Povežite se sa nama

INTERVJU

ELSANA NURKOVIĆ, ĆERKA NESTALOG HALITA NURKOVIĆA: Vjera u ljude jača od gorčine

Objavljeno prije

na

elsana

Memorijalni mini maraton: Tragom nestalih održan je ovog vikenda na Hajli. Maraton je organizovan u znak spomena na Halita Nurkovića ali i hiljade drugih nedužnih ljudi koji su nestali tokom ratova 1990-ih. O manifestaciji i dugogodišnjoj potrazi za nestalima, govorimo sa Halitovom ćerkom Elsanom Nurković: ,,Petnaest godina od nestanka našeg oca Halita Nurkovića navršilo se 24. jula. Neposredno po završetku sukoba na Kosovu 1999, radeći kao taksista, tata je svoju poslednju mušteriju odvezao na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada, nas šest njegovih ćerki tragamo za istinom o tome šta mu se dogodilo i gdje su njegovi posmrtni ostaci. Kako bi očuvale sjećanje na tatu, podsjetile da je njegova sudbina i danas nerazjašnjena i ponovile apel da saznamo gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci, u saradnji sa planinarskim klubom Hajla organizovale smo Memorijalni mini maraton: Tragom nestalih – sjećanje na Halita Nurkovića.

MONITOR: Šta ste do sada saznali o stradanju vašeg oca i sa kakvim ste se sve problemima susretali svih ovih godina traganja za istinom?
NURKOVIĆ: Očev nestanak odmah je prijavljen MUP-u u Rožajama kao i snagama KFOR-a u Peći. Ubrzo i Međunarodnom Crvenom krstu, UNMIK policiji i svakoj drugoj instituciji ili organizaciji za koju smo čuli da postoji i da se bavi nestalim osobama. U neke od njih odlazili smo i desetinama puta, davali sve informacije kojima smo raspolagali. Nikada nismo dobili bilo kakvu korisnu informaciju. Dok su međunarodne snage tek uspostavljale strukture uprave na Kosovu, uz praktično nepostojanje odnosa između Kosova i Crne Gore, mi smo same krenule u potragu za nestalim ocem. Pratile smo razne glasine, išle kod svih do kojih smo mogle da dođemo a koji su možda mogli nešto da znaju. Takozvane informacije nalazile su nas i same, praćene različitim oblicima manipulacije, poniženja, pljačke i fizičke opasnosti. U našu kuću su dolazili ljudi koji bi tvrdili da je naš otac živ, da se nalazi u zatvoru i da će nam pomoći da ga oslobodimo. Same, bez zaštite i pomoći državnih institucija, izlažući život opasnosti, u tri navrata smo prevarene od strane ljudi sa Kosova, kada nam je uz obećanje da će otac biti pušten iznuđena cjelokupna porodična ušteđevina. Pokušali smo da dođemo do istine i preko ljudi koji su bili na visokim položajima, kosovskih političara i predstavnika UN-a. Pomoć su, između ostalih, još 1999. obećali Hasim Tači i Bernar Kušner. Na tome se i završilo.

MONITOR: Šta vas je ponukalo da organizujete ovu manifestaciju, koja je međudržavnog karaktera i koja nosi poruke pomirenja?
NURKOVIĆ: Povod je tužan – podsjećanje na prisilni nestanak našeg oca, kao i hiljada drugih ljudi koji su nestali tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije i čije sudbine do danas nisu riješene. Ali pored te tuge, ili baš uprkos njoj, ovaj događaj nosi pozitivnu poruku, poruku čovječnosti i istinskih ljudskih vrijednosti, jer dokazuje da naš tata, kao i svi drugi koji su prisilno nestali tokom ratova, neće biti zaboravljeni i da nećemo odustati od traganja za njima i od upornog nastojanja da se sazna njihova sudbina. Organizovanjem ovog međunarodnog maratona željeli smo da pokažemo da dobro ipak pobjeđuje, jer je on okupio i zbližio ljude iz tri države koji razumiju problem nestalih. Svi oni su govorili i slušali o dobroti i ljudskosti koju je naš otac nesebično dijelio sa svima koji su ga okruživali. Time smo željeli da pokažemo da nas zločin izvršen nad tatom, koji za nas, njegove ćerke i porodicu još traje, nije i neće učiniti lošim ljudima. Naš otac je živio vjerujući, a i nas je tako naučio, da se dobro dobrim vraća i stradao je jer je bio uvjeren da mu se, čineći dobro, ništa loše ne može dogoditi. Obilježavanjem tatinog nestanka kroz manifestaciju koja spaja ljude i prevazilazi etničke i fizičke granice, njegov duh i životna filozofija nastavljaju da žive. Na taj način želimo da pokažemo da su vjera u ljude i ljudskost, koju su nam on i majka podarili, jači od gorčine i patnje sa kojima živimo ovih petnaest godina.

MONITOR: Moto manifestacije je bio Sjećanjem protiv nestanka, jer ljubav, kao ni bol, ne nestaju.
NURKOVIĆ: To naše sjećanje na tatu, na svu toplinu i nježnost koju nam je pružio, izvor je neizmjerne i neiscrpne ljubavi koju, kao i bol, podjednako osjećamo danas kao i dok je on bio sa nama. A ta ljubav, daje nam snagu, i zapravo nam i ne dopušta da prestanemo da tragamo za njim. Zbog toga se nas šest sestara, naša djeca i muževi, svakog ljeta okupljamo da podsjetimo na njegov nestanak, i tako, umjesto prepuštanja uživanju u radosnim zajedničkim trenucima, mi se posvećujemo ovoj potrazi, obilježavanju, jedne za drugom godišnjica očevog nestanka, odlascima na Kosovo i dijeljenju letaka po selu u kome je nestao, obraćanju institucijama Crne Gore i Kosova, razgovorima sa inspektorima i tužiocima, apelovanju na svijest i savjest onih koji nešto znaju o tatinom nestanku, slanju molbi medijima da taj apel prenesu, i, konačno, zajedničkom tugovanju. Moje sestre i ja smo sve majke, i rođenje naše djece bilo je još jedno od teških suočavanja sa nenadoknadivošću gubitka, jer je svega dvoje od tatinih jedanaestoro unučadi imalo priliku da ga upozna. Na taj način i naša djeca su postala žrtve, jer im je oduzet dio djetinjstva i šansa da upoznaju, zapamte svoga dedu.

MONITOR: Šta je potrebno učiniti da bi se pronašli posmrtni ostaci vašeg oca?
NURKOVIĆ: Tokom proteklih godina, obilježavale smo na razne načine datum tatinog nestanka, okupljajući u tim prilikama u Rožajama ljude od savjesti i dobrote koji su željeli da pomognu – aktiviste za ljudska prava, novinare, sportiste i predstavnike institucija. Ovaj Memorijalni mini maraton je još jedan izraz tog našeg traganja bez odustajanja, i nadamo se da će ova trka postati tradicionalna. Nadamo se da ćemo jedne od narednih godina moći da kažemo da su svi ovi napori urodili plodom i da smo najzad pronašle tatine posmrtne ostatke i saznale šta mu se dogodilo. Da bi se to ostvarilo, potrebno nam je da društvo, zajedno sa nama, ne odustane. Posebno, potrebna nam je pomoć institucija, kao i ljudi koji imaju informacije o tome šta se desilo sa našim ocem.

Apelujemo na ljude koji znaju bilo šta o sudbini nestalih, da te informacije podijele sa njihovim porodicama. Prošle godine, u okolini Prijedora, na lokaciji Tomašica, otkrivena je jedna od najvećih masovnih grobnica iz perioda ratova 1990-ih, gdje su pokopane žrtve čija je sudbina do sada bila nepoznata. Do otkrića te grobnice došlo je tako što jedan od ljudi koji su znali za njeno postojanje, više nije mogao da trpi breme svijesti da ćuteći o tome produžava i produbljuje patnju hiljada porodica žrtava, koje već više od dvije decenije žive između strepnje i nade, u neznanju o tome šta se dogodilo sa njihovim najmilijima. Moje sestre i naša porodica nadamo se da ćemo dočekati da na sličan način savjest navede nekoga od ljudi koji znaju šta se dogodilo sa našim tatom i gdje je pokopan, da nam tu informaciju dostavi, kako bismo i mi najzad našli mir. Teško je zamisliti veći sevap, od onog koji bi zaslužili ljudi koji bi prekinuli ovu strašnu i predugu agoniju kroz koju prolazimo mi, kao i hiljade drugih porodica u regionu.

Tek jedno pismo

MONITOR: Da li ste se za pomoć u rasvjetljavanju sudbine vašeg oca obraćale institucijama u Crnoj Gori?
NURKOVIĆ: Nakon što smo 2009, na desetu godišnjicu tatinog nestanka organizovale memorijalni skup u Rožajama i uputile pismo državnim institucijama, primljene smo od strane tadašnjeg ministra inostranih poslova Crne Gore, koji je obećao da će u kontaktima sa predstavnicima Kosova, koji su tada bili uspostavljeni, tražiti da institucije u Prištini razriješe očev nestanak. Osim jednog zvaničnog upita upućenog kosovskim vlastima, na koji, koliko znamo, Ministarstvo nikada nije dobilo odgovor, predstavnici naše vlade nisu preduzeli nikakve dodatne korake kako bi podržali našu potragu. Jedna porodica, bez obzira kakve napore uložila, ne može da se izbori sa tako kompleksnim problemom kakvo je pronalaženje nestale osobe na teritoriji druge države.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo