Povežite se sa nama

INTERVJU

MILAN RADOVIĆ, KOORDINATOR PROGRAMA LJUDSKIH PRAVA U GRAĐANSKOJ ALIJANSI: Neslavna lista torture

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ove nedjelje obilježen je Međunarodni dan podrške žrtvama torture. Kako bi ocjenili stanje u Crnoj Gori što se tiče podrške žrtvama torture?
RADOVIĆ: Podrška žrtvama se prije svega ogleda u tome koliko je država spremna da otkrije počinioce, kakvi su sistemski kapaciteti izgrađeni, a potom rezultati u otkrivanju i procesuiranju počinilaca torture. Nažalost, sagledavajući sve ove elemente ne možemo se mnogo pohvaliti, odnosno šta više može se reći da 26. jun, dočekujemo sa minimalnim i poraznim rezultarima u ovoj oblasti.

MONITOR: Protekle nedjelje Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu zbog nedjelotvornosti istrage torture u Zlatarskoj ulici nakon protesta 2015. godine. Potvrđeno je da tužilaštvo i policija nijesu djelotvorno istražili nasilje policije nad dvojicom građana. Da li je ovo uobičajena reakcija institucija u dosadašnjim slučajevima nasilja i torture nad građanima?
RADOVIĆ: Veliki je broj primjera da država nije spremna da radi na otkrivanju počinilaca torture. Primjera brutalnog prebijanja građana je mnogo ali isto tako dosta i onih u kojima nije bilo volje da se otkriju počinioci. Brutalna prebijanja građana tokom protesta 2015, pravdana su time da su policijski službenici bili pod maskama i opremom pa nije moguće utvrditi identitet. To nije i ne može biti opravdanje jer smo već u ranijim izvještajima CPT dobili preporuku da se u situacijama kada su službenici maskirani i pod opremom koja skriva njihov identitet moraju imati brojeve na svojim uniformama. To nije svjesno ispoštovano kako bi se sakrili oni koji su brutalno tukli građane, ili možda kako bi se sakrili oni koji su naredili policijskim službenicima da tuku građane. Pomenuću i slučaj napada na novinara Raičevića tokom tih protesta, gdje postoji video zapis, poznate su registarske tablice, pominjano je i ime policijskog službenika i opet nemamo procesuiranje i kažnjavanje odgovornog. Tu je i famozno prebijanje Milorada Martinovića, o čemu se javnost upoznala preko video materijala, po istom scenariju prebijena su tri momka iz Kolašina kod Kina kulture, upad policije u ugostiteljski objekat i prebijanje tri građanina, pribijanje u Zlatarskoj ulici, prebijanje u Ulici slobode – a sve to bez odgovornih i procesuiranih službenika policije. Zapravo najveći problem u odnosu prema žrtvama torture je sistemska nekažnjivost.

MONITOR: Koliko su česti sami slučajevi torture?
RADOVIĆ: Napominjem da smo mi u Građanskoj alijansi (GA) registrovali 25 slučajeva tokom tih protesta u kojima su građani prijavili postupanje pripadnika Uprave policije koje nije bilo u skladu sa zakonom, a čak u nekoliko slučajeva smatrali smo da je bilo riječi o torturi, što je kasnije potvrđeno i od strane Ombudsmana i Ustavnog suda, i pozivali smo nadležne da hitno reaguju. Međutim, reakcije nije bilo. Direktor UP je u nekoliko slučajeva izrekao klasičnu neistinu, što je utvrđeno kasnije u postupcima protiv građana i novinara. Takođe, nije saopštio ni imena policijskih službenika koji su prebijali građane i pravdao je njihova nezakonita postupanja. Čak je nedavno, po navodima medija – priznao da su policijski službenici zlostavljali građane.

U ranijem periodu registrovan je veliki broj pojedinačnih slučajeva torture i zlostavljanja koje su počinili, pomogli i naredili državni službenici a koji su ostali neistraženi a počinioci neprocesuirani. Podsjećam na primjere brutalnog i očiglednog mučenja i zlostavljanja Aleksandra Saše Pejanovića, neprihvatljivo je da se to desilo u stanici policije i da se ne može identifikovati nijedan policajac koji je odgovoran za prebijanje nekoga ko je lišen slobode i gdje je Uprava policije odgovorna za njegovu bezbjednost. To šalje veoma opasne i loše poruke građanima o njihovoj sigurnosti, posebno kada to dolazi od onih koji su po prirodi posla dužni da nas štite. Treba podsjetiti i na slučaj Milić/Nikezić gdje je tužilaštvo odbacilo krivične prijave, a Ombudsman utvrdio torturu i kasnije Sud za ljudska prava u Strazburu iznio mišljenje da je došlo do kršenja člana 3 Konvencije o ljudskim pravima. Prebijanje zatvorenika prilikom upada pripadnika specijalne jedinice MUP-a 2005. godine i zlostavljanje zatvorenika iz januara 2015. godine, su takođe dio te neslavne liste. Slučajeva je zaista mnogo i unaprijed se izvinjavam onim žrtvama koje nijesam pomenuo, ali se mora forsirati činjenica da je stanje alarmantno i napomenuti odgovorne da konačno moraju preduzeti neophodne mjere i aktivnosti da se ovo zaustavi.

Izostale su istrage protiv policijskih službenika koji su prekomjerno upotrebljavali silu i zlostavljali građane, a na osnovu malog broja aktivnosti koje su sprovedene, ocjenjujem da su istrage bile neefikasne, spore i pristrasne, i da nijesu dovele do počinilaca torture nad građanima. Nažalost, ni nakon mnogo godina od kada su se desili ovi slučajevi mi i dalje ne znamo ko je u našoj državi na odgovornim mjestima naredio, a ko izvršio torture nad građanima.

MONITOR: Dugo se bavite i pitanjima ljudskih prava u zatvorima. Je li došlo do poboljšanja uslova u zatvorima, da li je smanjena učestalost nasilja?
RADOVIĆ: Danas, ako govorimo o pozitivnim stvarima u ovoj oblasti, one su vezane jedino za manji broj slučajeva torture i zlostavljanja nego u prethodnom periodu. Međutim, i kad se dese imaju istu sudbinu kao i prethodni. Pohvalno je što su uprave ZIKS-a i policije otvorene za edukaciju službenika i saradnju sa NVO. Međutim, edukacija nije sistemski postavljena već više zavisi od projekata koji se realizuju. Te obuke sigurno daju rezultate, kao i ukupan rad NVO, medija i državnih institucija u ovoj oblasti. Međutim, ostaje suštinski problem, a to je „nekažnjivost”. Tužilaštvo je adresa koja mora promijeniti rad u ovoj oblasti i mora pokazati konačno rezultate u otkrivanju učinalaca torture, kao i onih koji su je naredili i/ili nijesu spriječili.

MONITOR: Vidite li neki napredak na ovom planu?
RADOVIĆ: U demokratskoj državi je neprihvatljivo: da policijski službenici demonstriraju brutalnu silu i prebijaju građane na ulicama; da njihov šef ne govori istinu i da identitet takvih pojedinaca ne želi da otkrije; da oni koji zlostavljaju ne budu identifikovani, procesuirani i otpušteni iz policije; da slučajevi zastarijevaju; da se niko ne izvini prebijenim građanima i da im se ne obezbijedi besplatna pravna pomoć koju dobijaju policijski službenici koji su ih tukli. Nije teško izmjeriti koliko smo napredovali u ovoj oblasti i zaključiti da su nam potrebne brze i kvalitetne promjene. Treba stati na kraj sistemskoj nekažnjivosti, potrebne su nam efikasne, djelotvorne i nezavisne istrage u kojima će se kažnjavati i kolege koje ne sprečavaju i ne prijavljuju torturu saradnika u službi, besplatna pravna pomoć za žrtve a ne za zlostavljače, savjetovalište za žrtve i članove njihovih porodica, politička i komandna odgovornost kada do zlostavljanja dođe i efikasan proces isplate nematerijalne štete.

Nakon istraživanja i studija koje smo sproveli mi u Građanskoj alijansi otvoreno smo pozivali nadležne institucije da konačno počnu da poštuju žrtve torture i to kroz primjenu međunarodnih standarda u procesuiranju i sankcionisanju svih odgovornih za torturu i zlostavljanje, a da žrtvama obezbijede besplatnu pravnu i psihološku podršku. Ako država žmuri na evidentno kršenje zakona od strane onih koji trebaju da obezbijede njegovo nesmetano sprovođenje, onda je to „korisno sljepilo” znak da je nekažnjivost povodom torture zapravo sistemski prihvatljivo. Na svim poljima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Politička foliranja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi iz 90-ih nijesmo ni izlazili, ako se ne računaju politička foliranja. Da je bilo drugačije, imali bismo iskren i radikalan raskid sa ideološkim i političkim paradigmama iz toga doba, a to se nije dogodilo. Igra je ista, karte su skoro pa iste, samo je špil promiješan i to se predstavlja kao kobajagi suštinska promjena

 

MONITOR: Očekuje se novi direktor RTCG. Kako vidite taj izborni proces? Ide li RTCG nakon 31. avgusta ka transformaciji u javni servis?

VUKOVIĆ:  Proces izbora novog menadžmenta nacionalnog javnog emitera pokazuje, bez obzira na to kakav će biti konačan ishod, da je Media centar bio u pravu kada je novoj vlasti sugerisao da prioritet treba da bude promjena Zakona o RTCG, a ne zamjena lošeg menadžmenta, koji je prethodna vlast instalirala silom na sramotu, pribjegavajući pravnom nasilju. Media centar je, da podsjetim, smatrao da novim zakonskim rješenjima treba osujetiti uticaj zakonodavne vlasti, odnosno političkih partija na izbor članova/članica Savjeta RTCG i tako osigurati da to upravljačko tijelo bude što je moguće nezavisnije od političke moći, a zavisno jedino od građana/građanki, odnosno društva u cjelini. To, naravno, još nije stopostotna garancija za uspostavljanje nezavisne i kompetentne uprave nad medijem koji finansiraju građani/građanke i koji treba da bude jedino lojalan njima, ali jeste suštinski važan prvi korak u uspostavljanju novog pristupa i prakse. Kada postavite dobar temelj, primjeren konstrukciji javno-servisnog medijskog sistema, onda je lakše popravljati moguće izbore neodgovarajućih menadžersko-uredničkih kadrova.

Postojeći zakonski temelj je nekvalitetan, a ispostavlja se i da interni akti (Statut Savjeta RTCG) omogućavaju koruptivne prakse prilikom izbora generalnog direktora, tako da će kakav god da bude ishod, on biti u startu osjenčen sumnjom i nepovjerenjem, što nijesu dobre pretpostavke za preobrazbu sadašnjeg RTCG u istinski javni medijski servis.

Očito, postojećoj parlamentarnoj većini, kao i onoj koju je naslijedila, do nezavisnosti RTCG je stalo samo na jeziku.

MONITOR: Novinarki Vijesti Jeleni Jovanović prijećeno je iz krugova organizovanog kriminala. To je jedan u nizu napada i pritisaka na novinare. Zašto i dalje vlada atmosfera nekažnjivosti i šta treba preduzeti?

VUKOVIĆ:  Kada se baci pogled preko društvenog reljefa Crne Gore, stiče se utisak da su dugo uživali slabu ili nikakvu zaštitu oni koji su po profesionalnom i ljudskom opredjeljenju bili na braniku javnog interesa, a da su tu zaštitu obilato uživali oni koji su se na različite načine ogriješili o javni interes. Tako da ispada logično kada se kriminalci bahate, a novinari budu divljač za odstrel.

Trebaće volje i vremena da se takve prilike promijene u korist ovih prvih, pod uslovom da se ovdje koliko-toliko stabilizuje pravni poredak koji će indukovati drugačija ponašanja u društvu. U tom svjetlu vidim i najavu izmjena u krivičnom zakonodavstvu, kojima će biti obezbijeđena ozbiljnija zaštita novinara.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju monitora od 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO SAVELJIĆ, ORNITOLOG I FARMER: Priroda je najveći resurs Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez obzira na mnogo nepočinstava prema prirodi posljednjih godina, bez obzira na nedostatak vizije razvoja ove zemlje, i dalje imamo ogroman potencijal da od Crne Gore napravimo raj na zemlji, što u suštini i jeste

 

MONITOR: Požari su nas opet iznenadili, gledali smo kako gori Gorica. Šta to ne funkcioniše pa smo svakog ljeta nemoćni pred vatrenom stihijom koja guta hektare šume?

SAVELJIĆ: Nije samo Gorica problem. Ona nam je tu, ispod nosa, pa smo posebno na nju slabi. Svake godine u Crnoj Gori nestanu hektari šuma, daleko od očiju ljudi. Sa njima milioni životinja koje nijesu u stanju da bježe. Ptići iz gnijezda, kornjače, zmije, sisari koji budu zarobljeni u plamenu… Sve gori naživo i u najstrašnijim mukama. Posljedice požara, ako se sve stavi u kontekst klimatskih promjena, su nesagledive: stvaraju se trajne goleti, jer šuma, upravo zbog sve intenzivnijih suša, nije u stanju da se regeneriše. Onda imamo strašne erozije, klizišta, napuštanje teritorija od strane divljih životinja. Svaki požar za sobom povuče mnogo problema koje priroda, koja je u sve lošijoj kondiciji, nije u mogućnosti da sanira. Klimatske promjene nam stavljaju do znanja da se za ovakve pojave moramo ozbiljnije pripremiti, raditi na prevenciji, prije svega, a onda na jačanju organizacije zaštita od katastrofa. I, ono što treba da znamo: danas se požari ne gase iz kamiona: ja kao jedino rješenje vidim gašenje iz vazduha i to kanaderima. Mali avioni koje Crna Gora posjeduje nijesu dobro rješenje. Nedostatak vizije u borbi protiv požara datira od prije tridesetak godina kad je nekadašnja Vlada SRJ, kojoj je Crna Gora bila druga polovina i svesrdna podrška (zahvaljujući tada troprstom DPS-u), u krvavoj 1993. godini, prodala je četiri kanadera Grčkoj za 8,4 miliona dolara. Sa avionima je odletjelo i 13 rezervnih motora i više od 3.500 komada rezervnih djelova. Danas kanader košta 40 miliona i isporuka se čeka par godina. Ovo je jedino rješenje za Crnu Goru, prije svega zbog nepristupačnosti terena a i činjenice da ima velike, otvorene vodene površine za lak prihvat vode, samim tim i brže gašenje požara.

MONITOR: Nedavno je Solana vraćena u državno vlasništvo. Kako ocjenjujete taj potez, s obzirom na to da ste učestvovali u borbi za zaštitu tog prirodnog rezervata?

SAVELJIĆ: Kome nije jasno: 0.0533 EUR koštao je kvadrat solane 2004. godine (slovima: pet centi). Za jednu šećernu vunu kojoj se djeca raduju, mogli ste da kupite (da ste bili bliski tadašnjoj vlasti) 20 kvadrata solane. Za espresso, ako ga pijete u Budvi, i više. Računica je prosta. Tih pet centi toliko su jadni da ih mnogi ostavljaju na kasi ne uzimajući ih kao kusur. I upravo za tu mizeriju plaćan je kvadrat raja. I ja bih volio da sam te 2004. godine imao i mogao da za 800.000 eura kupim 15 miliona kvadrata zemljišta na pjeni od mora. I da sam uspio sebe da ubijedim da je to pravična kupovina. Da za milka čokoladu mogu da kupim dobar telefon…

Za 20 punih godina mog svjedočenja propasti solane, Agata Kristi ne bi mogla da napravi priču kriminala, opstrukcije, korupcije, obmana, bahatosti, bestiđa i sipanja magle u oči Evropskoj komisiji, Evropskom parlamentu i ambasadorima kako je to radila nevješto i providno bivša vlast. Isti oni kojima su danas puna usta patriotizma i brige za državu koju su prodavali za šećernu vunu.

Bitka za Solanu će biti završena kad zaposli radnike, počne da proizvodi i prodaje građanima ove zemlje najkvalitetniju so na Mediteranu. I servisira milione ptica. Uslov imenovanja vlasnika, koji je bivša vlast izbjegavala, put je ka nalaženju partnera koji će u Solani vidjeti rudnik novca tako što će pokrenuti proizvodnju, zarađivati od soli i ekoturizma. Na sreću i Ulcinjana i prirode.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju monitora od 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: U BIH se politika doživljava kao  pitanje života i smrti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Niko ne zna koliku podršku ima Šmit od strane pojedinih zemalja (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija), ali i Rusije, Kine i Turske. Od toga će u velikoj mjeri zavistiti moć Kristijana  Šmita. Ipak stiče se utisak da je Šmit došao da sredi neke stvari u BiH, ali nisam siguran da će Dodik biti jedina stvar kojom će se baviti. I neki drugi političari mogli bi snositi posljedice za svoje (ne)djelovanje u proteklim godinama

 

MONITOR: U Bosni i Hercegovini je stupio na dužnost novi visoki predstavnik, Krisitijan Šmit. U Republici Srpskoj gdje Vi živite označen je kao nepoželjan, Milorad Dodik ga je nazvao „neizabranim“ jer njegov izbor nije potvrđen u SB UN. Šta bi, po Vama, Šmit mogao da uradi da BiH bude funkcionalnija država?

PUHALO: Niko ne zna tačno šta će biti potezi Šmita, ali je Šmit trenutno kao Roršahova mrlja, svi vide ono što žele i misle da je to istina. U stvari niko ne zna koliku podršku ima Šmit od strane pojedinih zemalja (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija), ali i Rusije, Kine i Turske. Od toga će u velikoj mjeri zavistiti moć Kristijana  Šmita. BiH nikada i nije bila fukcionalna država u onoj mjeri u kojoj bi građani imali koristi od nje, ona je bila toliko funkcionalna koliko je odgovaralo domaćim političarima i nečemu što zovemo međunarodna zajednica. Ipak stiče se utisak da je Šmit došao da sredi neke stvari u BiH, ali nisam siguran da će Dodik biti jedina stvar kojom će se baviti. I neki drugi političari mogli  bi snositi posljedice za svoje (ne)djelovanje u proteklim godinama.

MONITOR: Njegov prethodnik, Valentin Incko, koji je na položaju visokog predstavnika bio od 2009. godine, nekoliko dana prije isteka mandata upotrebio je Bonska ovlašćenja i izmjenama i dopunama Krivičnog zakona zabranio i učinio kažnjivim negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Neki su njegov tajming za to ocijenili kao zakasnio ili pogrešan, a drugi ga pozdravljaju. Da li je tajming bio bitan?

PUHALO: Odmah da raščistimo, Inckovom zakonu se raduju Bošnjaci, Srbi se protive, a Hrvati mudro ćute. Bilo kakvo nametanje zakona ne priliči nijednoj pristojnoj zemlji, ali je isto tako važno napomenuti da se domaći političari oko donošenja tog zakona nikada nisu složili i pitanje je da li bi se ikada i složili, dok se istovremeno veličaju zločinci iz Drugog svejtskog rata, kao i poslednjeg rata. Kada se govori o negiranju presuda iz Haga – to je sveprisutno u BiH, mada se u tome najviše ističu vlasti iz Republike Srpske. Vjerujem da je tajming tako izabran da se sve u vezi tog zakona svali na Incka, koji je otišao,  i da novi visoki predstavnik nema to opterećenje na početku svog mandata.

MONITOR: Skupština RS je ubrzo donijela zakonske „protivmjere“. Ipak Milorad Dodik sad kaže da će učestvovati na nekim sjednicama Predsjedništva BiH. Peticiju koju je on inicirao potpisalo je mnogo manje građana RS-a nego što se moglo pretpostaviti. Da li je Dodikova politika postala „predinamična“ za građane RS-a?

PUHALO: Ima tu više faktora koji utiču na ovakvu situaciju. Mi u Republici Srpskoj, a nije mnogo drugačije ni kod Bošnaka i Hrvata u BiH, već dugo godina politiku doživljavamo kao pitanje života ili smrti, opstanka ili nestanka i to dovodi do „zamora materijala“. Jednostavno ne možete toliko dugo biti pod adrenalinom i to iscrpljuje običnog čovjeka. Kao u onoj priči Evo vuka umorisli smo se od lažnih uzbuna. S druge strane „mali“ čovjek sve manje vjeruje da njegov glas, potpis ili akcija može da utiče na bilo šta u društvu, a to vodi ka pasivnosti i sklanjanja od politike. Moramo imati na umu da je među političarima i partijama postignut konsenzus oko ovoga i da to svakako čini potpisvanje peticije manje atraktivnim. Na kraju krajeva, ova peticija se opaža kao akcija SNSD-a, što svakako odbija neke ljude da je potpišu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju monitora od 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo