Povežite se sa nama

INTERVJU

BRITA HELELAND, PREDSTAVNICA UNHCR-a U CRNOJ GORI: Pravni duhovi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Možete li našim čitaocima ukratko objasniti ko su apatridi i koja su prava uskraćena ovim ljudima?
HELELAND: Državljanstvo je zakonska veza između države i pojedinca, a apatridija se odnosi na situaciju pojedinca koji se ne smatra državljaninom niti jedne države. Iako sve osobe imaju veze sa državom kroz rođenje na njenoj teritoriji, porijeklo ili boravak, one ne moraju da posjeduju i državljanstvo te države zbog zakonskih razloga ili diskriminacije. Osoba bez državljanstva, tj. apatrid, se može suočiti sa brojnim poteškoćama u svakodnevnom životu: nemogućnost odlaska kod doktora, upisa u školu, zapošljavanja, sticanja imovine, ili slobode kretanje. Oni koji imaju državljanstvo neke države obično ova prava uzimaju zdravo za gotovo. Takođe, postoje i osobe koje formalno imaju neko državljanstvo, ali nisu u mogućnosti da uživaju zaštitu te države, ili im se to pravo osporava. Te osobe su u sličnoj situaciji kao i osobe bez državljanstva, i za njih se koristi termin de facto apatridi. Ipak, ne postoji univerzalno prihvaćena definicija de facto apatridije.

MONITOR: Postoje li razlike među apatridima ili su svi jednako ugroženi?
HELELAND: Da, postoje razlike među apatridima. Osoba kojoj je država formalno priznala status apatrida ima u suštini sva prava u toj zemlji na nivou koji pripada i strancima, osim prava da učestvuje u političkom životu. Apatridi koji nisu formalno priznati kao takvi od države nemaju nijedno od tih, zakonskih prava i pod rizikom su od nejednakog tretmana ili čak da postanu žrtve kriminala, kao što je trafiking.

MONITOR: Koje negativne posljedice trpi država zbog toga što nema evidenciju o građanima koji žive na njenoj teritoriji? Trafiking, nasilje?
HELELEND: Činjenica da su apatridi isključeni iz društvenih tokova kao i život u stalnoj nesigurnosti potkopava ravnotežu kod tih osoba u doživljavanju prava i obaveza. Štaviše, osobe bez državljanstva često budu marginalizovana u oblasti gdje formalno i imaju određena prava. U većini slučajeva one imaju malo šansi da ih čuju i strah od dalje diskriminacije nadjačava potrebu da se bore za svoja prava. Produžena marginalizacija ovih osoba kreira idealne uslove za razvitak društveno neprihvatljivog ponašanja i mnoge od tih osoba mogu biti izložene različitim vrstama kriminala usmjerenim protiv njih. Postojanje ,,pravnih duhova” u današnjoj Evropi nije prihvatljivo i države moraju da rade snažnije da bi se umanjio ovaj problem.

MONITOR: Koliko, prema Vašim saznanjima, ima apatrida u svijetu?
HELELAND: Procjenjuje da je oko 12 miliona apatrida u svijetu, ali precizan broj nije poznat. Mnoge zemlje ne prepoznaju veličinu problema, i ne identifikuju niti registruju lica bez državljanstva, odnosno lica u riziku od apatridije.

MONITOR: Kako komentarište činjenicu da nema preciznih podataka o broju apatrida u Crnoj Gori, a špekuliše se sa cifrom od 60 000?
HELELAND: Crna Gora je pristupila Konvenciji UN o statusu lica bez državljanstva iz 1954. godine, ali još nije uspostavila mehanizam za identifikovanje i utvrđivanje statusa lica bez državljanstva, što je jedna od preporuka ove Konvencije. Prije nego što se takav mehanizam uspostavi biće teško da se utvrdi veličina problema. UNHCR je preporučio Vladi uspostavljanje takvog mehanizma i očekuje da će se preporuka prihvatiti s obzirom na to da je Crna Gora zemlja članica Konvencije iz 1954. godine. Na osnovu ranijih istraživanja UNHCR procjenjuje da je oko 2 900 lica u Crnoj Gori u riziku od apatridije. Od ovog broja 1 600 su Romi, Aškalije i Egipćani (RAE) raseljeni sa Kosova, a 1 300 osoba su lokalni Romi. Istraživanje koje trenutno Vlada Crne Gore i agencije UN-a u Crnoj Gori sprovode na Koniku, i čiji rezultati se očekuju u septembru, pomoći će nam da bolje sagledamo problem. Za sada nismo imali istraživanja među neromskom populacijom koja bi nam pomogla da identifikujemo lica u riziku od apatridije.

MONITOR: Da li će rezultati popisa u Crnoj Gori dati vjerniju sliku o apatridima?
HELELAND: Popis stanovništva je održan u aprilu ove godine i daće nam neke naznake o većini problema apatridije u Crnoj Gori, s obzirom na to da je jedno od pitanja na popisu bilo i pitanje imanja državljanstva. Samoizjašnjavanje o nemanju državljanstva naravno nije dovoljno dobar statistički podatak i dodatni podaci su potrebni. Ipak, rezultati popisa će nam pomoći da dobijemo naznake o magnitudi apatridije u Crnoj Gori.

MONITOR: Javnost pojam apatridije vezuje samo za Rome, a često se može čuti da brojni stanovnici Crne Gore ne mogu da obezbijede lična dokumenta.
HELELAND: U proteklih 20 godina Crna Gora je prošla kroz dva raspada državne zajednice u kojima su bile i četiri promjene državnog okvira. To je pratilo i donošenje novih zakona u oblasti državljanstva i promjene državne politike u tom dijelu. Iskustvo iz drugih sličnih situacija nam govori da ove promjene dovode ljude u rizik od apatridije i bila bih iznenađena ukoliko se ovo nije desilo i u Crnoj Gori. Takođe, konflikti iz 1990-ih su doveli do masovnog pomjeranja stanovništva iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i sa područja Kosova kao i do gubitka ili uništenja ličnih dokumenata i matičnih knjiga. Ovo je omelo mnoge u ustanovljavanju njihovog državljanstva. Međutim, potrebno nam je više činjenica o ovom problemu kako bi mogli da ga sagledamo i kako bi znali kako da pomognemo ljudima koji su ostali bez dokumenata.

MONITOR: Problem apatridije je nemoguće riješiti bez regionalne saradnje. Koje su prepreke toj saradnji i šta je potrebno uraditi kako bi ta saradnja zaživjela?
HELELAND: Kroz tzv. Sarajevski proces/Beogradsku inicijativu vlade Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije su prošle dug put do sporazuma kojim žele da zatvore izbjegličku priču nastalu iz konflikta u periodu 1991-1995. godina. Ovo uključuje i rad na rješavanju pitanja lične dokumentacije, zadatak kojim rukovodi Vlada Crne Gore. Iako trenutna saradnja nije direktno povezana sa apatridijom ona dodiruje i ovaj problem. Ova saradnja pokazuje spremnost vlada da sjednu zajedno i rješavaju problem i pokazatelj je kako treba raditi i rješavati i problem apatridije.

Očekujem akcije Vlade

MONITOR: Crna Gora je potpisnica konvencija koje se tiču apatrida izuzev Konvencije UN o smanjenju apatridije iz 1961. godine. Iz kancelarije UN se moglo čuti da su ostale konvencije potpisane slučajno, u paketu sa ostalim konvencijama. Da li je u pitanju neznanje ili izbjegavanje suočavanja sa problemom?
HELELAND: Uobičajena je pojava da država nasljednica prihvati «paket» konvencija ratifikovanih od strane države prethodnice nakon disolucije država. Isto se desilo i u Crnoj Gori, nakon što je Crna Gora obnovila nezavisnost 2006. godine. Postajući članica Ujedinjenih nacija Crna Gora je prihvatila nastavak važnosti svih konvencija koje su do 3. juna 2006. godine potpisane od strane Jugoslavije, odnosno Državne zajednice Srbija i Crna Gora, uključujući i Konvenciju iz 1954. godine. Takođe, 2010. godine Crna Gora je ratifikovala Evropsku konvenciju o državljanstvu iz 1997. godine i Konvenciju Savjeta Evrope o izbjegavanju apatridije u stanju državne sukcesije iz 2006. godine kao tek četvrta evropska država koja je ratifikovala ovu konvenciju. To doživljavam ovako: država je ratifikovala ove konvencije i obavezna je da se povinuje njihovim odredbama. Crna Gora je mlada država i treba da razvije i uspostavi mehanizme kroz koje će pratiti primjenu ovih konvencija. Ne mislim da Vlada bježi od svojih obaveza i očekujem da vidim akcije koje će dovesti do poboljšanja situacije u narednom periodu. Ne treba zanemariti i to da je ratifikovanjem ovih konvencija Vlada dala odličan alat civilnom društvu i pogođenoj populaciji da traži od Vlade akcije na ovom polju.

Odlična prilika za Crnu Goru

MONITOR: Kakvu komunikaciju imaju kancelarije UN u Crnoj Gori sa ministarstvima vanjskih i unutrašnjih poslova?
HELELAND: Tematska grupa sistema UN u Crnoj Gori za zaštitu ljudskih prava je odabrala apatridiju kao temu za 2011. godinu s ciljem podizanja svijesti u Crnoj Gori o ovom problemu. Mi imamo otvoren dijalog sa ministarstvima , ali je rad na ovu temu još na početku. Vladi Crne Gore smo dali tri preporuke vezane za apatridiju: da omogući ljudima koji su propustili da se upišu u matičnu knjigu rođenih da obave taj upis (naknadni upis u matičnu knjigu rođenih), kao osnovni preduslov za upis u matičnu knjigu državljana; da uspostavi mehanizam za identifikaciju i utvrđivanje statusa lica bez državljanstva, što bi licima sa priznatim statusom lica bez državljanstva dalo pristup pravima koja im pripadaju na osnovu ovog statusa; i da pristupi Konvenciji UN o smanjenju broja lica bez državljanstva iz 1961. godine, što će pomoći Vladi da snažnije radi na sprečavanju i smanjenju buduće apatridije. Ipak, Vlada do sada nije odgovorila na naše preporuke. U decembru ove godine će se održati ministarska konferencija u Ženevi kako bi se obilježilo 50 godina od usvajanja Konvencije iz 1961. godine kao i 60 godina od usvajanja Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine. Konferencija je odlična prilika za Crnu Goru da istakne namjeru da ratifikuje Konvenciju iz 1961. godine potvrđujući na taj način posvećenost poštovanju međunarodnih standarda u oblasti zaštite ljudskih prava.

Veseljko KOPRIVICA

BRITA HELELAND, PREDSTAVNICA UNHCR-a U CRNOJ GORI
Pravni duhovi

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo