Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, LIDER DEMOSA: Ovakvo stanje u zemlji je neodrživo

Objavljeno prije

na

MONITOR: U fokusu javnosti je zajedničko djelovanje opozicije, odnosno činjenica da lideri opozicije od 16. oktobra, kada je politička kriza u Crnoj Gori postala još dublja i započeo bojkot parlamenta, nijesu sjeli skupa za sto. Zašto?
LEKIĆ: Da budemo precizni – bilo je kontakata i u mjesecima nakon 16. oktobra, kao što je tačno da ih nije bilo posljednjih mjeseci.

Vidite, nedemokratski režim koji karakteriše kriminal, korupcija, finansijski slom zemlje koji se odlaže bjesomučnim zaduživanjeme zemlje, rasprodaja još preostalih nacionalnih resursa, pretežno neautonomne institucije, provincijalizacija kulture, riskantne podjele zemlje duž etničkih linija – sve to ujedinjuje opoziciju u borbi protiv takvog režima.

Ali sve to ujedinjuje opoziciju različitih političkih, ideoloških opcija, sve do različitog stila u javnom dijelovanju. U takvim uslovima treba biti realan i izbjeći krajnosti.

S jedne strane treba izbjeći nekomuniciranje i zaista nerazumno napadanje koje stvara utisak suicidne opozicije, a izvjesno ide u korist nepromienjene vlasti. S druge ne treba forsirati vještačke idile snaga koje su objektivno različitih političkih programa, vizija i opcija, možda i ciljeva.

U ovom trenutku mjera jedinstva treba da bude zajednička akcija kojom bismo ostvarili ciljeve – održavanja novih izbora odnosno vraćanje zemlje u regularno pravno–političko stanje koje je grubo narušeno izborima odražanim na dan zvanično objavljenog državnog udara. Razumije se, potrebno je obezbijediti uslove za fer izbore, što već godinama, na žalost neuspješno, traži i Evropska unija.

MONITOR: Vidimo da postoje razne platforme opozicionih partija kao pokušaji okupljanja opozicije i zajedničkog djelovanja. Da li se radi zapravo o tome koja ce opoziciona partija voditi te zajedničke akcije, preciznije – oko čije će se platforme opozicija okupiti?
LEKIĆ: Svaki stranački doprinos idejama demokratske opozicione alternative u interesu zemlje je dobrodošao. Treba izbjeći parcijalne promocije kao cilj po sebi, mislim da je javnost to pročitala, u svakom slučaju je zamorena takvom, nadam se, manjinskom praksom u opoziciji. A najgore je težiti parcijalnim interesima ne vidjevši opšti cilj, ili čak na štetu ukupnog opozicionog cilja.

I dalje vjerujem, a tome će Demos i moja malenkost davati konkretan iskren doprinos, u formiranje mogućeg realnog zajedničkog imenitelja u dijelovanju opozicije.

Uostalom, neophodna saradnja cijele opozicije, ne isključuje saradnju među strankama bližih političkih pogleda.

MONITOR: Građanska inicijativa Za Nas je takođe saopštavala da su radili na jednoj takvoj platformi koja bi vodila do slobodnih izbora, te okupila opoziciju. Šta se s tim desilo?
LEKIĆ: Najracionalnije i najdemokratskije je da svi politički, nevladini, građanski subjekti – koji rade na platformama koje bi poslužile kao ozbiljan projekat za prevazilaženje duboke kriza i koje pretenduju na okupljanje širokih snaga političke alternative – da takve platforme i projekte učine javnim. Ocjena validnosti projekata, njihova osmišljenost i domašaji se najbolje sagledavaju nakon javne prezentacije. Ovo važi za sve inicijative, razumije se, i za onu o kojoj ste me pitali.

MONITOR: SDP i Demokrate su se već izjasnile da neće biti u parlamentu kada se 29. juna bude odlučivati o ukidanju imuniteta lideru Nebojši Medojeviću. Što će uraditi Demos?
LEKIĆ: Demos neće mijenjati zajednički utvrđenu opozicionu politiku bojkota parlameta. Bojkot je demokratski odgovor na neslobodne izbore 16. oktobra. Politika bojkota je možda jedina snažna zajednička nit koja ujedinjuje opoziciju u ovom trenutku.

I činjenica da bi se Đukanovićeva vlast obradovala povratku opozicije u parlament, koji bi prestao da bude krnji, takođe upozorava na opreznost prilikom donošenja tako važne odluke.

Makar još uvijek bile ambivalentne pozicije i reakcije međunarodnih adresa, jasno je da se i tamo dobro vidi da je političko institucionalno stanje u zemlji, na čelu sa krnjim parlamentom, neregularno i neodrživo.

Demos zadržava stav, što je više puta potvrdio, pa i glasanjem u parlamentu, da skidanja imuniteta poslanicima izabranim od građana nije adekvatan metod demokratskog načina funkcionisanja pravno – političkog sistema. Neregularna vlast bi stigla do većine, razumije se neregularne većine, i uz prisustvo cjelokupne opozicije 29. juna u parlamentu.

MONITOR: Kako vidite cijeli taj slučaj, od zahtjeva tužilastva do onoga što je uslijedilo? Da li je reakcija opozicije adekvatna? Da li je bilo dovoljno solidarnosti, s obzirom da se radi o ozbiljnom državnom nasilju opasnom po slobode i ljudska prava generalno?
LEKIĆ: Izvjesno, cijeli slučaj, pored ogromnog značaja za sadašne političko – pravne procese u zemlji, ulazi i u istoriju zajedno sa svim svojim protagonistima. Razlog više za ukupnu odgovornost svih aktera i involviranih institucija.

Primarna reakcija opozicije kojom se traži puna istina o događaju je već zahtijev za pravdu i solidarnost prema nevinima. Uz princip javnosti postupka i ukupno visoku senzibilnost iste javnosti, kao i opredjeljenja optuženih da učestvuju uz advokatske timove u sudskom procesu ukazuje da se i sudskim putem može i stići do istine i pravde. A to će biti najbolji legalni odgovor na teške kvalifikacije tužilaštva, kao i na teško optužujuća javna svjedočanstva poput onog tadašnjeg premijera Srbije Vučića.

Drugo, ne izostaju ukazivanja opozicije na paralalno eklatanante i nerazjašnjene teške, skandalozne slučajeve sa tako vidljivim indicijama kriminala i korupcije na štetu države koje stvaraju utisak da su segmenti vlasti i njehove porodice van pravnog poretka. Mislim na afere Telekom, Solana, Limenka, tkz. garancije KAP-u, Primorci, propagandnom glasilu Pobjedi i da sve ne nabrajam dalje.

MONITOR: Posljednjih dana često se govorilo o izjavama lidera Fronta da sve ovo može biti uvod u građanski rat. Kako vi vidite te ocjene?
LEKIĆ: Ne mislim da je dobro s lakoćom, ne samo najavljivati, već i uoptrebljavati tako zapaljive riječi kao što je građanski rat. Ne namjeravajući da relativizujem izgovoreno treba imati u vidu da Đukanovićeva vlast načinom vladanja i agresivnom propagandom u dužem period proizvodi državne neprijatelje što je takođe vid zatrovane atmosfere građanskog rata. Oni su u stanju permanentne odbrane države i kulta višeg cilja. Ostavljam po strani farsičan detalj kojim će se baviti istoričari jednog dana da je Đukanović u svojim različitim političko-etničkim stanjima uz pomoć plaćenih medijskih posluga jednako dramatično branio različite države agresivno proizvodeći sve neistomišljenike za državne neprijatelje.

Treba dodati da u uslovima nenormalnosti političko društvenog ambijenta lako se bude i stari resantimenti raznih vrsta, koje i dalje crnogorsko društvo ne uspijeva da prevaziđe. To ne uspijevamo jer je malo ozbiljne, zrele, javne riječi, u svakom slučaju ona je u sjenci propagande i tabloidnog blata koji na ovaj ili onaj način finansira Đukanovićeva vlast.

MONITOR: A reakcije koje su na ponašanje DF uslijedile potom? Odmjerene ili prenaglašene imajući u vidu cijeli kontekst?
LEKIĆ: Utisak je da je bilo jednih i drugih.

MONITOR: Možemo li očekivati skoriji izlazak iz ove duboke političke i društvene krize u kojoj se Crna Gora nalazi?
LEKIĆ: Crna Gora i njeni građani žive sa ogromnim problemima, primarno ekonomskim, uz nemoćno posmatranje duboke kriminalizacije crnogorskog društva i poremećaja svih vrijednosti. Od tradicionalnih, do moderno -emancipatorskih koje ovdje nisu ni imale šansu da se značajnije utemelje. Ali se zato utemeljio obrazac dijelova vrha vlasti, njihovih rodbina i klijenata, dakle korumpiranih skorojevića koji pretenduju da vode državu pod njihovim nadzorima, da unište i poslednje nacionalne resurese, a da pri tom budu van pravnog poretka.

Jedan od poražavajućih momenata jeste i stanje javnosti koje je na niskom nivou, u prvom redu posredstvom ukupne političke elite ili kvazi elite, plaćenika iz dvorske tvrđave, medija ili dijela medija, i svih mehanizama manipulacija na dijelu.

Borba za Crnu Goru kao zemlju pristojnog života, slobodnih ljudi u kojoj se poštuju pravila, jeste pravedna. Rečeno tradicionalnim jezikom – nastojanje da Crna Gora bude ponovo poštena kuća, država u kojoj je moguće definisati i prihvatiti temeljne vrijednost koje bi bile u isti mah tradicionane i moderne, integrativne uz poštovanje dragocijenog mozaika kulturno-etničkih specifičnosti – jeste nešto što mora okupiti većinske snage zemlje. To je ispit ukupne javnosti, sa posebnom i ogoromnom odogvornošću snaga političke alternative.

MONITOR: Da li se značajan impuls promjenama koje bi vodile istinskoj demokratizaciji i progresu Crne Gore mogu očekivati od međunarodnih faktora u prvom redu Evropske unije?
LEKIĆ: Uvažavajući međunarodni uticaj, o njemu se može govoriti ipak primarno u kategorijama interesa. Interese treba razlikovati od vrijednosnog sistema i uticaja, koje ne bih negirao, makar oni nekada bili u drugom planu. Još uvijek, istina ponekad ne u velikom entuzijazmu, vjerujem u pozitivan uticaj Evropske unije zbog objektivno našeg velikog interesa da usvojimo evropske standarde. U prvom redu standarde pravne države i demokratskog principa podijele i kontrole vlasti.

Demokratska javnost u Crnoj Gori očekuje da EU smanji interes za očigledan cilj stabilokratije a da poveća uticaj ka osvajanju istinske demokratije. Jer ovdje stabilokratija može da protjera i ono malo demokratije koja ovdje postoji. Ne smijemo biti taoci stabilokratije.

Za dalji nastavak evropskih integracija treba napustiti birokratski metod normativnog šminkanja sistema i započeti sa provjetravanjem ustajalog vazduha u dobrom dijelu institucija, ne bi li one postale autonomne kao bitne pretpostavke utemljenja pravne države i sistema kontolisane vlasti.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo