Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MILISAV ČIZMOVIĆ, UNIVERZITETSKI PROFESOR I ADVOKAT U PENZIJI: Moćnici drže tužioce pod pazuhom

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako komentarišete odluku Ustavnog suda da ukine osuđujuću presudu Damiru Mandiću, jedinom optuženom za ubistvo Duška Jovanovića?
ČIZMOVIĆ: Ovo je vrlo teško pitanje. Otežano je zato što se sve čini da smrt Duška Jovanovića, urednika Dana i poslanika, kao i neke druge ponese vrijeme i podari svome vjernom pratiocu – zaboravu. Treba se svim mogućnostima suprotstaviti takvim namjerama. U tim nastojanjima dobro dođu pojačana interesovanja iz inostranstva za tu i takve smrti.

Izricati sud o smrti Duška Jovanovića, a da nijesam pročitao optužnicu i spise barem dva puta – potpuno je nemoguće. Zato ću se u odgovoru držati onoga o čemu imam neke informacije. Gospodinu Damiru Mandiću se sudi kao saizvršiocu, što će reći da je čin izvršenja djela posao množine. To u krajnjem određuje i termin saizvršilaštvo. Bez uvida u spise ne znamo da li je u pitanju posredno ili neposredno saizvršilaštvo, od čega u značajnom zavisi Mandićeva situacija. Ne znamo da li je uopšte on saizvršilac. Ne znamo ni da li je baš to Ustavni sud opredijelilo da donese odluku po ustavnoj žalbi kojom se sve vraća na početak. Zato je postupak pred redovnim sudovima bio krnj. Nema izvršioca djela. Jesu li ti propusti namjerno i prethodno smišljeni – bez ozbiljnog uvida u spise teško je išta reći. Mnogi propusti su vjerovatno propusti istrage…

MONITOR: Često se pominje da istraga nije vođena kako treba?
ČIZMOVIĆ: U ovakvim predmetima u istrage se ide oprezno i pripremljeno, baš kao što psihoanalitičari prilaze klijentu od koga traže nešto što je bolesnikova podsvijest zarobila. U istrazi se vaga sve, svaka izgovorena riječ, upoređuju se iskazi i raspored riječi. Vodi se osobita pažnja na svaki pokret i mig, a naročito na omaške. Literatura pokazuje da su omaške otkrivale dugo zatomljene laži. Nema tajne ako za nju znaju bar dvoje, a da nije otkrivena. Znajući da je kobne noći bilo po ulicama grada preko Morače šetača – to su i mediji objavili, uvjeren sam da ima više od dvojice koji znaju nešto više o smrti Duška Jovanovića. Neće to još dugo ostati tajna. Sa promjenama ukupne zbilje možda će se nuditi i za nagradu. Zato je dobro istrajavanje iz inostranstva na rasvjetljavanju ovog slučaja. Efektnije će biti ako otkrivanje postave kao barijere za ulazak Crne Gore u EU. I naši mediji treba još više da istrajavaju na otkrivanju istine o ubistvu Jovanovića. Ako to bude i želja novog državnog tužioca – sve će ići brže i lakše.

MONITOR: Šta mislite da li je Ustavni sud tu odluku donio slučajno baš uoči saslušanja premijera Mila Đukanovića kod vrhovnog državnog tužioca u vezi ubistva Duška Jovanovića?
ČIZMOVIĆ: Bilo šta da odgovorim na ovo pitanje ništa se neće promijeniti dok ne dobijemo prvog pravog državnog tužioca koji će se znanjem, nezavisnim i samostalnim radom nametnuti kao autoritet za svakog građanina, „jednako za bogatog i siromaha”, i za svakog od lidera, pa ma ko da je. Za sada lideri svojim moćima drže tužioce, pa i državnog, bezmalo pod pazuhom. Da nije tako zar bi tolike prijave ostale neprocesuirane. Nikad tako do pravne države.

U našoj istoriji samo je Bogišić uspijevao da obuzda gospodara Nikolu I od privilegija. On je članom 11 Nikolu kao vladaoca učinio u građanskim stvarima jednakim ,,bogatom ili siromašnim”. Taj dio norme glasi: „U tome neće imati preimućstva ni sam vladalac”. Danas će sudije ono što je urgencija moćnika izvršiti i po cijenu u „tri lika”. Kakav užas! Po mom uvjerenju mnogo je važno temeljno analizirati ustavne odluke, pa ako je sve do kraja ispoštovano onda ne treba gubiti nadu da će naredno suđenje afirmisati makar jedan razlog više u otkrivanju pravog počinioca ubistva. Za slučaj da se dođe do drugačijeg rezultata onda je to razlog za radikalnije reforme i otvoreniji razgovor sa Evropom.

MONITOR: Prije nekoliko dana donesena je i presuda u Višem sudu u Podgorici da se oslobode, i to poslije 15 godina, optuženi za stradanje 35 Roma prilikom potapanja broda Mis Pat u Jadranskom moru. Kako to komentarišete?
ČIZMOVIĆ: Za bliži osvrt opet nemam pravih informacija. Ali, za uređenu državu toliko stradalih je, i bez ičijeg uplitanja i ukazivanja, obaveza da se sve dovede do prave i pune istine. Postupak tako dugo nije trajao bez neke. Svako trajanje postupka od petnaestak godina u pravosuđu Crne Gore krije neke igre ili sa formom postupka ili sa sadržinom – suštinom materijalnog prava. To što su stradali Romi, koji su tako često diskriminisani, i što je oslobađanjem okrivljenih izbjegnuta obaveza dosuđivanja naknade nasljednicima stradalih, sve mogu biti prljavi razlozi za oslobađajuću presudu. Stoga valja učiniti ozbiljan osvrt na taj slučaj. Sad, pošto je uslijedila presuda Višeg suda, nadam se da se gospođa Medenica neće protiviti komentarisanju. Takve njene opaske su samo prazne i neosnovane priče. Ona treba da zna da su iz komentara nastali i neki poznati instituti u pravu. Uostalom, rasprava, neka se čuje i druga stana i dijalog osnovna su načela bez kojih se ne mogu zamisliti savremena pravna država i poredak. Ako su izmišljanja i odugovlačenja činjena radi poturanja Romima onda je to veći užas od svih ostalih.

MONITOR: I dalje imamo vd stanje u Vrhovom državnom tužilaštvu, pošto kandidat Tužilačkog savjeta Ivica Stanković nije dobio potrebnu većinu u parlamentu.
ČIZMOVIĆ: Pitanje izbora i smjenjivosti državnog tužioca i bilo kojeg funkcionera ne rješava nikakve razlomke. To su zablude koje ničemu ne vode. Tužioce, a i druge državne funkcionere, koji nijesu u izbornoj vrtešci, valja birati putem javnog konkursa. Da bi došli do brzih izbora, a isto tako i brzih smjena, prethodno valja definisati svaki vid odgovornosti. To pretpostavlja izmjene u Ustavu i zakonima. Isto tako treba učiniti postupke odgovornosti brzim i jednostavno. U ovim uslovima samo se radnika lako oslobađaju, jer se na njih primjenjuju pravila zakona o radnim odnosima. Ovih drugih jedino se sigurno možete osloboditi kad ih nogama iznosite iz kuće. Odgovornost i smjenjivost treba definisati apsolutno za svako mjesto. Treba definisati kratak i brz postupak smjenjivosti. Kad se takva pravila urede, tužioca će brinuti njegova pozicija i neće se podavati nikakvom uticaju. Bez toga ćemo samo upadati u sve veće blato. Bojati se da ni blata neće biti. Danas zbog položaja državnog tužioca možemo očekivati sve. Riječju, problemi su kod onih koji zadržavaju ovu ustaljenu i još uzburkanu baru.

MONITOR: Vesna Medenica je opet izabrana za predsjednicu Vrhovnog suda. Iz nevladinog sektora tvrde da je izbor neustavan. Šta Vi mislite o tome?
ČIZMOVIĆ: To je vrlo ozbiljno pitanje. Razloge za praktičnu podjelu vlasti gospođa Medenica je bukvalno shvatila, pa gradi svoju imperiju, ljepše reći inoriju (popadijin prostor), kako joj je drago i radi šta hoće.

U predstavci, koju sam podnio 19. jula ove godine predsjedniku Sudskog savjeta, tražio sam odgađanje njenog izbora dok se sve ne dovede do izvjesnosti. Dodao sam u naknadnom obraćanju na istu adresu da prihvatam svaku odgovornost, jednostavno čekam na biljegu. Ništa od toga nije pokazano na sjednici Savjeta. Nijesu pomenuli ni telegram od 28. jula, kojim sam tražio odgađanje davanja svečane izjave. Nije ni pomenut, kao da je stigao iz svemira, a ne od čovjeka kojem su, nažalost, mnogi od njih bili njegovi đaci i koji i formalno i svakako ima neuporedivo obrazovanje u odnosu na bilo koga od njih.

Hoću da vjerujem da je sve to uredno uručeno, a ako nije – kriva je mreža gospođe Medenice. Sačekaću da saznam šta je bilo, pa ću nastaviti priču dok se sve ne razjasni. Svaki moj stav i tvrdnju oćutaše baš kao sudije Ustavnog suda. Toliko članova Savjeta je pokazalo svoju „odvažnost” i iz golog straha ne pomenuše moja obraćanja – strah ih je kao da su to njihove predstavke.

Gospođa Medenica treba da stvara ambijent da sudija slobodno misli i primjenjuje zakone, a ne ambijent da sudija strepi od članaka u novinama ili bilo koga sa strane. Ona hoće avliju da tamo rade i misle njeni najbliži saradnici. Zaboravlja da se sva savremena juruisprudencija, a i od mnogo ranije, zasniva na raspravi, dijalogu i pravilu neka se čuje i druga strana, kao i da su mnogi instituti, naročito u međunarodnom pravu, rođeni iz rasprave sa sudijama i sudovima. Umjesto da ih uči da se upuštaju u rasprave i da odgovaraju na komentare – samo se tako oštre umovi – ona hoće da oni zloupotrebljavaju, poturaju, mešetare i forsiraju laž umjesto istinu, pa da ih onda čuva u svojoj avliji od kritika, prikaza, osvrta i temeljnih analiza. Zatvoreno i čuvano sudstvo je izum fašizma. Njeno posljednje obraćanje je u tom maniru. Samo zbog traženja takvog ambijenta ne zaslužuje stolicu na kojoj sjedi. Slobodnoj državi treba slobodno i otvoreno sudstvo.

MONITOR: Šta ste naveli u predstavci?
ČIZMOVIĆ: Od zloupotreba i neistina iz predstavke pomenuću tri najordinarnije. Rješenje Osnovnog suda u Podgorici, kojim sudija Radonja Radonjić odbacuje tužbu pokojne D. O. od 21. novembra 2001. godine. Rješenje o odbacivanju je doneseno 21. septembra 2009. godine, skoro devet godina poslije smrti D. O. 4. decembra 2001. Obavezivati leš je svojevrsna glupost, bruka, ne samo za pravosuđe nego i za bratstvo pravnika Crne Gore i državu. Drugo, revizijsko rješenje vijeća Julke Badnjar, kojim se osnažuje pomenuto rješenje sudije Radonjića. Cijelo obrazloženje zasnovano je na neistinama. I da dodam, oba ova rješenja su nemoguća i apsolutno ništavna. I treći primjer – rješenje kojim vijeće Radoja Orovića pokušava da osnaži prethodna dva apsurda, što je još veći apsurd – mrtvi ne mogu biti nosioci prava niti biti stranke.

Meni ne preostaje ništa drugo nego da kažem – samo vi radite svoj posao, a valjda će i vašem besuđu doći kraj. Uostalom o tome pišem knjigu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo