sadašnjih članova DPSa u parlamentu opravdavam uticajem Mila Đukanovića, upkos idolopoklonstva kojeg prepoznajem kod mnogih od njih. Oni su odrasli ljudi odgovorni za svoja djela i ideje. Do sada su se baškarili u oportunizmu i konformizmu u sjenci percepcije vođinog uticaja. Reaktivni u djelovanju.

Ovo vrijeme traži organizaciju i energiju, prvenstveno viziju budućnosti Crne Gore. Do sada to nisu pokazali. Vidljivo je da  nekima postaje usko pod tim šinjelom. Jasno je i to  da se njihov počasni predsjednik ne oglašava bez razloga. Ako oni  još vjeruju da im on „čuva leđa” onda su/smo u problemu.

MONITOR: Šta sve to govori po političkoj klasi u Crnoj Gori?  

KOVAČEVIĆ: „Društvo koje nije u stanju da se suoči sa svojom prošlošću osuđeno je da je ponovi”, nije floskula,dodala bih – zato što izrodi političku klasu koja je nesposobna da izvede taj proce i napravi progres. U tome smo. U posljedicama rata svakodnevno. U ekonomiji, obrazovanju, socijali, zdravstvu, međuljudskim odnosima mnogo toga je opustošeno i obesmišljeno. Izabrali smo promjenu a dobili smo nezrele manipulante koji zamišljaju da vode politiku uz konstantnu dobro organizovanog uticaja srpskog nacionalizma i crkve što je u procesu tzv promjena ojačalo druge nacionalizme.

Društvo je izgubilo kompas ali vjerujem da može više i bolje od sadašnje političke klase. Obeshrabruje, ali i tješi, što u svijetu u tome nismo sami. Iz sveopšteg haosa mora se izroditi drugačija politika. Militarizacija je pogrešan put.

MONITOR: Nastavilo se sa veličanjem Ratka Mladića, od lidera DNP Milana Kneževića, do gradonačelnika Pljevalja Daria Vraneša. Kako to da je Mladić tri decenije kasnije i dalje „politički upotrebljiv”?

KOVAČEVIĆ: Postoji jedna izreka u narodu za takve ljude – ponašaju se kao da su boga za bradu uvatili.  Za njih ne postoje granice i ništa sveto, ophrvani vlastitim narcizmom i egzibicionizmom. Može im se, u službi vjere i nacije. Ratko Mladić im je nebitan, on im je samo prikladan alat da na porazu ljudskosti manipulišu traumama i uzbunjuju javnost. Vidljivo je na ulicama da im novac pristiže (Pljevlja)i da glancaju svoje parohije.

Najvažnije je pitanje kako u tom teroru žive njihovi sugrađani koji su drugih nacija i drugačije misle. Da li iko postavlja to pitanje u još uvijek jedinstvenoj državi?

MONITOR: Kako vidite reakcije institucija na veličanje ratnih zločinaca i širenje govora mržnje?

KOVAČEVIĆ: Institucije su rastočene. Uglavnom su obezličene i malo ih se što istinski tiče. Kao političke ispostave partijskih čelnika „dobro rade svoj posao” i sve „po zakonu”. Hvalospjevi vlastodršcima i zapošljavanje podobnih su njihovi primarni zadaci. Velika je društvena šteta što su takve institucije „pripitomile” civilno društvo i medije (suviše je malo izuzetaka). Skliznuli su u političku korektnost, magiju „ulaska u EU” i bave se senzacijama koje im se serviraju. Repetiraju iste teme i stalno promašuju suštinu. U takvoj situaciji izostaje mobilizacija građana i organizovani otpor nepravdi, laži i mržnji koje se serviraju. Usamljeni glasovi u ovoj situaciji antidržavne propagande i retrogradnih vrijednosti samo ukazuju na stanje nemoći da se ova lavina normalizovane neprofesionalnosti, straha i mržnje zaustavi.

MONITOR: Ovakvi, korak smo od Evrope. A gdje je Evropa?

KOVAČEVIĆ: Onemoćala Evropa još postoji. EU je u haosu svojih pogrešnih procjena i ideoloških zabluda. Nadam se da će i ona opstati i da će sadašnja procjena da im i ovakvi trebamo potrajati. Neka nas unesu kad nismo sposobni da hodamo. To je do njih. Do nas je da prohodamo i gradimo svoju nezavisnost ili da i dalje puzimo u ulozi robova i lopova čiju pozicijiu sadašnja vladajuća struktura učvršćuje na svim poljima. EU me sve više brine ali je „manje zlo”. Mada to ništa ne garantuje u sadašnjoj svjetskoj politici.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo