Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Svi naši stariji i ljepši dubrovnici

Objavljeno prije

na

Grupa crnogorskih arhitekata došla je na originalnu ideju kako da skrene pažnju domaće i međunarodne stručne javnosti na bezobzirno uništavanje kulturnog nasljeđa u Crnoj Gori, posebno djela iz oblasti arhitekture. Trend rušenja niza značajnih arhitektonskih ostvarenja, najčešće hotela, u Podgorici i na Crnogorskom primorju, dobija dramatične razmjere uprkos neslaganju, upozorenjima i apelima dijela kulturne javnosti. Nosioci novog pravca u arhitekturi Crne Gore koji se zasniva na rušenju svega što je dobro, staro i naslijeđeno, ostvaruju ambiciju silnika, poznatu iz pohoda na Dubrovnik, da izgrade starije i ljepše crnogorske gradove.

U znak protesta zbog savremenog varvarizma u ovoj značajnoj oblasti crnogorske kulture i umjetnosti, arhitekti su odlučili da dodijele posebno „priznanje” rušiteljima u slavu Svjetskog dana kanibalista kulture u arhitekturi ustanovljenog 11. aprila 2011. godine.

U pitanju je značajan datum, dan kada je Evropska banka za obnovu i razvoj i zvanično odobrila zajam od 24 miliona eura za rekonstrukciju i adaptaciju hotela Crna Gora u Podgorici. Ugovor o kreditiranju renoviranja starog hotela potpisali su u Podgorici predstavnik EBRD, Mark Lorinc i vlasnik hotela Žarko Burić.

Procjenjuje se da će rekonstrukcija hotela koštati oko 45 miliona eura, a njime će u narednih 15 godina upravljati poznata hotelska Hilton grupa.

Protivnici predloženog načina rekonstrukcije hotela tvrde, kako nije u pitanju obnova i adaptacija, nego rušenje jednog od najvrednijih djela crnogorske arhitekture 20-og vijeka, poznatog arhitekte Vujadina Popovića.

Priznanja kanibalima kulture u arhitekturi dodjeljuje Aktiv arhitekata pod nazivom Zlatni indeks, grupa crnogorskih kolega koji posjeduju indeks Arhitektonskog fakulteta star najmanje 40 godina.

Prvo „PRIZNANJE” – PEMBAU dodijeljeno je Evropskoj banci (EBRD) zbog njene „kanibalističke uloge” kojom „umjesto u razvoj, ulaže 23,9 miliona u rušenje prvog i najznačajnijeg djela savremene crnogorske arhitekture”. U obrazloženju statusa „kanibal” u kulturi ističe se, kako je rušenje ovog hotela za 660 hiljada stanovnika Crne Gore ravno značaju koje bi rušenje Kipa Slobode u Njujorku imalo za Amerikance!

Zasluženo Priznanje upućeno je na adrese dva ministarstva Vlade Crne Gore.

Ministarstvu održivog razvoja i turizma, koje je prisustvom ministra Predraga Sekulića „uveličalo čin potpisivanja kapitulacije crnogorske kulture zarad stvaranja „kulturne kolonije” pod čizmom Hilton imperije”.

Ministarstvo kulture zaslužilo je ovo neobično i laskavo priznanje jer „preseljeno na Cetinje sve ovo nije vidjelo sa te daljine”.

Nagrađeni su Crnogorska akademija nauka i umjetnosti i Univerzitet Crne Gore, „koji su svoju mudrost dokazali ćutanjem”. Među kanibalima su i sve one institucije koje su doprinijele nestanku hotela „Podgorica”, djela arhitekte Svetlane Kane Radević, „koje nas je predstavljalo na Venecijanskom bijenalu, a njegovom uništavanju pristupljeno je deset dana nakon povratka sa bijenala”.

Uz priznanje Kanibal u kulturi ide i novčana nagrada u „neograničenom iznosu”, koliko građani uplate po zaslugama nagrađenih.

Udruženje arhitekata iz Podgorice Arhitektonski forum zatražilo je istovremeno podršku umjetnika i stvaraoca van granica Crne Gore. Upućen je Apel za pomoć na adrese istaknutih pojedinaca, organizacija i insitucija širom svijeta, kao posljednja nada za zaštitu „onog što je ostalo”.

Sudeći prema dosadašnjem iskustvu u Crnoj Gori ne postoje izgledi da se pokretanjem sudskih procesa zaštite graditeljska djela i prava njihovih autora. Ne poštuje se Zakon o autorskim pravima, ni brojni međunarodni sporazumi, kao što je Bernska konvencija.

PRAZAN HOD: „U ovoj državi polazi se od toga da je 20. vijek prazan hod u kulturi ovog naroda. Valorizuju se samo izuzetne lokacije značajnih objekata koji nestaju pod istom dirigentskom palicom iz prethodnih bratoubilačkih ratova. Čak i u svijetu poznati Most na Tari nema zaštitu. Slično spisku u nekom nacističkom logoru i ovdje po redoslijedu nestaju najvrednija djela arhitekture druge polovine dvadesetog vijeka, bez kojih nema ni pomena o istoriji arhitekture Crne Gore. U svim slučajevima, iako ni blizu tih objekata nije trebalo graditi, bilo je mogućnosti da se gradnjom uz njih oni sačuvaju. Ali, novobogataši su ljudi bez potrebnog školskog obrazovanja da bi shvatili da im vrijednost objekta znatno raste očuvanjem postojećeg, koji je vredniji od svega što će izgraditi, ističe se u apelu.

U apelu Arhitektonskog foruma navedena su imena istaknutih crnogorskih autora i njihovih djela koja su uništena ili ih čeka takva sudbina. Među prvima je arhitekta Vujadin Popović, zatim Svetlana Kana Radević, otac i sin Periša i Vukota Tupa Vukotić, Milan Popović, Ilija Šćepanović, Batrić Mijović, Đorđije Minjević, Vladislav Plamenac, Miodrag Bevenja, Bogdan Nestorović, Dušan Laličić, Slobodan Vukajlović, Radosav Zeković.

Angažovanim crnogorskim arhitektama stižu riječi podrške sa svih strana.

„Slučajnost je ili sudbina da arhitekta Vujadin Popović dobije priliku da podcrta i ojača „nultu” tačku Podgorice sa dvije realizacije arhitektonskih objekata u periodu 1948-1953. godine. Radi se o hotelu Crna Gora i objektu Pošta br.1. Svojom arhitektonikom i gabaritima, a kvalitetom arhitekture prije svega, ovi objekti predstavljaju „sfinge” Ulice Slobode. Koincidencija je da su to i prvi objekti „savremene” ili stilski označeno, „moderne” arhitekture….

Lako posezanje za krampom i macom predstavlja samo kontinuiranu dopunu slike stare Duklje na koju su se, donedavno, za kapitele rimskih stubova vezale krave. Moramo se zapitati da li je na tom lokalitetu ljepota zaista bila darovana onima kojima izgleda nije suđena? Prije bih rekao da se radi o jednom dubljem fenomenu, koji se zove nedostatak samopoštovanja, a on se manifestuje kroz ignorantski odnos prema svemu što je naslijeđena vrijednost”, napisao je Rifat Alihodžić, predsjednik Saveza arhitekata Crne Gore.

Na adresu Aktiva Zlatni indeks stiglo je i reagovanje Asocijacije srpskih arhitekata u kome se „najoštrije osuđuje nameravano uništavanje spomenika crnogorske, balkanske i svetske kulture, objekta hotela „Crna Gora”, dela jednog od najznačajnijih arhitekata koji su delovali na prostoru Crne Gore”.

„Na oblikovanju enterijera ovog hotela sarađivao je i slavni srpski arhitekta Dragiša Bašovan, pa je to jedan od dodatnih razloga da srpski arhitekti upute svoje negodovanje odgovornima u Crnoj Gori, vlastima i investitorima prije svega. Građenje je plemeniti cilj, rušenje, devastiranje je varvarski čin koji se još može opravdati kada dolazi od Boga, od Prirode, od zemljotresa i požara, ali nikako kada dolazi od ljudi, pohlepe za profitom koji već zauzeta lokacija rušenjem treba da donese.

Ovakav profit je krvav i zlokoban, donosi nesreću. Osvestite se, gradite na drugom mestu, oplemenite Podgoricu novi delom, ne uništavajte Podgoricu rušenjem kakvo se nije zapamtilo od Drugog svetskog rata”, kaže se u reagovanju koje potpisuje arhitekta Zoran Manević. Upozorenja do sada nije imao ko da čuje.

Branka PLAMENAC

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo