Povežite se sa nama

INTERVJU

ADAM BALCER, EKSPERT ZA PROŠIRENJE EU: Balkan na čekanju

Objavljeno prije

na

Pitanje proširenja EU, koje je na početku ekonomske krize palo u sjenku elementarnih životnih interesa građana pojedinih njenih članica, ponovo je jedno od najvažnijih u Briselu. Crna Gora i Srbija iščekuju unapređenje svog statusa u EU integracijama, a Poljska je upravo preuzela predsjedavanje Savjetom ministara EU. Adam Balcer, s Varšavskog univerziteta, gdje predaje na istočnoevropskim studijama, a u organizaciji DEMOS-Evropa direktor je sektora za proširenje, pa se čini zanimljivim sagovornikom, veoma upućenim u ovu temu. On je osim toga i znalac balkanskih jezika, što mu pomaže da stalno prati ovdašnje prilike. MONITOR: U organizaciji DEMOS-Evropa bavite se strateškim evropskim pitanjima, posebno EU proširenjem. Šta predviđate, kako će se ta stvar s proširenjem odvijati na Zapadnom Balkanu?
BALCER: Tempo integracije zavisiće od kapaciteta svake države i skale untrašnijh i spoljnih problema. Naravno da postoji mogućnost ubrzanja procesa u slučaju veće političke volje, reformi i efikasnosti u zapadnobalkanskim zemljama. Ali, iskreno rečeno, ja sam skeptičan kad je riječ o kapacitetima sadašnjih političkih elita na Zapadnom Balkanu. Mislim da će poslije ulaska Hrvatske 2013. godine sljedeće proširenje biti oko 2020. Onda će, najvjerovatnije, ući Srbija i Crna Gora. Datum članstva Makedonije velika je tajna zbog spora s Grčkom oko imena države. Ako se ovaj spor blagovremeno riješi, čini mi se da i Makedonija može pristupiti oko 2020. Albanija bi se mogla pridružiti EU između 2020. i 2025, a Bosna oko 2025. Po meni, Kosovo će postati formalno član EU posljednje, poslije priznanja njegove nezavisnosti sa strane Srbije premda će mnogo ranije biti de facto integrirano u EU.

MONITOR: Poljska predsjedava EU od 1. jula. Imate li neke prijedloge za angažovanje vaše zemlje kada je u pitanju sudbina našeg regiona? Hoćete li nam pomoći i kako?
BALCER: Poljska podržava proširenje i smatra Balkan važnom regijom iz perspektive svojih nacionalnih interesa, ali sigurno da ovo nije objektivno prioritetan region za Poljsku. Ipak, ja mislim da bi Poljska trebalo da bude aktivnija i angažiranija u ovom regionu. Mi vam možemo pomoći zbog zajedničkog post-komunističkog nasljeđa. Možda bismo mogli za vas biti i neki izvor inspiracije jer smo sigurno primjer relativno uspješne ekonomske i političke tranzicije, koja je bila tijesno povezana s procesom evropske integracije, pomirenja sa susjedima i razvoja regionalne saradnje. Ovo su istovremeno bitni problemi Balkana i mislim da mi možemo podijeliti s vama naša iskustva.

MONITOR: Kako procjenjujete, hoće li se neka vrsta priznanja Kosova, na kraju krajeva, pojaviti kao uslov srpskog članstva u EU? Da li bi tome trebalo da prethodi i priznavanje Kosova od pet preostalih država?
BALCER: Mislim da priznanje Kosova neće biti zvaničan zahtjev za Srbiju, jer nekoliko članica EU neće pristati na takvo uslovljavanje. S druge strane, mislim da će Beograd biti prinuđen da potpiše ugovor o pristupanju u kojem će zajamčiti da neće upotrebiti veto prema politici EU na Kosovu. Po meni, za nekoliko godina zbog pritiska EU odnosi između Srbije i Kosova će se normalizovati, ali bez priznanja. Naravno, već ove godine vidjećemo potpisivanje nekoliko tehničkih sporazuma.

MONITOR: Postoje mišljenja da zemlje EU Crnoj Gori i Srbiji početak pregovora za članstvo neće omogućiti u isto vrijeme, tim prije što Srbija tek očekuje status kandidata. Kakva je vaša procjena?
BALCER: Mislim da je pristup EU vrlo individalan pa je moguće da Crna Gora počne pregovore prije Srbije i takođe uđe prije nje. Naročito u slučaju ubrzanja reformi u Crnoj Gori.

MONITOR: Crna Gora je u prilično nezgodnom položaju, postala je kandidat ali još nema datum za otpočinjanje pregovora oko članstva. Tu je, naravno, niz uslova koji su joj za to postavljeni. Koliko je, u ispunjavanju tih uslova za početak pregovora, po vašem mišljenju, ona uspješna?
BALCER: Crna Gora, ako bi vlada bila odlučna da napravi dovoljan napredak, može do kraja godine započeti pregovore. Moramo se sjetiti da je početak pregovora s Makedonijom dobio podršku Evropske komisije, a ja lično smatram da je Crna Gora najmanje na istom nivou spremnosti kao Skoplje. Ako na kraju ove godine Crna Gora ne dobije datum početka pregovora, onda bi Podgorica morala da zahtijeva tačan datum procjene napretka, koji bi u slučaju pozitivnog zaključka morao da označi početak pregovora.

MONITOR: BiH je najveći izazov. Da li je moguća prekompozicija Bosne i čitavog regiona, ako se za Srbiju postavi kao sine qua non pitanje prihvatanja kosovske nezavisnosti, bez teritorijalne podjele?
BALCER: Bosni treba nova međunarodna konferencija na kojoj će glavna uloga pripadati EU. Mi moramo u saradanji sa Srbijom ubijediti Republiku Srpsku da prihvati našu ulogu a ne da se oslanja na Rusiju. Mislim da je budućnost Bosne labava federacija dva entiteta u kojoj će se funkcionalnost države zasnivati na EU principima. Ovo znači da mi moramo zajamčiti opstanak RS i pravo veta za ustavne narode ali, istovremeno, novi ustav mora garantovati da se ovaj veto ne može upotrijebiti u slučaju kada se ustav bavi pitanjem članstva u EU. Osim toga, vrlo je bitna reforma Federacije BiH. To znači ukidanje kantona umjesto kojih bi glavnu ulogu igrale opštine sa širokim ovlašćenjama. Istovremeno moramo obezbijediti da se zajamče prava Hrvata u Federaciji.

MONITOR: Većina stranih analitičara tvrdi da SAD nemaju ovdje nikakvih strateških interesa, sem zajedničkih interesa evro-atlantskog partnerstva. Koliko je, u ovom momentu, to partnerstvo SAD i EU zaista snažno?
BALCER: Naravno da Balkan nije prioritet za Vašington. Ipak, SAD žele što bržu stabilizaciju Balkana da bi se Evropa više angažirala u mnogo važnijim regionama svijeta. Osim toga, stabilizacija Balkana ispit je vjerodostojnosti EU, i SAD ne žele vidjeti poraz EU ovdje. Što se tiče Balkana, mislim da je partnerstvo SAD i EU vrlo tijesno (zajednica strateških interesa). Ipak ima razlika s nekim evropskim zemljama kad je riječ o taktici, na primjer, u Bosni.

MONITOR: A uloga Turske, po pitanju „strateške dubine”, kako to zove ministar Davutoglu. Imali ste vrlo zanimljive opservacije u vezi s turskom diplomatsko-ekonomskom „igrom” na Balkanu?
BALCER: Turska je važna zemlja na Balkanu. Ona ima prilično veliki uticaj na muslimane zbog osmanskog nasljeđa. U nekom smislu Turska igra ulogu zaštitnice Makedonije, Albanije, Kosova i Bosne (Bošnjaka) na međunarodnoj areni. Važan uspjeh Turske je poboljšavanje odnosa sa Srbijom, sa ciljem da Ankara igra ulogu arbitra na Balkanu. Ipak, moramo biti svjesni da je značenje Turske u regionu neuporedivo manje nego EU. Ovo najbolje pokazuje činjenica, da i pored dosta važne uloge Turske u privredama Federacije BiH, Albanije, Kosova i Makedonije (investicije, građevinski sektor, trgovina), njena ekonomska pozicija u regionu slabija je nego Austrije, čak i Slovenije. Percepcija Turske naročito pozitivna među Bošnjacima i Albancima, ali zbog Grčke, i među Makedoncima. Odnos ostalih naroda prema Turskoj neutralan je s izuzetkom bosanskih Srba koji je smatraju neprijateljskom državom jer štiti Bošnjake.

Mislim da je najmoćnija tačka Turske meka i tvrda bezbjednost. Turska igra vrlo važnu ulogu u borbi protiv šverca heroina iz Avganistana, ima važan doprinos EU i NATO u misijama na Balkanu i obučavanju vojske Bosne, Albanije i Makedonije. Ne može se, takođe, zanemariti važna uloga Turske u sprječavanju rasta vehabizma. Balkan, mada postoji nekoliko problema između Turske i EU, prostor je preklapanja interesa Ankare i Brisela (stabilizacija kroz pristupanje u EU i NATO), ali ova situacija može se promijeniti u slučaju zamrzavanja procesa integracije Turske, koja ne može spriječiti proširenje EU na ZB, ali može ga usporiti u slučaju problema u odnosima država Zapadnog Balkana i EU. Sa druge strane ZB može takođe postati prostor početka oporavka odnosa Turske i EU.

Korupcija

MONITOR: Kada je u pitanju ulazak u EU, postoji li neki zajednički imenitelj glavnih nedostataka za sve zemlje ovog našeg regiona, uključujući i Hrvatsku? Šta je naša zajednička najslabija tačka?
BALCER: Mislim da je najslabija tačka korupcija. Uspješna borba protiv korupcije biće najvažniji uslov EU od kojeg će zavisiti tempo integracije svake zemlje. Ovo je posljedica razočaranja Grčkom i Italijom poslije krize i naročito preranim ulaskom Bugarske i Rumunije.

Rusija

MONITOR: Uloga Rusije na Balkanu posebno je zanimljiva tema. Osobito kada je riječ o Srbiji, ali i o Crnoj Gori, gdje su najvidljiviji pokušaji Rusije da realizuje svoje ekonomske interese. Da li smo mi samo ruska igračka i način da se zadovolje manji parcijalni ekonomski interesi ili je riječ i o geostrateškom interesovanju sa većim ambicijama?
BALCER: Prvo mislim da Rusija nije igrač prvog plana na Balkanu i da za Moskvu ova regija nije prioritetna. Naravno da Rusija želi na Balkanu da igra sa Zapadom da bi dobila ustupke u drugim za nju mnogo važnijim regionima kao što je prostor bivšeg SSSR. Kao posljedica toga, Moskva tretira ovaj region kao neki instrument. Ja mislim da će budućnost pozicije Rusije na Zapadnom Balkanu zavisiti od razvoja situacije u Bosni i na Kosovu i osim toga spoljne politike Srbije, koja je možda sada najviše proruska zemlja u Evropi. Čini mi se da će Srbija u okviru procesa integracije morati da se prilagodi zahtjevima CFSP i da će promijeniti djelimično svoj odnos prema Rusiji (dobri odnosi ali ne vrlo tijesna saradnja).

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo