Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ, PISAC, LIKOVNI UMJETNIK I ODBORNIK U SKUPŠTINI GRADA BEOGRADA: U Srbiji je jasno gdje je ko

Objavljeno prije

12 mjeseci

na

Za građane je važno da pobijede otpor prema politici kao takvoj, a da opozicija prevaziđe lične interese

 

MONITOR: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić naložio je nekoliko mjera nakon zločina i tragedija koje su zadesile Srbiju. Kako ocjenjujete te mjere i način na koji ih je predsjednik izložio a koji se, u dijelu javnosti, kritukuje kao neprimjeren i nezakonit?

ATANACKOVIĆ: Više ne mogu da razdvojim jednu Vučićevu konferenciju za medije od druge. Na onim neposredno nakon dva masakra kršio je zakon skoro svaki put kad bi otvorio usta. Naravno, nije mu na kraj pameti bilo da tih dana svrati do škole Vladislav Ribnikar. Taj se ne pojavljuje ni pred osnovcima, a da nije pripremio teren i dovukao podobnu publiku. I nije jedini, isti kukavičluk, isti besramni nedostatak elementarne ljudske odgovornosti pokazali su svi predstavnici vlasti – ona koju nazivaju premijerkom, onaj koga zovu gradonačelnikom Beograda. Neko bi pomislio da je Ružić ispao još i najkorektniji nakon onih izgovorenih gluposti, kada ne bi znali da je za režim njegova ostavka jeftin i prihvatljiv gubitak, i da se on tu verovatno ništa nije ni pitao. Naravno da je dobro da se rešava pitanje nelegalnog i nesavesnog posedovanja oružja, ali sumnjam da postavljanje policajaca pred škole doprinosi bilo čemu sem dodatnom traumiranju đaka, nastavnika i celokupnog društva, a zapošljavanje dodatnih 1200 policajaca je klasična represivna mera, to nema veze sa bezbednošću. Nismo videli ne samo korisne mere, već ni intelektualni i logistički kapacitet vlasti za mere koje bi nešto značile, koje bi pokazale svest o potrebi za ma kakvom analizom društva koja bi se ticala, na primer, osnaživanja uloge edukatora, obrazovnog sistema, da ne govorimo da nije pokazana elementarna svest o tome da je društvo ozbiljno zagađeno nasiljem, jezikom nasilja, modelima nasilja. Ali mislim da je besmisleno tako nešto očekivati od onih koji od nasilja žive, koji nasilje gaje i stvaraju i koji od nasilja profitiraju.

MONITOR: Dva velika protesta su održana u Beogradu, a bilo ih je i u Novom Sadu, Kragujevcu i drugim gradovima. Vlast je, osim očiglednog umanjivanja broja ljudi na protestima, optužila opoziciju da zloupotrebljava tragediju i žrtve. Mogu li se danas protesti organizovati bez opozicije, ili su dovoljne društvene mreže i pozivi popularnih javnih ličnosti?

ATANACKOVIĆ: Zašto bi se protesti organizovali bez opozicije? Naprotiv, važno je da sve relevantne političke organizacije budu potpuno i iskreno uključene u te procese, da budu u dijalogu sa građanima, kroz to se vidi i politički potencijal kojim kao društvo raspolažemo. Za građane je važno da pobede otpor prema politici kao takvoj, a da opozicija prevaziđe lične interese, da bude vođena isključivo opštim, javnim interesom, a teško da iko danas može da ima dileme o tome šta je javni interes. Važno je da su u protestima učestvovale i prisustvovale isključivo partije građanske i evropske orijentacije, i to je možda i najvažnija politička poruka društvu u ovom času. Jasno je gde je ko. Važno je podržati proteste u manjim mestima, gde je represija strašna, i artikulisati saradnju tako da kada je potrebno protest svugde krene odjednom, što će, verujem, uskoro biti potrebno. Stranke zajedno sa aktivističkim organizacijama imaju kapacitet za to.

MONITOR: Protestanti su predstavili svoje „mjere“, među kojima su i ostavke ministra policije i šefa BIA, kao i novi ljudi u Regulatornoj agenciji za elektronske medije (REM), oduzimanje nacionalnih frekvencija televizijama Pink i Hepi. Kako ocjenjujete ove zahtjeve i šanse da se oni ispune pritiskom protestanata?

ATANACKOVIĆ: To su zahtevi koje su formulisale političke organizacije, a na skupu su građani tražili i druge stvari, na primer čuo se gromoglasan zahtev za ostavku vrhovnog diktatora. Opozicija za sada taj zahtev smatra preteranim, i tu se po mom mišljenju previše kalkuliše, ide se na „realne zahteve”, a ja ne verujem da je ukidanje nacionalnih frekvencija Vučićevim najlojalnijim glasnogovornicima išta realniji zahtev od njegove ostavke. Ne verujem da će režim ispuniti date zahteve, svakako ne sve, i svakako ne na način da sebi oslabi poziciju. Građani Srbije i opozicija ni po koju cenu ne smeju da se upletu u Vučićeve manipulacije najavom raspuštanja vlade i novih izbora. Da, naravno da treba raspustiti ovu kriminalnu vladu, i naravno da treba raspisati izbore, ali prvo se moraju ispuniti svi zahtevi. Od toga se ne sme odustati i verujem da će se zrelost opozicije pokazati upravo u istrajavanju u zahtevima, a ne u prihvatanju kompromisa. Lično bih dodao i druge zahteve, konkretno mislim da je nerealno očekivati bilo kakvu stabilnost bez smene u tužilaštvu, i uopšte bez oslobađanja pravosuđa, jer bez toga nema nikakve garancije da bilo šta u državi može da bude zagarantovano, sem kriminala.

MONITOR: Poslije ovih velikih tragedija koje je pratio niz većih i manjih incidenata u Srbiji ali i u drugim državama našeg regiona, svašta se moglo čuti, vidjeti i pročitati. NUNS je upozorio članstvo i druge kolege na standarde informisanja, na UN povelju o pravima djeteta i obaveze po Kodeksu novinara. Da li je postojala svijest o odgovornosti?

ATANACKOVIĆ: Ne verujem da se reč odgovornost, pa ni reč svest, može povezati s režimskim tabloidima, njihovim vlasnicima, urednicima, istaknutim „novinarima” i „analitičarima”. To nisu mediji već sredstva za proizvodnju i održavanje laži u kojima prednjače pojedinci sa ozbiljnim psihičkim poremećajima. Tu su stvari jasne. Bio bih manje uznemiren kada bi mediji koje smatramo nezavisnima, uspevali da se više odupru iritantnim komercijalnim šemama koje često u sebi nose iznenađujuće prostačku banalnost, u trenutku kada je neophodno svakodnevno suprotstavljanje režimskom tabloidnom smeću, ne samo u pogledu objektivnosti već i u kulturi komunikacije.

MONITOR: Nedavno je novinar Robert Vort, u Njujork tajmsu, objavio tekst o predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću – njegovoj političkoj karijeri… U tekstu se pominju i njegove veze sa huliganima na fudbalskim utakmicama, ali i svjedočenja sa sudskog procesa Veljku Balivuku i njegovoj grupi koja pokazuju da su ljudi iz vrha države imali kontakte sa njima. Ima li tu i nešto više od istraživačkog rada novinara Njujork tajmsa?

ATANACKOVIĆ: U tekstu je sažeto ono što uglavnom već znamo, sa čim su istraživački novinari u Srbiji podrobno upoznavali javnost. Mislim da u delovanju opozicije postoji nedovoljno podsećanje javnosti na kriminalnu prirodu režima, kao i na kontinuitet sa zločinačkom politikom države devedesetih čiji su aktuelni predsednik, ministar inostranih poslova i direktor BIA bili istaknuti predstavnici. Nedavno mi je dobar prijatelj rekao: „Građani Srbije su oprostili Vučiću devedesete”. Ako su/smo oprostili, morali bi se zapitati koliko sebi želimo dobro, koliko kao društvo investiramo u laž, koliko je povezana ta amnestija sa odabirom da budemo večita žrtva koja se komotno ne suočava sa problemima prošlosti. Naprosto, mi znamo da je predsednik ove države direktno povezan sa organizovanim kriminalom, da je organizovani kriminal deo njegovog političkog delovanja, da je danas gotovo nemoguće povuci crtu između države i kriminala. Zato je od suštinske važnosti već sada da se intenzivno radi na tome da se formuliše i formira optužni materijal koji će obuhvatiti Vučića i njegove saradnike. I u tome bi javnost trebalo da vidi rad i saradnju pravnih timova stranaka, nevladinog sektora, istraživačkih novinara. U utvrđivanje vlastodrščeve kriminalne odgovornosti čitavo društvo bi moralo da bude uključeno kao vid svojevrsne društvene terapije i izlečenja od sistemskog zla.

 

Generator zla je režim Aleksandra Vučića

MONITOR: Od 3. maja društvo u Srbiji se nalazi u nekoj vrsti vrtloga  nevjerice, straha, tuge, gnjeva, mada ima dosta i onih koji nastavljaju da „gledaju svoja posla“. Odakle je došlo ovo zlo, može li doći do katarze društva, priželjkivane još od 1990-ih?

ATANACKOVIĆ: Mislim da više nego ikad građani uviđaju da je zlo u ovom društvu povezano, da je u Srbiji izgrađen sistem zla i da je generator tog zla režim Aleksandra Vučića. I kada se dogode teška ubistva, kad pogine radnik, kad se izlije cisterna sa otrovima, kad se zagadi reka, kad se sruši zaštićena kuća, kad se poseče zaštićena šuma, svugde se vide tragovi sistema koji je to generisao, koji je stvorio okolnosti bezvlašća i nekažnjivosti. I ceo taj sistem ima svoj jasan oblik i njegova toksična grananja vode direktno do patološkog vrha države. Već celu deceniju lično se stidim činjenice da je ta indidividua uopšte mogla da stekne takvu moć u mojoj zemlji, onaj isti balavi radikal koji je početkom devedesetih pozivao na smrt. On to nikada nije prestao da radi, samo drugim sredstvima. Njegovom usponu doprineli su mnogi, i mnogi su se ugradili u taj režim smrti i laži i to, nažalost, ne govori ništa dobro o ovom društvu. Ali tako je kako je, mi sada vidimo da su građani ustali, da im je, ako ništa drugo, dosta laži i ponižavanja. Ali ne verujem da će biti prostora za ozdravljenje društva sve dok Vučić i ostali koji zajedno s njim pljačkaju Srbiju ne budu procesuirani, dok se ne utvrdi njihova i moralna i krivična odgovornost, dok im ne bude suđeno i pred građanima i pred zakonom.

 

Evropa bi pomogla, kad bi postojale jače i iskrenije evropski orijentisane snage u Srbiji

MONITOR: Evropski parlament je, kao „usmeni amandman“, oštro osudio „scenu masovnih ubistava u Srbiji“ i zatražio detaljnu istragu. Ovaj amandman dodatak je inače veoma kritičkom izvještaju EP o Srbiji. Može li se očekivati da Brisel izvrši konkretniji pritisak na Beograd, kada se radi o problemima koji nisu samo normalizacija odnosa sa Kosovom i uvođenje sankcija Rusiji?

ATANACKOVIĆ: Evropa bi, kada bi u Srbiji bilo političkih organizacija koje bi imale kapacitet da garantuju sprovođenje dosledne i racionalne politike, posebno spoljne politike, pružila veću podršku građanskoj Srbiji u borbi za vladavinu prava i jasnije osudili Vučićev kriminal. Verujem da Evropa vidi sve ono što vidimo i mi i što ne treba da nas čudi, vidi mnoge populističke ustupke, i naprosto procenjuje da u Srbiji nema dovoljno pouzdane, odnosno dovoljno snažne političke sagovornike koji bi mogli da garantuju da će po smeni režima sprovoditi iskrenu evropsku politiku u Srbiji. A pre svega politiku prema Kosovu – kao državi sa kojom Srbija mora da gradi najbolje moguće dobrosusedske odnose, da rešava pitanja organizovanog kriminala kojim se upravlja iz Beograda i, naravno, da deluje konstruktivno u zaštiti prava svojih sunarodnika i svog neprocenjivog kulturnog nasleđa. To što EU čitavu deceniju vidi Vučića kao najpouzdanijeg sagovornika po pitanju Kosova možda ne govori najbolje o Evropi, ali još mnogo gore govori o nama. Ipak, očekujem da se u tom pogledu dogode neki pomaci, jer u srpskoj opoziciji ima sjajnih i dobronamernih ljudi koji se i sami bore sa okolnostima nametnutih laži i populizma.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA: Iza Srebrenica nema –  „ ali“

Objavljeno prije

5 dana

na

10 Maja, 2024

Objavio:

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći

 

 

„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.

BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet  kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.

MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?

BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.

Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije

Objavljeno prije

5 dana

na

10 Maja, 2024

Objavio:

Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat   u sekretarijat  Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo

 

 

MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u  pobunu?

PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.

MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma.  Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?

PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Zabrinjava što će Knežević pred nereformisane sudove

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Maja, 2024

Objavio:

Biće posebno zanimljivo vidjeti kakve će političke implikacije imati ponovno otvaranje predmeta Koverta, i da li će tužilaštvo ovog puta u istrazi ići dalje od Slavoljuba Stijepovića, za koga se sigurno ne može reći da je bio „mozak operacije“

 

 

MONITOR: Kako komentarišete  ekstradiciju  Duška Kneževića Crnoj Gori, te njegove tvrdnje da je došao dobrovoljno, uz ponovno pominjanje plave torbe?

MILOVAC: Knežević je izgubio proces pred Visokim sudom u Londonu kada je odbijena njegova žalba na odluku da bude izručen i to bi trebao da bude početak procesa pred crnogorskim pravosudnim organima koji bi do kraja trebalo da rasvijetli ulogu Kneževića u poslovima čiju zakonitost naše tužilaštvo dovodi u pitanje.

Dakle, ne radi se o dobrovoljnoj odluci Kneževića da se vrati u Crnu Goru, a još manje treba na njegov dolazak gledati kao na zaslugu ovdašnjih političara koji već počinju da presuđuju i za to sebi pripisuju zasluge.

Pred crnogorskim tužilaštvom se nalaze zaista kompleksni predmeti koji će zahtijevati značajne kapacitete kada su u pitanju prije svega finansijske istrage, naročito za onaj dio imovine i poslove Kneževića koji se odvijao na offshore destinacijama i van granica Crne Gore.

MONITOR:  Ima li crnogorsko pravosuđe kapacitete da te procese izvede do kraja?

MILOVAC: Nažalost, ti kapaciteti su ujedno i najslabija karika u istragama, na što je više puta ukazivano i iz Evropske komisije u njenim izvještajima o napretku Crne Gore.

Posebno zabrinjava to što će kompletan postupak biti sproveden pred sudovima koji nisu reformisani i gdje nije do kraja otkrivena mreža korumpiranih sudija koji su radili  po političkom diktatu, a ne slovu Ustava i zakona. Postupak protiv Kneževića je samo jedan od mnogih koji tek treba da  epilog dobiju na sudu. Zbog toga se MANS snažno zalaže za proces vetinga u pravosuđu koji bi trebalo da rezultira zdravim osnovama za vođenje ovako kompleksnih predmeta.

Za sada ne ohrabruju najave iz Vlade Crne Gore, a prije svega iz Ministarstva pravde, da bi mogli u skorom roku da očekujemo takozvanu katarzu u pravosuđu, iako su javno data  brojna obećanja koja su uključivala i značajno unaprijeđen zakonski okvir.

Ovo je posebno važno za predmete kao što je predmet Duška Kneževića gdje će tužilaštvu biti potrebna svaka moguća pomoć u, prije svega, finansijskoj istrazi. Nažalost, za očekivati je da će kod predmeta koji uključjuju veliki broj aktera, međunarodnu istragu i značajan protok vremena, postati bolno očigledan nedostatak takozvanog „italijanskog modela“ koji bi značajno olakšao posao tužilaštvu i ubrzao kompletnu finansijsku istragu.

MONITOR: Može li Kneževićevo izručenje otvoriti neke druge procese?

MILOVAC: Biće posebno zanimljivo vidjeti kakve će političke implikacije imati ponovno otvaranje predmeta Koverta , i da li će tužilaštvo ovog puta u istrazi ići dalje od Slavoljuba Stijepovića, za koga se sigurno ne može reći da je bio „mozak operacije“ i nalogodavac kada je u pitanju korišćenje takozvanih crnih fondova za finansiranje izbornih kampanja Demokratske partije socijalista.

Iako je to tek jedan od nekoliko postupaka koje tužilaštvo vodi protiv Kneževića, predmet Koverta ima posebnu težinu, imajući u vidu da se radi o političkoj korupciji sa mnogo dugoročnijim štetnim efektima po crnogorsko društvo. Svi smo svjedočili predaji novca i snimku koji je poslužio kao konačna potvrda da se DPS finansira iz nelegalnih izvora.

Druga potvrda je došla od samog tadašnjeg predsjednika te partije, Mila Đukanovića, koji je još početkom 2019. godine priznao da je predsjednik Atlas Grupe finansijski pomagao njegovu partiju: „Sve to što je rađeno je završavalo na odgovarajućoj adresi u Demokratskoj partiji socijalista, dakle u računovodstvu. Tamo je pažljivo evidentirano, a prema državnim organima su pravljeni onakvi izvještaji kakve su ti organi tražili.“

MANS je od tadašnjeg Glavnog specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića,  tražio da se ispitaju sumnjive donacije DPS-a, ali to nikada nije urađeno.

Sa druge strane, bilo bi naivno vjerovati da je sve ono što je do sada otkrio javnosti, Duško Knežević uradio kao izraz nekog patriotskog čina, uključujući i najavu dokaza vezanih za “plavu torbu”. Radi se prosto o pokušaju da se ojača pozicija u onome što je neminovan krivični postupak protiv njega pred crnogorskim institucijama. Tako treba gledati i najave mogućeg statusa svjedoka-saradnika. Biće zanimljivo vidjeti kako će tužilaštvo cijeniti ono što Knežević najavljuje kao dokaze protiv samog vrha prethodnog režima, u prvom redu bivšeg predsjednika, Mila Đukanovića.

MONITOR: Kritikovali ste neke od akata na kojima Vlada radi u susret eventualnom dobijanju IBAR-a, a koji se tiču aktikorupcijskih politika, te mehanizama borbe sa kriminalom. Radi li vlast suštinski na reformama koje se tiču poglavlja 23, 24 ?

MILOVAC: Za sada nemamo potvrdu političke volje da je vlada Milojka Spajića ozbiljna u namjeri da zakonski okvir upodobi onome što su ne samo međunarodni standardi, već prije svega realne potrebe Crne Gore kada je u pitanju borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. To je sasvim vidljivo iz onoga što predstavlja paket reformi koje je Ministarstvo pravde predstavilo pod nazivom Pravda Sad, ali i sasvim očigledno kada je u pitanju nova Strategija za borbu protiv korupcije koja već u formi ne ispunjava čak ni prilično niske standarde koje su postavile prethodne vlade pod vlašću DPS-a.

Ogromno neznanje i nerad su dominantna karakteristika onoga što se građanima nudi kroz izmjene ključnih zakona, u prvom redu Zakona o sprečavanju korupcije, Zakona o oduzimanju imovine stečene kriminalom, te Zakona o tužilaštvu. Korak dalje je  Strategija za borbu protiv korupcije koja ne tretira ključne izazove sa kojima se nosi crnogorsko društvo. MANS  godinama ukazuje na probleme u ovoj oblasti i predlaže rješenja, dajući komentare i obezbjeđujući pomoć međunarodnih eksperata. Komunikacija sa nosiocima vlasti u posljednje četiri godine je dodatno intezivirana, nakon svih obećanja koja su, iz tada opozicionih klupa, data kada je u pitanju borba protiv korupcije.

Nakon četiri godine apsolutnog nerada kada je u pitanju antikorupcijska reforma, smatram da više ne možemo govoriti samo o neznanju koje jeste dominantna prepreka, već i o značajnom nedostatku političke volje da se u ovoj oblasti stvari pomjere sa mrtve tačke. Poseban izazov će predstavljati odbrojavanje dana do momenta odlučivanja o tome da li će Crna Gora dobiti pozitivan odgovor na IBAR, te količina prečica za koje postiji sumnja da će administracija Spajića napraviti kako bi ispunila formu, dok će suština kao mnogo puta do sada ostati u drugom planu.

U svakom slučaju, sve ono što sada budemo pogrešno postavili kada je u pitanju borba protiv korupcije, biće izuzetno teško kasnije ispraviti, a već smo izgubili previše vremena.

MONITOR: Kako vidite prošlonedeljnju Đukanovićevu izjavu, kojom je hapšenja Milivoja Katnića i Zorana Lazovića poistovijetio sa krvnom osvetom?

MILOVAC: Radi se o veoma nepromišljenim izjavama, koje nisu strane bivšem predsjedniku države Crne Gore, Milu Đukanoviću, naročito onda kada ocijeni da je potrebno “podići moral” u teškim trenucima za njegovu partiju. Nakon svega što smo mogli da pročitamo u Skaj prepiskama, ostaje malo prostora za sumnju da su Milivoje Katnić i Zoran Lazović bili čuvari jednog potpuno paralelnog sistema koji je Đukanovića održavao na vlasti i van domašaja bilo kakve političke ili krivične odgovornosti.

Znog toga ne iznenađuje potreba da se javno oglasi i sam Đukanović koji i nakon odlaska u takozvanu političku penziju, nastavlja da biva svojevrsni stožer DPS-a, sa očitim uticajem ne samo na političko tkivo te partije, već i na ono što se često u javnosti naziva kriminalnim. Izjava Đukanovića može se čitati i kao direktna poruka Katniću i Lazoviću, da kao vjerni vojnici pomenutog sistema nisu zaboravljeni ili otpisani.

Đukanović i njegova partija su već neko vrijeme bez tradicionalnih poluga moći zahvaljujući kojima su vladali prethodne tri decenije. Sa druge strane, ako je vjerovati onome što smo mogli da pročitamo u SKAJ prepisakama, a odnosi se na učešće kriminalnih struktura u izbornim procesima, to može biti posljednja poluga moći na koju Đukanović računa i zbog čega njegove poruke kakve smo imali prilike da čujemo mogu biti opasne.

MONITOR: Ko sve vrši pritisak na Specijalno državno tužilaštvo?

MILOVAC: Nakon trideset godina DPS režima, sasvim je realno očekivanje građana Crne Gore da konačno pravda bude zadovoljena, ali taj proces nikako ne bi trebao da bude u službi i pod uticajem bilo koje partije na vlasti. Nažalost, rezultati u borbi protiv korupcije su očigledno percipirani kao politički kapital koji pojedine političke partije žele da prigrabe za sebe i potpuno neosnovano sebi pripišu zasluge za rezultate kojima su malo ili nimalo doprinjele.

Sa druge strane, iako smo i ranije imali hapšenje javnih funkcionera koji su bili članovi DPS-a ili bili percipirani kako njihov poslušnici, do hapšenja Milivoja Katinića i Zorana Lazovića, nismo imali izražen otvoren pritisak na tužilaštvo od strane te partije. Ovakvo ponašanje predstavnika DPS-a u javnosti ne samo da ukazuje da od “reformisanog DPS-a” nema ništa, već daje za pravo i onima koji sumnjaju da su veze sa organizovanim kriminalom bile duboko utkane u sve ono što je ta partija radila, a da su Katnić i Lazović bili među glavnim kopčama sa tim strukturama.

Kada se stvari stave u tu perspektivu, nije iznenađenje što glavna poruka DPS-a više nije da “prepustimo institucijama da rade svoj posao”, već ona koja direktno crta metu na GST Vladimiru Novoviću, nazivajući ga “skaj tužiocem”.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo