Povežite se sa nama

INTERVJU

ROBERT WALTL, REDITELJ: Mjesto kreacije, anarhije, utopije i mašte

Objavljeno prije

na

Gradsko pozorište iz Podgorice novu sezonu počelo je na sceni Dodest premijernim izvođenjem predstave za djecu Kod Nojeve barke u osam, koju je po tekstu njemačkog autora Ulriha Huba režirao Robert Waltl, poznati reditelj i glumac iz Slovenije. U predstavi igraju Slaviša Grubiša, Smiljana Martinović, Goran Slavić, Branko Ilić i Sejfo Seferović. Autorski tim čine i Natalija Vujošević (scenografkinja), Tijana Todorović (kostimografkinja), Nemanja Bečanović (kompozitor) i Slavka Nelević (koreografkinja). Dizajn svjetla potpisuje Miha Horvat.

MONITOR: U drami namijenjenoj djeci, govori se o „ozbiljnim” temama – potraga za bogom, vjera, solidarnost, poštovanje zakona, prijateljstvo, tolerancija… Šta Vas je privuklo ovom komadu?
WALTL: Ja u teatar ulazim s osjećajima i intuicijom. Zanimaju me različite priče, motivi, mitovi, legende, romani, filmovi, pjesme. Od samo jedne slike koju u meni provocira tekst, mogu sebi objasniti prostore iz kojih se kasnije gradi predstava. Moje režije nastaju iz tih različitih slojeva. U Nojevoj barci, zaljubio sam se u tu naizgled naivnu priču o pingvinima koji se spremaju na putovanje da izbjegnu potop, i na kraju kad se spase, shvate da zapravo znaju plivati i da su cijeli naporni put prepun prepreka, prošli uzalud. Ali na njemu su upoznali jednog rastresenog goluba koji je spasavajući druge životinje, zaboravio povesti svoju golubicu. Za partnera mu podare trećeg pingvina kojeg su prošvercovali na pretrpanu barku. Teatar je već sam po sebi mjesto bezbrojnih mogućnosti. Zato nikad nisam znao i ne zanima me da radim realistične predstave. Realnost je svuda naololo, a teatar je nešto sasvim drugo. Nije ova predstava potraga za bogom bilo koje religije, već za bogom malih stvari koje čine naš život. Ili onih lijepih koje bi ga mogle činiti, ali im nismo dali priliku.

MONITOR: Iako tekst ima filozofsku dimenziju, sve je predstavljeno na duhovit način kroz jezik koji je razumljiv djeci. U publici je bilo i dosta odraslih koji su bili oduševljeni. Koji su izazovi u radu namijenjenom dječjoj publici?
WALTL: Radio sam dosta eksperimentalnih predstava kao glumac, i činilo mi se idealno, sa svim znanjem i željama koje imam u postdramskom program da i naše predstave za djecu ne tretiramo tradicionalno kakav je običaj, već da ih učinimo suvremenim. Kroz taj segment mogu dati svojoj mašti da leti naokolo, budući da se u “teškim” večernjim predstavam ne mogu toliko opustiti. Kazalište je mjesto kreacije, anarhije, utopije, slobodne mašte. Djecu je lako zainteresirati, no puno je teže zadržati pažnju i njihovu koncentraciju. Na kraju krajeva, djeca kroz kazalište uče, usvajaju znanja, kako ona formalna iz školskih programa, tako i pozitivne društvene vrijednosti, koje bi kazalište trebalo promicati. Upravo zato dječje predstave treba da budu najinovativnije. Rastuži me kad vidim roditelje koji dovedu djecu u kazalište i cijelu predstavu provedu uz mobitel. Tako im daju primjer nezainteresiranosti. Umjesto da poslije s njima razgovaraju, guraju ih da, kao i oni, tu traže samo površnu zabavu.

Važan je pristup dramaturgiji, njegovanju pozitivnih vrijednosti. Priču kao redatelj treba pažljivo da analiziram prije nego je prenesem na pozornicu. Vizualni dio, scenografijia i kostimi su esencijalni. Surađujem s vrhunskim umjetnicima koji imaju istančan senzibilitet za dječje predstave. Radio sam s Arsenom Dedićem, TBF, Anom Savić Gecan, Sinišom Ilićem, Benom Cainom, LET3. sonDA, Robertom Smolikom, Jean Guy Lecatom, uskoro sa mladim Markom Požlepom.

MONITOR: Ovo je Vaša prva saradnja s crnogorskim umjetnicima. Volio bih da mi kažete o procesu rada i saradnji s Gradskim pozorištem.
WALTL: Nije samo komplimentiranje kad kažem da sam s Ivanom Mrvaljević ostvario iznimnu profesionalnu suradnju. Ona je umjetnica, producentkinja i menadžerka koja teatar razumije u različitim aspektima. Vjerujem da će se mogućnosti Gradskog pozorišta rascvjetati s novom zgradom koju vaša zemlja i grad Podgorica nasušno trebaju. Surađivao sam s odličnim glumcima, onda Natalijom Vujošević, koja je iznimno upućena ne samo kao vizualna umjetnica, već i sugovornik u pitanjima kulture i aktivizma. Onda sjajna glazba Nemanje Bečanovića, kostimi Tijane Todorović i iznimna saradnja sa koreografkinjom Slavkom Nelević.

MONITOR: Nakon brojnih uloga koje ste ostvarili u pozorištu, filmu, televiziji – zašto ste odlučili da se bavite dječjim pozorištem?
WALTL: Otišao sam iz institucionalnog kazališta gdje sam imao plaću i socijalnu sigurnost u avanturu osnivanja kompanije. Glumim i sad, zadnja uloga je ikonoklastični Tijest kojemu brat na gozbi prevarom, a za osvetu podmetne sinove. Pokreće me strast za pozorištem, publikom, za radom s glumcima. Režirao sam i za odrasle, uloge koje sam ostvario su u rasponu od Čehova do Koltesa, ali kroz dječje kazalište pripremam mlade ljude za susret sa životom u umjetnosti.

MONITOR: Jedan ste od suosnivača i voditelja Mini teatra u Ljubljani, zajedno s Ivicom Buljanom, koji je direktor Drame u zagrebačkom HNK. Volio bih da nam kažete o radu Mini teatra – kako je nastao?
WALTL: Mini teater je počeo doslovce s monodramom, sam sam režirao i igrao Čudnovate zgode šegrta Hlapića, i to skoro pet stotina puta, na slovenskom i hrvatskom. U međuvremenu smo sagradili scenu na ljubljanskom Dvorcu, raširili program na dječji u kojem smo dosad producirali šezdesetak naslova, i postdramski. Kod nas i u dječjem i u repertoaru za odrasle glume doista najbolji slovenski, ali i hrvatski glumci svih generacija. Od diva pokojne Ane Karić, Milene Zupančič, Radka Poliča, Nike Goršiča, Veronike Drolc, do našeg Marka Mandića. Igrali smo najviše Bernard-Marie Koltesa po kojemu se zove naša nova dvorana u teatru kojeg smo sagradili u samom centru Ljubljane, pa potom Elfriede Jelinek, Heinera Mullera, Fassbindera, Lagarcea, Bergmana, Hamsun… Novi teatar omugućio nam je igranje kompleksnijih kreacija. Tako su naše dvije predstave Macbeth after Shakespeare i Bartleby, pisar dobile nagrade za najbolje predstave sezone, a uz Ivicu Buljana i mene, kod nas režiraju ugledni režiseri kao Janez Pipan, Pascal Rambert, Arthur Nuzyciel, Miloš Lolić, sve do Damira Avdića i brojnih drugih.

MONITOR: Zanimljivo mi je što ste rekli da Mini teater paralelno radi eksperimentalno, postdramsko pozorište kao i pozorište za djecu i mlade? Koliko godišnje premijera imate?
WALTL: Kvaliteta tog pristupa jest da najbolji glumci igraju u dječjim predstavama, vizualni umjetnici, često konceptualni, ili mladi eksperimentalni skladatelji, rade za djecu, izvan klišeja u kojima se dječji teatar često tretira. U Mini teatru se svaki dan suočavam s pitanjem što učiniti u tako deprimiranom vremenu kad se čini da se sve ono o čemu smo u Sloveniji i Evropi tako romantično sanjali, sad urušava bez nekog skorog izgleda za oporavak. Postoji doduše neka nada u pravednije odnose, vidi se na krajnje lijevoj sceni. Možda je vrijeme da se pitanja koja oni postavljaju u politici, formuliraju i u kulturi. Pitam se i sam kakva bi bila umjetnost koja bi odgovarala takvoj nadi? Solidarna, internacionalna, sa puno više slobode, oslobođena birokracije. Godišnje radimo od pet do deset premijera u vlastitoj produkciji ili kao koproducenti. Sezonu smo otvorili sa Senekinim Tijestom što je prva izvedba ove rimske tragedije na ovim prostorima uopće.

Miroslav MINIĆ
FOTO: Nikola PREDOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo