Povežite se sa nama

INTERVJU

BRITA HELELAND, PREDSTAVNICA UNHCR-a U CRNOJ GORI: Pravni duhovi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Možete li našim čitaocima ukratko objasniti ko su apatridi i koja su prava uskraćena ovim ljudima?
HELELAND: Državljanstvo je zakonska veza između države i pojedinca, a apatridija se odnosi na situaciju pojedinca koji se ne smatra državljaninom niti jedne države. Iako sve osobe imaju veze sa državom kroz rođenje na njenoj teritoriji, porijeklo ili boravak, one ne moraju da posjeduju i državljanstvo te države zbog zakonskih razloga ili diskriminacije. Osoba bez državljanstva, tj. apatrid, se može suočiti sa brojnim poteškoćama u svakodnevnom životu: nemogućnost odlaska kod doktora, upisa u školu, zapošljavanja, sticanja imovine, ili slobode kretanje. Oni koji imaju državljanstvo neke države obično ova prava uzimaju zdravo za gotovo. Takođe, postoje i osobe koje formalno imaju neko državljanstvo, ali nisu u mogućnosti da uživaju zaštitu te države, ili im se to pravo osporava. Te osobe su u sličnoj situaciji kao i osobe bez državljanstva, i za njih se koristi termin de facto apatridi. Ipak, ne postoji univerzalno prihvaćena definicija de facto apatridije.

MONITOR: Postoje li razlike među apatridima ili su svi jednako ugroženi?
HELELAND: Da, postoje razlike među apatridima. Osoba kojoj je država formalno priznala status apatrida ima u suštini sva prava u toj zemlji na nivou koji pripada i strancima, osim prava da učestvuje u političkom životu. Apatridi koji nisu formalno priznati kao takvi od države nemaju nijedno od tih, zakonskih prava i pod rizikom su od nejednakog tretmana ili čak da postanu žrtve kriminala, kao što je trafiking.

MONITOR: Koje negativne posljedice trpi država zbog toga što nema evidenciju o građanima koji žive na njenoj teritoriji? Trafiking, nasilje?
HELELEND: Činjenica da su apatridi isključeni iz društvenih tokova kao i život u stalnoj nesigurnosti potkopava ravnotežu kod tih osoba u doživljavanju prava i obaveza. Štaviše, osobe bez državljanstva često budu marginalizovana u oblasti gdje formalno i imaju određena prava. U većini slučajeva one imaju malo šansi da ih čuju i strah od dalje diskriminacije nadjačava potrebu da se bore za svoja prava. Produžena marginalizacija ovih osoba kreira idealne uslove za razvitak društveno neprihvatljivog ponašanja i mnoge od tih osoba mogu biti izložene različitim vrstama kriminala usmjerenim protiv njih. Postojanje ,,pravnih duhova” u današnjoj Evropi nije prihvatljivo i države moraju da rade snažnije da bi se umanjio ovaj problem.

MONITOR: Koliko, prema Vašim saznanjima, ima apatrida u svijetu?
HELELAND: Procjenjuje da je oko 12 miliona apatrida u svijetu, ali precizan broj nije poznat. Mnoge zemlje ne prepoznaju veličinu problema, i ne identifikuju niti registruju lica bez državljanstva, odnosno lica u riziku od apatridije.

MONITOR: Kako komentarište činjenicu da nema preciznih podataka o broju apatrida u Crnoj Gori, a špekuliše se sa cifrom od 60 000?
HELELAND: Crna Gora je pristupila Konvenciji UN o statusu lica bez državljanstva iz 1954. godine, ali još nije uspostavila mehanizam za identifikovanje i utvrđivanje statusa lica bez državljanstva, što je jedna od preporuka ove Konvencije. Prije nego što se takav mehanizam uspostavi biće teško da se utvrdi veličina problema. UNHCR je preporučio Vladi uspostavljanje takvog mehanizma i očekuje da će se preporuka prihvatiti s obzirom na to da je Crna Gora zemlja članica Konvencije iz 1954. godine. Na osnovu ranijih istraživanja UNHCR procjenjuje da je oko 2 900 lica u Crnoj Gori u riziku od apatridije. Od ovog broja 1 600 su Romi, Aškalije i Egipćani (RAE) raseljeni sa Kosova, a 1 300 osoba su lokalni Romi. Istraživanje koje trenutno Vlada Crne Gore i agencije UN-a u Crnoj Gori sprovode na Koniku, i čiji rezultati se očekuju u septembru, pomoći će nam da bolje sagledamo problem. Za sada nismo imali istraživanja među neromskom populacijom koja bi nam pomogla da identifikujemo lica u riziku od apatridije.

MONITOR: Da li će rezultati popisa u Crnoj Gori dati vjerniju sliku o apatridima?
HELELAND: Popis stanovništva je održan u aprilu ove godine i daće nam neke naznake o većini problema apatridije u Crnoj Gori, s obzirom na to da je jedno od pitanja na popisu bilo i pitanje imanja državljanstva. Samoizjašnjavanje o nemanju državljanstva naravno nije dovoljno dobar statistički podatak i dodatni podaci su potrebni. Ipak, rezultati popisa će nam pomoći da dobijemo naznake o magnitudi apatridije u Crnoj Gori.

MONITOR: Javnost pojam apatridije vezuje samo za Rome, a često se može čuti da brojni stanovnici Crne Gore ne mogu da obezbijede lična dokumenta.
HELELAND: U proteklih 20 godina Crna Gora je prošla kroz dva raspada državne zajednice u kojima su bile i četiri promjene državnog okvira. To je pratilo i donošenje novih zakona u oblasti državljanstva i promjene državne politike u tom dijelu. Iskustvo iz drugih sličnih situacija nam govori da ove promjene dovode ljude u rizik od apatridije i bila bih iznenađena ukoliko se ovo nije desilo i u Crnoj Gori. Takođe, konflikti iz 1990-ih su doveli do masovnog pomjeranja stanovništva iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i sa područja Kosova kao i do gubitka ili uništenja ličnih dokumenata i matičnih knjiga. Ovo je omelo mnoge u ustanovljavanju njihovog državljanstva. Međutim, potrebno nam je više činjenica o ovom problemu kako bi mogli da ga sagledamo i kako bi znali kako da pomognemo ljudima koji su ostali bez dokumenata.

MONITOR: Problem apatridije je nemoguće riješiti bez regionalne saradnje. Koje su prepreke toj saradnji i šta je potrebno uraditi kako bi ta saradnja zaživjela?
HELELAND: Kroz tzv. Sarajevski proces/Beogradsku inicijativu vlade Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije su prošle dug put do sporazuma kojim žele da zatvore izbjegličku priču nastalu iz konflikta u periodu 1991-1995. godina. Ovo uključuje i rad na rješavanju pitanja lične dokumentacije, zadatak kojim rukovodi Vlada Crne Gore. Iako trenutna saradnja nije direktno povezana sa apatridijom ona dodiruje i ovaj problem. Ova saradnja pokazuje spremnost vlada da sjednu zajedno i rješavaju problem i pokazatelj je kako treba raditi i rješavati i problem apatridije.

Očekujem akcije Vlade

MONITOR: Crna Gora je potpisnica konvencija koje se tiču apatrida izuzev Konvencije UN o smanjenju apatridije iz 1961. godine. Iz kancelarije UN se moglo čuti da su ostale konvencije potpisane slučajno, u paketu sa ostalim konvencijama. Da li je u pitanju neznanje ili izbjegavanje suočavanja sa problemom?
HELELAND: Uobičajena je pojava da država nasljednica prihvati «paket» konvencija ratifikovanih od strane države prethodnice nakon disolucije država. Isto se desilo i u Crnoj Gori, nakon što je Crna Gora obnovila nezavisnost 2006. godine. Postajući članica Ujedinjenih nacija Crna Gora je prihvatila nastavak važnosti svih konvencija koje su do 3. juna 2006. godine potpisane od strane Jugoslavije, odnosno Državne zajednice Srbija i Crna Gora, uključujući i Konvenciju iz 1954. godine. Takođe, 2010. godine Crna Gora je ratifikovala Evropsku konvenciju o državljanstvu iz 1997. godine i Konvenciju Savjeta Evrope o izbjegavanju apatridije u stanju državne sukcesije iz 2006. godine kao tek četvrta evropska država koja je ratifikovala ovu konvenciju. To doživljavam ovako: država je ratifikovala ove konvencije i obavezna je da se povinuje njihovim odredbama. Crna Gora je mlada država i treba da razvije i uspostavi mehanizme kroz koje će pratiti primjenu ovih konvencija. Ne mislim da Vlada bježi od svojih obaveza i očekujem da vidim akcije koje će dovesti do poboljšanja situacije u narednom periodu. Ne treba zanemariti i to da je ratifikovanjem ovih konvencija Vlada dala odličan alat civilnom društvu i pogođenoj populaciji da traži od Vlade akcije na ovom polju.

Odlična prilika za Crnu Goru

MONITOR: Kakvu komunikaciju imaju kancelarije UN u Crnoj Gori sa ministarstvima vanjskih i unutrašnjih poslova?
HELELAND: Tematska grupa sistema UN u Crnoj Gori za zaštitu ljudskih prava je odabrala apatridiju kao temu za 2011. godinu s ciljem podizanja svijesti u Crnoj Gori o ovom problemu. Mi imamo otvoren dijalog sa ministarstvima , ali je rad na ovu temu još na početku. Vladi Crne Gore smo dali tri preporuke vezane za apatridiju: da omogući ljudima koji su propustili da se upišu u matičnu knjigu rođenih da obave taj upis (naknadni upis u matičnu knjigu rođenih), kao osnovni preduslov za upis u matičnu knjigu državljana; da uspostavi mehanizam za identifikaciju i utvrđivanje statusa lica bez državljanstva, što bi licima sa priznatim statusom lica bez državljanstva dalo pristup pravima koja im pripadaju na osnovu ovog statusa; i da pristupi Konvenciji UN o smanjenju broja lica bez državljanstva iz 1961. godine, što će pomoći Vladi da snažnije radi na sprečavanju i smanjenju buduće apatridije. Ipak, Vlada do sada nije odgovorila na naše preporuke. U decembru ove godine će se održati ministarska konferencija u Ženevi kako bi se obilježilo 50 godina od usvajanja Konvencije iz 1961. godine kao i 60 godina od usvajanja Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine. Konferencija je odlična prilika za Crnu Goru da istakne namjeru da ratifikuje Konvenciju iz 1961. godine potvrđujući na taj način posvećenost poštovanju međunarodnih standarda u oblasti zaštite ljudskih prava.

Veseljko KOPRIVICA

BRITA HELELAND, PREDSTAVNICA UNHCR-a U CRNOJ GORI
Pravni duhovi

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo