Povežite se sa nama

INTERVJU

STEFAN MALEŠEVIĆ, REDITELJ: Priča o samom postojanju

Objavljeno prije

na

U okviru regionalne selekcije nedavno završenog 8. UnderhillFesta, prikazan je filma Gora Stefana Maleševića, koji je bio gost Festivala. Film Gora prati život Goranaca u izolovanim selima okrutne Šar-planine. Kroz sela, ulice, stada ovaca i krava, džamije i kafane, film nas upoznaje sa njihovim jednostavnim životom, ali i značajnim prirodnim i kulturnim bogatstvima ovog kraja. Film je inače na 10. BELDOCS festivalu nagrađen za najbolji film.

Stefan Malešević, rođen je u Beogradu, gdje je završio osnovne studije Audio-video tehnologija na Visokoj školi elektrotehnike i računarstva. Postdiplomske studije iz oblasti filmske režije završava na Film.factory akademiji u Sarajevu u klasi Bele Tara. Autor je više od 20 kratkometražnih filmova od kojih su mnogi prikazivani i nagrađivani na festivalima širom svijeta. Osnivač je producentske kuće Slovofilm u Banjaluci sa kojom razvija nekoliko dugometražnih igranih i dokumentarnih projekat

MONITOR: Podgoričkoj publici predstavili ste osoben film o Gorancima, a publika je film ispratila ovacijama. Otkud baš Gora kao tema, kako ste se zainteresovali za život Goranaca?
MALEŠEVIĆ: Slušao sam puno priča o Gorancima kao čestitim i poštenim ljudima koji mnogo drže do tradicije, i nekolicina koju sam upoznao u Beogradu je potvrdila tu sliku. Vremenom je moje interesovanje samo raslo, zato što je njihova postojbina tako blizu, a tako retko posećena sa naše strane. Konkretni povod bila je muzika braće Muška i priča o tri generacije muzičara u jednoj porodici.

MONITOR: Koliko vremena ste proveli u istraživanju i pripremi za film i da li ste se odmah odlučili za nenarativni dokumentarac?
MALEŠEVIĆ: Istraživanja i pripreme praktično nije bilo ako ne računamo opsesivno preslušavanje goranske muzike na Jutjubu. Nisam znao uopšte šta želim da snimim kad sam otišao tamo, ideje su bile raznolike – od igranog filma do dokumentarca o braći Muška. Kroz par dana na Gori sve te ideje su se pokazale neizvodljivim i nekako je situacija sama od sebe diktirala takav pristup.

MONITOR: Pa kažite nam nešto o realizaciji Gore – koliko se film razlikuje od onoga što ste počeli da snimate?
MALEŠEVIĆ: Kao što rekoh, prvobitne zamisli u suštini i nije bilo, ali recimo da su padale neke moje krute koncepcije i da je vremenom film postajao sve slobodniji. U prvih nekoliko dana sam se plašio da će biti previše razvodnjeno i da moram pronaći neku nit, glavnog lika ili temu, ali nijedna nije bila zadovoljavajuća pa sam odustao. Na kraju se ispostavilo da postoji nekakva meta-nit, priča o samom postojanju, o metafizici, o kosmosu ili Bogu i našem odnosu sa njim…

MONITOR: Kakav ste odnos izgradili sa akterima filma i kako ste ih pridobili da stanu ispred kamere, da Vam vjeruju?
MALEŠEVIĆ: Čistim srcem, iskrenošću, hrabrošću i zdravim namerama. Oni su ljudi u kontaktu sa prirodom i mnogo više znaju da veruju svojoj intuiciji od nas. Zbog toga nije lako napraviti konkretan dogovor, ali je mnogo lakše zadobiti ljude. Nisam se plašio, nisam nameravao da ih prevarim, iskoristim, nipodaštavam, omalovažavam, a oni su to brzo prepoznali. Imao sam i sreću da sam na samom početku pridobio naklonost Murata Muške, koji je jako cenjen tamo, pa je dalje sve išlo lakše.

MONITOR: U filmu nema žena. Koliko Vas je to njihovo odusustvo brinulo tokom snimanja?
MALEŠEVIĆ: Nije me brinulo. Nisam mnogo ni razmišljao o tome. Snimao sam ono što se nalazilo ispred kamere, a u selu Restelica, njih jednostavno nije bilo, kao što nije bilo ni crnaca ili Kineza, ili tramvaja ili omorike… Lično mi se dopada eterični sloj filma u kome su žene prisutne – na nadgrobnim spomenicima, u pesmama…

MONITOR: Da li su Goranci pogledali film i ako jesu – kakve su bile njihove reakcije?
MALEŠEVIĆ: Izuzetno im se dopadao. Na projekciji u Sarajevu su mi bila tri Goranca koji su insistirali da me časte pićem posle, a jedan od njih mi je rekao da mu je gledanje filma bila zamena za odlazak u rodni kraj koji nije video tri godine. Na samoj Gori sam imao dve projekcije – jednu u privatnoj kući, drugu u kafani, gde su razvukli čaršav preko armaturne šipke zaglavljene između ventilacija i televizora. Vrlo improvizovana atmosfera, ali su ljudi svejedno uživali u filmu. Sve vreme su se smejali i izdržali do kraja, što nisam očekivao, jer kako reče jedan od njih: Da mi je neko rekao da ću da gledam film od sat i po bez radnje, ne bi’ mu verovao…

MONITOR: Šta je najbitnije sredstvo da bi se ispričala priča?
MALEŠEVIĆ: Ovo je verovatno najteže pitanje jer zahteva da se definiše pojam „priča”. U nekom užem smislu verovatno je najbitnije poznavati Aristotelova pravila, imati uzbudljiv zaplet i zabavne likove. Međutim, kako vreme prolazi sve mi se više čini da ću se u svojoj karijeri baviti filmovima koji nisu bliski klasičnom narativu, a „priču” u takvim filmovima je mnogo teže ispričati, jer ne postoji toliko jasna formula. Većina autora se svojski trudi da radi što više da bi unapredila svoje delo, ali mislim da je mnogo bitnije raditi na unapređenju sebe. Mislim da ukoliko je čovek dobar, pošten, znatiželjan, aktivan, dosledan, vredan i otvoren, da će i dela koja stvara biti kvalitetnija. Ukoliko radite na tome da budete dobar čovek, mislim da je za kvalitetan izražaj (u bilo kojoj umetnosti) onda dovoljna iskrenost, a sve ostalo dođe samo od sebe.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo