Povežite se sa nama

INTERVJU

BRITA HELELAND, PREDSTAVNICA UNHCR-a U CRNOJ GORI: Pravni duhovi

Objavljeno prije

na

rita-helelen-3

MONITOR: Možete li našim čitaocima ukratko objasniti ko su apatridi i koja su prava uskraćena ovim ljudima?
HELELAND: Državljanstvo je zakonska veza između države i pojedinca, a apatridija se odnosi na situaciju pojedinca koji se ne smatra državljaninom niti jedne države. Iako sve osobe imaju veze sa državom kroz rođenje na njenoj teritoriji, porijeklo ili boravak, one ne moraju da posjeduju i državljanstvo te države zbog zakonskih razloga ili diskriminacije. Osoba bez državljanstva, tj. apatrid, se može suočiti sa brojnim poteškoćama u svakodnevnom životu: nemogućnost odlaska kod doktora, upisa u školu, zapošljavanja, sticanja imovine, ili slobode kretanje. Oni koji imaju državljanstvo neke države obično ova prava uzimaju zdravo za gotovo. Takođe, postoje i osobe koje formalno imaju neko državljanstvo, ali nisu u mogućnosti da uživaju zaštitu te države, ili im se to pravo osporava. Te osobe su u sličnoj situaciji kao i osobe bez državljanstva, i za njih se koristi termin de facto apatridi. Ipak, ne postoji univerzalno prihvaćena definicija de facto apatridije.

MONITOR: Postoje li razlike među apatridima ili su svi jednako ugroženi?
HELELAND: Da, postoje razlike među apatridima. Osoba kojoj je država formalno priznala status apatrida ima u suštini sva prava u toj zemlji na nivou koji pripada i strancima, osim prava da učestvuje u političkom životu. Apatridi koji nisu formalno priznati kao takvi od države nemaju nijedno od tih, zakonskih prava i pod rizikom su od nejednakog tretmana ili čak da postanu žrtve kriminala, kao što je trafiking.

MONITOR: Koje negativne posljedice trpi država zbog toga što nema evidenciju o građanima koji žive na njenoj teritoriji? Trafiking, nasilje?
HELELEND: Činjenica da su apatridi isključeni iz društvenih tokova kao i život u stalnoj nesigurnosti potkopava ravnotežu kod tih osoba u doživljavanju prava i obaveza. Štaviše, osobe bez državljanstva često budu marginalizovana u oblasti gdje formalno i imaju određena prava. U većini slučajeva one imaju malo šansi da ih čuju i strah od dalje diskriminacije nadjačava potrebu da se bore za svoja prava. Produžena marginalizacija ovih osoba kreira idealne uslove za razvitak društveno neprihvatljivog ponašanja i mnoge od tih osoba mogu biti izložene različitim vrstama kriminala usmjerenim protiv njih. Postojanje ,,pravnih duhova” u današnjoj Evropi nije prihvatljivo i države moraju da rade snažnije da bi se umanjio ovaj problem.

MONITOR: Koliko, prema Vašim saznanjima, ima apatrida u svijetu?
HELELAND: Procjenjuje da je oko 12 miliona apatrida u svijetu, ali precizan broj nije poznat. Mnoge zemlje ne prepoznaju veličinu problema, i ne identifikuju niti registruju lica bez državljanstva, odnosno lica u riziku od apatridije.

MONITOR: Kako komentarište činjenicu da nema preciznih podataka o broju apatrida u Crnoj Gori, a špekuliše se sa cifrom od 60 000?
HELELAND: Crna Gora je pristupila Konvenciji UN o statusu lica bez državljanstva iz 1954. godine, ali još nije uspostavila mehanizam za identifikovanje i utvrđivanje statusa lica bez državljanstva, što je jedna od preporuka ove Konvencije. Prije nego što se takav mehanizam uspostavi biće teško da se utvrdi veličina problema. UNHCR je preporučio Vladi uspostavljanje takvog mehanizma i očekuje da će se preporuka prihvatiti s obzirom na to da je Crna Gora zemlja članica Konvencije iz 1954. godine. Na osnovu ranijih istraživanja UNHCR procjenjuje da je oko 2 900 lica u Crnoj Gori u riziku od apatridije. Od ovog broja 1 600 su Romi, Aškalije i Egipćani (RAE) raseljeni sa Kosova, a 1 300 osoba su lokalni Romi. Istraživanje koje trenutno Vlada Crne Gore i agencije UN-a u Crnoj Gori sprovode na Koniku, i čiji rezultati se očekuju u septembru, pomoći će nam da bolje sagledamo problem. Za sada nismo imali istraživanja među neromskom populacijom koja bi nam pomogla da identifikujemo lica u riziku od apatridije.

MONITOR: Da li će rezultati popisa u Crnoj Gori dati vjerniju sliku o apatridima?
HELELAND: Popis stanovništva je održan u aprilu ove godine i daće nam neke naznake o većini problema apatridije u Crnoj Gori, s obzirom na to da je jedno od pitanja na popisu bilo i pitanje imanja državljanstva. Samoizjašnjavanje o nemanju državljanstva naravno nije dovoljno dobar statistički podatak i dodatni podaci su potrebni. Ipak, rezultati popisa će nam pomoći da dobijemo naznake o magnitudi apatridije u Crnoj Gori.

MONITOR: Javnost pojam apatridije vezuje samo za Rome, a često se može čuti da brojni stanovnici Crne Gore ne mogu da obezbijede lična dokumenta.
HELELAND: U proteklih 20 godina Crna Gora je prošla kroz dva raspada državne zajednice u kojima su bile i četiri promjene državnog okvira. To je pratilo i donošenje novih zakona u oblasti državljanstva i promjene državne politike u tom dijelu. Iskustvo iz drugih sličnih situacija nam govori da ove promjene dovode ljude u rizik od apatridije i bila bih iznenađena ukoliko se ovo nije desilo i u Crnoj Gori. Takođe, konflikti iz 1990-ih su doveli do masovnog pomjeranja stanovništva iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i sa područja Kosova kao i do gubitka ili uništenja ličnih dokumenata i matičnih knjiga. Ovo je omelo mnoge u ustanovljavanju njihovog državljanstva. Međutim, potrebno nam je više činjenica o ovom problemu kako bi mogli da ga sagledamo i kako bi znali kako da pomognemo ljudima koji su ostali bez dokumenata.

MONITOR: Problem apatridije je nemoguće riješiti bez regionalne saradnje. Koje su prepreke toj saradnji i šta je potrebno uraditi kako bi ta saradnja zaživjela?
HELELAND: Kroz tzv. Sarajevski proces/Beogradsku inicijativu vlade Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije su prošle dug put do sporazuma kojim žele da zatvore izbjegličku priču nastalu iz konflikta u periodu 1991-1995. godina. Ovo uključuje i rad na rješavanju pitanja lične dokumentacije, zadatak kojim rukovodi Vlada Crne Gore. Iako trenutna saradnja nije direktno povezana sa apatridijom ona dodiruje i ovaj problem. Ova saradnja pokazuje spremnost vlada da sjednu zajedno i rješavaju problem i pokazatelj je kako treba raditi i rješavati i problem apatridije.

Očekujem akcije Vlade

MONITOR: Crna Gora je potpisnica konvencija koje se tiču apatrida izuzev Konvencije UN o smanjenju apatridije iz 1961. godine. Iz kancelarije UN se moglo čuti da su ostale konvencije potpisane slučajno, u paketu sa ostalim konvencijama. Da li je u pitanju neznanje ili izbjegavanje suočavanja sa problemom?
HELELAND: Uobičajena je pojava da država nasljednica prihvati «paket» konvencija ratifikovanih od strane države prethodnice nakon disolucije država. Isto se desilo i u Crnoj Gori, nakon što je Crna Gora obnovila nezavisnost 2006. godine. Postajući članica Ujedinjenih nacija Crna Gora je prihvatila nastavak važnosti svih konvencija koje su do 3. juna 2006. godine potpisane od strane Jugoslavije, odnosno Državne zajednice Srbija i Crna Gora, uključujući i Konvenciju iz 1954. godine. Takođe, 2010. godine Crna Gora je ratifikovala Evropsku konvenciju o državljanstvu iz 1997. godine i Konvenciju Savjeta Evrope o izbjegavanju apatridije u stanju državne sukcesije iz 2006. godine kao tek četvrta evropska država koja je ratifikovala ovu konvenciju. To doživljavam ovako: država je ratifikovala ove konvencije i obavezna je da se povinuje njihovim odredbama. Crna Gora je mlada država i treba da razvije i uspostavi mehanizme kroz koje će pratiti primjenu ovih konvencija. Ne mislim da Vlada bježi od svojih obaveza i očekujem da vidim akcije koje će dovesti do poboljšanja situacije u narednom periodu. Ne treba zanemariti i to da je ratifikovanjem ovih konvencija Vlada dala odličan alat civilnom društvu i pogođenoj populaciji da traži od Vlade akcije na ovom polju.

Odlična prilika za Crnu Goru

MONITOR: Kakvu komunikaciju imaju kancelarije UN u Crnoj Gori sa ministarstvima vanjskih i unutrašnjih poslova?
HELELAND: Tematska grupa sistema UN u Crnoj Gori za zaštitu ljudskih prava je odabrala apatridiju kao temu za 2011. godinu s ciljem podizanja svijesti u Crnoj Gori o ovom problemu. Mi imamo otvoren dijalog sa ministarstvima , ali je rad na ovu temu još na početku. Vladi Crne Gore smo dali tri preporuke vezane za apatridiju: da omogući ljudima koji su propustili da se upišu u matičnu knjigu rođenih da obave taj upis (naknadni upis u matičnu knjigu rođenih), kao osnovni preduslov za upis u matičnu knjigu državljana; da uspostavi mehanizam za identifikaciju i utvrđivanje statusa lica bez državljanstva, što bi licima sa priznatim statusom lica bez državljanstva dalo pristup pravima koja im pripadaju na osnovu ovog statusa; i da pristupi Konvenciji UN o smanjenju broja lica bez državljanstva iz 1961. godine, što će pomoći Vladi da snažnije radi na sprečavanju i smanjenju buduće apatridije. Ipak, Vlada do sada nije odgovorila na naše preporuke. U decembru ove godine će se održati ministarska konferencija u Ženevi kako bi se obilježilo 50 godina od usvajanja Konvencije iz 1961. godine kao i 60 godina od usvajanja Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine. Konferencija je odlična prilika za Crnu Goru da istakne namjeru da ratifikuje Konvenciju iz 1961. godine potvrđujući na taj način posvećenost poštovanju međunarodnih standarda u oblasti zaštite ljudskih prava.

Veseljko KOPRIVICA

BRITA HELELAND, PREDSTAVNICA UNHCR-a U CRNOJ GORI
Pravni duhovi

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo