Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POKRET ZA PROMJENE: Vraća se mrak devedesetih

Objavljeno prije

na

MONITOR: Administrativni Odbor izglasao je da se skine imunitet lideru PzP Nebojši Medojeviću. Kako komentarišete tu oduku?
BOŠNJAK: Očigledno je da se radi o klasičnom političkom progonu, koji orkestrirano odrađuju uslužne marionete sistema po naređenju šefa, kako oni iz DPS-a vole da zovu diktatora Đukanovića. I jeste on šef i to ozbiljne kriminalne grupe za organizovano pljačkanje ove države i njenih građana.

Koliko su osilili i zabahatili govori i to da čak ni pravno formalnu proceduru nijesu ispoštovali, jer je Glavni specijalni tužilac imao pravo da traži samo ukidanje imuniteta radi vođenja krivičnog postupka, a tek pred sudom u postupku može predlagati pritvor i o tome odlučuje sud. Pritvor nije u nadležnosti ni poslanika ni tužioca, već suda. Ali pošto se radi o politički montiranom postupku, onda je sve namontirano i sve moguće, a vidjeli ste da moralnih patuljaka sa podaničkom sviješću, koji su po nalogu ,,šefa” spremni da svašta urade, pa i nevine ljude da pošalju u zatvor ima na pretek. Danas Nebojša sjutra može biti bilo ko, zato smo svi mi Medo. Vraća se mrak koji je vladao ‘48. i devedesetih godina. Pametni ljudi su utihnuli, fukare se nažalost pitaju, a hrabri i prkosni se hapse. Ali sve nas ne mogu pohapsiti. DPS polako iz kriminalne prelazi u zločinačku organizaciju. Diktatori obično padaju onda kad im se čini da su nesalomivi.

MONITOR: Očekujete li istu reakciju VDT kao i onda kada je na isti način skinut imunitet Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću?
BOŠNJAK: Bilo bi logično da VDT odreguje na isti način, ali u ovoj zemlji više ništa nije logično. Određivanje pritvora bi trebalo da bude izuzetak, a kod nas se sa nepodnošljivom lakoćom odlučuje na tu krajnju mjeru. Posebno im se oslačala u ovim politički motivisanim procesima. Zato nevini ljudi leže mjesecima u istražnim zatvorima, i to pristojni građani ove zemlje koji su se odgovorno odazivali svakom pozivu institucija sistema. Ali politički instruirani pravosudni sistem se poigrava sa sudbinama tih ljudi i njihovih porodica. Sprovode ih kao kriminalce, izlažu ih linču u prorežimskim medijima, niko ne razmišlja da su to nečija djeca, nečiji roditelji, supružnici, braća. Brutalne laži se serviraju kao istina. Ni ,,P” od presumpcije nevinosti. Pravi kriminalci, šefovi kriminalnih bandi, po sopstvenom prizanju i pravosnažno osuđeni mirno šetkaju na slobodi. Treba da sačekamo da Marović izađe iz depresije u koju je upao zbog miliona koje mora da vrati od nekoliko desetina koje je sa porodicom pokrao. Ali naše uhapšene kolege slobodniji su i u zatvoru od ovih marioneta koji moraju da rade po nalogu ,,šefa”. Neko je slobodan i u četiri zida a nekome su džabe sva prostranstva, kad ne smije razmisljati svojom glavom.

MONITOR: Opet je došlo do incidenata između poslanika DF i DPS u parlamentu. Dio javnosti osuđuje takvo ponašanje poslanika DF bez obzira na povod. Kako vi to vidite?
BOŠNJAK: Kad vas neko na pravdi Boga, smišljeno i perfidno, mjesecima politički progoni i medijski linčuje i želi vas nevinog ukloniti i strpati u zatvor, pa instrumentalizuje vaše kolege da oni budu ti koji će dići ruku da vam se stave lisice, iako ni pravno formalno to nije njihova nadležnost, onda emocije nadvladaju racio i teško se kontrolisati. A onda ovi politički dželati licemjerno krenu da izigravaju žrtve i pristojnost jer treba odigrati predstavu za javnost i prikriti svoj politički nemoral. Nažalost, takva je danas Gora naša Crna. Razumijem svoje kolege, nijesu roboti, već ljudska bića i ljudski je pokazati emociju i prkos toj dvoličnosti. Nekad sve to nije prijatno, ali mnogi izigravaju velike čistunce, koji se ježe od toga kad se prave stvari nazivaju pravim imenom, a ne ježe što se neko drznuo da nevine ljude pošalje na robiju.

MONITOR: Od DF stalno čujemo da je Crna Gora na ivici sukoba, građankog rata. Lider Nove Andrija Mandić ovoga puta je kazao da ,,mnogo rizikujemo kao zajednica, kao Crna Gora, ako nastavi sa ovim”. Na šta konkretno to upozorava DF?
BOŠNJAK: Režim je krenuo u otvorenu diktaturu. Do sada ako ste bili oponent i kritičar vlasti politički progon je bio takav da ste mogli dobiti otkaz na poslu, niste mogli napredovati u službi ili ako ste nezaposlen teško da ste se mogli zaposliti ni vi ni vaši članovi porodice, a sad su iskoračili dalje i počeli da hapse neistomišljenike. Nezadovoljstvo u narodu već duže tinja, nepravda je prisutna na svakom koraku a ova hapšenja bi mogla da budu inicijalna kapisla, odnosno kap koja će preliti čašu, varnica koja može da zapali uzburkane strasti. Narodu je svega dosta, sve je više siromašnih, prevarenih, ucijenjenih, opljačkanih, pogaženih i poniženih a vlast se bahati i uživa na račun muke ovih ljudi. Samo je pitanje dana kad će ta žuč uzavreti i preliti se na ulice, a onda će se to teško moći artikulisati i neminovna će biti socijalna revolucija. Ovo postaje gola borba za opstanak protiv tiranije. Mi stvari nazivamo pravim imenom, ma koliko bolno zvučale, ali bolje i surova istina nego slatka laž, iako smo svjesni da svi vole više da čuju slatke laži. Odgovorni ljudi moraju uvijek govoriti istinu.

MONITOR: Šta je dalji plan PzP-a, odnosno Fronta?
BOŠNJAK: Mi nećemo dozvoliti da nas zastraše, ućutkaju i finansijski slome. Iako se trude svim silama da nas unište, bojim se da oni ne polome zube. Ovaj nemilosrdni progon DF-a i pritisak nad nama koji sprovodi diktator i njegovi poslušnici u svim sferama društva će nas učiniti kompaktnijima i ojačati nas. I oni znaju odakle im prijeti najveća opasnost, otud i ovaj progon jer smo prepoznati kao beskompromisni borci protiv ovog odnarođenog sistema, spremni na žrtve, ali borci koji nude konkretna rješenja sadržana u našem programu ,,Da radi Crna Gora”, i na tom putu nećemo posustati. Idemo još jače i još odlučnije i direktnije.

MONITOR: Kako vidite konačni epilog priče o naknadama za majke troje i više djece?
BOŠNJAK: To pravno nasilje nad majkama koje država demonstrira, uz sve ovo što se radi sigurna sam da će im se vratiti kao bumerang. Njihov lopovluk, nesposobnost i neznanje pokušavaju da ,,prevale” na ovu najranjiviju grupu. I Ustavni sud kao najveća sudska instanca se pokazala kao obična DPS potirača sa kojom Vlada pokušava da obriše svoju prljavštinu, čast časnim pojedincima koji su i javno ogradili od te sramne odluke. Ispade da su majke i njihove naknade glavna prepreka ekonomskom procvatu Crne Gore. Možda ovo bude prvi ženski ustanak u Crnoj Gori, volim da vjerujem u to. Žene su odlučnije, hrabrije, iskrenije i istrajnije. Mnogo one mogu. Grudvica se pokrenula i treba je pustiti da naraste u lavinu i onda će kao cunami ,,oduvati” ovu nesposobnu Vladu.

MONITOR: A mjere štednje Vlade?
BOŠNJAK: Te mjere su ogolile potpunu nesposobnost ove Vlade. Još jedan udar na građane, jer povećanje PDV nije mjera štednje. Posledice će biti povećanje cijena, smanjenje kupovne moći i još veće siromaštvo. Tajkuni i oni koji su se obogatili na račun građana i dalje su nedodirljivi, sve se samo svaljuje na grbaču ovog napaćenog naroda. Politika izdaje, prelijetanja, ucjena, prijetnji, potkupljivanja, obmana, krađe glasova na kojoj vlast istrajava, puca po svim šavovima.

MONITOR: Mislite li da bojkot parlamenta daje rezultate?
BOŠNJAK: Bojkot je bio neophodan, ali ne i dovoljan vid političkog pritiska da bi dobili fer i slobodne izbore. Protesti su jedino rješenje da u diktatorskim režimima dobijete fer uslove za izbore. Nek se svi zapitaju da li je bolje ćutati ili protestovati, pa će im se samo kazati. Pregovora sa diktatorom nema, on taj način komunikacije ne razumije. Kao odgovorni ljudi, nemamo pravo na pasivnost, jer to znači pristanak na robovanje, konformizam, uljuljkanost, toplinu uspavanog stada. Karavani prođoše. Treba nam krik, urlik da ne pristajemo na ovu trulež društva u raspadanju. Moramo se osloboditi straha i učiniti nešto za sebe i svoju djecu, za našu Crnu Goru. Poslednji je trenutak, jer rasprodaše i pokradoše sve, najzdravija supstanca nam napusti zemlju dok mi čekamo. Odgovorni ljudi moraju da se dogovore u korist spasa države i ovog naroda. Nije vrijeme za partijske i lične interese, za sujete i nadgornjavanja. DF je tu, a ostali neka se vide. Neka narod vidi ko stalno traži ,,dlaku u jajetu” i cinculira. Mi smo od početka vrlo jasni.

MONITOR: Nerijetko se upravo Front percipira kao neko ko održava tenzije.
BOŠNJAK: Bitnije je nekima da budu najjača opoziciona partija nego da se smijeni vlast. Sitni kratkoročni šićarluk nas sve skupo košta, a njih će najviše. Tiranin kakvog mi imamo protiv sebe ne može se smijeniti salonskim vođenjem politike. Lako neće biti. Ali sve je više onih koji nemaju šta da izgube, nemaju izbora i jedini im je izbor smjena režima. Mirni, nenasilni i istrajni protesti su najbolji demokratski pritisak da dođemo do cilja. Andolima se ne liječi karcinom.

A kad se oslobodimo ovog kancera, trebaće nam znanje i stručnost, a ne demagogija, trebaće nam oni koji hoće da rade, a ne da parazitiraju, moraćemo da štedimo a ne da rasipamo, trebaće nam stvaranje umjesto otimanja, skromnosti a ne raskalašnosti, i najbitnije trebaće nam zdrava, kritička misao a ne podaništvo. Mnogo je posla pred nama. Zajednički interes mora da nadvlada lični i partijski. Pošteni i stručni ljudi, ma gdje bili, su nam najdragocjeniji kapital i resurs. Mnogi su se povukli pred ovim napadnim i bezobzirnim neznalicama na vlasti, ali moramo ih naći i aktivirati. Grešaka je bilo i biće ih, ali ako nam je zajednički cilj, sve se može prevazići.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR KATARINA GOLUBOVIĆ, PREDSJEDNICA YUCOM-A, KOMITETA PRAVNIKA ZA LJUDSKA PRAVA: Današnja vlast počiva na osnovama 1990-ih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo oživljenu retoriku protiv pojedinaca koji se zalažu za vladavinu prava i dosljedno sprovođenje načela podjele vlasti – da su ,,izdajnici“ i ,,strani plaćenici“, imamo produbljivanje sukoba sa nacionalnom, etničkom i vjerskom dimenzijom, napade i pritiske na novinare. Kolovođe ovog širenja mržnje i netrpeljivosti su isti ljudi koji su vedrili i oblačili devedesetih godina

 

MONITOR: Kako gledate na probuđenu samosvijest žena u Srbiji koje su počele da javno iznose svoja iskustva u vezi sa seksualnim zlostavljanjem, silovanjem, zloupotrebom položaja, i da prijavljuju nasilnike. Da li je jedini do sada u javnosti poznat slučaj (Marija Lukić vs Miodrag Jeličić-Jutka)- presuđen u korist žrtve, doprinio da se i druge žrtve „usude“?

GOLUBOVIĆ: Već duže se kao advokat osećam gotovo poraženo, jer žrtvama mnogih kršenja ljudskih prava ne mogu lako reći „idemo“, ili „platiće“. Žrtva očekuje pomoć, a ne da ponovo mora da uđe u borbu. U svakoj borbi, a borba sa nasilnicima i seksulanim predatorima je najteža, vama treba neko ko će voditi računa o pravilima i proglasiti ishod borbe, trebaju vam oružje i saveznici. Marija Lukić je, u sistemskom haosu, pronašla put – ona je prvo našla jake saveznike, pa oružje, i tek je na kraju došao sudija. Dakle, ona se od žrtve preobratila u stratega, borca i heroinu. Malo je žena spremnih da idu po krvi do kolena bez sigurnosti da će doći do cilja.  Marija Lukić je pokazala put i muškarcima – da je seksualno uznemiravanje zabranjeno i da najjači mogu da padnu zbog napada na ženu.

 MONITOR: Prošlo je nekoliko godina kako je niz tekstova u Njuzviku skrenulo pažnju na „predatorska gnijezda“ u SAD-u, koja su  moćnima i bogatima omogućavala da djevojčice, dječake i mlade žene, godinama koriste kao seksualno roblje, ucjenjuju i korumpiraju. Najupečatljivija je sudska osuda holivudskog producenta Harvija Vajnštajna. Da li je to kao i pokret MeToo, otvorilo  novu dimenziju društvene samosvijesti u SAD-u i globalno?

GOLUBOVIĆ: Pokret MeToo predstavio je svetu da su seksualno uzmeniravanje i napadi retko izolovani slučajevi, a problem sistematski i da se sa njim mora suočiti. Žene širom sveta gledale su kako se otvara  Pandorina kutija svedočanstava o seksualnom zlostavljanju i osetile su se osnaženo da progovore o svojim iskustvima. Ovaj pokret je moćan, jer je ujedinio žene, poslao im poruku da nisu usamljene žrtve, kako su mnoge verovale, jer je mračnu istinu o nasilju nad ženama prekrivao veo ćutanja. Zahvaljujući tehnološkom napretku i društvenim mrežama, ovaj pokret se brzo prelio na ostatak sveta izvan SAD-a, jer očigledno postoji potreba da se ispričaju lične priče, da se zatraži pravda za žrtve, pa makar i ona simbolična u vidu poruke ,,verujemo ti“ i ,,nisi sama“. Ono što je takođe značajno jeste poruka koju je ovaj pokret poslao učiniocima nasilja – žrtve više ne ćute, a posledice te poruke gledaćemo u godinama koje su pred nama.

MONITOR: Djelovi režima u Srbiji (BIA), ali i neke građanke zaposlene u javnim službama (393 žene iz Jagodine), ovih dana podnose krivične prijave za „izazivanje panike i nereda“  protiv Milana Dumanovića, bivšeg službenika MUP-a  Srbije, Marinike Tepić, potpredsjednice SSP-a. Da li je ta kvalifikacija, izraz straha podnosilaca i inspiratora ovih krivičnih prijava od „panike i nereda“ do kojih bi mogla dovesti nova svjedočenja pred pravosudnim organima?

GOLUBOVIĆ: Krivično delo izazivanje panike i nereda se poslednjih godina zloupotrebljava u političke svrhe na ovim prostorima. Njegova formulacija je takva, da je ono jedino krivično delo koje u svojoj definiciji obuhvata širenje lažnih vesti i informacija, a za koje se krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti. Upravo zato mnogi posežu za ovim pravnim osnovom u različitim situacijama, među kojima nisu retki ni obračuni sa političkim neistomišljenicima.

Međutim, da bi ovo delo bilo učinjeno, vi morate izneti dokaze da je neko širio lažne vesti i informacije i time izazvao paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira ili osujetio ili značajnije omeo sprovođenje odluka i mera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja. Neophodno je dakle, da postoji odgovarajuća posledica i da se dokaže uzročno – posledična veza između nečije tvrdnje ili izjave i nastale posledice. Upravo na temelju nemogućnosti da se dokaže postojanje posledice koje je direktno prouzrokovano nečijom navodno lažnom tvrdnjom ove krivične prijave padaju.

Vrlo često, podnosiocu krivične prijave i nije cilj da osoba protiv koje se prijava podnosi bude osuđena, već samo da je zastraši mogućnošću krivičnog progona. Nikome nije prijatno da ga policija ili tužilaštvo pozovu na saslušanje, da mora da angažuje advokata da se brani, pod pretnjom krivične sankcije koja može biti od tri meseca zatvora do tri godine.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim

 

Film Jedna od nas Đure Gavrana nedavno je prikazan na prvom regionalnom filmskom festivalu u sklopu Mreže festivala Jadranske regije, koji je udružio Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Festival autorskog filma iz Srbije i Filmski festival Herceg Novi. Dokumentarni film Đure Gavrana, koji je svjetsku premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu prošle godine, prati reakcije jedne zajednice na otkriće o seksualnom zlostavljanju.

Đuro Gavran rođen je u Bjelovaru. Magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dva eksperimentalna filma.

MONITOR: Tokom organizacije proslave petnaestogodišnjice mature, jedna koleginica iz razreda poslala je e-mail na razrednu mailling grupu. Podijelila je sa svima vama da je tokom cijelog djetinjstva bila seksualno zlostavljana od strane oca. Da li ste odmah odlučili da snimite film?

GAVRAN: M. je poslala neočekivano pismo uoči petnaeste godišnjice mature na razrednu mailing listu, koja oživi svake pete godine kada se planiramo okupiti. Dok smo se mi nabacivali sa slobodnim terminima i prijedlozima lokacije za okupljanje, jedna razredna kolegica nam je poslala mail u kojem iznosi svoju šokantnu životnu priču. Sjećam se da sam čitajući to pismo sve više tonuo i kako su se miješali osjećaji i stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje, kako si ne dopuštam da povjerujem u to što čitam, a s druge strane ne prihvaćam da posumnjam, da dovodim u pitanje njene riječi. To je bilo toliko potresno i neočekivano da sedam dana nisam znao kako da uopće procesuiram tu situaciju, što da kažem, mislim, kako da se postavim. U tom kaotičnom stanju šoka, shvatio sam da je jedini suvisli odgovor na to pismo da napravim film.

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim. Reakcija moje kolegice M.  bila je brza i jasna. Odmah je pristala. Jer film svojim konceptom ne uključuje njen angažman pred kamerama i dodatnu retraumatizaciju, već se bavi nama i našim reakcijama. Zato je bilo zanimljivo i slušati reakcije ostalih kolega iz razreda koje su bile od instant prihvaćanja do odbijanja. Na kraju nas se skupilo deset što je u filmskom smislu ispalo jako zahvalno.

MONITOR: Sa kolegama iz odjeljenja otišli ste u restoran i razgovarali. Koliko se razlikuje ono što je snimljeno od prvobitne zamisli?

GAVRAN: Koncept dokumentarca bio mi je jasan od početka: jedna večera, susret starih prijatelja i pismo koje nitko nije želio primiti. Znao sam da se ne želim baviti samim slučajem i njenom životnom pričom. Umjesto toga, želja mi je bila staviti fokus na naše reakcija na pismo; kako smo mi to prihvatili, ali još bitnije, kako ćemo to međusobno iskomunicirati. Setup večere za stolom i godišnjica mature kao okvir filma, zapravo je filmski jako zahvalan moment. To je trenutak okupljanja ljudi koji se znaju, a nisu se vidjeli godinama. Kroz red hrane i red alkohola prisjećaju se zajedničkih dogodovština iz srednje škole i pretresaju trenutne životne situacije. Već sama ova činjenica donosi jako puno informacija o našem današnjem društvu. Kada se tome pridoda posebnost ove godišnjice, jer svi za stol sjedamo s bolnom spoznajom koju nismo imali priliku iskomunicirati, setup snimanja za stolom nametnuo mi se sam po sebi. Nisam niti razmišljao o nekom drugačijem filmu. Kontrast između smijeha, zabave, prisjećanja i bolne neiskomunicirane spoznaje je kostur filma. Ono što se razlikovalo od početne ideje je broj ljudi koji je u konačnici sudjelovao, jer sam cijelo vrijeme zamišljao kako će nas dvadesetak zapravo biti raspoređeno po više manjih stolova i kako će se dramaturgija filma bazirati na šaputanjima jedan na jedan za svakim pojedinim stolom, i da će se priča razvijati kroz doziranje informacija iz tih šaputanja. Na kraju je ispalo u filmskom smislu još bolje jer imamo jedan stol kao metaforu za društvo u cjelini, kojem je jako teško otvoreno progovoriti otvoreno i glasno, ali čim se razbijemo u manje grupe odmah započinje očekivano šaputanje i komentiranje pisma.

MONITOR: Koliko je bilo teško svima vama da se suočite sa njenom ispoviješću?

GAVRAN: Čini mi se da film dosta vjerno prikazuje naše suočavanje s njenom ispoviješću. Naravno da sumnje prate ovakve ispovijesti, jer to su uobičajne stereotipne reakcije drušva, čak u filmu jedan od nas otvoreno pita jesmo li ikada posumnjali i da on jeste. I to je jedan od najvećih problema seksualnog nasilja nad djecom, naša reakcija na njeno otkrivanje, sumnja i nevjerica. Sve dok je to naša tipična reakcija, možemo biti sigurni da djeca neće progovoriti i da se neće povjeriti, jer zašto i bi kada znaju da im neće vjerovati.

MONITOR: Tokom filma čitamo njeno pismo, gledamo u njene ispisane riječi, a na kraju čujemo i njen glas. Koliko je Vašoj koleginici značilo što je podijelila tajnu?

GAVRAN: Što za M. znači ovaj film možda najbolje opisuju njene riječi koje su dio maila koji sam primio na sam dan svjetske premijere na Sarajevo film festivalu: „Ne znam jesam li se ikad eksplicitno zahvalila svima na iskazanoj podršci i na sudjelovanju u filmu pa bih htjela iskoristiti ovu priliku da to napravim. Puno vam hvala. Jako sam dirnuta vašom hrabrošću i time što vam je stalo do mene i druge djece/ljudi koji pate. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti neki stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. To je nešto jako lijepo što ste napravili i što vam nitko ne može oduzeti. Meni je uvijek bio težak taj rascjep između moje stvarnosti i onoga što je meni izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni.”

MONITOR: Pročitao sam da ćete film prikazivati po školama? Kako mladi percipiraju film?

GAVRAN: Pandemijska godina i poteškoće s premijerom filma u kinu, dala mi je razmišljati kako uopće približiti ovaj film publici i to posebice mladoj publici, pa sam osmislio model u kojem sam pozvao maturante da prijave svoj razred na online projekciju filma i sat vremena razgovora sa mnom kao autorom filma i stručnom suradnicom psihologinjom. Prijavilo se 20 razreda iz cijele Hrvatske, a nedavno smo započeli s radom s maturantima.

Iskustvo je prekrasno, jer maturanti su prepuni pitanja, dijele s nama svoja iskustva i svoje stavove na temu seksualnog nasilja, ponekad se razvije diskusija, ali i osvještava jedan realan problem koji je prisutan, a to je da se profesori ne osjećaju kompetentnim da s djecom razgovaraju na temu seksualnog nasilja. To se pitanje povlači od početka razrade ovog projekta pa sve do projekcija u kojem profesori i nastavnici to eksplicite kažu.

MONITOR:  Znate li kako su reagovali građani Bjelovara na film?

GAVRAN: U Bjelovaru je održana lokalna premijera filma Jedna od nas u studenom prošle godine i razgovor nakon filma je trajao duže od samog filma, što govori jako puno. Kako je cijela kampanja jednim dijelom zagovarala i činjenicu da je javni linč počinitelja od strane gledatelja također jedan od glavnih problema zašto djeca šute, izuzetno mi je drago da je bjelovarska publika to prepoznala i podržala.

MONITOR: Film pokazuje koliko je seksualno zlostavljanje rašireno. Donedavno smo samo znali brojke, a sada se javljaju hrabre poznate ličnosti koje javno o tome govore. Koliko je film kao umjetnost snažan u edukaciji, ali i prevenciji zločina?

GAVRAN: Mislim da film i umjetnost imaju snagu određenim temama koje su tabu našeg društva dati glas, ali samo rijetki dovode do stvarnih promjena. Kampanja koja prati izlazak filma prilika je da publika i čitatelji čuju neke osnovne činjenice vezane uz problem seksualnog zlostavljanja djece, kako bi reagirali na primjeren način ako se i oni nađu u situaciji da im se dijete ili odrasla osoba povjeri.

Na primjer, prema statistikama, svako peto dijete u Europi je seksualno zlostavljano. Znamo li ovu informaciju onda nam je jasno da je vjerojatno većina nas u razredu imala nekoga tko je proživljavao neku vrstu zlostavljanja. Većina, čak 80 posto slučajeva, dešava se unutar obiteljskog kruga, ili je počinitelj blizak sa žrtvom i njegovom obitelji, a vještom manipulacijom tjera  žrtve da se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Istraživanja su pokazala da tek 20 posto djece progovori o seksualnom zlostavljanju unutar mjesec dana od počinjenog zlodjela. To dijete nas je izabralo jer u nas ima povjerenja i želi da mu pomognemo da se izvuče iz pakla koji proživljava. Ako u tom trenu ne znamo ove bazične informacije, tada nam je lakše dijete uvjeriti da to što se dogodilo možda i nije baš tako, nego se suočiti sa brutalnom realnošću da je postalo dio statistike. Živimo u zabludi da nikada nismo sjedili pored zlostavljača ili se družili s djetetom ili odraslom osobom koja je zlostavljana.

Tek kada kao društvo prestanemo sumnjati u iskaz žrtve i kada prestanemo pitati najgluplje pitanje koje možemo – zašto je šutila sve ove godine, zašto odmah nije prijavila i kada postanemo podrška žrtvi u procesu suočavanja s traumom i time drastično povećamo broj prijava, moći ćemo reći da smo kao društvo shvatili koliko je ovaj oblik nasilja nad djecom prisutan u našem društvu i da smo napravili prvi i odvažan korak naprijed ka njegovom rješavanju.

Miroslav MINIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo