Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽO PRELEVIĆ, ADVOKAT: Srbija na poligrafu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ima li razloga za sumnju da je i ova vlast izmjenama Krivičnog zakonika 2013. htjela nekima od optuženih za organizovani kriminal da pomogne ili odmogne?
PRELEVIĆ: Česte izmene Krivičnog zakona nisu dobre i govore o odsustvu temeljne pripreme donetog Krivičnog zakonika. Neke od tih izmena bile su rezultat neusklađenosti pojedinih odredaba tog Zakona, a neke odredbe su se pokazale potpuno neracionalne. Sve ovo, pa i neke posebne izmene, za koje bi se moglo reći da su ciljno donete, ne bi li u bolju ili lošiju poziciju doveli pojedine okrivljene, samo ukazuje da Skupština ne usvaja najbolji krivični zakonik u profesionalnom smislu, nego po onom što se ovde naziva „voljom vladajuće klase”. Volja vladajuće klase nije ni najpametnija, ni najsvrsishodnija. Čini mi se da je Vlada Goati najbolje opisao volju vladajuće klase rečima: „Volja vladajuće klase je ovo u čemu živimo”. Interes i volja vladajuće klase su počesto potpuno suprotni od interesa građana. Ona je direktni uzrok nestanka srednje klase i bogaćenja dijela stanovnika zemalja ovog tužnog regiona.

Nekada se o krivičnom zakoniku raspravljalo više godina na katedrama, sednicama vrhovnih sudova i stručnim javnim raspravama pre usvajanja. Danas je to brže i pliće, po sistemu copy-paste, usvojite zakon a onda ga deset godina menjate i tako dobijate na stotine zakona u kojima se više niko ne može snaći, izgubite pravnu sigurnost, uništite stručne službe i ostane samo reč, reč velikog vođe i zli neprijatelji.

MONITOR: Kako je Darko Šarić od optuženog postao neka vrsta krunskog svjedoka za čistke u državnim organima i kad je očito da ne govori istinu?
PRELEVIĆ: Suđenje Darku Šariću je, medicinski rečeno, trebalo da bude vivisekcija društvenog kancera koji govori o povezanosti organizovanog kriminala, policije, medija, krupnog kapitala i politike. Taj kancer nastaje i ostaje ali i prestaje voljom vladajuće klase ili vladajućeg vođe. Rodoljub Milović je radio u grupi koja je doprinela lociranju narko-kartela i krijumčarenju narkotika da bi se, neposredno posle toga, sa svojim omiljenim urednikom našao na poligrafu. Iza njega nema države, policije, ministra, on je ostavljen na ulici da bi služio kao pokazna vežba mladim kolegama da je svrsishodnije zažmuriti nego hapsiti. Ovaj se predmet izokrenuo u unutrašnjo-politički faktor obračuna u Srbiji. Darko Šarić može da kaže da je davao novac bilo kome – političarima, novinarima, biznismenima, sudijama… To može da bude i reketiranje ljudi, da nekog ne bi spomenuo, a može da bude i odbrana. Ono najstrašnije i ujedno najneophodnije je da to bude istina, koja glasi – da, ja sam Darko Šarić, imam mnogo para, pomagao sam raznim političarima i biznismenima, a Srbiji i Crnoj Gori, koji su znali čime se bavim to nije smetalo. Šarić je bakterija u odnosu na politički kancer. Zato me brine komedija.

Ja predlažem da na poligraf ide i BIA i Tužilaštvo i političari, ja predlažem da na poligraf ode cela Srbija. Mogli bismo tamo oko poligrafa da pevamo kao na mostovima, da jedemo pljeskavice i da sviramo u trubu, kad već nema posla, kad već nema investicija, da radimo ne isplati se, da mremo ne isplati se, dok se presaberemo šta se isplati već smrkne, sutra sve ispočetka. Poligraf bi trebalo uključiti u obavezan sadržaj noćnog života Beograda – droga, žene, muzika i poligraf. Muči me pomisao, ko će jutros na poligraf, jal laže ili istinu zbori.

MONITOR: Mnogo je vješto režiranih igrokaza?
PRELEVIĆ: Svaki je igrokaz, koji građanima skreće pažnju sa činjenice da su se opasno nadvili nad jamom (septičkom), prihvatljiv. Ko umre na jesen za njega nema zime! Nemojte samo da razmišljate zašto je dobro da sve što jedna nacija ima treba da se proda, pare stave u budžet a odatle se preliju u džepove velikih vođa predvodnika u bolju budućnost, a vi dopadnete šaka nekom romantičnom strancu koji će o vašoj porodici brinuti bolje no o svojoj. Ako je dobro sve prodati zašto velike vođe ne prodaju nego stiču. Najbolje da državi ostane samo pendrek i porez.

Uloga medija u ovome je da trivijalnost umoče u uzbudljivost. U tome prednjače stari provereni politički kadrovi, detaširani u medijima. U medijima ne možete pročitati da su Kosovo od Srbije odvojili, uglavnom, ljudi s Kosova, da su liberalni Zakon o radu usvojili u Ministarstvu na čijem je čelu čovek iz JUL-a, da su predstavnici PUPS-a glasali za izmene Zakona o penziji, a glasaće i za smanjenje penzija i da sa Amerikom i Evropom najbolje sarađuju bivši članovi Srpske radikalne stranke, a sa stranim obaveštajnim službama bivši predstavnici BIE i UDBE, da su demokrate izdale demokratiju. O odgovornosti, ha, ništa, stara kineska, pas koji laje nije dovoljno kuvan.

MONITOR: Do danas nemamo informacija gdje se i pod kojim okolnostima Šarić predao. Ministar policije i premijer tvrdili su da se dragocjeni optuženik predao bezuslovno, a ministar Stefanović sve češće govori ,,uhapšen”. Kako tumačite ovu misteriju?
PRELEVIĆ: Da li je Šarić uhapšen ili se predao? Ili nije imao za taksi, pa ih je pozvao da ga prevezu? Ko je organizovao let koga nije bilo ni u najavi ni po redu vožnje? Kome se on, u stvari, poklonio? Da li „familiji”, koju je prvo posetio ili Tužilaštvu, kome preti novim otkrivanjem poluistina. Gledajući taj obračun između osumnjičenog narkodilera i tužioca, koji se odigrava u areni znatiželjnih i gladnih, ne mogu se odupreti osećaju da mi tužilac deluje nekako krhko, neuhranjeno, kao da su ga napustili oni koji su ga izabrali da u neravnopravnoj borbi pobedi ili samo malo izgubi onaj protiv koga su dokazi. U zemlji gde mnogi ljudi vole pare, a i političari su ljudi, moguće je napraviti razne dogovore i razne dilove. Moguće je i okrivljenog, kao oružje, koristiti protiv neposlušnih. Moguće je i po tom pitanju dobro sarađivati sa bliskim inostranstvom. Dakle, sve je to moguće pod uslovom da se to da uklopiti u širu sliku moćnih saveznika. Tako je moguće da koljač Sloba bude mirotvorac – peacemaker pa opet koljač, da Milo ne voli Rusiju, a da legenda OVK – slobode potlačenih Albanaca – bude premijer, a zatim, vrlo verovatno, i na listi optužnice za etničko čišćenje i prodaju srpskih iznutrica.

Što reče naš Toma, Srbija će kao Tito da bude saveznik i s Amerima i Rusima. Mučeni Tito se u grobu prevrće, zar je moguće da Tomi nisu rekli da je politika bila ni sa Rusima ni s Amerima. Nesvrstani Tomo! Nije moguće i sa jednim i sa drugim kad se gledaju preko nišana.

MONITOR: Vi ste krajem 2000. bili i koministar policije. Koliko ste znali o obimu nezakonitih aktivnosti Dragoslava Kosmajca, kojeg je premijer Vučić otkrio kao većeg dilera droge od Darka Šarića?
PRELEVIĆ: Ja sam, kao ministar policije dao nalog da se pristupi izradi Bele knjige, odnosno, ko je ko u Srbiji, umoran od objašnjavanja političarima da pored njega sedi narkodiler koji malo remeti idiličnu sliku. Tu se našao i Kosmajac. Dakle, policija je imala saznanje. Da li nije imala sposobnosti ili želje da ga uhapsi, ne znam. Pretpostavljam da, čim se malo odmori u Crnoj Gori i porazgovara s familijom, će se i on pojaviti u Srbiji, ali nešto nemam osećaj da će mu biti prostrt crveni tepih. Istorijat mnogih srpskih biznismena bio je krijumčarenje. Bilo je i onih drugih, ali se oni nisu snašli.

Omiljeni i neomiljeni

MONITOR: Stiče se utisak da svaka vlast u Srbiji ima svoje omiljene i neomiljene tajkune. Da li je srpsko pravosuđe uopšte napredovalo kao treća grana vlasti od 2000. godine?
PRELEVIĆ: Više puta sam rekao da je, po mom mišljenju, Mišković više zla naneo Srbiji nego NATO bombardovanje, a onda ga je još i Šarić uvezao u korisnika sveže opranih miliona. Što kaže Mile Isakov, bivši potpredsednik Vlade: ,,Ovde je jedini organizovani kriminal nastanjen u političkim strankama”. Sve što se dešavalo oko Subotića ima veze s politikom, s obaveštajnim službama, s finansijama, s nelegalnom robom, jednom rečju, sa voljom vladajuće klase. Srpsko pravosuđe je odlično napredovalo uprkos politici koja im je davala podršku, napredak bi bio veći da je podrške bilo manje. Postoji veliki broj ozbiljnih sudija i tužilaca, ali vi nemate klimu da bi nezavisno pravosuđe procvetalo i ono nije procvetalo. Ono je u stalnoj borbi između samoorganizovanih sudija i vlasti koja, iako nema pojma o pravosuđu, na žalost, uvek ima neke ideje koje su spremni plasirati i sprovesti bez obzirana to koliko guravi Srbi nemaju više ni moći ni živaca da to plate. Samo tako se mogla desiti teorija o potrebi da iz pravosuđa očistite stotine sudija i tužilaca na način na koji ne možete, po Zakonu, udaljiti ni baba-seru iz javnog WC-a. Što reče Hamvaš, ,,samo je zabludama neophodna teorija”.

Grogirani bokser

MONITOR: U posljednje dvije godine naslušali smo se kritike prethodne vlasti. Sada je ona, međutim, jedna dosta slaba opozicija. Po prvi put od 1990. Srbija ima tako nemuštu opoziciju. Kuda nas to vodi?
PRELEVIĆ: Demokratska opozicija nalik je grogiranom bokseru koji se odao opijatima jer ga žena vara. Razjedinjenim interesnim i lobi grupama izgubili su poverenje građana. Poverenje građana mogu da vrate samo oni pojedinci koji imaju kredibilitet, ali takvi ne mogu da prođu kroz lobi grupe stranaka. Ili će se oni reformisati okupljanjem nekompromitovanih i stručnih ili će proći kao onaj majmun koji je gurnuo ruku u ćup i uhvatio kokosov orah. Neće da pusti dok ga ne uhvate, utuku i stave u kavez. Aktuelna vlast, rekao bi čovek, da ima dobre izjave i vuče neke dobre korake, ali nekako se ne vide benefiti tih dobrih koraka. Mnoge demokrate su sada uz Vučića, neki ga porede i sa Đinđićem, neki su i onda i sada bili blizu vatre. Ja mislim da, ako demokratska opozicija napravi analizu zašto su tu gde jesu, doći će do zaključka ili da se moraju kadrovski menjati ili da puste bradu, pa da liče na Vuka Draškovića. U svakom slučaju, kao da ih je Vučić pravio a ne oni njega. Sačekajmo zimu i videćemo da li Vlada Srbije ima snage i kapaciteta da izazove reši, to će biti mogući okidač za stvaranje nečeg novog da li u okviru sadašnjih stranaka ili stvaranju novih, zavisiće pre svega od kvaliteta ljudi u postojećim strankama.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo