Povežite se sa nama

INTERVJU

MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije

Objavljeno prije

na

Višedecenijska vladavina jedne partije proizvela je stapanje države i tog partijskog tkiva na način da se nije moglo prepoznati gde počinje država, a gdje završava DPS. Potrebne su godine da se država i njene institucije ODVOJE od partijskog tkiva DPS-a. To odvajanje će  biti praćeno pokušajima da neka od partija sebe proglasi za nasljednika, i nastavi sa tretmanom države kao partijske svojine. Ovo je  najveća opasnost na koju mediji i intelektualci moraju stalno ukazivati

 

MONITOR: Kako vidite promjene na političkoj sceni uoči vanrednih parlamentarnih izbora?

BEŠIĆ: Promene su tektonske, suštinske i fundamentalne. Ništa više nije i neće biti isto. Nakon tri decenije vladavine jedne partije, bilo je i očekivano, ali  ne u meri u kojoj se to desilo, da će doći do nastanka novih aktera, političko-partijskog restruktuiranja, i kadrovskih promena. Pad cementirane trodecenijske vlasti bio je okidač za seizmičke poremećaje i u političkom i partijskom tkivu društva. Uvjeren sam da će taj proces trajati najmanje nekoliko godina, verovatno ovaj i još jedan izborni ciklus, dok se ne konsoliduju nove snage, novi akteri i novi odnosi moći. Važno je razumeti sledeće aspekte. Prvo, mislim da dubinu ovih promena građani, a ni mediji i politički akteri još nisu percipirali;  promene su se desile toliko brzo i anarhično, da niko nije u stanju da razume njihov kapacitet. Drugo, decenijska vladavina jedne partije proizvela je stapanje države i tog partijskog tkiva na način da se nije moglo prepoznati gde počinje država, a gde završava DPS. Potrebne su godine da se država i njene institucije ODVOJE od partijskog tkiva DPS-a. To odvajanje će  biti praćeno pokušajima da neka od partija sebe proglasi za naslednika, i nastavi sa tretmanom države kao partijske svojine. Mislim da je ovo najveća opasnost na koju mediji i intelektualci moraju stalno ukazivati. Plastičan primer i lakmus papir ovog stava ogleda se u partijskom zapošljavanju koje je nastavljeno, ako nije i pojačano, nakon izbora 2020. godine, a koje sprovode partije ,,naslednice“ bivše vlasti. Četvrto, i za ove izbore veoma relevantno, uz sve nedostatke partijske države oličene u DPS-u, period vladavine ove partije karakterisala je politička stabilnost. Tu stabilnost u Crnoj Gori više nemamo, a imajući u vidu infantilno stanje svih partija, verovatno je nećemo ni imati u doglednom periodu.  Ako nestabilnost potraje, naročito ako bude praćena i ekonomskom nestabilnošću, to je prostor za dalju destabilizaciju krhkih i ne-nezavisnih institucija, jačanja radikalnih ideja, i otvaranja prostora za podele i političke sukobe. Ovo poslednje je najveći razlog za zabrinutost.

MONITOR: Turbulencije se dešavaju i u Pokretu Evropa sad  koji važi za favorita na izborima. Kako to komentarišete?

BEŠIĆ: Evropa sad je partija u infantilnom stanju, koja mora da preleži dečije bolesti. To je partija koja je u kratkom periodu akumulirala značajnu podršku, a da ona nije rezultat partijskog rada, jačanja organizacije, infrastrukture i temljene kadrovske selekcije. Potpuno je normalno da se u ovoj partiji dešavaju potresi različitog tipa, a uveren sam, dešavaće se u još većoj meri u bliskoj budućnosti. Ključ njihovog problema,  nije samo sukob između dva lidera, koji se više ne može prikriti, koliko činjenica da nedostaju svi ostali elementi snažne i organizovane partije. Jako zanimljiv je ideološki koncept ove partije koji bih ja okarakterisao kao ‘pragmatični ekonomistički konzumerizam’. Snagu i autoritet ova partija je zadobila na programu Evropa sad, koji je uzgred budi rečeno bio program Vlade, a ne njihov lični projekat. Ovaj program je gotovo duplirao prihode građana nominalno, i ovaj potez je snažno rezonovao u biračkom telu, i dao efekte usled činjenice da je DPS već bio ‘na izmaku snage’. Oni, kako vidimo, i na ovim izborima idu sa proširenim obimom ponude ‘pragmatičnog ekonomističkog konzumerizma’, i gotovo je izvesno da će ovo dati rezultate u ovom izbornom ciklusu. Naprosto, obećanja o povećanju plata koja dolaze iz PES-a imaju kredibilitet koji je zasnovan na integritetu povećavanja plata koje su već uradili lideri PES-a dok su bili u Vladi. Drugim rečima, kada PES danas obećava dalje povećanje plata, građani im veruju, i oni niti razmišljaju, niti su u obavezi da razmišljaju, o tome da li država ima sredstava za povećanje plata, i odakle taj novac. To znači da mediji, intelektualci i svi oni koji imaju svojom strukom viši stepen odgovornosti moraju da postave prava pitanja PES-u. Ključno pitanje je jednostavno: ‘odakle novac za dalje povećanje plata i penzija?’ Ako će to raditi na način da se država dalje zadužuje, to se mora reći. Ako će to povećanje da se desi na način što će se ojačati privreda i realni sektor, ili  će nekim posebnim merama fiskalne politike dugoročno obezbediti viši prihodi, to se mora reći. Mislim da je jako pogrešno, i neprihvatljivo da je na neki način postavljen javni diskurs tako da je nelegitimno postavljati ovakva pitanja?!

MONITOR: Dva lidera te partije  imali su i različite stavove o načinu izlaska na izbore, a konačno je odlučeno da izlaze samostalno. Kako vidite tu odluku?

BEŠIĆ: Nekoliko stvari ovde se moraju jasno reći. Prvo, unutar-partijski sukobi, u osnovi, i ne trebaju da zanimaju građane. Ako je to modus njihove interne komunikacije, i ako je to mera unutar-partijske demokratije, ne vidim zašto bi oni koji nisu članovi partije uopšte imali problem po ovom pitanju. Drugo, oni imaju pravo da izađu na izbore na način na koji to žele, i da donesu odluku o tome na partijskim organima na način na koji to žele. Dakle, u ovom delu ništa nije sporno. Treće, ako govorimo o  odluci, sasvim je logično da izlaze sami (iako ako pogledamo listu to baš i nije slučaj), stoga što PES sada ima momentum i nema političkog razloga da prave koalicije sa bilo kim.  Građae i javnost treba da  zanimaju  ponašanja lidera koja imaju posledice na društvo-državu, i ponuda/obećanja koja daju građanima. PES će  verovatno biti nosilac buduće vlasti, te su njihovi stavovi, ponašanja i odluke važni jer se tiču građana. Prva, rekao bih ključna, stvar jeste stav novoizabranog predsednika Crne Gore. Ne može se osporiti činjenica da su glasanjem protiv bivšeg predsednika Đukanovića građani iskazali potrebu za dikontinuitetom vlasti DPS-a. Sam narativ i kritike PES-a i novoizabranog predsednika počivao je na ideji diskontinuiteta i kritici DPS-a.  Da budem jasan, novoizabrani predsednik je morao u trenutku kada je izabran da kaže da napušta sve partijske funkcije, i da onda sa integritetom kaže da je predsednik svih građana. Ovo se nije desilo, naprotiv, on pokazuje jasne partijske ambicije. Još mi je manje jasno kako može novoizabrani predsednik da kaže da će biti predsednik svih građana, a da paralelno učestvuje u partijskim borbama oko raspodele buduće političke moći. Takođe mi nije jasno na koji način ovakav stav/ponašanje demonstrira diskontinuitet sa DPS-om, i ta na mestu i u trenutku kada je to bilo ključno. Nejasno mi je i zašto mediji, politička zajednica, intelektualci prelaze preko toga kao da je to „normalno“? Dakle, mi imamo normalizaciju i legitimizaciju nedemokratskih praksi koje je DPS ustanovio.

MONITOR: Demokrate i URA pozivali su partije, kako su saopštavali, građanske i evropske profilacije, pa i Evropu sad, u  savez. Ipak, proširenja nije bilo.  Šta će to značiti za taj „anti-mafija blok“, kako sebe nazivaju?  

BEŠIĆ: Njihov ključni argument je borba protiv korupcije i kriminala.  Uistinu, to može biti veoma efektivan argument u ovoj izbornoj kampanji stoga što ako pogledate istraživanja, nakon ekonomskih pitanja, ključno pitanje koje zanima građane je borba protiv korupcije i kriminala. U proteklom periodu URA je zaista pokazala određeni kapacitet i integritet u tom smislu. Šta god ko mislio o Demokratama, i nema nijedan slučaj njihovih funkcionera da su umešani u bilo koju koruptivnu radnju ili bilo šta što je nelegalno, iako imaju značajne poluge vlasti i moći u državnim preduzećima, na javnim funkcijama  i naročito u opštinskim vlastima. Mislim da ovaj blok koji su formirali URA i Demokrate ima potencijala, a rezultat će svakako u velikoj meri zavisti od kampanje. Konačno, mislim da je dobro da dolazi do ukrupnjavanja partijskih struktura, jer  ima ih previše sa veoma sličnim ponudama. To je dugoročno neodrživo.

MONITOR: Šta bi se moglo promijeniti nakon ovih parlamentarnih izbora?

BEŠIĆ: Ovo je ključno pitanje. Prvo, nema sumnje da će doći do ključnih političkih promena kada je reč o odnosima snaga, odnosima moći, ključnim akterima, pojavljivanju novih ljudi na važnim funkcijama i slično. Iako je nepredvidivo ko će i koliko participirati u budućoj vlasti, nema sumnje da će promene biti veoma, veoma intenzivne. Ono što je, međutim, po meni ključno pitanje jest: šta će se to promeniti kada je reč o načinu na koji država funkcioniše, odnosno institucije?  Hoće li one biti ‘oslobođene’ ili ponovo zarobljene, sada nekom novom partijom? Da li će se sprovesti depolitizacija i departizacija političkih institucija, ili će one ostati zarobljene partijskim interesima? Da li će se politika partijskog zapošljavanja nastaviti, ili će nova vlast da se obračunava sa ovom deformacijom? Da li će se i na koji način ubrzati EU integracije? Šta će se učiniti da se ojača REALNA ekonomija? Dakle, lista suštinskih pitanje je dugačka, a ja ne vidim u postojećim ponudama ozbiljne odgovore na ova pitanja. Namesto ovih odgovora vidim izborne narative usmerene na što veći broj glasova, a iza kojih ne stoje realni programi i mere. To je ono što je, po mom sudu, ključno pitanje koje će pre ili kasnije doći na dnevni red, a mišljenja sam, bolje što pre, jer ako bude kasnije, sve će to skuplje koštati građane i državu.

 

Nemoguće je predvidjeti rezltate izbora

MONITOR: Hoće li se sve ove promjene, odnosno prestrojavanja,  značajnije odraziti na rezultate izbora?

BEŠIĆ: Toliko su se intenzivno promenili politički akteri u svakom smislu, i toliko je novih partijskih struktura nastalo, da je nemoguće predvideti rezultate izbora, a ovo važi i za istraživanja javnog mnjenja. Ova konfuzija i kakofonija ponude, drugim rečima, značajno otežava građanima da prepoznaju kvalitet same ponude i da se opredele, pa će u ovoj izbornoj iteraciji veliki broj građana glasati na osnovu ne jasno definisanog stava, nego na osnovu intuicije, utiska ili bilo kog drugog situacionog faktora. Prema tome: ove promene će imati veoma, veoma veliki značaj na izborne rezultate, ali potpuno je nepredvidivo na koji način, na kom nivou, i u kom smeru.

 

Učesnici u kampanji će biti vrlo agresivni

MONITOR: Predizborna kampanja biće svakako jedna od najkraćih, s obzirom na to da su liste predate ove sedmice, a izbori su početkom sljedećeg mjeseca. Šta će to značiti?

BEŠIĆ: Jednostavno, značiće haos. Imaćete kampanju velikog broja novih, ili značajno promenjenih aktera, koji će otežati građanima da prepoznaju šta je to njihov izbor.

Nema sumnje da će svi učesnici u kampanji biti veoma agresivni, što može da dovede do  ograničavanja kapaciteta građana da prime bilo kakvu informaciju i razumeju ponudu i političke poruke.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo