Povežite se sa nama

OKO NAS

BRAKOVI MALOLJETNIH ROMKINJA I EGIPĆANKI: Ostavljene i prepuštene sebi

Objavljeno prije

na

U romsko-egipćanskoj zajednici roditelji često dobijaju djecu dok su još jako mladi. Zato mnogi nisu spremni da prihvate teret roditeljstva, niti da svoj podmladak vaspitavaju na najbolji način.

Shvatanje braka i porodice nije isto u godinama adolescencije i u zrelijim godinama. Sa godinama sazrijevanja mijenjaju se stavovi i odnos prema obrazovanju, vaspitanju djece i zahtjevima koje brak nalaže.

Kada se govori o maloljetničkim brakovima mora se imati na umu da to ne moraju biti i ugovoreni brakovi. U ovom našem vremenu sve su brojniji roditelji Romi i Egipćani, koji ne žele da udaju svoje ćerke prije nego što se one obrazuju i postanu punoljetne. Ali dešava se da ćerke ne žele da se povinuju roditeljskim ambicijama, da bježe od kuće da bi se udale, prije nego što su spremne za brak. One odlaze iz kuće, obično u tajnosti, bježe sa mladićem koji često, kao i one, nije punoljetan i spreman za bračnu zajednicu. Ima, naravno i primjera, da mlade djevojke, pa i djevojčice, bježe kod nekog ko je mnogo stariji od njih. Često se dešava da su ti izbori brzopleti, greška mladosti, ali djevojke kada to uvide obično nemaju više izbora, jer nemaju gdje da se vrate. Odbacuju ih roditelji, jer doživljavaju odlazak od kuće djevojčica kao izdaju – i porodice i tradicije.

A za romsku kulturu nije prihvatljivo da neko ko na takav način napusti roditelje može da se vratiti kući. U takvim slučajevima, porodica, naročito očevi i braća, često ne žele ni da vide one koje su ih napustile, jer to doživljavaju kao najveću sramotu.

„Meni nije poznat slučaj koji se završio tako da se neka djevojka iz romske populacije vratila kući i da je nastavila normalan život, nakon što je prije toga pobjegla sa nekim mladićem”, kaže Siniša Nadeždin, direktor NVO Centra za ravopravnost, integraciju i imigraciju. Nadeždin se bavi fenomenom maloljetničkih brakova. On je i pastor Evanđeoske crkve na Koniku i posvećen je radu na unapređenju života Romkinja i Egipćanki.

„Crnogorske institucije ne shvataju ozbiljnost problema maloljetničkih brakova. Taj se problem ne može prepustiti samo centrima za socijalni rad, porodici, niti se može pravdati kukltrurom i tradicijom. Mora se država aktivirati na ovom polju. Ako već želimo emancipaciju Romkinja i Egipćanki onda se država mora ukljućiti aktivnije u reješavanju ovog problema, kojim se na temeljniji način moraju pozabaviti i policija i socijalne službe, ali i druge institucije sistema”, kaže Nadeždin.

U septembru ove godine u Podgorici je maloljetna Š.B. nestala iz porodične kuće. Pobjegla je, iako joj je porodica pružala podršku i posvećivala pažnju. Roditelji su nastojali da je obrazuju. Bila je omiljena, četvrta ćerka od ukupno petoro djece. Svi osim maloljetne Š.B. već su zasnovali porodice.

Roditelji su je izbezumljeno tražili. Tek četvrti dan saznali su gdje je. I to ne od policije, kojoj su slučaj odmah prijavili.

Maloljetnicu je pronašao Siniša Nadeždin, koji je odveo u policiji. Inspktoru za maloljetničku delikvenciju Š.B. je izjavila da želi da zasnuje bračnu zajednicu, a njen punoljetni partner je kazao da će da brine o njoj, te da će Š.B. nastavi školovanje. Š.B. je rekla socijalnoj radnici da će izvršiti samoubistvo, ako je odvoje od partnera. Nije htjela da se vrati kući, iako su njeni roditelji bili spremni da je prime nazad, što je zaista rijedak slučaj.

Uzalud, ona je ostala u zajednici sa partnerom. Uprkos obećanjima nije nastavila školovanje.

,,Molila sam je da nam se vrati, da ćemo joj sve oprostiti, molila da nastavi sa školom. Govorila sam joj – škola je najbitnija. Ali, nije htjela da me sluša. Ne mogu da vjerujem ni da je moja ćerka napravila što je napravila. Iako je prošlo tri mjeseca, ja i dalje ne mogu da dođem sebi”, kaže za Monitor u emotivnoj ispovijesti Dašurija Tatari, majka ove djevojčice. Tatari je inače higijeničarka, zaposlena je u Kliničko-bolničkom centru u Podgorici. I željela bi za svu svoju djecu bolji život.

Ni institucije sistema nekada ne umiju da odgovore na izazove maloljetničkih brakova. Centri za socijalno često ne postupaju adekvatno. Nema dovoljno razrađenih procedura, ni mehanizama koji bi pomagali maloljetnicama. Umjesto da centri ovakve adolescentkinje vode u Bijelu, često ih prepuštaju samima sebi. Osim Bijele, ne postoje prihvatne ustanove u kojima bi mogle da odu one maloljetnice koje roditelji ne žele da prime natrag.

Socijalni radnici uglavnom romske roditelje savjetuju da omoguće da se djevojke viđaju sa mladićima koje su izabrale. Ali, roditeljima obično to nije prihvatljivo zbog specifičnosti kulture i vrijednosti koje nameće okruženje… Nije im prihvatljivo da se djevojka vrati i još izlazi sa mladićem sa kojim je prethodno pobjegla.

Obično, u takvim slučajevima, roditelji insistiraju da maloljetnice moraju stupiti u bračnu zajednicu, ako su već otišle od kuće zbog nekog mladića. I većina roditelja potpisuje saglasnost za brak njihove djece, iako ne odobravaju tako nešto. Nakon svega, uglavnom prekinu kontakt sa djevojkama koje su od njih otišle ne tražeči dozvolu.

Država bi sa ovim fenomenom trebalo da se suoči i tako što će omogućiti da se zakonski okvir implemntira. Moralo bi se više raditi i na senzibilnosti socijalnih službi i policije u ovim slučajevima.

U praksi ne funkcionišu adekvatni pravni instituti kojima bi se kaznili recimo roditelji koji svoju djecu ne primaju nazad. Pojedine NVO pokušavaju da probleme prevaziđu tako što apeluju i na roditelje i na djecu, što pokušavaju da objasne djevojkama kako su maloljetnički brakovi često veoma nefunkcionalni, a roditeljima da imaju obavezu da prihvate svoje ćerke, koje su napravile neki pogrešan izbor. Ti napori ne donose još dobre rezultate. Oni će imati više efekta tek kada zakoni sa papira zažive i u praksi.

Crna Gora se dakle mora temeljno baviti problemima Roma i Egipćana. U tom smislu, mogla bi mnogo da nauči iz iskustava evropskih zemlja, prije svega Njemačke, Holandije i Danske, koje su cjelovitim zakonskim okvirima i praksom, značajno unaprijedile pozicije Roma i Egipćana.

Naša je zemlja nekoliko godina predsjedavala Dekadom Roma. Mnogim se aktima obavezala da će pomoći ovu zajdnicu. Ali dug je put do stvarnih promjena.

Teuta NURAJ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo