Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MILISAV ČIZMOVIĆ, UNIVERZITETSKI PROFESOR I ADVOKAT U PENZIJI: Moćnici drže tužioce pod pazuhom

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako komentarišete odluku Ustavnog suda da ukine osuđujuću presudu Damiru Mandiću, jedinom optuženom za ubistvo Duška Jovanovića?
ČIZMOVIĆ: Ovo je vrlo teško pitanje. Otežano je zato što se sve čini da smrt Duška Jovanovića, urednika Dana i poslanika, kao i neke druge ponese vrijeme i podari svome vjernom pratiocu – zaboravu. Treba se svim mogućnostima suprotstaviti takvim namjerama. U tim nastojanjima dobro dođu pojačana interesovanja iz inostranstva za tu i takve smrti.

Izricati sud o smrti Duška Jovanovića, a da nijesam pročitao optužnicu i spise barem dva puta – potpuno je nemoguće. Zato ću se u odgovoru držati onoga o čemu imam neke informacije. Gospodinu Damiru Mandiću se sudi kao saizvršiocu, što će reći da je čin izvršenja djela posao množine. To u krajnjem određuje i termin saizvršilaštvo. Bez uvida u spise ne znamo da li je u pitanju posredno ili neposredno saizvršilaštvo, od čega u značajnom zavisi Mandićeva situacija. Ne znamo da li je uopšte on saizvršilac. Ne znamo ni da li je baš to Ustavni sud opredijelilo da donese odluku po ustavnoj žalbi kojom se sve vraća na početak. Zato je postupak pred redovnim sudovima bio krnj. Nema izvršioca djela. Jesu li ti propusti namjerno i prethodno smišljeni – bez ozbiljnog uvida u spise teško je išta reći. Mnogi propusti su vjerovatno propusti istrage…

MONITOR: Često se pominje da istraga nije vođena kako treba?
ČIZMOVIĆ: U ovakvim predmetima u istrage se ide oprezno i pripremljeno, baš kao što psihoanalitičari prilaze klijentu od koga traže nešto što je bolesnikova podsvijest zarobila. U istrazi se vaga sve, svaka izgovorena riječ, upoređuju se iskazi i raspored riječi. Vodi se osobita pažnja na svaki pokret i mig, a naročito na omaške. Literatura pokazuje da su omaške otkrivale dugo zatomljene laži. Nema tajne ako za nju znaju bar dvoje, a da nije otkrivena. Znajući da je kobne noći bilo po ulicama grada preko Morače šetača – to su i mediji objavili, uvjeren sam da ima više od dvojice koji znaju nešto više o smrti Duška Jovanovića. Neće to još dugo ostati tajna. Sa promjenama ukupne zbilje možda će se nuditi i za nagradu. Zato je dobro istrajavanje iz inostranstva na rasvjetljavanju ovog slučaja. Efektnije će biti ako otkrivanje postave kao barijere za ulazak Crne Gore u EU. I naši mediji treba još više da istrajavaju na otkrivanju istine o ubistvu Jovanovića. Ako to bude i želja novog državnog tužioca – sve će ići brže i lakše.

MONITOR: Šta mislite da li je Ustavni sud tu odluku donio slučajno baš uoči saslušanja premijera Mila Đukanovića kod vrhovnog državnog tužioca u vezi ubistva Duška Jovanovića?
ČIZMOVIĆ: Bilo šta da odgovorim na ovo pitanje ništa se neće promijeniti dok ne dobijemo prvog pravog državnog tužioca koji će se znanjem, nezavisnim i samostalnim radom nametnuti kao autoritet za svakog građanina, „jednako za bogatog i siromaha”, i za svakog od lidera, pa ma ko da je. Za sada lideri svojim moćima drže tužioce, pa i državnog, bezmalo pod pazuhom. Da nije tako zar bi tolike prijave ostale neprocesuirane. Nikad tako do pravne države.

U našoj istoriji samo je Bogišić uspijevao da obuzda gospodara Nikolu I od privilegija. On je članom 11 Nikolu kao vladaoca učinio u građanskim stvarima jednakim ,,bogatom ili siromašnim”. Taj dio norme glasi: „U tome neće imati preimućstva ni sam vladalac”. Danas će sudije ono što je urgencija moćnika izvršiti i po cijenu u „tri lika”. Kakav užas! Po mom uvjerenju mnogo je važno temeljno analizirati ustavne odluke, pa ako je sve do kraja ispoštovano onda ne treba gubiti nadu da će naredno suđenje afirmisati makar jedan razlog više u otkrivanju pravog počinioca ubistva. Za slučaj da se dođe do drugačijeg rezultata onda je to razlog za radikalnije reforme i otvoreniji razgovor sa Evropom.

MONITOR: Prije nekoliko dana donesena je i presuda u Višem sudu u Podgorici da se oslobode, i to poslije 15 godina, optuženi za stradanje 35 Roma prilikom potapanja broda Mis Pat u Jadranskom moru. Kako to komentarišete?
ČIZMOVIĆ: Za bliži osvrt opet nemam pravih informacija. Ali, za uređenu državu toliko stradalih je, i bez ičijeg uplitanja i ukazivanja, obaveza da se sve dovede do prave i pune istine. Postupak tako dugo nije trajao bez neke. Svako trajanje postupka od petnaestak godina u pravosuđu Crne Gore krije neke igre ili sa formom postupka ili sa sadržinom – suštinom materijalnog prava. To što su stradali Romi, koji su tako često diskriminisani, i što je oslobađanjem okrivljenih izbjegnuta obaveza dosuđivanja naknade nasljednicima stradalih, sve mogu biti prljavi razlozi za oslobađajuću presudu. Stoga valja učiniti ozbiljan osvrt na taj slučaj. Sad, pošto je uslijedila presuda Višeg suda, nadam se da se gospođa Medenica neće protiviti komentarisanju. Takve njene opaske su samo prazne i neosnovane priče. Ona treba da zna da su iz komentara nastali i neki poznati instituti u pravu. Uostalom, rasprava, neka se čuje i druga stana i dijalog osnovna su načela bez kojih se ne mogu zamisliti savremena pravna država i poredak. Ako su izmišljanja i odugovlačenja činjena radi poturanja Romima onda je to veći užas od svih ostalih.

MONITOR: I dalje imamo vd stanje u Vrhovom državnom tužilaštvu, pošto kandidat Tužilačkog savjeta Ivica Stanković nije dobio potrebnu većinu u parlamentu.
ČIZMOVIĆ: Pitanje izbora i smjenjivosti državnog tužioca i bilo kojeg funkcionera ne rješava nikakve razlomke. To su zablude koje ničemu ne vode. Tužioce, a i druge državne funkcionere, koji nijesu u izbornoj vrtešci, valja birati putem javnog konkursa. Da bi došli do brzih izbora, a isto tako i brzih smjena, prethodno valja definisati svaki vid odgovornosti. To pretpostavlja izmjene u Ustavu i zakonima. Isto tako treba učiniti postupke odgovornosti brzim i jednostavno. U ovim uslovima samo se radnika lako oslobađaju, jer se na njih primjenjuju pravila zakona o radnim odnosima. Ovih drugih jedino se sigurno možete osloboditi kad ih nogama iznosite iz kuće. Odgovornost i smjenjivost treba definisati apsolutno za svako mjesto. Treba definisati kratak i brz postupak smjenjivosti. Kad se takva pravila urede, tužioca će brinuti njegova pozicija i neće se podavati nikakvom uticaju. Bez toga ćemo samo upadati u sve veće blato. Bojati se da ni blata neće biti. Danas zbog položaja državnog tužioca možemo očekivati sve. Riječju, problemi su kod onih koji zadržavaju ovu ustaljenu i još uzburkanu baru.

MONITOR: Vesna Medenica je opet izabrana za predsjednicu Vrhovnog suda. Iz nevladinog sektora tvrde da je izbor neustavan. Šta Vi mislite o tome?
ČIZMOVIĆ: To je vrlo ozbiljno pitanje. Razloge za praktičnu podjelu vlasti gospođa Medenica je bukvalno shvatila, pa gradi svoju imperiju, ljepše reći inoriju (popadijin prostor), kako joj je drago i radi šta hoće.

U predstavci, koju sam podnio 19. jula ove godine predsjedniku Sudskog savjeta, tražio sam odgađanje njenog izbora dok se sve ne dovede do izvjesnosti. Dodao sam u naknadnom obraćanju na istu adresu da prihvatam svaku odgovornost, jednostavno čekam na biljegu. Ništa od toga nije pokazano na sjednici Savjeta. Nijesu pomenuli ni telegram od 28. jula, kojim sam tražio odgađanje davanja svečane izjave. Nije ni pomenut, kao da je stigao iz svemira, a ne od čovjeka kojem su, nažalost, mnogi od njih bili njegovi đaci i koji i formalno i svakako ima neuporedivo obrazovanje u odnosu na bilo koga od njih.

Hoću da vjerujem da je sve to uredno uručeno, a ako nije – kriva je mreža gospođe Medenice. Sačekaću da saznam šta je bilo, pa ću nastaviti priču dok se sve ne razjasni. Svaki moj stav i tvrdnju oćutaše baš kao sudije Ustavnog suda. Toliko članova Savjeta je pokazalo svoju „odvažnost” i iz golog straha ne pomenuše moja obraćanja – strah ih je kao da su to njihove predstavke.

Gospođa Medenica treba da stvara ambijent da sudija slobodno misli i primjenjuje zakone, a ne ambijent da sudija strepi od članaka u novinama ili bilo koga sa strane. Ona hoće avliju da tamo rade i misle njeni najbliži saradnici. Zaboravlja da se sva savremena juruisprudencija, a i od mnogo ranije, zasniva na raspravi, dijalogu i pravilu neka se čuje i druga strana, kao i da su mnogi instituti, naročito u međunarodnom pravu, rođeni iz rasprave sa sudijama i sudovima. Umjesto da ih uči da se upuštaju u rasprave i da odgovaraju na komentare – samo se tako oštre umovi – ona hoće da oni zloupotrebljavaju, poturaju, mešetare i forsiraju laž umjesto istinu, pa da ih onda čuva u svojoj avliji od kritika, prikaza, osvrta i temeljnih analiza. Zatvoreno i čuvano sudstvo je izum fašizma. Njeno posljednje obraćanje je u tom maniru. Samo zbog traženja takvog ambijenta ne zaslužuje stolicu na kojoj sjedi. Slobodnoj državi treba slobodno i otvoreno sudstvo.

MONITOR: Šta ste naveli u predstavci?
ČIZMOVIĆ: Od zloupotreba i neistina iz predstavke pomenuću tri najordinarnije. Rješenje Osnovnog suda u Podgorici, kojim sudija Radonja Radonjić odbacuje tužbu pokojne D. O. od 21. novembra 2001. godine. Rješenje o odbacivanju je doneseno 21. septembra 2009. godine, skoro devet godina poslije smrti D. O. 4. decembra 2001. Obavezivati leš je svojevrsna glupost, bruka, ne samo za pravosuđe nego i za bratstvo pravnika Crne Gore i državu. Drugo, revizijsko rješenje vijeća Julke Badnjar, kojim se osnažuje pomenuto rješenje sudije Radonjića. Cijelo obrazloženje zasnovano je na neistinama. I da dodam, oba ova rješenja su nemoguća i apsolutno ništavna. I treći primjer – rješenje kojim vijeće Radoja Orovića pokušava da osnaži prethodna dva apsurda, što je još veći apsurd – mrtvi ne mogu biti nosioci prava niti biti stranke.

Meni ne preostaje ništa drugo nego da kažem – samo vi radite svoj posao, a valjda će i vašem besuđu doći kraj. Uostalom o tome pišem knjigu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

MONITOR: Bili ste na dan pobjede Tomislava Tomaševića i Možemo u Zagrebu. U jednom intervjuu ste rekli da vjerujete da ste vi „ti ljudi“ koji će promijeniti sistem upravljanja i vrijednosti na kojima bi on trebalo da se osniva. Većina opozicionih stranaka u Srbiji  su prilično konzervativnije od vas I njihovo razumijevanje „nacionalnog interesa“ ima drugačiji fokus. Koliko je daleko to vrijeme, za novu lijevo-zelenu politiku 21.vijeka, u Srbiji?

VESELINOVIĆ: Mislim da to vreme dolazi. Mislim da se talas promena oseća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promena biti suštinska i održiva.

MONITOR: U Beogradu se, prije nekoliko dana, udružilo 28 organizacija u Otvorenu građansku platformu „Akcija“, na osnovu zajedničkog dokumenta „Zeleni dogovor za Srbiju“, a za predsjednika je izabran Nebojša Zelenović, sa kojim, inače, blisko sarađujete. Iako od planetarnog značaja, tema zaštite prirode i održivog razvoja, postala je i u Srbiji važna i u malim zajednicama. Da li su „ekološke revolucije“ ta nova baza za progresivne sistemske promjene?

VESELINOVIĆ: Kada smo pre nekoliko godina teme održivog razvoja i ekologije krenuli da postavljamo u javni prostor svi su nam govorili da to ljude ne zanima, i da grdno grešimo. No, evo sada su upravo ta pitanja glavna pitanja u našem društvu. Čini mi se da sada živimo jedno bujanje građanskog aktivizma i organizovanja, koje se dešava baš oko zelenih tema.
To me jako raduje, i u tome se mi pronalazimo i osećamo se sigurno. Takođe, što više zelenih aktera doprineće pluralizumu ideja i delovanja i u konačnici najboljim rešenjima za građane i građanke Srbije. Tome se svakako treba radovati.

MONITOR: Podržavate EU integracije Srbije, ali niste nekritički nastrojeni prema tome kako EU funkcioniše. Kakva je vaša „dugoročna vizija promjene“ i za šta biste se borili ako i kada Srbija uđe u Evropsku uniju?

VESELINOVIĆ: Naš stav i cilj je da Srbija mora postati deo Evropske unije. I sa tim u vezi, slobodno putovanje robe i ljudi, vladavina prava, multikulturalnost i demokratija su vrednosti koje mi želimo da vidimo u Srbiji zato što su to vrednosti Evrope.
Sa druge strane autoritarne tendencije koje takođe rastu širom Evrope i zatvorenost i prevelika birokratičnost institucija EU svakako su problemi na koje je nužno dati zajednički odgovor.

MONITOR: Sarađujete sa Možemo u Hrvatskoj i pokretom URA u Crnoj Gori koji su sada na vlasti, vidim da vam je bliska i grčka DIEM 25, Janisa Varufakisa, a povezani ste i u Progresivnoj internacionali. Da li, po Vama, postoji neki „model“ po kojem su ove partije iz šireg regiona, došle do podrške birača, a koji bi djelovao i u Srbiji?

VESELINOVIĆ: Nema univerzalnog recepta, a pogotovu nema ,,prečica”. Svako društvo je posebno i specifično na svoj način iako su pravi problemi i izazovi 21. veka zapravo problemi koji su iznad nacionalnih podela. Za nas je od izuzetnog značaja povezivanje na međunarodnom nivou, jer nam daje snage i utvrđuje našu uverenost da smo na dobrom putu.
Razmena iskustava i znanja je takođe veoma važna, i unapred se radujemo i budućim povezivanjima i posetama naših prijatelja Srbiji.

MONITOR: Njemačku na jesen, a Francusku sljedeće godine, očekuju važni izbori koji bi mogli da daju odlučujući pravac politici EU. Riječ je donekle i o personalnom uticaju, naročito jer Angela Merkel odlazi iz aktivne politike. U Francuskoj se očekuje da glavna protivkandidatkinja sadašnjem predsjedniku bude Marin Le Pen, dok se za Njemačku, na parlamentarnim izborima, očekuje dobar rezultat Zelenih. Šta je izvjesnije?

VESELINOVIĆ: Misim da će biti jako napeto i neizvesno do poslednjeg dana, pogotovu u Nemačkoj tako da se ne bih usudio da prejudiciram ishode sada. Ono što mogu da kažem je da se u slučaju Zelenih u Nemačkoj jedan višedecenijski rad počinje i ,,politički isplaćivati” i da je to svakako put kojim i mi kao lokalna inicijativa idemo, jer želimo da izgradimo stabilne organizacione i vrednosne strukture koje će biti otporne na različite loše uticaje politike, korupciju, napade…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TANJA VUJOVIĆ, SPISATELJICA: Svaka stopa popločana je nadom

Objavljeno prije

na

Objavio:

U duši sam ostala emotivac, nepopravljivi. Doduše, godine znaju svoj zanat. Oduzmu, ali i dodaju onu tako potrebnu mjeru, koju mladost ne vidi. Poigravaju se njom

 

Roman spisateljice Tanje Vujović Ulica slobode, u izdanju Ouroborosa, predstavljen je podgoričkoj javnosti u KIC-u „Budo Tomović“, a prošlog mjeseca u organizaciji Narodne biblioteke Budve u holu Akademije znanja. Tanja Vujović rođena je u Zagrebu. U Titogradu je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Njeni radovi objavljeni su u više časopisa.

MONITOR: Djelove romana ,,Ulica slobode” postavljali ste kao statuse na društvenim mrežama i već tada je bilo jasno, zbog mnogobrojnih komentara, da će biti veoma čitan i hvaljen. Da li ste tada razmišljali da objavite roman ili je ta ideja zapravo nastala kada ste bili ohrabrivani i podstaknuti od strane mnogobrojnih ljudi, koji su željeli da čitaju Vašu knjigu?

VUJOVIĆ:  Razmišljajući o proteklom vremenu, mislim da sam stalno nešto zapisivala. U početku su to bile neke misli, istrgnuta sjećanja prenijeta u rokovnik, koji bi se uvijek negdje nalazio u tašni. Kasnije su to bili statusi na društvenim mrežama, koje sam dijelila sa prijateljima. Ohrabrivana podrškom velikog broja prijatelja, začela se misao da sve to objedinim u jednu cjelinu. Trajao je taj period, stalno sam nešto prepravljala, dopunjavala, vraćala se. Znate, komplikovano je to sa dušom i riječima…

MONITOR: Roman počinje ,,Gotovo je, Tanja, probudi se!”, rečenicom za koju kažete da Vam je veoma poznata, gdje opisujete buđenje nakon operacije. Tada ste i odlučili da nastavite da pišete, pa me zanima kako su nastajale priče iz romana? Djeluju da su sve autobiografske – jesu li bazirane na stvarnosti ili ima i mašte?

VUJOVIĆ:  Nepredvidiv je život. Davno sam savladala lekciju da se iz teških situacija može iznjedriti  nešto lijepo. Koliko god da vam se čini nemogućim. A može. Sve su to mali znakovi koje treba upoznavati. Izbor je na vama. Jedna takva situacija, jedno buđenje, bilo je znak. Jedna stranica tada još imaginarnog romana. Priče iz romana su dio mog života. Dragocjeni ljudi, čije sam djeliće sudbina dala mojim likovima. A ima u njima svega, plavičastog sutona nad zalivom, neosvojenih vrhova Durmitora, ceklinskih jutara pod onim dragim trijemom, moje rijeke.  Ima i Zagreba,  Beograda, možda najviše… Kafanskih stolova, na kojima bi sa punim pepeljarama i praznim čašama uvijek ostajala ona pjesma koje nikako da se sjetimo. Ima i ljubavi. Poneke se još drče ulicom koju prepoznaju. Pa i laži. Njih sam abolirala. Njima je teže.

MONITOR: Roman je smješten u nekadašnji Titograd, u Ulicu slobode – koja i dalje nosi to ime. U romanu se sve vrijeme prepliću motivi – ljubav i nostalgija. Da li je zapravo roman svojevrsna kritika našeg društva i omaž tom drugačijem glavnom gradu?

VUJOVIĆ: Priznajem da sam bila i ostala veliki jugonostalgičar. Baš ta nostalgija naselila se trajno u Ulici slobode, ulici moje mladosti, odrastanja, gdje je svaka stopa popločana nadom. Ne smatram da je to ona priča „eh, kako je bilo u naše vrijeme”. Tvrdim da je bilo sretno i bezbrižno. Prepoznavali smo se po smijehu, sitnim nestašlucima, dobroti, poštenju. Važna, vrijedna mjerila, ponijeta iz roditeljskih domova. Današnja prestrojavanja, svrstavanja u različite tabore, po nekim nametnutim mjerilima, od nas su bila miljama daleko. Ne priznajem ih. Poštujem pravo na različitost, ali samo u mjeri u kojoj se ne nameće i ne ugrožava drugog. Moja podjela je samo na dobre i loše ljude. To nije floskula, već aksiom.

MONITOR: Vaš roman je jedno vrlo aktuelno žensko pismo, jasno obraćanje problemima svakodnevice. Ugradili ste ozbiljne teme – odrastanje, porodične ispovijesti, srećne i nesrećne ljubavi, problema u brakovima. Je li postajala autocenzura i dok ste pisali da li ste zamišljali nekog idealnog čitaoca, kome je zapravo i namijenjena knjiga?

VUJOVIĆ: Vaspitavana sam u porodici gdje je žensko dijete itekako bilo vrijedno. Roditelji su puno polagali u naše obrazovanje, samostalnost, samosvijest. Ni u jednom trenutku nisam čula ono „ćuti i trpi” kojeg i danas, poslije pola vijeka često čujem. U duši sam  ostala emotivac, nepopravljivi. Doduše, godine znaju svoj zanat. Oduzmu, ali i dodaju onu tako potrebnu mjeru, koju mladost ne vidi. Poigravaju se njom. Volim kada je nadigraju, provuku se kao štit. Vezivno tkivo bedema koje se zove hrabrost. Blagosiljam tu magiju. Vaskrsne tačno kada treba. Kada posustaneš, kada misliš da si prebrodio.

Iskreno, pišući, nisam zamišljala idealnog čitaoca. Jednostavno sam dala duši na volju. Stvarnost je objektivnost, ako je čovjek shvati zdravo za gotovo. Ako tako radite, postaćete  ravnodušni, a to je najgore stanje duha. Treba nalaziti sitnice, dobra djela, razlog za smijeh, isprsiti se često problemima u lice. Ne rasipati vrijeme na bezvrijedne stvari. Tako se čuva mladost. Ne u salonima.

Ja se i dalje umijem obradovati kao dijete, čuvam ljubomorno jedan san, volim slušati, vrebam one prilike za dobre vijesti. A smijem se često preglasno, ni tu se nije desila nikakva alhemija. I to je dobro. Mladost mi se smije odnekud, uvijek. Tu je, ne napušta me. Naselila se u duši. Valjda joj prijam, ovako nesavršena. Ima tu još posla sa emocijama.

A slobodna je, može otići kad hoće. Možda je to i zadržava, ko zna.

Neka je.

MONITOR: Čitajući vašu knjigu, nameće se pitanje – zašto i kada smo pristali da budemo bezosjećajni, prilično površni, zaboravljivi… Na svakoj stranici se osjeća sjeta, a djeluje da vi ne mislite da je ljubav prevaziđena tema. Šta se to desilo svijetu pa je omalovažava, naročito u literaturi? Da li je ,,Ulica slobode” alibi za teme kojima se i danas nekako teško ili previše površno posvećujemo?

VUJOVIĆ: Živimo u vremenu kada su vrijednosti marginalizovane. One prave vrijednosti, koje boje život, skromnost, poštenje, ljubav – potisnute su. To nije dobro. Sav taj potrošački, prilično porozan svijet u kome živimo, malo po malo krnji dušu čovjeka. Kao roditelju, često su mi se nametale dileme – da li griješim, da li sam našla onu pravu mjeru, nastavljajući da gradim u njima vrijednosti koje ponijeh u svom vaspitanju. Ipak, smatram da je to jedini pravi put. Sve je u nama i do nas. Kada dostignete u sebi taj divni osjećaj radovanja sreći drugih ljudi, izranjanja osmijeha koji ne vidite ali je tu, onu treperavu iskru u oku, na dobrom ste putu.

Ne pristajem na površnost. Po cijenu ranjavanja. Smatram najvećom srećom baš tu spoznaju. „Ulica slobode” je za mene baš to. Tu sam se malo poigrala sa naslovom. Povratak u lica slobode, ispunjenih bića, koja ne pristaju na površnost i osrednjost. Srednja klasa je oslonac i avangarda svakog dobrog društva. Na nama je da ih vratimo na pijedastal s koga su u prethodnom period skrajnute.

MONITOR: Prošla je jedna veoma teška godina, pandemija je i dalje u cijelom svijetu. Šta smo naučili o nama sjedeći u samoizolaciji? Da li nam prošlost može pomoći da pobijedimo realnost?

VUJOVIĆ: Prošla godina je na početku unijela cio konglomerat osjećanja, kao sve sa čim se prvi put srijećete. Strah, nemoć, panika, bolest, otuđenje. Neminovnost prihvatanja drugačijeg načina života. Iznjedrila se nevjerovatna snaga zdravstvenih i prosvjetnih radnika, dnevno prilagođavanje u očuvanju kako života, tako i ništa manje vrijednom očuvanju, prije svega, mentalnog zdravlja mladih ljudi.  Polako smo shvatalii da nije sav život u tržnim centrima, egzotičnim putovanjima. Okrenuli smo se sebi, porodici, razgovoru, ponovo se nastanila empatija, briga za drage ljude, dijeljenje dobročinstava. Vjera u prave vrijednosti, da se na ovom prostoru može bolje živjeti. Boreći se obrazovanjem, inteligentom, čestitošću, protiv svih uvezenih ikona novog doba, kako je oduvijek bilo na ovim prostorima, sačuvano u arhivama zdravog sjećanja, bez prava na opravdanje svoje izgubljenosti. Sada, više nego ikada, svako zrnce dobrote je orbita.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo