Povežite se sa nama

INTERVJU

ELSANA NURKOVIĆ, ĆERKA NESTALOG HALITA NURKOVIĆA: Vjera u ljude jača od gorčine

Objavljeno prije

na

Memorijalni mini maraton: Tragom nestalih održan je ovog vikenda na Hajli. Maraton je organizovan u znak spomena na Halita Nurkovića ali i hiljade drugih nedužnih ljudi koji su nestali tokom ratova 1990-ih. O manifestaciji i dugogodišnjoj potrazi za nestalima, govorimo sa Halitovom ćerkom Elsanom Nurković: ,,Petnaest godina od nestanka našeg oca Halita Nurkovića navršilo se 24. jula. Neposredno po završetku sukoba na Kosovu 1999, radeći kao taksista, tata je svoju poslednju mušteriju odvezao na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada, nas šest njegovih ćerki tragamo za istinom o tome šta mu se dogodilo i gdje su njegovi posmrtni ostaci. Kako bi očuvale sjećanje na tatu, podsjetile da je njegova sudbina i danas nerazjašnjena i ponovile apel da saznamo gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci, u saradnji sa planinarskim klubom Hajla organizovale smo Memorijalni mini maraton: Tragom nestalih – sjećanje na Halita Nurkovića.

MONITOR: Šta ste do sada saznali o stradanju vašeg oca i sa kakvim ste se sve problemima susretali svih ovih godina traganja za istinom?
NURKOVIĆ: Očev nestanak odmah je prijavljen MUP-u u Rožajama kao i snagama KFOR-a u Peći. Ubrzo i Međunarodnom Crvenom krstu, UNMIK policiji i svakoj drugoj instituciji ili organizaciji za koju smo čuli da postoji i da se bavi nestalim osobama. U neke od njih odlazili smo i desetinama puta, davali sve informacije kojima smo raspolagali. Nikada nismo dobili bilo kakvu korisnu informaciju. Dok su međunarodne snage tek uspostavljale strukture uprave na Kosovu, uz praktično nepostojanje odnosa između Kosova i Crne Gore, mi smo same krenule u potragu za nestalim ocem. Pratile smo razne glasine, išle kod svih do kojih smo mogle da dođemo a koji su možda mogli nešto da znaju. Takozvane informacije nalazile su nas i same, praćene različitim oblicima manipulacije, poniženja, pljačke i fizičke opasnosti. U našu kuću su dolazili ljudi koji bi tvrdili da je naš otac živ, da se nalazi u zatvoru i da će nam pomoći da ga oslobodimo. Same, bez zaštite i pomoći državnih institucija, izlažući život opasnosti, u tri navrata smo prevarene od strane ljudi sa Kosova, kada nam je uz obećanje da će otac biti pušten iznuđena cjelokupna porodična ušteđevina. Pokušali smo da dođemo do istine i preko ljudi koji su bili na visokim položajima, kosovskih političara i predstavnika UN-a. Pomoć su, između ostalih, još 1999. obećali Hasim Tači i Bernar Kušner. Na tome se i završilo.

MONITOR: Šta vas je ponukalo da organizujete ovu manifestaciju, koja je međudržavnog karaktera i koja nosi poruke pomirenja?
NURKOVIĆ: Povod je tužan – podsjećanje na prisilni nestanak našeg oca, kao i hiljada drugih ljudi koji su nestali tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije i čije sudbine do danas nisu riješene. Ali pored te tuge, ili baš uprkos njoj, ovaj događaj nosi pozitivnu poruku, poruku čovječnosti i istinskih ljudskih vrijednosti, jer dokazuje da naš tata, kao i svi drugi koji su prisilno nestali tokom ratova, neće biti zaboravljeni i da nećemo odustati od traganja za njima i od upornog nastojanja da se sazna njihova sudbina. Organizovanjem ovog međunarodnog maratona željeli smo da pokažemo da dobro ipak pobjeđuje, jer je on okupio i zbližio ljude iz tri države koji razumiju problem nestalih. Svi oni su govorili i slušali o dobroti i ljudskosti koju je naš otac nesebično dijelio sa svima koji su ga okruživali. Time smo željeli da pokažemo da nas zločin izvršen nad tatom, koji za nas, njegove ćerke i porodicu još traje, nije i neće učiniti lošim ljudima. Naš otac je živio vjerujući, a i nas je tako naučio, da se dobro dobrim vraća i stradao je jer je bio uvjeren da mu se, čineći dobro, ništa loše ne može dogoditi. Obilježavanjem tatinog nestanka kroz manifestaciju koja spaja ljude i prevazilazi etničke i fizičke granice, njegov duh i životna filozofija nastavljaju da žive. Na taj način želimo da pokažemo da su vjera u ljude i ljudskost, koju su nam on i majka podarili, jači od gorčine i patnje sa kojima živimo ovih petnaest godina.

MONITOR: Moto manifestacije je bio Sjećanjem protiv nestanka, jer ljubav, kao ni bol, ne nestaju.
NURKOVIĆ: To naše sjećanje na tatu, na svu toplinu i nježnost koju nam je pružio, izvor je neizmjerne i neiscrpne ljubavi koju, kao i bol, podjednako osjećamo danas kao i dok je on bio sa nama. A ta ljubav, daje nam snagu, i zapravo nam i ne dopušta da prestanemo da tragamo za njim. Zbog toga se nas šest sestara, naša djeca i muževi, svakog ljeta okupljamo da podsjetimo na njegov nestanak, i tako, umjesto prepuštanja uživanju u radosnim zajedničkim trenucima, mi se posvećujemo ovoj potrazi, obilježavanju, jedne za drugom godišnjica očevog nestanka, odlascima na Kosovo i dijeljenju letaka po selu u kome je nestao, obraćanju institucijama Crne Gore i Kosova, razgovorima sa inspektorima i tužiocima, apelovanju na svijest i savjest onih koji nešto znaju o tatinom nestanku, slanju molbi medijima da taj apel prenesu, i, konačno, zajedničkom tugovanju. Moje sestre i ja smo sve majke, i rođenje naše djece bilo je još jedno od teških suočavanja sa nenadoknadivošću gubitka, jer je svega dvoje od tatinih jedanaestoro unučadi imalo priliku da ga upozna. Na taj način i naša djeca su postala žrtve, jer im je oduzet dio djetinjstva i šansa da upoznaju, zapamte svoga dedu.

MONITOR: Šta je potrebno učiniti da bi se pronašli posmrtni ostaci vašeg oca?
NURKOVIĆ: Tokom proteklih godina, obilježavale smo na razne načine datum tatinog nestanka, okupljajući u tim prilikama u Rožajama ljude od savjesti i dobrote koji su željeli da pomognu – aktiviste za ljudska prava, novinare, sportiste i predstavnike institucija. Ovaj Memorijalni mini maraton je još jedan izraz tog našeg traganja bez odustajanja, i nadamo se da će ova trka postati tradicionalna. Nadamo se da ćemo jedne od narednih godina moći da kažemo da su svi ovi napori urodili plodom i da smo najzad pronašle tatine posmrtne ostatke i saznale šta mu se dogodilo. Da bi se to ostvarilo, potrebno nam je da društvo, zajedno sa nama, ne odustane. Posebno, potrebna nam je pomoć institucija, kao i ljudi koji imaju informacije o tome šta se desilo sa našim ocem.

Apelujemo na ljude koji znaju bilo šta o sudbini nestalih, da te informacije podijele sa njihovim porodicama. Prošle godine, u okolini Prijedora, na lokaciji Tomašica, otkrivena je jedna od najvećih masovnih grobnica iz perioda ratova 1990-ih, gdje su pokopane žrtve čija je sudbina do sada bila nepoznata. Do otkrića te grobnice došlo je tako što jedan od ljudi koji su znali za njeno postojanje, više nije mogao da trpi breme svijesti da ćuteći o tome produžava i produbljuje patnju hiljada porodica žrtava, koje već više od dvije decenije žive između strepnje i nade, u neznanju o tome šta se dogodilo sa njihovim najmilijima. Moje sestre i naša porodica nadamo se da ćemo dočekati da na sličan način savjest navede nekoga od ljudi koji znaju šta se dogodilo sa našim tatom i gdje je pokopan, da nam tu informaciju dostavi, kako bismo i mi najzad našli mir. Teško je zamisliti veći sevap, od onog koji bi zaslužili ljudi koji bi prekinuli ovu strašnu i predugu agoniju kroz koju prolazimo mi, kao i hiljade drugih porodica u regionu.

Tek jedno pismo

MONITOR: Da li ste se za pomoć u rasvjetljavanju sudbine vašeg oca obraćale institucijama u Crnoj Gori?
NURKOVIĆ: Nakon što smo 2009, na desetu godišnjicu tatinog nestanka organizovale memorijalni skup u Rožajama i uputile pismo državnim institucijama, primljene smo od strane tadašnjeg ministra inostranih poslova Crne Gore, koji je obećao da će u kontaktima sa predstavnicima Kosova, koji su tada bili uspostavljeni, tražiti da institucije u Prištini razriješe očev nestanak. Osim jednog zvaničnog upita upućenog kosovskim vlastima, na koji, koliko znamo, Ministarstvo nikada nije dobilo odgovor, predstavnici naše vlade nisu preduzeli nikakve dodatne korake kako bi podržali našu potragu. Jedna porodica, bez obzira kakve napore uložila, ne može da se izbori sa tako kompleksnim problemom kakvo je pronalaženje nestale osobe na teritoriji druge države.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo