Povežite se sa nama

INTERVJU

Vladimir Gligorov, profesor na bečkom Institutu za međunarodne ekonomske studije: Demokratija je uslov stabilnosti balkanskih zemalja

Objavljeno prije

na

vladimir

MONITOR: Neposredan povod za ovaj razgovor je ideja Njemačke o formiranju zajedničkog tržišta Zapadnog Balkana. Kakav je Vaš stav o tome?
GLOGOROV: CEFTA je praktično već stvorena sa tim ciljem. Bilo bi dobro da se taj proces ubrza. Problem je jednim delom teškoća sa stvaranjem carinske unije. To bi verovatno bilo najlakše tako što bi sve zemlje preuzele trgovinski režim EU prema trećim zemljama, što će reći ako bi se pristupilo carinskoj uniji sa EU.

MONITOR: U Crnoj Gori se protive toj ideji jer smatraju da je to politički, a ne ekonomski projekat i da predstavlja svojevrsno odgađanje integracija Crne Gore u Evropsku uniju…
GLIGOROV: Koliko ja to razumem, cilj je pre svega da se regija učini privlačnijom za ulaganja iz EU. Jer su zemlje male i stoga nedovoljno zanimljive za veće multinacionalne kompanije. Zajedno, to je kao rumunska privreda, što je praktično drugi red privrednih veličina.

MONITOR: Profesorica Ekonomskog fakulteta u Podgorici i bivša ministarka evropskih integracija Gordana Đurović izjavila je da zajedničko tržište za jedne zemlje predstavlja podsticaj integracijama, a za druge odgađanje integracija u EU i pokušaj pravljenja balkanskog integracionog konvoja, umjesto važećeg „regata” pristupa i da ne treba ulaziti u takvu avanturu.
GLIGOROV: Ne mislim da će se postojeći pristup integracijama menjati. Ne verujem da bi stvaranje zajedničkog tržišta značilo da bi, recimo, Crna Gora morala da sačeka Kosovo da bi postala član EU. Imajući u vidu trgovačke i druge odnose sa EU, koji su regulisani Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, kao i proces pregovaranja, to ne bi ni bilo moguće. Podstakle bi se evroskeptičnije i zemlje koje zaostaju, iz jednog ili drugog razloga, ali bi se verovatno podstakla i zemlja kao što je Crna Gora da ubrza proces pregovaranja, u meri u kojoj to od nje zavisi.

MONITOR: Da li je do pristupanja Evropskoj uniji, dovoljno da Crna Gora bude zona slobodne trgovine zemalja regiona, kao što su bile zemlje istoka Evrope?
GLIGOROV: Za članstvo ništa od toga nije uslov. Postoji opšti uslov regionalne saradnje, koji podrazumeva dobrosusedske odnose i rešavanje problema sa susedima. Ostalo je stvar privrednih i drugih interesa.

MONITOR: Da li države Zapadnog Balkana treba prije evropskog da prave zajedničko balkansko tržište i da li je realizacija takve ideje moguća zbog zakonodavnih okvira i praktičnih potreba ekonomskog razvoja tih zemalja?
GLIGOROV: Pa, sve zemlje imaju sporazume sa EU koji donose određeni nivo međusobne harmonizacije. Potom tu je proces pregovaranja, koji takođe povećava harmonizaciju sa EU i međusobnu. Tako da bi svako povećanje regionalne integracije moralo da bude u okviru postojećih sporazuma sa EU i u skladu sa procesom pregovaranja, bilo da je on već u toku ili se očekuje da će otpočeti.

MONITOR: Premijer Albanije Edi Rama takođe je kazao da mu nije prihvatljiva ideja o zajedničkom tržištu, odnosno da neće da prihvati nikakvu ,,alternativu evropskim integracijama”…
GLIGOROV: Da ponovim, to nisu alternative. Ideja jeste da se region učini privredno važnijim za EU u smislu ulaganja i u smislu normalizacije prilika. Koliko sam u stanju da vidim, Albanija i Kosovo bi na taj način ubrzale svoj put ka EU.

MONITOR: Američki analitičar Januš Bugajski smatra da iza takvih ideja zapravo stoji Rusija.
GLIGOROV: To ne razumem.

MONITOR: Da li je onda korisnije formiranje balkanske carinske unije?
GLIGOROV: To je izvodljivije ukoliko bi to bila carisnka unija sa EU, jer bi u tom slučaju bilo lakše Srbiji da se odrekne ugovora o slobodnoj trgovini sa Rusijom. Jer ga se svakako mora odreći pri pristupanju u EU. Ukoliko bi to bila samo regionalna carinska unija, mislim da bi to bilo politički teže Srbiji, osim ukoliko bi Rusija bila spremna da carinskoj uniji ponudi ugovor o slobodnoj trgovini, što mi se čini nerealnim.

MONITOR: Hoće li opstati Evropska unija s obzirom na to da je zasnovana na ugovoru, da nema značajniji uticaj na socijalnu bezbjednost svojih građana, nema vojsku, policiju, izvršnu vlast…
GLIGOROV: Hoće dok god ima jedinstveno tržište i dok postoje interesi da se dodatno integriše. To bi sada trebalo da bude sadržano u novoj Francusko-Nemačkoj inicijativi koja bi trebalo da sadrži određene elemente zajedničke fiskalne politike. To je ključni korak ka održivosti, ukoliko za to bude volje.

MONITOR: Može li Bregzit uticati na ulazak Crne Gore u EU?
GLIGOROV: Može, u meri u kojoj će se Komisija mnogo više baviti time nego proširenjem. Pored toga, UK je bila promotor proširenja, a sada više na to neće imati uticaj. Svejedno, mislim da će to biti više problem drugih zemalja kandidata a ne Crne Gore. Pridruživanje Crne Gore bi trebalo da je relativno lak zadatak, ukoliko bi se uložilo više truda pre svega na crnogorskoj strani.

MONITOR: Pošto se bavite globalnim problemima, šta je, po Vašem mišljenju, savremeni svijet – globalna zajednica ili samo arena u kojoj se nadmeću države i drugi razni akteri?
GLIGOROV: Pa, globalizacija je i privredno i sa stanovišta bezbednosti prirodan politički odgovor na dva svetska rata plus jedan svetski hladni rat. To jeste arena konkurencije, ali ne bi trebalo da je poprište borbi za moć, da se tako izrazim. Upravo zbog toga što znamo iz iskustva prošloga veka šta to znači. Mislim da će ovo razumevanje globalne zajednice prevladati, ako bude razuma.

MONITOR: Sudeći po aktuelnoj situaciji, u državama bivše Jugoslavije nisu riješeni dugoročni politički problemi. Naprotiv. Da li to može biti povod za nove ratne sukobe?
GLIGOROV: Prostor bivše Jugoslavije nije samoodrživ sa stanovišta regionalne bezbednosti. Zbog postojanja zamrznutih sukoba, dakle teritorijalnih sukoba. Usled toga je i tako veliki strani nadzor. Usled toga, zaista ukoliko bi se promenile spoljašnje okolnosti, nasilna posezanja za jednom ili drugom spornom teritorijom su svakako mogući. Bilo bi svakako dobro kada bi se postigao neki regionalni sporazum o uzajamnom priznanju, o normalizaciji i o poštovanju granica. Da se to skine sa dnevnog reda, onda bi sve bilo jednostavnije i unutar regije i prema EU i svetu uopšte.

MONITOR: Šta je cilj ruske politike kada je riječ o Srbiji i Crnoj Gori?
GLIGOROV: Dugoročno posmatrano, ruska politika bi trebalo da bude pijateljska prema tim dvema zemljama. Trenutna ruska politika nije u skladu sa dugoročnim ruskim interesima manje više svuda u svetu i rukovodi se ciljem proširenja uticaja pre svega u Evropi kroz sukob sa SAD. Tako da je reč o politici koja teži da se koristi sukobima u Evropi kako bi eventualno bila partner dogovora sa SAD o zajedničkoj upravi nad Evropom, kao za vreme hladnog rata. Tako da se radi na političkoj nestabilnosti gde god je to moguće. Ali to će se promeniti. Rusija bi mogla da igra konstruktivnu ulogu na Balkanu, i računam da će tako i biti kada se promene političke okolnosti u samoj Rusiji.

MONITOR: Kako je moguće da u Crnoj Gori, a i u državama u okruženju, toliko dugo opstaju autokratski režimi?
GLIGOROV: Zapravo, balkanske zemlje mogu da budu stabilne samo kao demokratije. U Crnoj Gori je srpska politika bila pogrešna, jer je težila polarizaciji i negiranju crnogorske državnosti. Tako da efektivne opozicije nije bilo. Kada se to promeni, Crna Gora će se dodatno demokratizovati. U okruženju, jedino u Srbiji postoji zabluda poželjnosti i održivosti autokratskog režima. Jednim delom zbog još uvek nerazrešene nacionalističke ambicije, gde se veruje da bi jak vođa konačno rešio srpsko teritorijalno pitanje. Drugim delom su tu pokušaji stranaka i njihovih vođa da produže vreme na vlasti, pre svega da bi se obezbedile privatne koristi. No, autokratska vlast u Srbiji izaziva otpor koliko i podstiče ambicije, usled čega i te turbulentne promene na vlasti.

MONITOR: Imaju li države bivše Jugoslavije, prije svega Crna Gora, vladu u uobičajenom smislu te riječi?
GLIGOROV: Imaju. Pitanje je više legitimnosti tih vlada. U Crnoj Gori se mogu naravno osporavati izborni rezultati, kao što se može svakako postaviti pitanje dugovečne vladavine jedne stranke i njenog vođe, što otvara problem legitimnosti, ali stvarni će test biti kada se oformi demokratska opozicija koja će biti sposobna da ponudi crnogorski odgovor glasačima. Ne u nacionalnom, već u ustavnom i političkom smislu. To je u određenom smislu i generacijsko pitanje.

MONITOR: Zašto bi njihovo eventualno uspostavljanje destabilizovalo sistem vlasti i otežalo poslovanje i uopšte funkcionisanje svakodnevnog života?
GLIGOROV: Stabilizacija demokratskog načina rešavanja sporova je svakako dobra i za vladavinu prava i za privredni napredak.

MONITOR: Jednom ste rekli da se neoliberalizam, o kojem se ovdje dosta govori, sastoji od nacionalizma, protekcionizma i realizma u međunarodnim odnosima. Šta mu je alternative?
GLIGOROV: Svuda imate nacionaliste koji se pozivaju na privredne slobode i koji razumeju međunarodne odnose kao sukob nacionalnih interesa koji ne priznaju ništa osim relativne moći. To je jedna verzija toga što se naziva neoliberalizmom. To je naravno u neskladu kako sa liberalnom mišlju tako pogotovo sa klasičnim liberalizmom, što je zapravo značenje pojma neoliberalizam. To je istorijski posmatrano problem balkanskog liberalizma, no to je tema za neki drugi razgovor.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo