Povežite se sa nama

INTERVJU

Vladimir Gligorov, profesor na bečkom Institutu za međunarodne ekonomske studije: Demokratija je uslov stabilnosti balkanskih zemalja

Objavljeno prije

na

MONITOR: Neposredan povod za ovaj razgovor je ideja Njemačke o formiranju zajedničkog tržišta Zapadnog Balkana. Kakav je Vaš stav o tome?
GLOGOROV: CEFTA je praktično već stvorena sa tim ciljem. Bilo bi dobro da se taj proces ubrza. Problem je jednim delom teškoća sa stvaranjem carinske unije. To bi verovatno bilo najlakše tako što bi sve zemlje preuzele trgovinski režim EU prema trećim zemljama, što će reći ako bi se pristupilo carinskoj uniji sa EU.

MONITOR: U Crnoj Gori se protive toj ideji jer smatraju da je to politički, a ne ekonomski projekat i da predstavlja svojevrsno odgađanje integracija Crne Gore u Evropsku uniju…
GLIGOROV: Koliko ja to razumem, cilj je pre svega da se regija učini privlačnijom za ulaganja iz EU. Jer su zemlje male i stoga nedovoljno zanimljive za veće multinacionalne kompanije. Zajedno, to je kao rumunska privreda, što je praktično drugi red privrednih veličina.

MONITOR: Profesorica Ekonomskog fakulteta u Podgorici i bivša ministarka evropskih integracija Gordana Đurović izjavila je da zajedničko tržište za jedne zemlje predstavlja podsticaj integracijama, a za druge odgađanje integracija u EU i pokušaj pravljenja balkanskog integracionog konvoja, umjesto važećeg „regata” pristupa i da ne treba ulaziti u takvu avanturu.
GLIGOROV: Ne mislim da će se postojeći pristup integracijama menjati. Ne verujem da bi stvaranje zajedničkog tržišta značilo da bi, recimo, Crna Gora morala da sačeka Kosovo da bi postala član EU. Imajući u vidu trgovačke i druge odnose sa EU, koji su regulisani Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, kao i proces pregovaranja, to ne bi ni bilo moguće. Podstakle bi se evroskeptičnije i zemlje koje zaostaju, iz jednog ili drugog razloga, ali bi se verovatno podstakla i zemlja kao što je Crna Gora da ubrza proces pregovaranja, u meri u kojoj to od nje zavisi.

MONITOR: Da li je do pristupanja Evropskoj uniji, dovoljno da Crna Gora bude zona slobodne trgovine zemalja regiona, kao što su bile zemlje istoka Evrope?
GLIGOROV: Za članstvo ništa od toga nije uslov. Postoji opšti uslov regionalne saradnje, koji podrazumeva dobrosusedske odnose i rešavanje problema sa susedima. Ostalo je stvar privrednih i drugih interesa.

MONITOR: Da li države Zapadnog Balkana treba prije evropskog da prave zajedničko balkansko tržište i da li je realizacija takve ideje moguća zbog zakonodavnih okvira i praktičnih potreba ekonomskog razvoja tih zemalja?
GLIGOROV: Pa, sve zemlje imaju sporazume sa EU koji donose određeni nivo međusobne harmonizacije. Potom tu je proces pregovaranja, koji takođe povećava harmonizaciju sa EU i međusobnu. Tako da bi svako povećanje regionalne integracije moralo da bude u okviru postojećih sporazuma sa EU i u skladu sa procesom pregovaranja, bilo da je on već u toku ili se očekuje da će otpočeti.

MONITOR: Premijer Albanije Edi Rama takođe je kazao da mu nije prihvatljiva ideja o zajedničkom tržištu, odnosno da neće da prihvati nikakvu ,,alternativu evropskim integracijama”…
GLIGOROV: Da ponovim, to nisu alternative. Ideja jeste da se region učini privredno važnijim za EU u smislu ulaganja i u smislu normalizacije prilika. Koliko sam u stanju da vidim, Albanija i Kosovo bi na taj način ubrzale svoj put ka EU.

MONITOR: Američki analitičar Januš Bugajski smatra da iza takvih ideja zapravo stoji Rusija.
GLIGOROV: To ne razumem.

MONITOR: Da li je onda korisnije formiranje balkanske carinske unije?
GLIGOROV: To je izvodljivije ukoliko bi to bila carisnka unija sa EU, jer bi u tom slučaju bilo lakše Srbiji da se odrekne ugovora o slobodnoj trgovini sa Rusijom. Jer ga se svakako mora odreći pri pristupanju u EU. Ukoliko bi to bila samo regionalna carinska unija, mislim da bi to bilo politički teže Srbiji, osim ukoliko bi Rusija bila spremna da carinskoj uniji ponudi ugovor o slobodnoj trgovini, što mi se čini nerealnim.

MONITOR: Hoće li opstati Evropska unija s obzirom na to da je zasnovana na ugovoru, da nema značajniji uticaj na socijalnu bezbjednost svojih građana, nema vojsku, policiju, izvršnu vlast…
GLIGOROV: Hoće dok god ima jedinstveno tržište i dok postoje interesi da se dodatno integriše. To bi sada trebalo da bude sadržano u novoj Francusko-Nemačkoj inicijativi koja bi trebalo da sadrži određene elemente zajedničke fiskalne politike. To je ključni korak ka održivosti, ukoliko za to bude volje.

MONITOR: Može li Bregzit uticati na ulazak Crne Gore u EU?
GLIGOROV: Može, u meri u kojoj će se Komisija mnogo više baviti time nego proširenjem. Pored toga, UK je bila promotor proširenja, a sada više na to neće imati uticaj. Svejedno, mislim da će to biti više problem drugih zemalja kandidata a ne Crne Gore. Pridruživanje Crne Gore bi trebalo da je relativno lak zadatak, ukoliko bi se uložilo više truda pre svega na crnogorskoj strani.

MONITOR: Pošto se bavite globalnim problemima, šta je, po Vašem mišljenju, savremeni svijet – globalna zajednica ili samo arena u kojoj se nadmeću države i drugi razni akteri?
GLIGOROV: Pa, globalizacija je i privredno i sa stanovišta bezbednosti prirodan politički odgovor na dva svetska rata plus jedan svetski hladni rat. To jeste arena konkurencije, ali ne bi trebalo da je poprište borbi za moć, da se tako izrazim. Upravo zbog toga što znamo iz iskustva prošloga veka šta to znači. Mislim da će ovo razumevanje globalne zajednice prevladati, ako bude razuma.

MONITOR: Sudeći po aktuelnoj situaciji, u državama bivše Jugoslavije nisu riješeni dugoročni politički problemi. Naprotiv. Da li to može biti povod za nove ratne sukobe?
GLIGOROV: Prostor bivše Jugoslavije nije samoodrživ sa stanovišta regionalne bezbednosti. Zbog postojanja zamrznutih sukoba, dakle teritorijalnih sukoba. Usled toga je i tako veliki strani nadzor. Usled toga, zaista ukoliko bi se promenile spoljašnje okolnosti, nasilna posezanja za jednom ili drugom spornom teritorijom su svakako mogući. Bilo bi svakako dobro kada bi se postigao neki regionalni sporazum o uzajamnom priznanju, o normalizaciji i o poštovanju granica. Da se to skine sa dnevnog reda, onda bi sve bilo jednostavnije i unutar regije i prema EU i svetu uopšte.

MONITOR: Šta je cilj ruske politike kada je riječ o Srbiji i Crnoj Gori?
GLIGOROV: Dugoročno posmatrano, ruska politika bi trebalo da bude pijateljska prema tim dvema zemljama. Trenutna ruska politika nije u skladu sa dugoročnim ruskim interesima manje više svuda u svetu i rukovodi se ciljem proširenja uticaja pre svega u Evropi kroz sukob sa SAD. Tako da je reč o politici koja teži da se koristi sukobima u Evropi kako bi eventualno bila partner dogovora sa SAD o zajedničkoj upravi nad Evropom, kao za vreme hladnog rata. Tako da se radi na političkoj nestabilnosti gde god je to moguće. Ali to će se promeniti. Rusija bi mogla da igra konstruktivnu ulogu na Balkanu, i računam da će tako i biti kada se promene političke okolnosti u samoj Rusiji.

MONITOR: Kako je moguće da u Crnoj Gori, a i u državama u okruženju, toliko dugo opstaju autokratski režimi?
GLIGOROV: Zapravo, balkanske zemlje mogu da budu stabilne samo kao demokratije. U Crnoj Gori je srpska politika bila pogrešna, jer je težila polarizaciji i negiranju crnogorske državnosti. Tako da efektivne opozicije nije bilo. Kada se to promeni, Crna Gora će se dodatno demokratizovati. U okruženju, jedino u Srbiji postoji zabluda poželjnosti i održivosti autokratskog režima. Jednim delom zbog još uvek nerazrešene nacionalističke ambicije, gde se veruje da bi jak vođa konačno rešio srpsko teritorijalno pitanje. Drugim delom su tu pokušaji stranaka i njihovih vođa da produže vreme na vlasti, pre svega da bi se obezbedile privatne koristi. No, autokratska vlast u Srbiji izaziva otpor koliko i podstiče ambicije, usled čega i te turbulentne promene na vlasti.

MONITOR: Imaju li države bivše Jugoslavije, prije svega Crna Gora, vladu u uobičajenom smislu te riječi?
GLIGOROV: Imaju. Pitanje je više legitimnosti tih vlada. U Crnoj Gori se mogu naravno osporavati izborni rezultati, kao što se može svakako postaviti pitanje dugovečne vladavine jedne stranke i njenog vođe, što otvara problem legitimnosti, ali stvarni će test biti kada se oformi demokratska opozicija koja će biti sposobna da ponudi crnogorski odgovor glasačima. Ne u nacionalnom, već u ustavnom i političkom smislu. To je u određenom smislu i generacijsko pitanje.

MONITOR: Zašto bi njihovo eventualno uspostavljanje destabilizovalo sistem vlasti i otežalo poslovanje i uopšte funkcionisanje svakodnevnog života?
GLIGOROV: Stabilizacija demokratskog načina rešavanja sporova je svakako dobra i za vladavinu prava i za privredni napredak.

MONITOR: Jednom ste rekli da se neoliberalizam, o kojem se ovdje dosta govori, sastoji od nacionalizma, protekcionizma i realizma u međunarodnim odnosima. Šta mu je alternative?
GLIGOROV: Svuda imate nacionaliste koji se pozivaju na privredne slobode i koji razumeju međunarodne odnose kao sukob nacionalnih interesa koji ne priznaju ništa osim relativne moći. To je jedna verzija toga što se naziva neoliberalizmom. To je naravno u neskladu kako sa liberalnom mišlju tako pogotovo sa klasičnim liberalizmom, što je zapravo značenje pojma neoliberalizam. To je istorijski posmatrano problem balkanskog liberalizma, no to je tema za neki drugi razgovor.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo