Nakon pređenih par kilometara makadamskog puta iza motela Krupac radoznali istraživač naići će na imanje bračnog para Odalović: Marine i Vojislava. Imanje je nekada ostrvo, a nekada poluostrvo – zavisno od količine vode u vještačkom jezeru, ali to njima ne smeta. Sa dvadesetak ovaca i desetak koza ovi prosvjetni radnici pred penzijom uspjeli su da, na samo desetak kilometara od centra grada, izgrade svoj mali raj. Ali i u raju ima problema.
Sve je počelo prije nekoliko godina kada je Vojislavu dosadilo da se preganja sa šumokradicama i drugim ,,posjetiocima” njegovog imanja koji su iza sebe ostavljali pustoš i tone smeća. Kap u prepunoj čaši je krađa tesanog kamena sa omeđine stare kuće Odalovića. Nešto zbog toga događaja, a nešto i zbog djelotvornog ambijenta po njegov oporavak nakon teške saobraćajne nesreće učvrstila se njihova odluka da ožive staro, zapušteno imanje.
,,Napravili smo kućicu i probili put do nje, koji ponekad nije u funkciji zbog povećanog vodostaja, ali mi se na vrijeme snabdijemo svim potrebama, i za nas i za stoku, tako da nam auto ne nedostaje. Odlučio sam da pokušam sačuvati ovo parčence zemlje od totalnog uništenja i uspijevam, mada ne uvijek”, pomiren je Vojislav sa ljudskim bezobrazlukom mada ga, kaže, ne razumije, da je taj neko umjesto što krade došao da zatraži, on bi mu tu kozu sigurno poklonio.
Nestale su mu ove jeseni dvije koze i jedno jare, pokazuje Vojislav prolaz koji su lopovi probili kroz pletenu žičanu ogradu. Prvu krađu je prijavio policiji.
,,Objasnili su mi da su to sitne krađe – ispod sto eura vrijednosti i da jedino ja sam mogu da podnosim prijavu ako hoću. Valjda i da uhvatim lopova i osudim ga. Tako da sam odustao, privezao sam psa pored tora i to mi je jedina zaštita”, smije se.
Njihovo stado sada slobodno luta šumama ostrva, spuste se do lijepog zaliva sa topolama u kojem je privezan maleni splav od šest bačvi, to je za prijatelje i za uživanje ljeti kada se izvezu na pučinu krupačku da se popije po pivo ispod tende od rogoza.
,,Dolaze nam prijatelji često i svi uživaju, hoće da probaju nekuvanu vareniku od koza, moje omiljeno piće. Inače ja svako jutro pojedem po porciju tek usirenog sira onako sa surutkom, mislim da me to liječi i da ću izdržati do penzije a onda definitivno povlačenje u naš mali raj”, otkriva nam Vojislav tajne svoje vitalnosti.
Vojislav radi u školi na Bršnu, selu na suprotnom kraju Nikšićkog polja i ima samo jednog učenika, taman dok njega izvede do šestog razreda stići će i penzija. Do tada moraju ovako on i Marina. Nije im teško, uživaju kažu u svakom momentu, samo kad bi ih još ostavili na miru nepoželjni posjetioci.
,,Otvorena je naša kuća za svakoga i svi su dobrodošli, ali ne mogu razumjeti da mladost, maturanti elitne škole dođu i iza sebe ostave pustoš, treba mi dva dana samo smeće da pokupim. A prirodu treba pripaziti. Onda i ona pripazi tebe”, čudi se Vojo današnjoj omladini.
Na rtu iza kuće Odalovića planirano je otvaranje hostela na vodi, prvog takve vrste u Crnoj Gori. Hostel će biti tipa floating house – plivajuće kuće sa divnim pogledom na krupačku pučinu. Dvjesta kvadrata na dva sprata sa jedinstvenom cijenom od pet eura dnevno za korišćenje usluga hostela: piće i hranu donosiće posjetioci, a na raspolaganju će im biti dnevna soba i kuhinja sa svim potrebnim sadržajima kao i sobe za spavanje na spratu objekta.
,,Hostel će biti futurističkog stila sa ogromnom drvenom terasom, makar tako izgleda po projektu koji je već gotov, čeka se još samo dozvola, plan investitora je da objekat otvori do početka naredne sezone. Vidjećemo”, objašnjava Vojislav.
Sjedimo ispod sunčane terase, kako je oni nazivaju i dok probamo specijalitete
Odalovića i hljeb u obliku srca koji Marina peče, jagnjad nam grickaju nogavice a jarad đipaju unaokolo i nestvarni mir vas natjera da poželite ostati kod Marine i Vojislava malo poduže.
Bato PEROVIĆ