Povežite se sa nama

INTERVJU

Boris Marić, ministar rada i socijalnog staranja: Opozicija će biti jača od DPS-a

Objavljeno prije

na

MONITOR: Mnogi tvrde da je ministarstvo na čijem ste čelu Vi jedna od ključnih institucija koju DPS koristi za zloupotrebu državnih resursa. Jeste li se tokom Vašeg mandata uvjerili da je to tako?
MARIĆ: Ministarstvo rada i socijalnog staranja je nesumnjivo resor visokog rizika kada govorimo o zloupotrebi državnih resursa. Tu primarno mislim na prostor koji se otvara kroz različite vidove socijalnih davanja, kao i zapošljavanje. Treba istaći da imamo veliki broj socijalnih korisnika, po raznim osnovama, odnosno preko 60. 000, a oko 84.000 naknada, što socijalnu sliku Crne Gore čini neveselom. Uzimajući u obzir višedecenijsku praksu partijskog zapošljavanja državnih službenika i mrežu koju je na taj način ,,ispleo” DPS uz mogućnost tih istih službenika da vrše uticaj na kategorije lica u stanju socijalne potrebe, nije teško zaključiti da je to jedan od najvažnijih terena izbornog inžinjeringa DPS-a.

Mi smo ranije imali vrlo direktne zloupotrebe, koje nijesu pratili ni pokušaji značajnijeg skrivanja, što dokazuju i pravosnažne presude za zloupotrebu službenog položaja u ovom resoru.

Cijenim da je danas stanje bolje, a posebno zbog činjenice da smo u ovom trenutku uspjeli značajno da iskontrolišemo dodjelu jednokratnih pomoći. Takođe, vjerujem da smo stavili pod kontrolu i zapošljavanje, kao i brojne vidove diskrecionog plaćanja.

Nažalost, ova poboljšanja nijesu proizvod sistemskog napretka, već dijelom pritiska javnosti nakon afere Snimak, međunarodne zajednice posebno kroz pregovarački proces, uz konačno ono što je učinak Vlade izbornog povjerenja. U tom kontekstu, ne samo u Ministarstvu, određeni napredak je napravljen i u Zavodu za zapošljavanje i pojedinim centrima za socijalni rad, poput Nikšića, posebno u dijelu onemogućavanja pojavnih oblika zloupotreba državnih resursa i povećanje transparentnosti.

MONITOR: Možete li navesti primjere za to?
MARIĆ: Prije našeg dolaska proširivane su sistematizacije i zapošljeno je preko 80 osoba samo u prvoj polovini ove godine, utvrdili smo i nenamjensku potrošnju kao posljedicu lošeg planiranja, a javne nabavke su kroz sistem neposredne pogodbe bile na nivou od preko 40 odsto, dok je zakonski maksimum 10 odsto. Dalje, jednokratne pomoći su u određenom broju slučajeva dijeljene bez poštovanja kriterijuma, tako da smo imali i drastičan slučaj davanja jednokratne pomoći privrednom društvu. Građani opštine Danilovgrad, iz kojeg je došla ranija ministarka, bili su višestruko brojniji korisnici ovog vida pomoći od svih ostalih lokalnih samouprava, a znamo da imamo daleko težu materijalnu situaciju u drugim opštinama.

MONITOR: Kada ste izabrani za ministra najavili ste da očekujete otpore i u Vladi i u Ministarstvu. Jeste li se suočavali sa otoprima i kakvim?
MARIĆ: Prvi sam ministar koji je javno saopštio postojanje opstrukcije. Ali, to nije neočekivano niti je iko mogao naivno vjerovati da će ministar predložen od strane opozicionih stranaka biti dočekan raširenih ruka. Znao sam da će ovo biti teška borba, ali i izazov sa kojim se vrijedi uhvatiti u koštac kako bi se makar razbio mit o nezamjenljivosti DPS ministara nekim ljudima iz drugih struktura koji posao mogu raditi zakonito, pošteno i bez populističkog pristupa, suprotno mnogim prethodnicima. Potpredsjednik Vujović je to politički korektno nazvao ,,ljubaznom opstrukcijom”, iako se radi nerijetko o suštinski vrlo opasnim opstrukcijama. Pojavni oblici su najčešće odugovlačenje dostavljanja informacija što za posljedicu ima trošenje vremena, zatrpavanje poslovima i materijalima koji nijesu prioritetni, a koji treba da ograniče vrijeme za rad na sprečavanju zloupotreba, do toga da neki službenici više vremena troše u pokušajima da vas spriječe u namjeri uspostavljanja kontrole, za račun šefova u DPS-u, nego da obave zadatke koje im kao ministar naložite. No, najveći problem pravi datum iz Lex specijalisa – 1.1.2016, od kada se dominantno mogla vršiti kontrola dokumenata, što se u praksi pokazalo kao ogromno ograničenje.

MONITOR: Da li je, na osnovu Vašeg iskustva, moguće angažovanje nestranačkih ličnosti u Vladi dok je DPS na vlasti?
MARIĆ: Primjer jednog potpredsjednika i dva ministra u ovoj Vladi pokazuje da jeste, ali se postavlja pitanje dometa, ukoliko nemate iza sebe snažan partijski aparat da vas podržava u svakom aspektu i širu strategiju djelovanja. Naime, sistem vladanja DPS-a je breme za ozbiljniji strateški i programski napredak. A Vlada izbornog povjerenja nije strateška i programska Vlada, i od nje se nije mogao ni očekivati značajniji napredak u tom dijelu u jednom iznimno kratkom roku. Ova Vlada ima cilj da pokaže da kapacitet za rukovođenje državnim institucijama postoji i van DPS-a, da pokuša identifikovati i dokazima potkrijepiti mehanizme zloupotrebe državnih resursa, ali i da prevenira u ovom kratkom roku tu zloupotrebu. Djelimičan rezultat je nesporno napravljen, ali vjerujem da će još proći vremena za valjanu ocjenu čitavog ovog eksperimenta jer će neki učinci tek biti vidljivi. Svakako vjerujem da je danas mnogima jasno da vlast DPS-a ima alternative, a to nije malo u ovom kontekstu.

MONITOR: Kada ste prihvatili da budete ministar, rekli ste da je to za Vas izazov i da ulazite u rizik. Da li ste zadovoljni onim što ste uradili za nekoliko proteklih mjeseci od kada ste ministar u Vladi izbornog povjerenja?
MARIĆ: Žao mi je što čitav ovaj projekat nije krenuo ranije, odmah nakon potpisivanja Sporazuma, ali i što opozicione partije nijesu jače i konkretnije stale iza ove prilike da se državni resursi iskontrolišu i preveniraju dalje ti obrasci zloupotreba. Takođe, ograničenje opstrukcijama, datumom kontrole, različitim tumačenjima Lex specijalisa, jeste umanjilo domete Vlade izbornog povjerenja. Ali, rezultati postoje i što se tiče resora rada i socijalnog staranja mi smo to sumirali u nedavno predstavljenom izvještaju koji smo nazvali Provjereno nepovjerenje”. Taj izvještaj sadrži najznačajnije rezultate u dijelu kontrole i povećanja transparentnosti rada, ali ne i priličan obim dnevnih redovnih aktivnosti u radu sa građanima, drugostepenim postupcima, socijalnim partnerima… Vjerujem da taj materijal pruža solidnu osnovu zainteresovanoj javnosti za ocjenu i mog rada.

MONITOR: Kakvi su rezultati i pouke političkog eksperimenta o Vladi izbornog povjerenja i da li je on nešto promijenio na crnogorskoj društvenoj i političkoj sceni?
MARIĆ: Mislim da sam već objasnio kontekst i karakter ovog političkog eksperimenta koji je doprinio dinamizaciji političke scene. Stvorena je nova praksa i iskustvo, razbijeno je nekoliko uvriježenih tabua o nezamjenjivima i slabostima onih koji ulaze u grotlo vlasti. U radu Vlade je previše forme bez suštine a premalo odgovornosti, uz neprimjereno prisustvo partijskog uticaja DPS-a. Pojava opozicionih ministara narušila je tu rutinu vlasti, i borba jeste teška i neizvjesna, ali sam više nego ubijeđen da je neophodna, da je pomjerila crnogorsko društvo još jedan korak ka demokratizaciji.

MONITOR: Kakvi su po Vašoj ocjeni rezultati aktivnosti kontrole i stvaranja uslova za održavanje fer oktobarskih izbora?
MARIĆ: Uslovi su bolji, ali izbore i dalje ne možemo nazvati slobodnima. Očito je da ćemo se još neko vrijeme boriti za te osnove demokratije u crnogorskim okvirima.

MONITOR: Kakvi će, prema Vašoj procjeni, biti rezultati predstojećih parlamentarnih izbora?
MARIĆ: Opozicija će biti jača od DPS-a. Sve ostalo je u rukama lidera i procjene daljeg strateškog razvoja države Crne Gore.

Jelići – personifikacija zloupotrebe

MONITOR: Otkrili ste da su bivša direktorka Vukica Jelić i njen suprug i savjetnik u Zavodu i poslanik DPS-a Zoran Jelić prekršili zakon i ustavna načela. Direktor Zavoda za zapošljavanje Rade Milošević je podnio krivičnu prijavu protiv Jelićevih zbog zloupotrebe službenog položaja i nanošenja materijalne štete. Kakav je epilog ?
MARIĆ: Bračni par Jelić je personifikacija zloupotrebe i neprimjerenog političkog uticaja na institucije države. Krivične prijave su odbačene, ali to nije umanjilo činjenicu da su Jelići kroz praksu prezentirali model koji je neupitno kršenje načela podjele vlasti, ali je u skladu sa partijskim interesima DPS-a. To je nedopustivo u državi koja želi biti država vladavine prava i jednakih šansi. Ne vjerujem da se može naći sličan primjer da neko ko je poslanik, i time dio zakonodavne vlasti, radi u instituciji koja je dio izvršne vlasti i na čijem čelu se nalazi njegova supruga. Morao je da se pojavi opozicioni direktor da bi ova praksa bila prekinuta, da bi se poslala jaka poruka da ništa neće trajati u nedogled, a posebno ne ovaj vid partijskog zarobljavanja državnih institucija.

Život ispod granice siromaštva

MONITOR: Često se može čuti da mnogi u Crnoj Gori žive životom nedostojnim čovjeka u 21. vijeku. Kakva su Vaša saznanja o tome?
MARIĆ: Od početka 2015. u Ministarstvo je po raznim osnovama stiglo nešto malo manje od 200 000 zahtjeva građana za pomoć. Ovaj podatak je snažna opomena da je socijalna slika zemlje krajnje zabrinjavajuća, a socijalna pomoć koja se opredjeljuje nedovoljna za podmirivanje redovniih životnih potreba onih koji je koriste. Svakodnevno upoznajem ljude koji žive ispod granice siromaštva, a saznanje da iz ove pozicije zaista malo mogu uraditi u zakonskim okvirima mi je najteže palo u ovom kratkom angažmanu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo