Povežite se sa nama

INTERVJU

ELSANA NURKOVIĆ, ĆERKA NESTALOG HALITA NURKOVIĆA: Vjera u ljude jača od gorčine

Objavljeno prije

na

Memorijalni mini maraton: Tragom nestalih održan je ovog vikenda na Hajli. Maraton je organizovan u znak spomena na Halita Nurkovića ali i hiljade drugih nedužnih ljudi koji su nestali tokom ratova 1990-ih. O manifestaciji i dugogodišnjoj potrazi za nestalima, govorimo sa Halitovom ćerkom Elsanom Nurković: ,,Petnaest godina od nestanka našeg oca Halita Nurkovića navršilo se 24. jula. Neposredno po završetku sukoba na Kosovu 1999, radeći kao taksista, tata je svoju poslednju mušteriju odvezao na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada, nas šest njegovih ćerki tragamo za istinom o tome šta mu se dogodilo i gdje su njegovi posmrtni ostaci. Kako bi očuvale sjećanje na tatu, podsjetile da je njegova sudbina i danas nerazjašnjena i ponovile apel da saznamo gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci, u saradnji sa planinarskim klubom Hajla organizovale smo Memorijalni mini maraton: Tragom nestalih – sjećanje na Halita Nurkovića.

MONITOR: Šta ste do sada saznali o stradanju vašeg oca i sa kakvim ste se sve problemima susretali svih ovih godina traganja za istinom?
NURKOVIĆ: Očev nestanak odmah je prijavljen MUP-u u Rožajama kao i snagama KFOR-a u Peći. Ubrzo i Međunarodnom Crvenom krstu, UNMIK policiji i svakoj drugoj instituciji ili organizaciji za koju smo čuli da postoji i da se bavi nestalim osobama. U neke od njih odlazili smo i desetinama puta, davali sve informacije kojima smo raspolagali. Nikada nismo dobili bilo kakvu korisnu informaciju. Dok su međunarodne snage tek uspostavljale strukture uprave na Kosovu, uz praktično nepostojanje odnosa između Kosova i Crne Gore, mi smo same krenule u potragu za nestalim ocem. Pratile smo razne glasine, išle kod svih do kojih smo mogle da dođemo a koji su možda mogli nešto da znaju. Takozvane informacije nalazile su nas i same, praćene različitim oblicima manipulacije, poniženja, pljačke i fizičke opasnosti. U našu kuću su dolazili ljudi koji bi tvrdili da je naš otac živ, da se nalazi u zatvoru i da će nam pomoći da ga oslobodimo. Same, bez zaštite i pomoći državnih institucija, izlažući život opasnosti, u tri navrata smo prevarene od strane ljudi sa Kosova, kada nam je uz obećanje da će otac biti pušten iznuđena cjelokupna porodična ušteđevina. Pokušali smo da dođemo do istine i preko ljudi koji su bili na visokim položajima, kosovskih političara i predstavnika UN-a. Pomoć su, između ostalih, još 1999. obećali Hasim Tači i Bernar Kušner. Na tome se i završilo.

MONITOR: Šta vas je ponukalo da organizujete ovu manifestaciju, koja je međudržavnog karaktera i koja nosi poruke pomirenja?
NURKOVIĆ: Povod je tužan – podsjećanje na prisilni nestanak našeg oca, kao i hiljada drugih ljudi koji su nestali tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije i čije sudbine do danas nisu riješene. Ali pored te tuge, ili baš uprkos njoj, ovaj događaj nosi pozitivnu poruku, poruku čovječnosti i istinskih ljudskih vrijednosti, jer dokazuje da naš tata, kao i svi drugi koji su prisilno nestali tokom ratova, neće biti zaboravljeni i da nećemo odustati od traganja za njima i od upornog nastojanja da se sazna njihova sudbina. Organizovanjem ovog međunarodnog maratona željeli smo da pokažemo da dobro ipak pobjeđuje, jer je on okupio i zbližio ljude iz tri države koji razumiju problem nestalih. Svi oni su govorili i slušali o dobroti i ljudskosti koju je naš otac nesebično dijelio sa svima koji su ga okruživali. Time smo željeli da pokažemo da nas zločin izvršen nad tatom, koji za nas, njegove ćerke i porodicu još traje, nije i neće učiniti lošim ljudima. Naš otac je živio vjerujući, a i nas je tako naučio, da se dobro dobrim vraća i stradao je jer je bio uvjeren da mu se, čineći dobro, ništa loše ne može dogoditi. Obilježavanjem tatinog nestanka kroz manifestaciju koja spaja ljude i prevazilazi etničke i fizičke granice, njegov duh i životna filozofija nastavljaju da žive. Na taj način želimo da pokažemo da su vjera u ljude i ljudskost, koju su nam on i majka podarili, jači od gorčine i patnje sa kojima živimo ovih petnaest godina.

MONITOR: Moto manifestacije je bio Sjećanjem protiv nestanka, jer ljubav, kao ni bol, ne nestaju.
NURKOVIĆ: To naše sjećanje na tatu, na svu toplinu i nježnost koju nam je pružio, izvor je neizmjerne i neiscrpne ljubavi koju, kao i bol, podjednako osjećamo danas kao i dok je on bio sa nama. A ta ljubav, daje nam snagu, i zapravo nam i ne dopušta da prestanemo da tragamo za njim. Zbog toga se nas šest sestara, naša djeca i muževi, svakog ljeta okupljamo da podsjetimo na njegov nestanak, i tako, umjesto prepuštanja uživanju u radosnim zajedničkim trenucima, mi se posvećujemo ovoj potrazi, obilježavanju, jedne za drugom godišnjica očevog nestanka, odlascima na Kosovo i dijeljenju letaka po selu u kome je nestao, obraćanju institucijama Crne Gore i Kosova, razgovorima sa inspektorima i tužiocima, apelovanju na svijest i savjest onih koji nešto znaju o tatinom nestanku, slanju molbi medijima da taj apel prenesu, i, konačno, zajedničkom tugovanju. Moje sestre i ja smo sve majke, i rođenje naše djece bilo je još jedno od teških suočavanja sa nenadoknadivošću gubitka, jer je svega dvoje od tatinih jedanaestoro unučadi imalo priliku da ga upozna. Na taj način i naša djeca su postala žrtve, jer im je oduzet dio djetinjstva i šansa da upoznaju, zapamte svoga dedu.

MONITOR: Šta je potrebno učiniti da bi se pronašli posmrtni ostaci vašeg oca?
NURKOVIĆ: Tokom proteklih godina, obilježavale smo na razne načine datum tatinog nestanka, okupljajući u tim prilikama u Rožajama ljude od savjesti i dobrote koji su željeli da pomognu – aktiviste za ljudska prava, novinare, sportiste i predstavnike institucija. Ovaj Memorijalni mini maraton je još jedan izraz tog našeg traganja bez odustajanja, i nadamo se da će ova trka postati tradicionalna. Nadamo se da ćemo jedne od narednih godina moći da kažemo da su svi ovi napori urodili plodom i da smo najzad pronašle tatine posmrtne ostatke i saznale šta mu se dogodilo. Da bi se to ostvarilo, potrebno nam je da društvo, zajedno sa nama, ne odustane. Posebno, potrebna nam je pomoć institucija, kao i ljudi koji imaju informacije o tome šta se desilo sa našim ocem.

Apelujemo na ljude koji znaju bilo šta o sudbini nestalih, da te informacije podijele sa njihovim porodicama. Prošle godine, u okolini Prijedora, na lokaciji Tomašica, otkrivena je jedna od najvećih masovnih grobnica iz perioda ratova 1990-ih, gdje su pokopane žrtve čija je sudbina do sada bila nepoznata. Do otkrića te grobnice došlo je tako što jedan od ljudi koji su znali za njeno postojanje, više nije mogao da trpi breme svijesti da ćuteći o tome produžava i produbljuje patnju hiljada porodica žrtava, koje već više od dvije decenije žive između strepnje i nade, u neznanju o tome šta se dogodilo sa njihovim najmilijima. Moje sestre i naša porodica nadamo se da ćemo dočekati da na sličan način savjest navede nekoga od ljudi koji znaju šta se dogodilo sa našim tatom i gdje je pokopan, da nam tu informaciju dostavi, kako bismo i mi najzad našli mir. Teško je zamisliti veći sevap, od onog koji bi zaslužili ljudi koji bi prekinuli ovu strašnu i predugu agoniju kroz koju prolazimo mi, kao i hiljade drugih porodica u regionu.

Tek jedno pismo

MONITOR: Da li ste se za pomoć u rasvjetljavanju sudbine vašeg oca obraćale institucijama u Crnoj Gori?
NURKOVIĆ: Nakon što smo 2009, na desetu godišnjicu tatinog nestanka organizovale memorijalni skup u Rožajama i uputile pismo državnim institucijama, primljene smo od strane tadašnjeg ministra inostranih poslova Crne Gore, koji je obećao da će u kontaktima sa predstavnicima Kosova, koji su tada bili uspostavljeni, tražiti da institucije u Prištini razriješe očev nestanak. Osim jednog zvaničnog upita upućenog kosovskim vlastima, na koji, koliko znamo, Ministarstvo nikada nije dobilo odgovor, predstavnici naše vlade nisu preduzeli nikakve dodatne korake kako bi podržali našu potragu. Jedna porodica, bez obzira kakve napore uložila, ne može da se izbori sa tako kompleksnim problemom kakvo je pronalaženje nestale osobe na teritoriji druge države.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo