Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAVKO KALEZIĆ, GLUMAC: Realizator snova

Objavljeno prije

na

Slavko Kalezić uspješni je mladi glumac, talentovan, preangažovan i neobičnog pjevačko-igračkog dara. Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju (odsjek Gluma), u klasi profesora Bora Stjepanovića završio je 2007. godine. Na specijalističkom studiju pored predmeta glume, specijalizovao je i predmete solo pjevanje i ples. Sada je na magistarskim studijima istog fakulteta. Tokom studija uradio je pet ispitnih predstava: Noć tribada, Bliskost, Art, San ljetnje noći i Tajni zapisi o skandalu. U Crnogorskom narodnom pozorištu, čiji je stalni član od 2008. godine, istakao se u predstavama:Art export (reditelj Lidija Dedović), San ljetnje noći (Paolo Mađeli), Večera budala (Božidar Đurović), Ovo nije što mislite da jeste (Dalija Aćin) i Gorski vijenac (Diego de Brea). U CNP–u glumio je u operi Balkanska carica, u režiji Radmile Vojvodić, kao i u operi Artilerija rustikana, Muzičke škole Vasa Pavić iz Podgorice.

Pored predstava u svojoj matičnoj kući, igrao je i u projektima drugih teatara: predstava Kanjoš (Slavenko Saletović), Bokeški d-mol (Milan Karadžić), obje u produkciji Tivatskog kulturnog centra, Tom Sojer ili đavolja posla, Gradskog pozorišta (Nikola Vukčević), Mrakuša, Teatra mladih na Cetinju (Boro Stjepanović), Marko Kraljević Superstar, Teatra Kult u Beogradu (Slobodan Milatović), X – X, Gradskog pozorišta u Nikšiću (Petar Pejaković), Tajna čarobne gitare, KIC Budo Tomović (Džoni Hodžić), Maćado, Projekat održivog razvoja (Slobodan Milatović).

Glumio je u filmu Desant na Prčevo, reditelja Draška Đurovića. Iza sebe ima i ostvarenja u filmovima strane produkcije, kao što su: Babuška Ana (J. Rasenko), Agent sa dva lica (Fjodor Popov), oba u ruskoj produkciji, zatim Čovjek koji je htio mirno živjeti svoj život, reditelja Luke Bessona, u francuskoj produkciji. Snima muzičke spotove koji podsjećaju na holivudsku ili MTV produkciju. Kreira sopstveni kabare. Dotiče svoje izmaštane snove. Jednom riječju – hvatač i realizator snova.

MONITOR: Promocijom singla i spota ‘,,Muza” činite spektakl, kojim slijedite svjetske trendove. Šta ste pomjerili ovom izvedbom i koliko su Vas razumjeli kulturni dušebrižnici MNE neba?
KALEZIĆ: U odnosu na sebe mnogo sam pomjerio. I to mi je najbitnije. Bavim se isključivo sobom i brinem se kako i koliko ću sebe nadmašiti. Ali kad ste me već to pitali, mogu vam reći da su me itekako razumjeli. Bilo je i onih koji nisu, to im se u očima vidjelo, ali ne marim za to. Uvijek je bilo onih koji vas ne razumiju. Najbitnije je da sam dobio sjajne kritike svih medija, kako elektronskih, tako i pisanih. Ljudi su pričali o promociji danima. Bili su zaista oduševljeni. Mislim da je dovoljno ako vam kažem da je u jednom časopisu osvanuo naslov „Slavko zadao domaći zadatak!” A ne može se baš takav naslov olako zaslužiti.

MONITOR: Da li to znači da smisleno pripremate sljedeći muzičko-scenski šok (show) ili samo eksperimentišete s glasom i talentima?
KALEZIĆ: Kod mene je sve smisleno. Smisleno pripremati nešto i eksperimentisati ne isključuje jedno drugo. Itekako su povezani. Svjestan sam svojih talenata na kojima marljivo radim. Ljudima to prija. Uživaju kad me gledaju. Iz izvođenja u izvođenje dobijam fantastične komplimente. Kad sam na sceni cio svijet je moj. Volim sve ljude koji me gledaju. I one koji me vole i one koji su puni predrasuda kada sam ja u pitanju. Kad sam na sceni svi su u mojoj moći. Obasipam ih pozitivnom i optimističkom energijom. Onda vam je jasno šta mi je u planu dalje da radim.

MONITOR: Čime se pravda nepostojanje profesianalnog mjuzikla ili kabarea na našim teatarskim daskama i postoje li ikakve indicije za njegovo pokretanje?
KALEZIĆ: Ne pravda se ničim. Ipak smo mi, još uvijek, zemlja u razvoju koja nema ni baletski ansambl, a bez njega mjuzikl ne može postojati. Nema mnogo glumaca koji su sposobni zaigrati u mjuziklima. Ne vidim nikakve indicije. Ja dajem sve od sebe da ljudima i široj javnosti pokažem koliko nam to fali u kulturi. Ljudi su željni spektakla, zabave i ludačke energije.

MONITOR: Imate li ambiciju kroz neki politikantski-kabare istup pomoći našoj uveloj demokratiji ili naš svijet nije spreman za takvu vrstu intelektualane poduke?
KALEZIĆ: Politika me ne interesuje. Ne pripadam nikome. Pripadam isključivo sebi i svojim ambicijama. Planiram da napravim kabare koji će se kritički osvrtati na našu životnu situaciju i truditi se da ljude pokrenem da naprave nešto od svojih života. Da ne sjede skrštenih ruku i čekaju nešto što im neće samo po sebi doći.

MONITOR: Kakve su Vaše TV ambicije, kao voditelj, zabavljač show-man?
KALEZIĆ: Velike. Isključivo kao showman. I mislim da će se to uskoro i desiti. Kada to bude mislim da će ljudi jedva čekati dan i sat kada će kretati moja emisija. Učiniću sve da ih maksimalno zabavim i život im učinim ljepšim i uzbudljivijim!

MONITOR: Slobodan Milatović je dobio Trinaestojulsku nagradu za svoje stvaralaštvo. Jedan od projekata je Maćado Gorana Ćetkovića u kojem igrate Srećka. Kako ovako uspješni projekti mogu preživjeti sveopštu letargiju društva i prodisati u svojoj umjetnosti?
KALEZIĆ: Mnogo sam srećan zbog Sloba. Bio sam mu taličan. Jedino sa mnom nikada nije sarađivao od glumaca koji su u projektu. Goran je jedan jako maštovit i smislen pisac. Maćado je prva predstava u Crnoj Gori koja ruši mnoge predrasude i publiku vodi do velikih odredišta. Mogu preživjeti i preživljavaju. I dosežu velike uspjehe. Crna Gora, ipak, ima kapaciteta da bude rame uz rame sa svim ostalim visoko razvijenim državama. Maćado je još uvijek projekat u povoju koji je za dvije noći izvođenja u Podgorici imao više od 1.000 posjetilaca. To mnogo govori.

MONITOR: Glumili ste u velikom broju teatarskih predstava. Kako se postaje angažovanim glumcem i da li je za takvo upošljavanje potrebno nekome ili nečemu pripadati?
KALEZIĆ: Kad sam ja u pitanju nije potrebno nikome i ničemu pripadati, osim SEBI. Veliki talenat i rad uvijek isplivaju na površinu i ljude ne ostavljaju ravnodušnim. Scena je mjesto gdje se sve vidi. I prave vrijednosti na kraju dobiju svoje mjesto! Tako i ja. Imam svoj stav i svoje mišljenje itekako potkrijepljeno činjenicama u svakom momentu.

MONITOR: Uskoro će premijera filma Branka Baletića, Lokalni vampir. Koje su vaše filmske ambicije i kakvom rolom ste se igrali na ovom projektu?
KALEZIĆ: Filmske ambicije su velike. Želim da me ima na svim poljima. Jer sam to ja. Multimedijalan glumac. U filmu igram Mićuna, brata glavne ženske uloge, koji je rastrzan između dvije strane: moći svoje majke koja ga čini nesposobnim za život i društva pred kojim mora da bude pravo muško. Velika čast je za mene što mi je majku u filmu igrala sjajna Stela Ćetković. Branko Baletić je divan. Otac-reditelj. Ne mogu da vam opišem kakvo snimanje i kakva sjećanja. I na moje veliko zadovoljstvo to će zauvijek biti zabilježeno. Radujem se premijeri.

MONITOR: Koji je čarobni recept za hvatanje snova, slave i čarolije uspjeha?
KALEZIĆ: Neobičan personality. Poseban talenat. Iskristalisane ambicije i ciljevi. Uporni i temeljni rad. Maštovita scenska rješenja. Ljubav prema životu. JA – Slavko Kalezić.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo