INTERVJU
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije

Objavljeno prije
2 godinena
Objavio:
Monitor online
Višedecenijska vladavina jedne partije proizvela je stapanje države i tog partijskog tkiva na način da se nije moglo prepoznati gde počinje država, a gdje završava DPS. Potrebne su godine da se država i njene institucije ODVOJE od partijskog tkiva DPS-a. To odvajanje će biti praćeno pokušajima da neka od partija sebe proglasi za nasljednika, i nastavi sa tretmanom države kao partijske svojine. Ovo je najveća opasnost na koju mediji i intelektualci moraju stalno ukazivati
MONITOR: Kako vidite promjene na političkoj sceni uoči vanrednih parlamentarnih izbora?
BEŠIĆ: Promene su tektonske, suštinske i fundamentalne. Ništa više nije i neće biti isto. Nakon tri decenije vladavine jedne partije, bilo je i očekivano, ali ne u meri u kojoj se to desilo, da će doći do nastanka novih aktera, političko-partijskog restruktuiranja, i kadrovskih promena. Pad cementirane trodecenijske vlasti bio je okidač za seizmičke poremećaje i u političkom i partijskom tkivu društva. Uvjeren sam da će taj proces trajati najmanje nekoliko godina, verovatno ovaj i još jedan izborni ciklus, dok se ne konsoliduju nove snage, novi akteri i novi odnosi moći. Važno je razumeti sledeće aspekte. Prvo, mislim da dubinu ovih promena građani, a ni mediji i politički akteri još nisu percipirali; promene su se desile toliko brzo i anarhično, da niko nije u stanju da razume njihov kapacitet. Drugo, decenijska vladavina jedne partije proizvela je stapanje države i tog partijskog tkiva na način da se nije moglo prepoznati gde počinje država, a gde završava DPS. Potrebne su godine da se država i njene institucije ODVOJE od partijskog tkiva DPS-a. To odvajanje će biti praćeno pokušajima da neka od partija sebe proglasi za naslednika, i nastavi sa tretmanom države kao partijske svojine. Mislim da je ovo najveća opasnost na koju mediji i intelektualci moraju stalno ukazivati. Plastičan primer i lakmus papir ovog stava ogleda se u partijskom zapošljavanju koje je nastavljeno, ako nije i pojačano, nakon izbora 2020. godine, a koje sprovode partije ,,naslednice“ bivše vlasti. Četvrto, i za ove izbore veoma relevantno, uz sve nedostatke partijske države oličene u DPS-u, period vladavine ove partije karakterisala je politička stabilnost. Tu stabilnost u Crnoj Gori više nemamo, a imajući u vidu infantilno stanje svih partija, verovatno je nećemo ni imati u doglednom periodu. Ako nestabilnost potraje, naročito ako bude praćena i ekonomskom nestabilnošću, to je prostor za dalju destabilizaciju krhkih i ne-nezavisnih institucija, jačanja radikalnih ideja, i otvaranja prostora za podele i političke sukobe. Ovo poslednje je najveći razlog za zabrinutost.
MONITOR: Turbulencije se dešavaju i u Pokretu Evropa sad koji važi za favorita na izborima. Kako to komentarišete?
BEŠIĆ: Evropa sad je partija u infantilnom stanju, koja mora da preleži dečije bolesti. To je partija koja je u kratkom periodu akumulirala značajnu podršku, a da ona nije rezultat partijskog rada, jačanja organizacije, infrastrukture i temljene kadrovske selekcije. Potpuno je normalno da se u ovoj partiji dešavaju potresi različitog tipa, a uveren sam, dešavaće se u još većoj meri u bliskoj budućnosti. Ključ njihovog problema, nije samo sukob između dva lidera, koji se više ne može prikriti, koliko činjenica da nedostaju svi ostali elementi snažne i organizovane partije. Jako zanimljiv je ideološki koncept ove partije koji bih ja okarakterisao kao ‘pragmatični ekonomistički konzumerizam’. Snagu i autoritet ova partija je zadobila na programu Evropa sad, koji je uzgred budi rečeno bio program Vlade, a ne njihov lični projekat. Ovaj program je gotovo duplirao prihode građana nominalno, i ovaj potez je snažno rezonovao u biračkom telu, i dao efekte usled činjenice da je DPS već bio ‘na izmaku snage’. Oni, kako vidimo, i na ovim izborima idu sa proširenim obimom ponude ‘pragmatičnog ekonomističkog konzumerizma’, i gotovo je izvesno da će ovo dati rezultate u ovom izbornom ciklusu. Naprosto, obećanja o povećanju plata koja dolaze iz PES-a imaju kredibilitet koji je zasnovan na integritetu povećavanja plata koje su već uradili lideri PES-a dok su bili u Vladi. Drugim rečima, kada PES danas obećava dalje povećanje plata, građani im veruju, i oni niti razmišljaju, niti su u obavezi da razmišljaju, o tome da li država ima sredstava za povećanje plata, i odakle taj novac. To znači da mediji, intelektualci i svi oni koji imaju svojom strukom viši stepen odgovornosti moraju da postave prava pitanja PES-u. Ključno pitanje je jednostavno: ‘odakle novac za dalje povećanje plata i penzija?’ Ako će to raditi na način da se država dalje zadužuje, to se mora reći. Ako će to povećanje da se desi na način što će se ojačati privreda i realni sektor, ili će nekim posebnim merama fiskalne politike dugoročno obezbediti viši prihodi, to se mora reći. Mislim da je jako pogrešno, i neprihvatljivo da je na neki način postavljen javni diskurs tako da je nelegitimno postavljati ovakva pitanja?!
MONITOR: Dva lidera te partije imali su i različite stavove o načinu izlaska na izbore, a konačno je odlučeno da izlaze samostalno. Kako vidite tu odluku?
BEŠIĆ: Nekoliko stvari ovde se moraju jasno reći. Prvo, unutar-partijski sukobi, u osnovi, i ne trebaju da zanimaju građane. Ako je to modus njihove interne komunikacije, i ako je to mera unutar-partijske demokratije, ne vidim zašto bi oni koji nisu članovi partije uopšte imali problem po ovom pitanju. Drugo, oni imaju pravo da izađu na izbore na način na koji to žele, i da donesu odluku o tome na partijskim organima na način na koji to žele. Dakle, u ovom delu ništa nije sporno. Treće, ako govorimo o odluci, sasvim je logično da izlaze sami (iako ako pogledamo listu to baš i nije slučaj), stoga što PES sada ima momentum i nema političkog razloga da prave koalicije sa bilo kim. Građae i javnost treba da zanimaju ponašanja lidera koja imaju posledice na društvo-državu, i ponuda/obećanja koja daju građanima. PES će verovatno biti nosilac buduće vlasti, te su njihovi stavovi, ponašanja i odluke važni jer se tiču građana. Prva, rekao bih ključna, stvar jeste stav novoizabranog predsednika Crne Gore. Ne može se osporiti činjenica da su glasanjem protiv bivšeg predsednika Đukanovića građani iskazali potrebu za dikontinuitetom vlasti DPS-a. Sam narativ i kritike PES-a i novoizabranog predsednika počivao je na ideji diskontinuiteta i kritici DPS-a. Da budem jasan, novoizabrani predsednik je morao u trenutku kada je izabran da kaže da napušta sve partijske funkcije, i da onda sa integritetom kaže da je predsednik svih građana. Ovo se nije desilo, naprotiv, on pokazuje jasne partijske ambicije. Još mi je manje jasno kako može novoizabrani predsednik da kaže da će biti predsednik svih građana, a da paralelno učestvuje u partijskim borbama oko raspodele buduće političke moći. Takođe mi nije jasno na koji način ovakav stav/ponašanje demonstrira diskontinuitet sa DPS-om, i ta na mestu i u trenutku kada je to bilo ključno. Nejasno mi je i zašto mediji, politička zajednica, intelektualci prelaze preko toga kao da je to „normalno“? Dakle, mi imamo normalizaciju i legitimizaciju nedemokratskih praksi koje je DPS ustanovio.
MONITOR: Demokrate i URA pozivali su partije, kako su saopštavali, građanske i evropske profilacije, pa i Evropu sad, u savez. Ipak, proširenja nije bilo. Šta će to značiti za taj „anti-mafija blok“, kako sebe nazivaju?
BEŠIĆ: Njihov ključni argument je borba protiv korupcije i kriminala. Uistinu, to može biti veoma efektivan argument u ovoj izbornoj kampanji stoga što ako pogledate istraživanja, nakon ekonomskih pitanja, ključno pitanje koje zanima građane je borba protiv korupcije i kriminala. U proteklom periodu URA je zaista pokazala određeni kapacitet i integritet u tom smislu. Šta god ko mislio o Demokratama, i nema nijedan slučaj njihovih funkcionera da su umešani u bilo koju koruptivnu radnju ili bilo šta što je nelegalno, iako imaju značajne poluge vlasti i moći u državnim preduzećima, na javnim funkcijama i naročito u opštinskim vlastima. Mislim da ovaj blok koji su formirali URA i Demokrate ima potencijala, a rezultat će svakako u velikoj meri zavisti od kampanje. Konačno, mislim da je dobro da dolazi do ukrupnjavanja partijskih struktura, jer ima ih previše sa veoma sličnim ponudama. To je dugoročno neodrživo.
MONITOR: Šta bi se moglo promijeniti nakon ovih parlamentarnih izbora?
BEŠIĆ: Ovo je ključno pitanje. Prvo, nema sumnje da će doći do ključnih političkih promena kada je reč o odnosima snaga, odnosima moći, ključnim akterima, pojavljivanju novih ljudi na važnim funkcijama i slično. Iako je nepredvidivo ko će i koliko participirati u budućoj vlasti, nema sumnje da će promene biti veoma, veoma intenzivne. Ono što je, međutim, po meni ključno pitanje jest: šta će se to promeniti kada je reč o načinu na koji država funkcioniše, odnosno institucije? Hoće li one biti ‘oslobođene’ ili ponovo zarobljene, sada nekom novom partijom? Da li će se sprovesti depolitizacija i departizacija političkih institucija, ili će one ostati zarobljene partijskim interesima? Da li će se politika partijskog zapošljavanja nastaviti, ili će nova vlast da se obračunava sa ovom deformacijom? Da li će se i na koji način ubrzati EU integracije? Šta će se učiniti da se ojača REALNA ekonomija? Dakle, lista suštinskih pitanje je dugačka, a ja ne vidim u postojećim ponudama ozbiljne odgovore na ova pitanja. Namesto ovih odgovora vidim izborne narative usmerene na što veći broj glasova, a iza kojih ne stoje realni programi i mere. To je ono što je, po mom sudu, ključno pitanje koje će pre ili kasnije doći na dnevni red, a mišljenja sam, bolje što pre, jer ako bude kasnije, sve će to skuplje koštati građane i državu.
Nemoguće je predvidjeti rezltate izbora
MONITOR: Hoće li se sve ove promjene, odnosno prestrojavanja, značajnije odraziti na rezultate izbora?
BEŠIĆ: Toliko su se intenzivno promenili politički akteri u svakom smislu, i toliko je novih partijskih struktura nastalo, da je nemoguće predvideti rezultate izbora, a ovo važi i za istraživanja javnog mnjenja. Ova konfuzija i kakofonija ponude, drugim rečima, značajno otežava građanima da prepoznaju kvalitet same ponude i da se opredele, pa će u ovoj izbornoj iteraciji veliki broj građana glasati na osnovu ne jasno definisanog stava, nego na osnovu intuicije, utiska ili bilo kog drugog situacionog faktora. Prema tome: ove promene će imati veoma, veoma veliki značaj na izborne rezultate, ali potpuno je nepredvidivo na koji način, na kom nivou, i u kom smeru.
Učesnici u kampanji će biti vrlo agresivni
MONITOR: Predizborna kampanja biće svakako jedna od najkraćih, s obzirom na to da su liste predate ove sedmice, a izbori su početkom sljedećeg mjeseca. Šta će to značiti?
BEŠIĆ: Jednostavno, značiće haos. Imaćete kampanju velikog broja novih, ili značajno promenjenih aktera, koji će otežati građanima da prepoznaju šta je to njihov izbor.
Nema sumnje da će svi učesnici u kampanji biti veoma agresivni, što može da dovede do ograničavanja kapaciteta građana da prime bilo kakvu informaciju i razumeju ponudu i političke poruke.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Strašnu staminu traži ovo vrijeme

Objavljeno prije
4 danana
5 Jula, 2025
Ono što smo uspjeli da sačuvamo od prethodne vlasti, gubimo od ove, a EU je sve manje briga za to. Njeni najviši zvaničnici tapšu po leđima izraelske političare i rukuju se i smiješe pred kamerama sa srbijanskim autokratom u zamjenu za litijum. Ipak, mogućnost evropskih integracija Crne Gore ostaje najmanje loše rješenje za nas
MONITOR: Ove sedmice u fokusu javnosti je situacija u susjednoj Srbiji. Kako vidite ono što se dešava u komšiluku i kako to može uticati na Crnu Goru?
PETRIČEVIĆ: Ključna riječ (bila) je nada. Studentski protesti u Srbiji dali su toliko potrebnu, rekla bih čak – ljekovitu nadu ne samo građankama i građanima Srbije, već cijelog regiona, raumatiziranog i izmrcvarenog srpskim velikodržavnim projektom posljednjih više od stotinu godina. Potencijal za drugačije i bolje konačno se pojavio na licima studenata i onih koji su ih podržavali, dočekivali, koji su učili od njih jedan novi jezik društvenog saobraćanja, jezik brige, dostojanstva, empatije i solidarnosti, jezik drugačije moći koja leži u nenasilju, odgovornosti i političkoj imaginaciji skoro zbunjujuće svježine i silovitosti. I ne samo u regionu, studentski su protesti i šire bili prepoznati kao oni koji „obnavljaju nadu“, koji mogu biti iskra koja će je upaliti, koji treba da posluže kao uzor koji inspiriše, pokreće i kojeg treba slijediti. Zato je toliko ljudi do suza bilo dirnuto prizorima koji su dolazili sa Slavije, iz Novog Pazara, sa trgova i ulica ostalih gradova i sela u Srbiji, koji su pokazivali da je drugačiji svijet zbilja moguć, i da se, možebit, rađa upravo na ruševinama novosadske nadstrešnice, na ruševinama korumpiranog sistema koji ne haje ni za život, a kamoli za zakone i pravdu. Protesti su tome bili alternativa, kao što su bili alternativa psihotičnom nacionalizmu srpskih političkih elita od kojih su studenti nastojali da preuzmu otete i okaljane nacionalne simbole – himnu, zastavu i ostalu menažeriju.
Međutim, sa Vidovdanom su se zagrcnuli. Sam izbor datuma dovoljno govori o potrebi organizatora protesta da se, u potrazi za osiguranjem većinske podrške, prije svega opravdaju pred optužbama Vučića, Vulina i ekipe da su „najprljavija obojena revolucija, finansirana spolja“ i da se pred srbijanskom javnošću legitimišu kao patriote. Prije nego su „bacili mikrofon“ i izjavili da „protest više nije studentski“, dajući namjerno višeznačno zeleno svijetlo ostalima, umjesto nade, obnovili su ustajali vidovdanski ideologem i prisegnuli bajatim zavjetima kojima je započinjao svaki krvavi pir kojeg je vodio srpski „integracionizam“ kako ga je jedan od govornika eufemistički nazvao.
Možda jedan od razloga što srpski studentski pokret nije uspio da povrati otete nacionalne simbole leži i u samim simbolima – u tome što oni sadrže elemente nespojive sa promjenom koju je studentski bunt želio da proizvede (uzmimo za primjer samo himnu u kojoj se pominju „srpske zemlje“ ili preambulu Ustava koja počiva na kolektivnoj konfabulaciji da je Kosovo dio Srbije). Za Crnu Goru ovakav epilog, jer studentski su protesti završeni, znači otpuštanje nade da je u Srbiji došlo do suštinskih promjena i da ona neće nastaviti da senilno bali nad teritorijama susjednih država u kojima srpstvo proglašava ugoženim ne bi li širila svoju „integracionističku“ agendu – Srpski svet ili Veliku Srbiju, kako ko voli da tepa ovom političkom delirijumu koji ne pokazuje znake umora niti odustajanja.
MONITOR: Predsjednik Skupštine Andrija Mandić pohvalio se da je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio počasno priznanje povodom Vidovdana. Kazao je da to vidi „kao potvrdu rezultata politike pomirenja“. Kako nam ide to „pomirenje“?
PETRIČEVIĆ: Žalosno je da u studentskim protestima u Srbiji nadu nijesu prepoznali predstavnici Srba u Crnoj Gori. Naprotiv, bliži im je autokrata pod čijim se repom kite „počasnim priznanjima“. „Pomirenje“ je oteta riječ i kada je Mandić koristi ona je šifra za vlastitu suprotnost, pa znači razdor ne samo između različitih etnija u Crnoj Gori, već i unutar one srpske, ma kojim se lomparovskim „krakom slobode“ protezala.
„Politika pomirenja“ koju sprovodi Mandić je politika bezočnog izjednačavanja suprotnosti, osobito onih vrijednosnih – istine i laži, slobode i ropstva, zločina i žrtve. U tom se smislu nadam da nam ne ide nikako, istovremeno se plašeći nepodnošljivog šuma koju ovaj tip nasilne promjene značenja i korumpiranja smisla unosi u javnu sferu i mogućnosti njene racionalne i utemeljene artikulacije. Buka mora biti zaglušujuća, kako bismo prestali da se trudimo da čujemo i razumijemo, gužva mora biti nepodnošljiva kako bismo odustali da bilo gdje krenemo, nasilje mora biti normalizovano kako bismo zaboravili da na drugačiji način možemo jedni sa drugima da saobraćamo. Isto tako, četnički vojvoda, počastvovan na Vidovdan – datum ritulno ojačan još jednim srpskim porazom ove godine, mora biti dovoljno uporan u poricanju crnogorskog suvereniteta da zaboravimo na čelu čijeg parlamenta se zapravo nalazi.
MONITOR: Učestale su poruke iz vrha SPC, odnosno MPC, u kojima se veliča četnički pokret. Gdje nas to vodi i kako vidite ćutanje vlasti na te poruke?
PETRIČEVIĆ: Crna Gora se dugo batrgala na klizavoj revizionističkoj nizbrdici, ali joj to sve teže polazi za rukom. Bojim se da ozbiljno i planirano proklizavamo ka gubitku sekularnog karaktera države, a veličanje četničkog pokreta je samo jedna od logičnih posljedica toga, budući da je SPC epicentar iz kog se širi retradicionalizacija i repatrijarhalizacija društva i priželjkivano utapanje države u rusko-srpski svet. Jedna od posljedica na koju sam posljednjih pet godina upozoravala je i ugroženost reproduktivnih i seksualnih prava žena, učestali mizogini napadi na žene u javnom prostoru, ali i ugroženost prava trans osoba i generalno LGBT zajednice.
Izjednačavanje suprotnosti koje uključuje i izjednačavanje antifašista i fašista, partizana i četnika, heroja i zločinaca, jedna je od strategija masovnog gaslightinga – sluđivanja (u nedostatku boljeg prevoda) i dezorjentacije koji mogu rezultirati političkom apatijom i apstinencijom, ili daljom polarizacijom, radikalizacijom i otvorenim sukobima. Ne bih se složila da vlast ove poruke ignoriše, naprotiv – ona ih očito podržava – bilo neposredno, kao što je to Mandić i učinio izjavivši da se ne protivi izjavama popova koji veličaju koljače – bilo posredno, tako što krivično ne goni propagatore notornog govora mržnje.
Ako se u Crnoj Gori i formalno rehabilituje četnička ideologija, što je u vrhu agende SPC, od ove države neće ostati ništa vrijedno pomena i opstanka. Utopiće se u kolektivnu deluziju crnih mantija i još crnje ideologije koja će postati naša stvarnost.
MONITOR: Anima je nedavno organizovala polusatno stajanje, sa porukom “Stop genocidu u Gazi – u Gazi umire Čovječnost”. Kako vidite situaciju na Bliskom istoku i ulogu Zapada?
PETRIČEVIĆ: Sramim se i da izgovorim ime Palestine i Gaze. Mogu samo da nijemo stojim u znak protesta protiv onog što se dešava, a dešava se genocid nad palestinskim narodom koji oni koji bi trebalo da ga spriječe i kazne propuštaju i da osude, a ne da zaustave. Militarizacija društva na koju decenijama upozoravaju feminističke i mirovne aktivistkinje sad se operacionalizuje kroz budžete za odbranu, industrija rata potvrđuje svoju globalnu dominaciju nad bilo kojom drugom, dok Izrael sprovodi nesankcionisanu politiku istrebljenja Palestinaca temeljenu na sličnoj ideologiji od koje je jevrejski narod tako strašno nastradao tokom Drugog svjetskog rata. Zapad trguje i to će nastaviti da čini, na štetu vrijednosti i načela na kojima navodno počiva.
Prvi put nam se desilo da smo tokom stajanja 11. juna bile izložene uvredama prolaznika. Jedan nas je par turista, nakon što smo odbili da se pomjerimo sa mjesta na kom smo protestvovali, nazvao „odvratnim ljudima“ („disgusting people“). Ne vjerujem da to nije imalo veze sa porukom koju smo držale.
MONITOR: Vlasti rado pominju evropsku budućnost Crne Gore. Kako vidite to naše putovanje?
PETRIČEVIĆ: Moraju da pomenu „evropsku budućnost Crne Gore“, jer je to krinka pod kojom su došli na vlast i pod kojom ostaju na njoj. Za to vrijeme, otimačina je i stvarna i pravna. Usvajanje sporazuma sa UAE – Sporazuma o ekonomskoj saradnji i Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina, zatim usvajanje (Predloga odluke o donošenju) Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine, ali i Predlog izmjena Zakona o javnim okupljanjima kojim bi se zabranila blokada saobraćajnih puteva (auto-puteva, brzih saobraćajnica, magistralnih, regionalnih ili lokalnih puteva i graničnih prelaza) – jasni su pokazatelji toga da Crna Gora, po ugledu na Srbiju, klizi u autokratiju, izbijajući građanima iz ruku vlasništvo ne samo nad javnim prostorima, već potencijalno i onim privatnim, kao i sredstva za vaninstitucionalnu borbu protiv otuđene i štetočinske vlasti. Ironično je da oni koji su litijajući po crnogorskim ulicama došli na vlast, hoće da zabrane zauzimanje ulica kao vid protesta, skretanja pažnje na probleme koje sistem ignoriše i kao posljednje utočište nenasilnog otpora i građanske neposlušnosti. Stvar se ovdje ne završava, naredni pokušaj otimačine suvereniteta tek predstoji kroz izmjene izbornog zakonodavstva i eventualno proširivanje prava glasa i na nerezidente.
Zamor proširenja djeluje veći nego ikad, kao i perspektiva ulaska na evropski „after-party“ koja se sve više čini upitnom i neubjedljivom. Uvijek mi je smetala nespremnost da kao društvo sazrijevamo zbog nas samih, nezavisno od evropske politike uslovljavanja.Pa opet, čini se da je to bila i ostala jedina brana tranzicionoj hajdučiji. Ono što smo uspjeli da sačuvamo od prethodne vlasti, gubimo od ove, a EU je sve manje briga za to. Njeni najviši zvaničnici tapšu po leđima izraelske političare i rukuju se i smiješe pred kamerama sa srbijanskim autokratom u zamjenu za litijum. Ipak, koliko god umorna i istrošena, mogućnost evropskih integracija Crne Gore ostaje najmanje loše rješenje za nas, važno je samo da znamo zbog čega i zbog koga ostajemo na tom putu.
Nije lako priznati da je svaka pobjeda građanskog aktivizma privremena. Istovremeno, to ni na koji način ne umanjuje vrijednost svakog osvojenog prava, svake odbranjene rijeke ili sačuvanog trga. Strašnu staminu traži ovo vrijeme, nadam se da će doći ono u kom ćemo prestati da se oslanjamo na Gramšijev pesimizam intelekta i optimizam volje.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
BORISLAV VUKIĆEVIĆ, ARHITEKTA: Profitu je sve podređeno

Objavljeno prije
4 danana
5 Jula, 2025
Imperativ je graditi – graditi se mora, građenje ne smije stati – a planiramo i planiraćemo, sasvim je izvjesno samo toliko koliko budemo morali, tek da se zadovolji forma. Tom imperativu – graditi se mora – podređeni su i zakoni i svi planovi u većoj ili manjoj mjeri
MONITOR: Komentar na nedavno usvojeni Prostorni plan Crne Gore do 2040.
VUKIĆEVIĆ: Krenimo od konstatacije da je prostorni plan – u opštem smislu, bez obzira na obuhvat plana, odnosno prostornu ili administrativno određenu cjelinu koju pokriva prostorni plan – krajnji ili konkretni rezultat kompleksnih metodologija i praksi prostornog planiranja. Što bi onda bilo, po definiciji, prostorno planiranje? Zakon o prostornom uređenju, koji je na snazi u susjednoj nam Republici Hrvatskoj – prostorno planiranje definiše kao interdisciplinarnu djelatnost koja predstavlja ,,institucionalni i tehnički oblik za upravljanje prostornom dimenzijom održivosti…”.
I još kaže da je prostorno planiranje ,,stalni proces koji obuhvata poznavanje, provjeru i procjenu mogućnosti korištenja, zaštite i razvoja prostora, izradu i donošenje prostornih planova, te praćenje sprovođenja prostornih planova i stanja u prostoru”.
U našem Zakonu o uređenju prostora, koji je na snazi od 4. marta tekuće godine, nije data definicija prostornog planiranja, ali zato kaže da se uređenjem prostora smatra ,,praćenje stanja u prostoru, izrada, donošenje i sprovođenje planskih dokumenata, uređivanje građevinskog zemljišta i sprovođenje urbane komasacije”.
Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. godine, kaže da se planiranjem prostora smatra ,,praćenje stanja u prostoru, izrada i donošenje planskih dokumenata i sprovođenje planskih dokumenata”.
U Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objekta iz 2008. godine, stoji da se uređenjem prostora smatra ,,praćenje stanja u prostoru (monitoring), utvrđivanje namjene, uslova i načina korišćenja prostora kroz izradu i donošenje planskih dokumenata, sprovođenje planskih dokumenata i uređivanje građevinskog zemljišta”.
Nameće se pitanje postoji li neka suštinska razlika između uređenja prostora i planiranja prostora? I da li da konstatujemo da se od 2008. godine do danas ništa od suštinske važnosti nije desilo po pitanju mjesta i uloge uređenja prostora/ prostornog planiranja/ planiranja prostora, kako vam drago, u sistemu upravljanja prostorom. I kakve konkretne reperkusije ta činjenica ima na prostorni plan, koji bi trebao da bude, u svakom pogledu, kruna tog ,,stalnog procesa” prostornog planiranja.
MONITOR: Koje su glavne zamjerke, ima li kvaliteta?
VUKIĆEVIĆ: Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine, koji je donijela Skupština Crne Gore 26. juna, predstavlja naš maksimalni izbačaj u oblasti prostornog planiranja u ovom trenutku – uz sve dobre i loše strane tog plana. Ne treba sumnjati da su rukovoditeljka izrade Prostornog plana i njen tim prošli golgotu, uzimajući u obzir sve date okolnosti. Je li moglo bolje? Bojim se da u ovom trenutku nije moglo bolje.
Ako bi trebalo izdvojiti jednu (cinik bi ovdje dodao – i jedinu) zasigurno pozitivnu činjenicu koja se vezuje za PPCG, onda bi to bilo da je plan donijet – takav kakav je, kakav je da je – čime su otvorena još jedna vrata na našem dugom i trnovitom putu ka članstvu u EU. Najočiglednija negativna strana PPCG je nedovoljno insistiranje na inovativnim metodologijama i praksama prostornog planiranja koje se primjenjuju u regionu (Hrvatska i Slovenija), a zatim i na teritorijima najrazvijenijih država Evropske unije. Koliko zaostajemo za razvijenim državama na polju prostornog planiranja – i na svim drugim poljima – i što činimo kako bismo barem ublažili to zaostajanje – pitanje je koje se, nažalost, ne postavlja.
Drugo, u korijenu PP CG je jedan vrlo specifičan imperativ – nazovimo ga imperativom neodređenosti – smjernice uglavnom nijesu date jasno, jer bi u suprotnom bila ukinuta mogućnost za svakovrsna slobodna tumačenja – pogotovo u svjetlu činjenice da je sistem, u cjelini, neotporan na svakovrsne manipulacije i mahinacije, odnosno koruptivne radnje. Ministar Radunović, primjera radi, govori i o ,,smjernicama za buduće investicije” i o ,,dosljednoj implementaciji” Prostornog plana – plana koji, dodao bih, vrlo često i nije baš dosljedan – na čemu potonjih dana zdušno insistira nevladin sektor – precizno navodeći brojne primjere nedosljednosi u planskim rješenjima u koje nije lako povjerovati.
I na koncu – nakon što je 22. aprila i 3. juna Skupština CG, na zahjev Vlade, usvojila po hitnom postupku zakone koji potvrđuju Sporazum o ekonomskoj saradnji i Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima – nameće se pitanje o svrsishodnosti planova i prostornog planiranja uopšte – što baca tešku sjenku na naš novi PPCG – na stranu brojne kontroverze koje se vezuju za PP – uključujući i način na koji je donijet u Skupštini.
MONITOR: Očekuje se i usvajanje PUP-a Podgorica. Kakav je vaš stav o tom planu?
VUKIĆEVIĆ: Riječ je o Izmjenama i dopunama prostorno urbanističkog plana Glavnog grada Podgorice i Izvještaju o strateškoj procjeni uticaja na životnu sredinu. I opet je riječ o vrlo kontroverznom planskom dokumentu – koji se, kao i PPCG, našao na žestokom udaru javnosti – s tim da je veliko pitanje koji dio zainteresovane javnosti je bio u mogućnosti da se detaljnije upozna sa planom , ako znamo da su fajlove koji su putem Interneta dati na uvid javnosti od strane Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine mogli otvoriti samo oni koji posjeduju računare sa snažnijim performansama. Da ne pominjem nazovi-javnu raspravu i očiglednu nespremnost ljudi koji su stajali iza Nacrta pomenutog planskog dokumenta da se suoče sa javnošću, da otvoreno prezentuju planska rješenja iza kojih stoje i odgovoraju na pitanja zainteresovanih građana.
I nije riječ samo o PUP-u Glavnog grada. Nakon donošenja PPCG, govori se o čitavoj seriji novih PUP-ova, a nainteresantniji momenat u toj priči je najavljeno osnivanje Agencije za planiranje prostora Crne Gore i lokalnih/opštinskih agencija za planiranje – odnosno privrednog društva koje osniva Vlada za izradu državnih planskih dokumenata i privrednih društava koje osnivaju skupštine jedinica lokalne samouprave za izradu lokalnih planskih dokumenata. Koliki će biti stepen autonomije koju će uživati ta privredna društva u vrlo ograničavajućem partitokratskom ambijentu – gdje je sve podređeno subjektima čije interese zastupaju tzv. nosioci odlučivanja – nije teško pretpostaviti.
Nijesam optimista. Biće, bojim se, po onoj staroj italijanskoj poslovici: Se vogliamo che tutto rimanga come è, bisogna che tutto cambi – Ako želimo da sve ostane kako jeste, moramo sve promijeniti. Jer nema ama baš nikakvih naznaka da postoji politička volja da se problemi jasno identifikuju, da se izvrši dijagnosticiranje stanja, pa da se, u skladu s tim, odrede mjere za konsolidaciju stanja u domenima uređenja prostora.Što bi bio prvi korak na nekom nazovi-putu ozdravljenja.
MONITOR: Planirano je i da nikne novi grad – Velje brdo?
VUKIĆEVIĆ: Na to gledam kao na tipično spajićevski megalomanski vic u funkciji predizobrne kampanje – koji, za divno čudo, nikome nije bio smiješan i koji se u jednom trenutku oteo kontroli. Pretpostavljam da je pozadina te priče u nužnosti redefinisanja odnosa između Spajića, kao predsjednika Vlade i podgoričkog lobija stanograditelja – ne bi li se podgorička stanogradnja stavila pod Spajićevu kontrolu, ili pod kontrolu države, ako vam je tako draže – i to na duže staze. Sa druge strane, teško da je država u ovom trenutku sposobna – ekonomski, u prvom redu – da iznese viziju o tih10.000 ili 20.000 stambenih jedinica, nebitno je – što bi, u to nema nikakve sumnje, bio izuzetno finansijski zahtjevan poduhvat – pogotovo u dijelu koji se odnosi na infrastrukturno opremanje.
Druga bitna činjenica je to što se u projekat grandioznih razmjera i nesagledivih konsekvenci krenulo bez ikakvih prethodnih analiza, studija i planova – dakle krajnje neozbiljno – na osnovu vizija predsjednika Vlade Spajića i ministra Radunovića.
MONITOR: Ima li nade da se riješe glavni problemi u Glavnom gradu?
VUKIĆEVIĆ: Moj je utisak da nova podgorička uprava problemima pristupa ad hoc – bez neophodnih priprema, nesistematično, bez agende – što i nije neka novina.
Uzmite samo gorući problem vezano za lokaciju budućeg gradskog kolektora za prikupljanje i prečišćavanje otpadnih voda. Gradonačelniku Mujoviću je trebalo čitavih pola godine da zaključi da bi možda trebalo razmišljati i o ,,pravičnoj nadoknadi” koja bi se isplatila Botunjanima, što svakako upućuje na neozbiljnost u pristupu problemu kolektora od samoga starta Mujovićeve uprave.
MONITOR: Koji su glavni arhitektonsko-urbanistički problemi u Crnoj Gori i da li se oni rješavaju?
VUKIĆEVIĆ: Možda je generalni problem, ako ostavimo po strani pojedinačne probleme kojima se broja ne zna, to što u Crnoj Gori primat imaju tzv. razvojni projekti, koji se uglavnom vezuju za turizam i nekretnine. Imperativ je graditi – graditi se mora, građenje ne smije stati – a planiramo i planiraćemo, sasvim je izvjesno samo toliko koliko budemo morali, tek toliko da se zadovolji forma. Tom imperativu – graditi se mora – podređeni su i zakoni i svi planovi u većoj ili manjoj mjeri, u zavisnosti od atraktivnosti lokacija koje su u obuhvatu planova.
Kad govorimo o tzv. javnoj upravi, imperativ je realizovati budžet i na državnom i na lokalnim nivoima. Nema toga nosioca odlučivanja u Crnoj Gori koji ne gradi, ili barem ne razmišlja o građenju.
Ne razmišljamo na duže staze, ne razmišljamo o održivosti. Svi akteri u procesima koji rezultiraju intervencijama u prostoru – od Vlade, preko lokalnih samouprava do investitora i izvođača radova, svi žele profit odmah, bez odlaganja. Profitu je sve podređeno.
MONITOR: Koliko se struka uopšte pita i da li tu bitniju ulogu igraju politički i biznis interesi?
VUKIĆEVIĆ: Struka se u međuvremenu svela na puki servis, na polzu vladajućim strukturama i tzv. nosiocima razvoja. Drugi problem je što strukovne organizacije – Inžinjerska komora, odnosno Strukovna komora arhitekata, u prvom redu – ne rade ništa na promociji profesionalnih standarda kroz stvaranje uslova da se i u Crnoj Gori konačno desi nešto što bismo mogli nazvati arhitektonsko-urbanističkoj scenom. A znamo da se ništa ne dešava izvan scene. Fali nam dijalog, razmjena mišljenja i stavova, ne komuniciramo kao struka.
MONITOR: Koji bi bio idelan plan razvoja za Crnu Goru?
VUKIĆEVIĆ: Svaki plan koji bi počivao na stvarnim, sveobuhvatnim analizama i studijama – odnosno na odgovornom planiranju – i kojemu bi korijeni bili u zdravom sistemu. Koliko smo daleko od toga – pokazaće vrijeme.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, KOPREDSJEDNICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA, NARODNA POSLANICA: Mora se pokazati da će ovdje imati ko da preuzme moć

Objavljeno prije
4 danana
5 Jula, 2025
Neophodno je da se uspostavi konkretniji mehanizam koordinacije između studenata i političkih i društvenih aktera u pogledu agende, strategije i taktike kako ne bismo sami sebi pucali u nogu zbog neinformisanosti i nesporazuma
MONITOR: Aleksandar Vučić je najavio nasilje učesnika protesta „Vidimo se na Vidovdan“, pominjući čak i satnicu. Prije protesta uhapšen je i protjeran crnogorski reditelj Danilo Marunović. Nakon protesta uhapšeno je na desetine ljudi, jaki odredi interventne policije i Žandarmerije koristili su prekomjernu silu…Imaju li studenti, građani i opozicija odgovor na Vučićev „pendrek spasa“- kako je nazvao ono što se i dogodilo?
ĐORĐEVIĆ: Ono što se dogodilo na sam dan protesta i neposredno nakon toga nije delovalo kao dobro organizovan odgovor. Oko najave nasilja, tu je već neko rasprava oko tzv. ubačenih elemenata – pa jedni kažu prestanite sa tom pričom jer ima (i zaista ima) autentično ljutih ljudi koji žele da iskažu svoj bes jer ih institucije ne samo da ne čuju već ih i gaze, a drugi svako nasilnije delovanje pripisuju ubačenim elementima i provokatorima jer odbijaju da poveruju da bi sami protesti koji su do sada imali izrazito nenasilnu dimenziju, mogli da se promene.
Istina je da postoji i jedno i drugo. Ali to prestaje da bude važno kad je odgovor policije nesrazmeran i neprimeren.
MONITOR: Dio opozicionih partija predlaže bojkot rada Skupštine.Može li se očekivati da bi-u kontekstu studentsko-građanske pobune i odbijanja vlasti da raspiše vanredne izbore, takav potez bio plodotvoran?
ĐORĐEVIĆ: ZLF ne predlaže bojkot rada parlamenta kao plodotvoran, niti verujemo da je bojkot nekih kolega iz opozicije do sada pokazao ikakvu delotvornost, već smo rekli da ne možemo da pričamo o REM-u i biračkom spisku (što su najavljene teme naredne sednice Narodne skupštine), dok se hapse studenti i građani i dok režimske falange brutalno prebijaju narod. To je pitanje stomaka. Istovremeno, ovo jesu teme koje se tiču stvaranja uslova za slobodne i poštene izbore, studenti jesu blokirali RTS zbog konkursa oko REM-a, i u najmanju ruku je čudno da sada kada je ta tema došla na dnevni red traže od opozicionih poslanika da ne učestvuju. Zato je neophodno da se uspostavi konkretniji mehanizam koordinacije između studenata i političkih i društvenih aktera u pogledu agende, strategije i taktike kako ne bismo sami sebi pucali u nogu zbog neinformisanosti i nesporazuma. Kada ovakav mehanizam postoji, onda možda bude jasnije da li se i šta dobija određenim potezima. Mi dobro znamo-iz prethodne prakse, da bojkot rada parlamenta olakšava rad vladajućoj većini. Da nije tako, oni bi već sada imali redovan rad, a ne bi bežali od sednica. Nijedan drugi parlament u regionu nema tako malo dana zasedanja kao srpski parlament. Kad u njemu nije bilo opozicije-radilo se redovnije, a promenio se i Ustav.
MONITOR: Goran Ješić smatra da je vrijeme da se studentske blokade, zborovi, građanske organizacije i opozicija ujedine na najširem antirežimskom frontu. Da li je ovo „momentum“ za tako nešto ili je prerano ili može biti i kontraproduktivno?
ĐORĐEVIĆ: Ovo jeste momentum za tako nešto, a možda je i poslednji trenutak.
Bilo je momentuma i pre-kad je pala Vlada, jer je tada postojao institucionalni prozor da se izvrši pritisak da se dobije prelazna vlada ili da se traže izbori. Ne tvrdim da bismo dobili prelaznu vladu koju je tražila opozicija, ali bismo sa studentskom podrškom opozicionom predlogu imali solidnu šansu da imamo jedinstveni front i da ih pritisnemo u konkretnom trenutku, što je moglo da da rezultate. Studenti nisu tada bili politički spremni za to. To je bila ogromna šteta.
MONITOR: Dio fakulteta održava neki oblik nastave i ispita-i Vaš FPN. Može li to umanjiti volju studenata za akcijama otpora?
ĐORĐEVIĆ: Malo studenata učestvuje u online nastavi iako je mi držimo gotovo u potpunosti. Mislim da su oni sa sobom odlučili ko želi i kako da nastavi dalje, a ko će ući u status mirovanja. Velika je šteta- nadam se ne i nenadoknadiva, što se potrošilo mnogo vremena i stvoreno mnogo nesporazuma između studenata i profesora koji su bili saveznici a vlast ih je zavadila napadom na univerzitet, kada su mnogi profesori imali razumljivu potrebu da ga brane kao instituciju. U delu javnosti to je nepošteno svedeno samo na pitanje plata profesora, ali je zapravo reč o odbrani onih instutucija koje štite i studente.
MONITOR: Profesor iz Kolumbije, Migel Beltran Viljegas je-sa porodicom, zadržan u aerodoromskom pritvoru. Protiv toga je protestovao i kolumbijski predsrednik, Gustavo Petro. Viljegas je, navodno, na jednom naučnom simpoziju u Novom Sadu, trebalo da govori i na temu „državnog nasilja protiv univerziteta“. Hoće li akademska zajednica u Srbiji reagovati?
ĐORĐEVIĆ: Akademska zajednica nikad nije bila budnija-od pisanja saopštenja, solidarnih akcija, do sopstvenih blokada kroz formate Pobunjenog i Slobodnih univerziteta. Mislim da je konkretno ovaj slučaj manje propraćen jer je i brzo rešen u uslovima u kojima se profesori bave i povezivanjem studenata sa advokatima nakon privođenja. Događaj je velika sramota. Ja sam članica Predsedništva Udruženja za političke nauke Srbije koje svake godine organizuje međunarodnu konferenciju na jesen, a ovogodišnja tema je “Borba za institucije: zarobljena država, napad na akademske slobode i otpor”. U kakvim ćemo okolnostima dočekati konferenciju i hoće li nam pritvarati ugledne međunarodne profesore zbog radova koje će izlagati?
MONITOR: Predsjednik Srbije- čiji su režim studenti na protestu proglasili „nelegitimnim“, sa međunarodnog skupa u Sevilji ocijenio je da su TV N1 i Nova S, takođe mjesta terorističke aktivnosti.Da li režim ulazi u odsudni obračun sa svojim protivnicima?
ĐORĐEVIĆ: Bojim se da da. Režim sve vreme mora da odgovori lojalistima i zadovolji njihove zahteve za brutalnijim odgovorom ali da zadrži umivenu masku koja je za spoljašnju upotrebu dobro služila. Od zvučnog oružja protiv sopstvenog naroda do otvorene policijske brutalnosti nad omladinom i građanima pređen je put posle kojeg nema nazad.
MONITOR: Iz EK ponovo su stigle vijesti da oni „prate“ situaciju u Srbiji…Dok je Vučić bio u Španiji, šef ruske diplomatije-Sergej Lavrov, je “brinuo” o poštovanju Ustava Srbije…Može li se reći da međunarodni faktori saradnju sa Vučićevim režimom i dalje ne dovode u pitanje?
ĐORĐEVIĆ: Međunarodni faktori vide da je Vučić u ozbiljnoj krizi i sve manje će tolerisati njegove transgresije, ali oni ne vide šta dolazi posle Vučića i plaše se nestabilnosti – zato je naša dužnost da što pre dođemo do zajedničkog fronta koji uliva sigurnost da će ovde imati ko da preuzme moć. Juče je reagovao i Savet UN za ljudska prava koji je pozvao vlasti da poštuju slobodu izražavanja i mirnog okupljanja, a pozvao je i na mere izgradnje poverenja, kako bi se otvorio put za obnovi društvenog ugovora. Nakon što je žandarmerija jurila, tukla i hapsila studente maltene ih izvlačeći sa Pravnog fakulteta i opkoljavajući Filozofski fakultet, mislim da ne postoje šanse za obnovu društvenog ugovora osim za pravljenje novog.
Građanska neposlušnost je potentnija i prilagođenija srpskoj realnosti nego generalni štrajk
MONITOR: Djeluje da se otpor prenio na ulice. Zborovi građana kapilarno ometaju saobraćaj, sada i tzv. mobilnim blokadama. Građanska neposlušnost podrazumijeva i šire i dugotrajnije aktivnosti. Studenti su pozvali i na masovnu obustavu rada…Da li je moguće takve vrste pritiska na vlast sprovesti u Srbiji?
ĐORĐEVIĆ: Blokirane ulice i raskrsnice niču poput pečurki svuda po Beogradu ali i širom Srbije. U Novom Sadu se sa ulica sklanjaju kontejneri da ih građani ne bi iskoristili za blokadu ulice – a onda oni dođu da svoje đubre izbace na prostorije SNS. Jutros je neko zasuo prostorije SNS na Voždovcu balegom.
Građanska neposlušnost je od početka potentnija i prilagođenija srpskoj realnosti nego generalni štrajk. Možda tek kao posledica toga dođe i obustava rada u nekim kritičnim sektorima. Studenti jesu pozvali na masovnu obustavu rada ali su dali isuviše kratak rok i to se naravno za sada nije dogodilo – mesecima su pozivali na generalni štrajk od kojeg nije bilo ništa, pa pomalo zbunjuje to pozivanje na nešto što već nije uspelo, iako postoji razlika između generalnog štrajka i masovne obustave rada. Oni koji su najviše podržali studente – nastavnici koji su upravo pre pada nadstrešnice bili u štrajku pa onda svoju sindikalnu borbu zamenili za podršku studentima – nisu podržani onako kako je trebalo i povukli su se onda kada više nisu znali šta je cilj. Štafetu su preuzeli univerzitetski profesori i paradoks je da su mnogi studenti bili protiv štrajka univerzitetskih profesora onda kada je akademska zajednica apsolutno imala razloga za to – nakon donošenja neustavne Uredbe Vlade koja je promenila odnos nastavnog i istraživačkog, stručnog i umetničkog rada kako se ne bi isplaćivale pune plate profesorima.Jer, štrajk je zahtevao minimalni proces rada pa samim tim bio bi suprotstavljen obustavi nastave zbog studentske blokade. Bilo je mnogo kontradiktornosti u vezi sa kojima su se vodili sporovi. Ali, to nije došlo do šire javnosti što mislim da je šteta. Jer masovni pokret demokratizacije i participacije najširih slojeva društva u protestu nije praćen i kritičkim dijalogom o zahtevima, ciljevima i metodama borbe-odnosno načinu donošenja odluka, koje su po sve dalekosežne.
Ni govornici ni narativ ne predstavljaju ogroman dio ljudi na “vidovdanskom protestu”.
MONITOR: „Vidovdanski“ protest neki kritikuju kao odstupanje od okosnice studentskih zahtjeva jer je, kako tvrde, dio govornika pozivao na „kosovski zavet“, uz suviše nacionalističkih tonova. Kako gledate na odabir datuma i neminovna različita konotiranja?
ĐORĐEVIĆ: Protest je bio uspešan jer je bio brojan, ali ni govornici ni narativ ne predstavljaju ni mene ni ogroman-a možda čak ni većinski, deo ljudi na protestu. Pod govornicima mislim pre svega na goste, ne na studentkinje i studente koji su govorili. Za mene je porazno što osim studentkinja-od ljudi koji su verovatno kandidati na studentskoj listi, nije govorila nijedna žena. Neki kažu da ovaj protest ima rodnu dimenziju – jer ima mnogo žena, studentkinja – da su one najviše stradale i da su bile najhrabrije-pa ipak, deluje da u političkoj artikulaciji protesta mi nećemo imati reprezentaciju toga.
Studenti su biciklirali i trčali do Strazbura i Brisela – nećemo imati reprezentaciju ni strateškog usmerenja zemlje ka EU, u programu liste. Na protestima nema LGBT zastave jer se ljudi ne osećaju dobrodošlo da je nose – nećemo imati reprezentaciju ni toga.
Ako pokušavamo da se sabiramo a ne delimo, to ne možemo uzimanjem zdravo za gotovo nekih građana- iako su to najverniji saveznici, jer takav izraz nepoštovanja može lako da se obije o glavu.
Da budem sasvim jasna – kada je reč o policijskoj brutalnosti i otporu režimu, onda smo svi na istoj strani. Ali opasno je da se cementira vizija “dana posle”, prepuštanjem samo jednoj strani da je oblikuje-a da pritom, ta nacionalistička vizija ni na koji način ne odgovara na uzroke protesta koji je počeo zbog toga što korupcija ubija.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe

POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal
-
FOKUS2 sedmice
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS
-
Izdvojeno2 sedmice
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale
-
DRUŠTVO4 sedmice
ANDREJ VUČIĆ U PODGORIČKOM SUDU PROTIV VIJESTI: Duševni bol Prvog brata Srbije
-
DRUŠTVO4 sedmice
ODLUKA UPRAVNOG SUDA O SOLANI: Prirodni biser nije državni nego tajkunski
-
DRUŠTVO3 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
-
FOKUS4 sedmice
IMPERIJA STANAJ POD ISTRAGOM TUŽILAŠTVA: Dim u krvotoku
-
INTERVJU2 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja