Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Bubulj demokratija

Objavljeno prije

na

Podgorica, Trg Republike. Sunčan dan i na trgu državna i NATO zastava. Mladi igraju stoni tenis, mali fudbal, pikado, tu je muzika i ostale dragosti. Riječ je o karavanu koji šeta Crnom Gorom i upoznaje mladež sa djelovanjem NATO alijanse. Iako se oko 60 odsto javnosti protivi ulasku Crne Gore u NATO pakt nije bilo protesta zbog činjenice da Alijansa nema naročite veze sa malim fudbalom. Na najavu odžavanja Parade ponosa, zakazane za 31. maj, ne samo da se negoduje već se otvoreno prijeti nasiljem. Dočekaćemo ih šipkama i bubuljima; Neće oni šetati našim gradom; Treba ih istrijebiti na vrijeme; Nema te policije koja ih može zaštititi od batina, pa sve do pominjanja krvi, oštri se internetska javnost za prvu Paradu ponosa u Crnoj Gori. Ima i onih ,,suptilnijih” koji navode da pripadnike LGBT populacije ne treba dirnati jer je ,,njih Bog već dovoljno kaznio”, a i literalnih iskoraka: ,,Na ulice da izađe Vlada/ to bi bila prava gej parada/ svi ministri i muški i ženski/ ovaj narod natežu viteški”.

Istraživač ljudskih prava mr Aleksandar Saša Zeković smatra da je najava Parade ojačala društvenu debatu o LGBT pravima. ,,Diskusija je neminovno otvorila prostor i za nastup ekstremnijih pojedinaca i grupa. Oni nastupaju sa potpuno neutemeljnih pozicija. Ništa nije sporno dok ne počnu da najavljuju i promovišu nasilje. To obeshrabruje svakog posebno pripadnike ranjivih grupa, kao što jeste LGBT populacija” .

Zeković navodi da su Fejsbuk i portali pojedinih medija utočište ekstremista. ,,Pod lažnim profilima i imenima organizuju ljude, diskredituju i otvoreno zastupaju mržnju i nasilje. Kapaciteti crnogorske policije da se nosi sa sajber kriminalom nijesu razvijeni. Zakonska infrastruktura ima ozbiljnjih propusta. Posebno Krivični zakon, koji ne prepoznaje krivično djelo propagiranja netrpeljivosti na temelju seksualne orijentacije i podsticanja diskriminacije po tom osnovu”.

Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da većina građana smatra da je homoseksualnost bolest. Zabrinjava veliki broj onih koji tvrde da je nasilje nad LGBT populacijom opravdano – više od 20 odsto odobrava verbalno a 12 procenata i fizičko nasilje. Ivana Vujović iz Juventasa, NVO koja je nedavno radila istraživanje javnog mnjenja, kaže da: „Svega 8,15 odsto smatra da su homoseksualci ugrožena grupa u Crnoj Gori i da ih treba pomoći da ostvare prava, dok polovina građana smatra da državne institucije treba da rade na suzbijanju homoseksualosti.”

Vlada se obavezala da će pružiti institucionalnu podršku organizovanju Parade, policija garantuje bezbjednost a ima i policajce koji su nedavno boravili na obuci u Kanadi i Americi sa ciljem unapređenja zaštite LGBT osoba. No sva te garancije ne dijeluju uvjerujuće kada se proprate izjave ministra za ljudska i manjinska prava Ferhata Dinoše. Ministar koji je zadužen da štiti prava i LGBT populacije svakako će upamćen po izjavi da ,,ne bi bio srećan ako u Crnoj Gori ima homoseksualaca”. Premda je odjeknula i Dinošina opaska da se ,,ne može biti albanski patriota i pravoslavni zet”. Na ovonedjeljnom zasjedanju skupštinskog Odbora koji je odlučivao o Predlogu zakona o zaštitniku ljudskih prava, po kome će se jedan od zamjenika ombudsmana baviti i pitanjima LGBT populacije, protivnici ovog rješenja govorili su da o LGBT populaciji misle isto što i Dinoša.

Sve to izgleda tako mediteranski neozbiljno, da nije činjenica koje upozoravaju: U neredima prije, tokom i nakon prošlogodišnje Parade ponosa u Beogradu, prvog javnog skupa srpskih homoseksualaca i lezbejki na više lokacija u centru grada povrijeđeno je 147 policajaca i 25 huligana, privedeno je 249 osoba, od čega 54 maloljetnika, ukupna šteta u Beogradu bila je više stotina hiljada eura.

Dosadašnja iskustva i u Crnoj Gori potvrđuju da nijesmo puno odmakli za balkanskim komšijama. Prvi javno deklarisani homoseksualac u Srbiji i Crnoj Gori Atila Kovač je 2005. u Podgorici pokušavajući da uđe u zgradu TV Crne Gore na zakazano gostovanje, jedva izvukao živu glavu. Desetine Varvara su ga zasule kamenicama i psovkama, a spasle su ga jake policijske snage. U gužvi koja je trajala gotovo 40 minuta povrijeđena su dva policajca. Kovač je tada javno pozvao na organizovanje Parade ponosa u Crnoj Gori.

Iste godine u javnosti je procurila priča o dva mladića koja su podgorički policajci zatekli u parku u intimnom odnosu. Policajci su odlučili da im održe lekciju, pretukavši ih i ostavivši u mraku bez odjeće. Tako poniženi, improvizovali su način da što diskretnije stignu do kuće. Nijedan od umiješanih policajaca nije pozvan na odgovornost. Prije toga je dvadesetpetogodišnjem studentu iz Podgorice, polomljena jagodična kost, dok je pokušavao da zaštiti svog partnera. Dok ga je tukao, napadač je uzvikivao: „Pederčino, sve ćemo vas pobiti.” Partneru je probijena bubna opna. Obojica su završila u hitnoj pomoći, a napadač je pobjegao.

U avgustu 2009, D. M. iz Podgorice je od svog sugrađanina homoseksualca iskamčio 100 eura u zamjenu za ćutanje o njegovoj seksualnoj orijentaciji. Kada je zatražio još 30 eura, žrtva je prijavila slučaj i D. M. je optužen za ucjenu. Primijećeno je tada da je u Crnoj Gori lakše uništiti nečiju reputaciju navodima o homoseksualnosti, nego optužbama za korupciju ili kršenje zakona.

Pod neobavještenost ili neznanje mogli su se podvesti dosadašnja tumačenja da homoseksualnost praktično ne postoji u Crnoj Gori ili da se radi o bolesti „uvezenoj” sa Zapada. Zvanične procjene o broju LGBT osoba u Crnoj Gori ne postoje, ali ako se prihvati nezvanična pretpostavka globalnih LGBT krugova da je tri do 10 odsto bilo koje populacije biseksualno ili gej orijentisano, onda je vjerovatno da se broj LGBT osoba u Crnoj Gori može mjeriti desetinama hiljada. Ovi ljudi su do sada bili ,,nevidljivi”.

Edukacijom i odgovornijim odnosom institucija i javnih ličnosti moguće je otkloniti brojne predrasude prema ovoj manjini. Međutim, složenije je pitanje kako otkloniti mržnju prema drugačijem i preduprijediti nasilje.

Epilog prošlogodišnje Parade ponosa u Beogradu su ovonedjeljne presude članovima grupe Obraz. Članovi ove ultrancionalističke organizacije, njih 14, osuđeni su, kao organizatori nereda, na kazne zatvora od osam mjeseci do dvije godine.

Crna Gora je na testu. Najavljena Parade ponosa se nekom može sviđati ili ne, ali niko nema pravo na bilo koji način da je ometa.

ZDRAVKO CIMBALJEVIĆ, PREDSJEDNIK NVO LGBT FORUM PROGRES
Parada će otvoriti nove procese i teme

MONITOR: Najava održavanja Parade ponosa pokrenula je lavinu negodovanja. Da li su državne institucije reagovale adekvatno u zaštiti prava LGBT populacije?
CIMBALJEVIĆ: Očekivalo se da će ovakav događaj, koji promoviše prava seksualnih manjina, izazvati veliko interesovanje u Crnoj Gori. Pored onih koje je ovaj događaj obradovao i pokrenuo pozitivna razmišljanja o Crnoj Gori koja ide dobrim putem težeći da poštuje ljudskih prava svih pa i LGBT osoba, postoji i, na žalost, većina koja se protivi ovakvom događaju. U društvu u kojem je visoki stepen homofobije gdje su se neki zvaničnici državnih institucija izjavljivali da u Crnoj Gori nema prijavljenih napada nad LGBT osobama ili izjava da u Crnoj Gori nema LGBT osoba, bilo nam je mjerilo da se očekuje veliko negodovanje i otpor prema nama i našem radu. Institucije sistema su nespremno dočekale zahtjev za održavanje Parade. Mjesec dana su ćutale i tražile izlaz. Tek pošto su shvatili da nije moguće proizvesti odlaganje Parade uozbiljili su se i prihvatili saradnju. Tome je doprinio međunarodni faktor koji je pokazao značajnu pažnju za ovo pitanje.

MONITOR: Čuju se osporavanja da je za održavanje Parade ponosa prerano, da to može imati kontra efekat, sve do toga da je to više svojstveno zemljama na Zapadu dok su u našem regionu slična iskustva proizvela nerede. Kako komentarišete ta mišljenja?
CIMBALJEVIĆ: Ja lično smatram da je Crna Gora spremna za ovakav mentalitetski i demokratski iskorak. Moramo biti ozbiljniji prema kvalitetu života generacija ljudi čiji životi prolaze u čekanju. Oko pravnog trenutka jedinstvenu saglasnost nikada ne bi postigli. Ako tvrdimo da smo društvo vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, sa značajnim uspjesima u oblasti obrazovana, a to svi tvrde, onda smo spremni da prihvatimo poruku Parade. Suština ovog događaja nije on sam za sebe nego poruka koju nosi a to je poštojanje LGBT populacije i najavu da dolazi bolje vrijeme u kojem će LGBT osobe moći slobodno i ravnopravno da žive. Tim činom će se za sva vremena napokon priznati da u Crnoj Gori žive LGBT osobe i da zaslužuju i trebaju odgovarajuću društvenu zaštitu i pažnju.

MONITOR: Kakve su vaše procjene da li će Parada ponosa proći bezbjedno i da li će imati pozitivne efekte za pripadnike LGBT i crnogorsku javnost? Koje aktivnosti planirate nakon Parade ponosa?
CIMBALJEVIĆ: Ukoliko procjena policije bude negativna Parada ponosa se neće održati. Bilo čiji život ne želimo dovesti u pitanje. Ni živote ni imovinu. U potpunosti ćemo prihvatiti odluku crnogorske Vlade i policije o tome. Ako se Parada održi, a na tome svi ozbiljno radimo, onda jedinu isključivu odgovornost za njenu bezbjednost ima policija. Suština Parade jeste da ukaže na vidljivost i prekid dosadašnje negativne prakse. Tog dana će biti predstavljeni i realni zahtjevi kojima će se Vlada baviti do održavanja druge Parade. Ona će relaksirati crnogorsku javnost od tenzija u kojima smo ne samo danas, već gotovo decenijama. Prije svega stvaranja uslova za razvijanje nesmetanog socijalnog života LGBT osoba. To je apsolutni prioritet. Pored otvaranja LGBT skloništa a sve LGBT osobe kojima je, zbog njihove seksualne orijentacije, uskraćen dalji boravak u sigurnom porodičnom okruženju, osoba koje su suočene sa gubitkom adekvatnog stanovanja, nasiljem i maltretiranjem u užem i širem okruženju. Radimo i na otvaranju prvog zatvorenog kluba, i kulturnih programa kao što je otvaranje radio stanice i LGBT časopisa. Na političkom nivou radićemo na olakšavanju svakodnevnog života istopolnih parova i poboljšanju obrazovnih politika. Parada će otvoriti potpuno nove procese i teme u Crnoj Gori.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo