MONITOR: U fokusu javnosti je zajedničko djelovanje opozicije, odnosno činjenica da lideri opozicije od 16. oktobra, kada je politička kriza u Crnoj Gori postala još dublja i započeo bojkot parlamenta, nijesu sjeli skupa za sto. Zašto?
LEKIĆ: Da budemo precizni – bilo je kontakata i u mjesecima nakon 16. oktobra, kao što je tačno da ih nije bilo posljednjih mjeseci.

Vidite, nedemokratski režim koji karakteriše kriminal, korupcija, finansijski slom zemlje koji se odlaže bjesomučnim zaduživanjeme zemlje, rasprodaja još preostalih nacionalnih resursa, pretežno neautonomne institucije, provincijalizacija kulture, riskantne podjele zemlje duž etničkih linija – sve to ujedinjuje opoziciju u borbi protiv takvog režima.

Ali sve to ujedinjuje opoziciju različitih političkih, ideoloških opcija, sve do različitog stila u javnom dijelovanju. U takvim uslovima treba biti realan i izbjeći krajnosti.

S jedne strane treba izbjeći nekomuniciranje i zaista nerazumno napadanje koje stvara utisak suicidne opozicije, a izvjesno ide u korist nepromienjene vlasti. S druge ne treba forsirati vještačke idile snaga koje su objektivno različitih političkih programa, vizija i opcija, možda i ciljeva.

U ovom trenutku mjera jedinstva treba da bude zajednička akcija kojom bismo ostvarili ciljeve – održavanja novih izbora odnosno vraćanje zemlje u regularno pravno–političko stanje koje je grubo narušeno izborima odražanim na dan zvanično objavljenog državnog udara. Razumije se, potrebno je obezbijediti uslove za fer izbore, što već godinama, na žalost neuspješno, traži i Evropska unija.

MONITOR: Vidimo da postoje razne platforme opozicionih partija kao pokušaji okupljanja opozicije i zajedničkog djelovanja. Da li se radi zapravo o tome koja ce opoziciona partija voditi te zajedničke akcije, preciznije – oko čije će se platforme opozicija okupiti?
LEKIĆ: Svaki stranački doprinos idejama demokratske opozicione alternative u interesu zemlje je dobrodošao. Treba izbjeći parcijalne promocije kao cilj po sebi, mislim da je javnost to pročitala, u svakom slučaju je zamorena takvom, nadam se, manjinskom praksom u opoziciji. A najgore je težiti parcijalnim interesima ne vidjevši opšti cilj, ili čak na štetu ukupnog opozicionog cilja.

I dalje vjerujem, a tome će Demos i moja malenkost davati konkretan iskren doprinos, u formiranje mogućeg realnog zajedničkog imenitelja u dijelovanju opozicije.

Uostalom, neophodna saradnja cijele opozicije, ne isključuje saradnju među strankama bližih političkih pogleda.

MONITOR: Građanska inicijativa Za Nas je takođe saopštavala da su radili na jednoj takvoj platformi koja bi vodila do slobodnih izbora, te okupila opoziciju. Šta se s tim desilo?
LEKIĆ: Najracionalnije i najdemokratskije je da svi politički, nevladini, građanski subjekti – koji rade na platformama koje bi poslužile kao ozbiljan projekat za prevazilaženje duboke kriza i koje pretenduju na okupljanje širokih snaga političke alternative – da takve platforme i projekte učine javnim. Ocjena validnosti projekata, njihova osmišljenost i domašaji se najbolje sagledavaju nakon javne prezentacije. Ovo važi za sve inicijative, razumije se, i za onu o kojoj ste me pitali.

MONITOR: SDP i Demokrate su se već izjasnile da neće biti u parlamentu kada se 29. juna bude odlučivati o ukidanju imuniteta lideru Nebojši Medojeviću. Što će uraditi Demos?
LEKIĆ: Demos neće mijenjati zajednički utvrđenu opozicionu politiku bojkota parlameta. Bojkot je demokratski odgovor na neslobodne izbore 16. oktobra. Politika bojkota je možda jedina snažna zajednička nit koja ujedinjuje opoziciju u ovom trenutku.

I činjenica da bi se Đukanovićeva vlast obradovala povratku opozicije u parlament, koji bi prestao da bude krnji, takođe upozorava na opreznost prilikom donošenja tako važne odluke.

Makar još uvijek bile ambivalentne pozicije i reakcije međunarodnih adresa, jasno je da se i tamo dobro vidi da je političko institucionalno stanje u zemlji, na čelu sa krnjim parlamentom, neregularno i neodrživo.

Demos zadržava stav, što je više puta potvrdio, pa i glasanjem u parlamentu, da skidanja imuniteta poslanicima izabranim od građana nije adekvatan metod demokratskog načina funkcionisanja pravno – političkog sistema. Neregularna vlast bi stigla do većine, razumije se neregularne većine, i uz prisustvo cjelokupne opozicije 29. juna u parlamentu.

MONITOR: Kako vidite cijeli taj slučaj, od zahtjeva tužilastva do onoga što je uslijedilo? Da li je reakcija opozicije adekvatna? Da li je bilo dovoljno solidarnosti, s obzirom da se radi o ozbiljnom državnom nasilju opasnom po slobode i ljudska prava generalno?
LEKIĆ: Izvjesno, cijeli slučaj, pored ogromnog značaja za sadašne političko – pravne procese u zemlji, ulazi i u istoriju zajedno sa svim svojim protagonistima. Razlog više za ukupnu odgovornost svih aktera i involviranih institucija.

Primarna reakcija opozicije kojom se traži puna istina o događaju je već zahtijev za pravdu i solidarnost prema nevinima. Uz princip javnosti postupka i ukupno visoku senzibilnost iste javnosti, kao i opredjeljenja optuženih da učestvuju uz advokatske timove u sudskom procesu ukazuje da se i sudskim putem može i stići do istine i pravde. A to će biti najbolji legalni odgovor na teške kvalifikacije tužilaštva, kao i na teško optužujuća javna svjedočanstva poput onog tadašnjeg premijera Srbije Vučića.

Drugo, ne izostaju ukazivanja opozicije na paralalno eklatanante i nerazjašnjene teške, skandalozne slučajeve sa tako vidljivim indicijama kriminala i korupcije na štetu države koje stvaraju utisak da su segmenti vlasti i njehove porodice van pravnog poretka. Mislim na afere Telekom, Solana, Limenka, tkz. garancije KAP-u, Primorci, propagandnom glasilu Pobjedi i da sve ne nabrajam dalje.

MONITOR: Posljednjih dana često se govorilo o izjavama lidera Fronta da sve ovo može biti uvod u građanski rat. Kako vi vidite te ocjene?
LEKIĆ: Ne mislim da je dobro s lakoćom, ne samo najavljivati, već i uoptrebljavati tako zapaljive riječi kao što je građanski rat. Ne namjeravajući da relativizujem izgovoreno treba imati u vidu da Đukanovićeva vlast načinom vladanja i agresivnom propagandom u dužem period proizvodi državne neprijatelje što je takođe vid zatrovane atmosfere građanskog rata. Oni su u stanju permanentne odbrane države i kulta višeg cilja. Ostavljam po strani farsičan detalj kojim će se baviti istoričari jednog dana da je Đukanović u svojim različitim političko-etničkim stanjima uz pomoć plaćenih medijskih posluga jednako dramatično branio različite države agresivno proizvodeći sve neistomišljenike za državne neprijatelje.

Treba dodati da u uslovima nenormalnosti političko društvenog ambijenta lako se bude i stari resantimenti raznih vrsta, koje i dalje crnogorsko društvo ne uspijeva da prevaziđe. To ne uspijevamo jer je malo ozbiljne, zrele, javne riječi, u svakom slučaju ona je u sjenci propagande i tabloidnog blata koji na ovaj ili onaj način finansira Đukanovićeva vlast.

MONITOR: A reakcije koje su na ponašanje DF uslijedile potom? Odmjerene ili prenaglašene imajući u vidu cijeli kontekst?
LEKIĆ: Utisak je da je bilo jednih i drugih.

MONITOR: Možemo li očekivati skoriji izlazak iz ove duboke političke i društvene krize u kojoj se Crna Gora nalazi?
LEKIĆ: Crna Gora i njeni građani žive sa ogromnim problemima, primarno ekonomskim, uz nemoćno posmatranje duboke kriminalizacije crnogorskog društva i poremećaja svih vrijednosti. Od tradicionalnih, do moderno -emancipatorskih koje ovdje nisu ni imale šansu da se značajnije utemelje. Ali se zato utemeljio obrazac dijelova vrha vlasti, njihovih rodbina i klijenata, dakle korumpiranih skorojevića koji pretenduju da vode državu pod njihovim nadzorima, da unište i poslednje nacionalne resurese, a da pri tom budu van pravnog poretka.

Jedan od poražavajućih momenata jeste i stanje javnosti koje je na niskom nivou, u prvom redu posredstvom ukupne političke elite ili kvazi elite, plaćenika iz dvorske tvrđave, medija ili dijela medija, i svih mehanizama manipulacija na dijelu.

Borba za Crnu Goru kao zemlju pristojnog života, slobodnih ljudi u kojoj se poštuju pravila, jeste pravedna. Rečeno tradicionalnim jezikom – nastojanje da Crna Gora bude ponovo poštena kuća, država u kojoj je moguće definisati i prihvatiti temeljne vrijednost koje bi bile u isti mah tradicionane i moderne, integrativne uz poštovanje dragocijenog mozaika kulturno-etničkih specifičnosti – jeste nešto što mora okupiti većinske snage zemlje. To je ispit ukupne javnosti, sa posebnom i ogoromnom odogvornošću snaga političke alternative.

MONITOR: Da li se značajan impuls promjenama koje bi vodile istinskoj demokratizaciji i progresu Crne Gore mogu očekivati od međunarodnih faktora u prvom redu Evropske unije?
LEKIĆ: Uvažavajući međunarodni uticaj, o njemu se može govoriti ipak primarno u kategorijama interesa. Interese treba razlikovati od vrijednosnog sistema i uticaja, koje ne bih negirao, makar oni nekada bili u drugom planu. Još uvijek, istina ponekad ne u velikom entuzijazmu, vjerujem u pozitivan uticaj Evropske unije zbog objektivno našeg velikog interesa da usvojimo evropske standarde. U prvom redu standarde pravne države i demokratskog principa podijele i kontrole vlasti.

Demokratska javnost u Crnoj Gori očekuje da EU smanji interes za očigledan cilj stabilokratije a da poveća uticaj ka osvajanju istinske demokratije. Jer ovdje stabilokratija može da protjera i ono malo demokratije koja ovdje postoji. Ne smijemo biti taoci stabilokratije.

Za dalji nastavak evropskih integracija treba napustiti birokratski metod normativnog šminkanja sistema i započeti sa provjetravanjem ustajalog vazduha u dobrom dijelu institucija, ne bi li one postale autonomne kao bitne pretpostavke utemljenja pravne države i sistema kontolisane vlasti.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari