Ispunio je ono što je otac očekivao od njega. Diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Beogradu čak i prije roka. Vratio se kući u Mostar, i uz prvu zapaljenu cigaretu i popijenu rakiju sa ocem, upitao: ,,Jesi li to htio…’’ ? Zatim je otputovao na prijemni ispit na Akademiju lijepih umjetnosti u Beogradu. Diplomirao je 1978. Danas je jedan od najpoznatijih likovnih umjetnika BiH. Njegov bogat opus uz brojne slike, obuhvata i scenografiju, plakate, ilutracije knjiga i monografije… Sebe naziva stanovnikom svijeta i zatočenikom Sarajeva

Dugo sam kucala na vrata njegovog sarajevskog ateljea. Zvona nema. ,,Ovdje se dolazi samo po pozivu’’. Ni pločice sa imenom, ali komšije znaju da, tu stanuje slikar Adin Hebib.

Do kasno je sinoć slikao, kaže, dok me srdačno uvodi u prostor u kojem stvara. Svuda platna obojena onim, za Hebiba prepoznatljivim ekspresionističkim potezom, jarkim koloritom i gustim nanosima boje. Prijateljska preporuka omogućila je susret. Akademski slikar Adin Hebib sa novinarima razgovara samo povodom svojih izložbi. Izložba u Gradskom muzeju Vukovar nedavno je završena. Jedna u nizu od preko 60, na kojima je Hebib samostalno izlagao između ostalog i u Manhajmu, Baden Badenu, Dizeldorfu, Nju Jorku, Kairu, Bonu, Insbruku, Londonu, Kuvajtu, Getenburgu, Trstu, Oslu, Vašingtonu… A izlagao je i u gradovima bivše Jugoslavije: Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Vukovaru, Zenici, Dubrovniku…

Hebib, je rođen u Mostaru 1955. Prvi komšija i nastavnik u osnovnoj školi bio mu je Jusuf Nikšić, akademski slikar, beogradski student, na kraju i profesor Likovne akademije u Sarajevu. ,,Ćurio sam kroz prozor dok je Jusa radio i divio mu se.’’

Motiv ćupa koji je osnovac Hebib nacrtao na času likovnog oduševio je njegovog nastavnika. ,,Tada je krenulo…’’ kaže Hebib. ,,Prepoznao sam već kao dječak da je umjetnost moj poriv i da bez nje ne mogu da živim’’. Ali, otac, rukovodilac i uspješni privrednik očekivao je da se sin Adin posveti nečem korisnom i praktičnom. ,,Donesi mi nešto od čega možeš hljeb da jedeš, da imaš porodicu…’’

Ispunio je ono što je otac očekivao od njega. Diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Beogradu čak i prije roka.Vratio se kući u Mostar, i uz prvu zapaljenu cigaretu i popijenu rakiju sa ocem, upitao: ,,Jesi li to htio…’’? Zatim je otputovao na prijemni ispit na Akademiju lijepih umjetnosti u Beogradu. Diplomirao je 1978.

Poput mnogih mladih i darovitih ljudi odlazio je u svijet da usavrši zanat, da udovolji strasnoj želji za umjetnošću. Učio je od najboljih. U Parizu kod čuvenog profesora Borisa Cikalovskog boravi osamdesetih i specijalizira ekspresionizam. ,,Od Borisa sam mnogo naučio. I kao umjetnik i kao čovjek. Govorio mi je da lud mogu biti samo u ateljeu, ali da sa ljudima moram biti normalan. I upravo sam takav postao’’. Usavršavao je slikarsko umijeće i kod čuvenih profesora u gradovima, Bruges, Innsbruk, Costa Brava, Kairo, Frankfurt, Atlanta, Nju Jork. ,,Umjetnost je kao medicina. Cijeli život moraš se usavršavati i napredovati.’’

Da bi uspio, u roterdamskoj luci istovarao je vreće, engleski usavršavao čuvajući djecu u Londonu, preživljavao kopajući kanale u Njemačkoj… Slikao je na pariškom Monmartru i spavao u haustoru u blizini, čekajući u redu da bi mogao slikati u slavnom pariškom kvartu. Više ni sam ne zna kada je postao prepoznat.

Zastaje i kaže: ,,Evo došli ste u moj atelje. Ustao sam u podne jer sam do ranog jutra slikao. I sad, u mojim sedamdesetim, radim u prosjeku po deset sati dnevno.  U cijelom svijetu teško je biti i opstati kao slobodan umjetnik. Tek nakon dvadeset godina rada počeo sam zarađivati neke pare”.

Danas je jedan od najpoznatijih likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Njegov bogat opus uz brojne slike, obuhvata i scenografiju, plakate, ilutracije knjiga i monografije… Radovi Adina Hebiba nalaze su u domovima državnika Bila Klintona, Žaka Širaka, Milana Kučana, Sulejmana Demirela, Stjepana Mesića … Izloženi u dvoranama i gradskim kućama, Vatikana, Bundes Prezidiumu, Zagreba, Goteborga, Osla, Triesta, Istambula, Martiniquea, Brettena, Sarajeva…

Sebe naziva stanovnikom svijeta i zatočenikom Sarajeva. Likovna kritika je, opisujući njegov rad, zabilježila: ,,Prvo su bila drveća. Zbijena gomila u spektru boja, suprostavljena u žutoj svjetlosti ili raznobojnoj pejsažnoj pozadini… Tu su još i aktovi sa više slojeva boje. Iznutra zrače žestinom mudro vođenog pokreta spremnog izbaciti na površinu tek djelić svojeg punokrvnog zanosa… Stil Adina Hebiba promijenio je rat. O ratn-im godinama nerado govori. ,,To je nezacjeljivanje rana, vraćanje unatrag. Što je juče bilo ne može se stići, a što je sutra, nadati se…’’

Bio je u Egiptu na studijskom putovanju tih devedesetih kada su Bosnom i Sarajevom u kome je tada živio, počeli odjekivati pucnji. Telefonom se čuo sa Davorinom Popovićem i ovaj mu je rekao.’’ Evo neki CNN, j… im ja mater, javljaju da neke čarape pucaju po Sarajevu.’’ Zadnjim avionom iz Kaira, preko Beograda vratio se u Sarajevo. Sarajlije su masovno napuštale grad. ,,Znao sam da je neko sranje, ali nisam znao koliko će to trajati…’’ priča Hebib.

Ranjen, 1993. napustio je Sarajevo. Status prepoznatog i nagrađivanog slikara na evropskim konkursima omogućio mu je privilegovan status u odnosu na izbjegličku proceduru kroz koju su prolazili njegovi sunarodnici.

,,Iz sarajevskog pakla izašao sam avionom Herkules zahvaljujući pomoći tadašnjeg ministra policije Jusufa Pušine.Uspio sam iznijeti i crteže koje sam tih ratnih dana radio u Sarajevu. Slikao sam tačkasto, jer tačke su simbolizovale granate koje padaju na grad. A, padalo je mnogo granata’’.

Žensko tijelo čest je motiv na Hebibovim platnima. Naslikao je preko 600 aktova. Među ljepoticama koje su mu pozirale bile su Severina i violončelistica Ana Rucner. Prvom nagradom Evrope za ,,Studiju akta” nagrađen je 1988. Čuven je i po performansima, slikanja akta ,,uživo’’.U Ljubljani su 2006. zatvorili ulicu na Francuskom trgu, da bi Hebib slikao akt.

Prelijepa beogradska manekenka pozirala mu je gola i na izložbi u sarajevskom Uniticu koju je organizovao 2004. Prisustvovalo je 17 ekselencija, 11 televizija, 700 zvanica.

,,Izložbu sam organizovao na nagovor mog rahmetli kuma, čuvenog reditelja Benjamina Filipovića. ‘Dosta više Londona, Španije i drugih prijestonica. Daj napravi nešto ovdje.’ govorio mi je. I napravio sam. Izložio sam 180 slika, iznajmio prostor najveći u gradu i napravio događaj koji će se pamtiti’’.

Sa neskrivenim ponosom ističe kako mu je kolega slikar Afan Ramić tada rekao: ,,Sad te više niko  stići neće.Neka si im pokazao…”. Račun čaršiji pokazao je. ,,Do tada su govorili, koga taj folira, kao izlaže tamo negdje po Evropi…”

Hebiba poznaju i prepoznaju i po onom čuvenom Starom mostu na Neretvi. Sugrađanin Pero Zubac u prilogu slikareve monografije piše, da je Mostar na Hebibovim slikama koloritno bolji od onog Mostara u njegovim stihovima. ,,Nikada nisam naslikao srušen most, niti ću ga ikad naslikati. To da je srušen zaboravio sam, kao što mnoge stvari u životu treba čovjek da zaboravi. Život ide dalje…’’

Razgovor tiho teče u Hebibovom ateljeu. Slikar se sjeća dana pod onim vedrim i plavim nebom Mostara. Imao je kaže prekrasno djetinstvo, a tome se uvijek vraća i to se i na njegovim platnima odražava. Vedri kolorit rodnog grada zaslužan je i za slikarevu paletu na kojoj nikad nema crne boje. Govori i o svojim brakovima, o svoje šestoro djece i ,,onako iskreno’’ dodaje – oni su njegova najveća remek djela.

U Crnoj Gori ima dosta prijatelja. ’Izlagao sam u Galeriji moderne umjetnosti u Podgorici i taj kratki boravak uvjerio me da ste vi Crnogorci jako gostoljubivi‘’.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Potrebni su nam javni servisi od kojih vlast strahuje, a ne zastrašeni skup zaposlenih koji se kroz prozor u suterenu provlači do studija u kome će servirati novu dozu servilnosti prema režimu

MONITOR: Na 26-tu godišnjicu od ubistva, dobili ste poziv za pripremno ročište po osnovu objedinjene tužbe Ratka Romića, Miroslava Kurka i Milana Radonjića koji su na Apelacionom sudu oslobođeni krivice za ubistvo Slavka Ćuruvije. Podnosioci tužbe traže odštetu od oko milion i po dinara.   Ćuruvijine novine su uništene novčanim globama. Da li je Fondacija „trn u oku“ novo-starih moćnika?

STEVANOVIĆ: Fondacija, ali i bezmalo svi kritički nastrojeni mediji i organizacije civilnog društva u Srbiji su konstantni „trn u oku“ zbog nepristajanja na zaborav, bezakonje i nekažnjivost. Tužbe koje smo tokom prošle godine dobili od trojice prvostepeno osuđenih i odlukom Apelacionog suda oslobođenih za ubistvo Slavka Ćuruvije izazvale su šok, ne samo u Fondaciji već i čitavoj medijskoj zajednici u Srbiji i Evropi. Naš komentar se odnosio na presudu koja je skrivana od javnosti čitavih 10 meseci-i koja nas je dovela u situaciju da za ubistvo novinara, nakon 16 godina istrage i devet godina suđenja – niko nije kriv. U toj atmosferi, bez ičije odgovornosti za ubistvo, obeležili smo i ovu, 26. godišnjicu Slavkovog stradanja na sudu, gde se sada sudi Fondaciji koja nosi njegovo ime. Teško je pomiriti se sa tom situacijom.

Protiv Fondacije, kao izdavača portala Cenzolovka.rs, vode se još četiri sudska spora, za koje smo ubeđeni da predstavljaju tzv. SLAPP tužbe. Dobra vest je da smo nedavno jedan od tih postupaka okončali konačnom presudom u našu korist. Naime, izdavač tabloida Kurir je nas-zajedno sa još tri medija, tužio zbog „nelojalne konkurencije“ Trgovinskom sudu. Zbog prenete analize o broju lažnih vesti na naslovnim stranama tabloida. Sud je imao sluha da shvati da informacija nije roba i da odbaci tužbu. Sada Kurir, na ime sudskih troškova, svim tuženima treba da isplati skoro milion i po dinara.

MONITOR: U februaru su  neke organizacije civilnog društva (među kojima i Vaša) kao i medijska udruženja odlučili da prekinu saradnju sa vlastima i podrže studentske zahtjeve.  U međuvremenu je u novoj vladi za ministra informisanja izabran Boris Bratina koji je odmah zatražio da policija i pravosuđe reaguju u vezi sa blokadom RTS. Kako ocjenjujete to što ministar nije prvo ponudio svoje pregovaračke sposobnosti?

STEVANOVIĆ: Dok policija malo-malo pa upotrebi silu protiv studenata, BIA saslušava pojedine studente i one koji ih javno podržavaju, novosadski aktivisti leže u produženom pritvoru bez ikakvog osnova, a tabloidi objavljuju lične podatke učesnika u protestima, nema mesta nikakvim razgovorima ni pregovorima sa vlastima. U fabrikovanoj realnosti koju proizvodi režim, u kome su protestanti izmislili upotrebu zvučnog oružja tokom 16 minuta tišine u Beogradu 15. maja, a tabloidi spisak osoba koje su se obratile lekarima za pomoć nakon policijske upotrebe sile nad demonstrantima u Novom Sadu 28. aprila objavljuje kao spiskove izdajnika, ne vidim ni jednu moguću temu o kojoj bi imalo smisla razgovarati sa odgovornima, bio to bivši ili sadašnji ministar informisanja.

Osoba koja je svoju javnu biografiju posvetila negiranju ljudskih prava i paljenju evropske zastave je jasna poruka – i to ne samo samo medijskoj zajednici, o tome kuda ova vlast namerava da usmeri napore u oblasti slobode izražavanja i slobode medija, ali i rešavanja aktuelne političke krize i evropskih integracija. Izbor ovog, ali i drugih podjednako kompromitovanih ministara, najrečitije govori o tome kakve su namere režima  koji vodi rat sa svojim građanima.

MONITOR: Kakva je  budućnost sadašnjih javnih servisa?

STEVANOVIĆ: Po mom mišljenju, javni medijski servisi su neophodni Srbiji, jer samo mediji čija je jedina funkcija ostvarivanje javnog interesa mogu da budu brana medijskim manipulacijama i tabloidizaciji. Međutim, naši javni servisi nikada nisu u potpunosti ispunili ovu funkciju. Zbog toga oni moraju da se transformišu. Jedno od mogućih rešenja jeste potpuni reset, odnosno ukidanje postojećih i osnivanje novih javnih servisa u kojima će kompletna struktura biti građena „od nule“. Čini mi se da jedino na ovaj način možemo da obezbedimo da javni servisi nikada više ne budu taoci „tihe većine“, koja svojim ćutanjem i saginjanjem glave kompletan sistem vuče u podanički odnos prema svim budućim vlastima. Potrebni su nam javni servisi od kojih vlast strahuje, a ne zastrašeni skup zaposlenih koji se kroz prozor u suterenu provlači do studija u kome će servirati novu dozu servilnosti prema režimu.

MONITOR: Imperativ izlaska države iz vlasništva u medijima prekršen je- kada je prošle godine izmjenom medijskih zakona država vraćena u medije. Bilo je jasno da će vlast djelovati preko državnog Telekoma koji je već, posredno, uticao na transakcije sa medijima. Nedavno su kupili od United media (vlasnika TV N1 i TV Nova), veoma gledani Sport kanal. Koliko su opravdani strahovi da će i mali broj nezavisnih medija nestati u ovoj nelojalnoj konkurenciji?

STEVANOVIĆ: Nezavisni mediji su već predugo na ivici opstanka. U Srbiji raste broj gradova koji predstavljaju tzv. informativne pustinje – sredine u kojima ne postoje vesti koje bi bile relevantne za lokalne zajednice. Sada svedočimo i proterivanju medija United Grupe sa kablovskih provajdera, u novom pokušaju da se njihov domet i uticaj svedu na nulu. Ti mediji su odgovorili otključavanjem online pristupa gledaocima, ali je pitanje koliko dugo će moći da izdrže ovo odricanje od prihoda. Režim, preko Telekoma, bukvalno otima i truje sav medijski prostor u Srbiji, i zato su se medijska udruženja žestoko protivila vraćanju države u medije kroz izmene Zakona o javnom informisanju i medijima i Zakona o elektronskim medijima. Na žalost, u tome nije bilo podrške partnera iz EU. Ekspanzija Telekoma na medijsko tržište, koja je počela još pre izmena ova dva zakona koji su to izričito zabranjivali, tada je ozakonjena i sada dobija novi zamah.

MONITOR: Početkom aprila u Srbiji su boravili predstavnici više međunarodnih medijskih organizacija (iz grupe Media freedom rapid response), povodom njihove zabrunutosti zbog pojačanih pritisaka na medije i ugrožavanja bezbjednosti novinara.  Šta očekujete od ove posjete?

STEVANOVIĆ: Organizacije okupljene u grupu Media Freedom Rapid Response do sada su predstavljale istinske branioce slobode medija u Srbiji. Njihov dolazak u misiju u Srbiji predstavlja posledicu ozbiljne zabrinutosti za stanje medija i novinara, pa samim tim i smeta onima koji su za to stanje najodgovorniji. Kreiranje paralelne realnosti-u čemu je srpski režim pravi majstor, pa i kroz žalbe bivšeg ministra, nisu novost. Srećom, organizacijama okupljenim u MFRR je to savršeno jasno, a sada se nadam da će to razumevanje proširiti i na donosioce odluka u svojim evropskim zemljama.

Nekažnjivost ubistava novinara  je stoprocentna

MONITOR: Povodom godišnjice od ubistva Slavka Ćuruvije, objavili ste tekst Ćuruvije i Aleksandra Tijanića „Šta je sledeće Miloševiću?“ štampan u Evropljaninu oktobra 1998-e. Mnogi će reći da je taj tekst i danas aktuelan.  Koliko je nekažnjivost za ubistva i progon novinara i medija posle 1990-tih, uticala na utisak o njegovoj aktuelnosti?

STEVANOVIĆ: Srbija je zemlja sa neslavnim rezultatom kada je riječ o zaštiti bezbjednosti novinara. Nekažnjivost ubistava novinara je stoprocentna, s obzirom da ni jedno od tri ubistva – Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović i Milana Pantića nijesu riješeni. Dražava svojim (ne)postupanjem nije zaštitila njihovo pravo na život, i to predstavlja zastrašujuću poruku svim nezavisnim i kritičkim novinarima u zemlji. Pored ovih- najstrašnijih zločina nad novinarima, preveliki je broj nerazriješenih „manjih“ obračuna kojima svjedočimo gotovo svakodnevno. Štaviše, verbalni napadi i pozivi na linč novinara stižu sa najviših adresa: predsjednika države, visokih funkcionera SNS i njihovih medijskih trbuhozboraca. Tokom 2023. godine, u Fondaciji smo pratili ove napade na novinare. I izbrojali najmanje 884 verbalna napada objavljena u četiri tabloida koji prema podacima Saveta za štampu najčešće krše Kodeks novinara Srbije. To znači skoro dva i po pojedinačna slučaja targetiranja novinara dnevno! Vjerujem da je danas, uz nervozu koja prati studentske proteste i oslobađanje Srbije od straha, taj broj značajno veći.

Sve ovo zajedno kreira atmosferu u kojoj je danas u Srbiji opasno biti novinar. Ako znamo da je novinarstvo javno dobro i da napad na novinara predstavlja napad na priču, odnosno na pravo građana da budu informisani, onda je poslednji trenutak da se i građani trgnu i jasno osude svako targetiranje novinara. Pored selektivne primjene pravde koju upražnjava pravosudni sistem, javnost ostaje jedina moguća zaštita.

Vlast je pod dvostrukim pritiskom

MONITOR: Prekinuta je studentska blokada RTS jer je Odbor za kulturu i informisanje Skupštine Srbije odlučio da raspiše novi konkurs za Savjet REM. Istovremeno je u Novom Sadu policija primijenila ozbiljniju silu na studente i građane. Šta se promijenilo?

STEVANOVIĆ: Vlast se očigledno našla pod dvostrukim pritiskom – onim koji su napravili studenti dvonedjeljnom blokadom RTS-a sa zahtjevom da se raspiše novi konkurs za Savet REM-a i onim koji dolazi iz EU da se pitanje REM-a konačno riješi. Za nas je sada ključna odgovornost za čitav proces koji je doveo do šestomjesečnog pravnog vakuuma u kome REM, praktično, ne postoji. Jedan od ključnih razloga za izjmene Zakona o elektronskim medijima 2023. godine, bio je dovođenje u red REM-a, koji je u Srbiji postao paradigma zarobljenih institucija u funkciji zaštite interesa režima i njegovih medija. Zajedno sa NUNS-om, NDNV-om i Crtom, podnijeli smo krivičnu prijavu protiv predsjednice skupštinskog Odbora za kulturu i informisanje, Nevene Đurić, koja je suspendovala primjenu zakona- propuštanjem da raspiše konkurs. Više od šest mjeseci od Tužilaštva nemamo nikakve informacije  o sudbini ove prijave.

Kada je konkurs konačno raspisan sa više od četiri mjeseca zakašnjenja, odmah je u potpunosti kompromitovan prihvatanjem skupštinskog odbora da usvoji kandidature koje ne ispunjavaju zakonske uslove. Zbog toga se sedam nezavisnih kandidata, od ukupno 18, povuklo iz procesa u januaru. Vjerujemo da i u takvom postupanju postoje elementi krivičnih djela.

Ukoliko ne postoji odgovornost, i ukoliko i na ovom primjeru, kao i brojnim prije njega, na djelu imamo nekažnjvost, kako možemo da vjerujemo u zakonit i transparentan novi proces izbora Saveta? Zahtjev da se okonča nekažnjivost leži i u srži studentske pobune koja traje već šest mjeseci. Sjednica skupštinskog odbora na kojoj je raspisan novi konkurs, takođe ne uliva previše nade: odgovornost za propali proces izbora vladajuća većina je prebacila na kandidate koji nijesu hteli da pristanu na bezakonje.

Nastasja RADOVIĆ

Sve ovo oko Sporazuma i budućih investitora iz UAE moglo je biti  drugačije, bolje i lakše, samo kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ

Skupština Crne Gore usvojila je Zakone kojima su potvrđeni sporazumi Vlada Crne Gore i Ujedinjenih arapskih emirata (UAE) o ekonomskoj saradnji,  u oblasti turizma i razvoja nekretnina.

Sporazum su podržali poslanici partija koje predvode Milojko Spajić (PES), Aleksa Bečić (Demokrate), Andrija Mandić (NSD) i Ervin Ibrahimović (BS). Milan Knežević i njegov poslanički kub (NDP) bili su uzdržani, poslanici nacionalnih partija Albanaca i Hrvata bili su protiv, baš kao URA i Boris Mugoša (SD). Poslanici DPS nijesu bili u sali kada se glasalo. Da se bolje vidi ko je bio za, objašnjavaju.

Dobro upućeni zli jezici danima su najavljivali uzdržanost najjače opozicione partije. Razlog je, tvrde, lična zainteresovanost počasnog predsjednika DPS Mila Đukanovića za budući angažman investitora iz UAE. I njihove projekte koji, prema usvojenim Sporazumima, mogu biti finansirani sopstvenim sredstvima investitora, „bankarskim kreditima, ili kreditima od povezanih strana ili akcionara, prodajom, prethodnom prodajom, prihodima od ulaganja treće strane…“.

To znači da će biti teško ući u trag stvarnim izvorima novca za finasiranje dva projekta predviđena Sporazumom o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina. Jedan na jugu a drugi na sjeveru Crne Gore. Ali, da taj dio priče ostavimo za vrijeme kada pred nas dođu konkretni ugovori o  poslovima koji se, za sada, samo najavljuju. Pošto bi, opet prema najavama dobro obaviještenih, prvi posao („južni“) mogao krenuti ka realizaciji već narednog mjeseca.

Vratimo se, za sada, Sporazumima koji su u utorak potvrđeni u Skupštini u formi Zakona. Postajući, tako, „sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka“ koji „imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva“ (Ustav Crne Gore, član 9).

Samo će Ustav biti „stariji“ od Sporazuma koji su usaglašeni za pola sata, na tzv. telefonskoj sjednici Vlade, a onda usvojeni u formi zakona, bez javne rasprave, i uz zamjerke poslanika vladajuće koalicije (PES) na kvalitet prevoda na crnogorski jezik („odrađen nestručno“). Moguće je, znači, da između verzije koju je usvojena u parlamentu i zvanične verzije Sporazuma na engleskom jeziku, postoje i neke vrlo bitne razlike koje bi nas, u nekom neželjenom scenariju, mogle skupo koštati.

Ostalo je i nejasno kako se rješavaju eventualni nesporazumi između Crne Gore i investitora (entiteta, po slovu Sporazuma) koje će nam poslati Vlada UAE. „Bilo koji nesporazum između Strana ugovornica koji proističe iz tumačenja i primjene ovog Sporazuma ili dodatnih sporazuma i protokola biće prijateljski rješavan konsultacijama ili pregovorima između zvaničnika Mješovite komisije/Komiteta za ekonomsku saradnju (nije preciziran kada i kako će ona biti formirana – prim. Monitora). Ukoliko pregovori ne uspiju, predmet spora ili tumačenja biće riješen kroz konsultacije diplomatskim kanalima…“, navodi se u Sporazumu o ekonomskoj saradnji Vlada Crne Gore i UAE. Šta biva ako diplomatija ne uspije – ne zna se.

Konfuziju pojačava sadržaj drugog Sporazuma (o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina). U prvom dijelu teksta piše kako Vlada Emirata garantuje za investitore (entitete) koje predloži za realizaciju projekata u Crnoj Gori. Onda, nekoliko pasusa niže, stoji da „UAE neće biti predmet bilo kakvih mehanizama za rješavanje sporova predviđenih ugovorima, programima i sporazumima zaključenim između Emirata i Vlade Crne Gore“. Šta onda, tačno, partneri iz Abu Dabija garantuju Crnoj Gori?

Ili su garancije tražene, i dobijene, samo od strane vlasti u Podgorici. Poput one da se u poslovima zaključenim po osnovu ovih Sporazuma, a ta lista će se prema Spajićevim najavama poprilično produžiti, neće primjenjivati (antikoruptivne) odredbe Zakona o javnim nabavkama, procedure o javnim tenderima ili bilo koji drugi postupci javnog nadmetanja.

Pride, država je dužna da investitoru obezbijedi zemljište za realizaciju projekta, a to mora uraditi odričući se, unaprijed, „procedura propisanih nacionalnim zakonodavstvom kojim se uređuje oblast državne imovine“.

Sporazum predviđa i da će svi  poslovi sa entitetima iz UAE imati status „strateških projekata od javnog interesa“.

Nije pojašnjeno zašto bi privatna gradnja stanova za prodaju, na zemljištu koje je obezbijedila Vlada, (uz pripadajuću infrastrukturu – vodu, struju, kanalizaciju, telekomunikacije, puteve…) imala status projekta od javnog interesa. To pitanje su,  pored mnogih drugih, problematizovali iz Agencije za sprječavanje korupcije (ASK). Podsjetili su na definiciju iz Zakona, prema kojoj je javni interes „materijalni i nematerijalni interes za dobro i prosperitet svih građana pod jednakim uslovima“. Zamjerili su Vladi  to što se nije preciznije odredila prema investicijama koje bi mogle dobiti takav status. Uz pripadajuće benefite.

ASK problematizuje i tvrdnje ovdašnjih zvaničnika da država neće prodavati zemljište za projekte, već će ga dati u dugoročni zakup (99 godina). Zato Vladi sugerišu da obrati pažnju na član 171 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, kojim je propisano da „na urbanističkoj parceli na kojoj je stambena zgrada izgrađena, vlasnici posebnih djelova imaju zajedničku nedjeljivu cjelinu“.

Dakle,  Crna Gora nakon 99 godina izdavanja u zakup neće moći da u svoj posjed povrati zemljište na kome će se graditi stanovi, hoteli, restorani…. Samo što će njegovu vrijednost, kroz cijenu nekretnina, naplatiti neko drugi. Uostalom, kako je primijetio neko od  kritičara tog dijela Sporazuma, „zemljište nije tepih“, pa da sa njega otresete mrve i tako ga vratite u pređašnje stanje.

Usvojeni Sporazumi mogu imati elemente državne pomoći, zbog čega je Vlada, prije njihovog potpisivanja, morala konsultovati Agenciju za zaštitu konkurencije, smatra Dragan Damjanović, predsjednik Savjeta Agencije.

„S obzirom da nije ispoštovan ovaj korak, Savjet Agencije će dati precizne instrukcije stručnim službama i kroz postupak predispitnih radnji prikupiti svu neophodnu dokumentaciju za eventualno pokretanje postupka naknadne kontrole“, navodi Damjanović podsjećajući nadležne iz izvršne i zakonodavne vlasti „da bi pokretanje postupka naknadne kontrole dovelo do zaustavljanja svih procedura na planu sprovođenja Sporazuma sa UAE, sve do konačnog mišljenja Agencije“.

Umjesto zvaničnika vlasti na to je odgovorio Predrag Zečević, novinar i ekonomski analitičar blizak premijeru Spajiću. Po njegovom sudu, primjedbe AZK su neutemeljene. „Vlada je uradila ono što joj je Ustavom i zakonom dozvoljeno: potpisala je sporazum koji obavezuje obje strane, uz naknadnu kontrolu zakonitosti svake pojedinačne mjere koja iz njega proistekne. U krajnjem, o validnosti sporazuma odlučuje Skupština, a ne Agencija.“

Sličan optimizam provijava i iz izjava državnih zvaničnika koji su slijedili premijerovo ubrzanje u trci za investcijima. Kojih, usput pomenimo, skoro da nema od smjene vlasti 2020.

„Sporazumi koje je Crna Gora potpisala sa UAE u potpunosti su usklađeni sa Ustavom Crne Gore i obavezama koje proizilaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU“, tvrdi ministarka evropskih poslova Maida Gorčević.

„Pravne analiza koje su prethodile potpisivanju Sporazuma jasno ukazuju da ovi sporazumi ne sadrže diskriminatorne odredbe, u skladu su sa principima transparentnosti i konkurencije i zakonom propisanim procedurama javnih nabavki“.

Da je neko, van Vlade, vidio te analize – bilo bi svima lakše. Ovako, sumnja da oni ne postoje nije odagnana.

Koalicija organizacija  civilnog društva iz Crne Gore obratila se  Evropskoj komisiji, izražavajući zabrinutost zbog potpisanih sporazuma.

„Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina omogućava sprovođenje velikih investicionih projekata putem direktnih pregovora s investitorima bez primjene transparentnih i nediskriminatornih procedura javnih nabavki. To je u direktnoj suprotnosti sa principima jednakog tretmana svih tržišnih učesnika, kako je propisano Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između Crne Gore i EU“, navodi se u njihovom pismu EK. „Ovaj sporazum otvara vrata preferencijalnom tretmanu investitora iz UAE, narušavanju fer konkurencije i potencijalno nezakonito državnoj pomoći, što je zabranjeno zakonima EU o konkurenciji. Još alarmantnije, sporazum uključuje odredbe o prilagođavanju nacionalnog zakonodavstva potrebama specifičnih investicionih projekata i investitora — pristup koji ozbiljno ugrožava pravnu sigurnost i jednakost pred zakonom“.

Odgovor čekamo. U međuvremenu, parlament je ignorisao preporuku predsjednika države Jakova Milatovića da se o sporazumima sa UAE ne izjašnjava prije mišljenja zvaničnog Brisela. Milatović sada ima opciju da ne potpiše zakone usvojene u utorak. Iz iskustva znamo da će se, tako, konačna odluka samo prolongirati za 30-tak dana.

Sudeći po najavama, slijedi i nastavak građanskih protesta protiv takvog načina privlačenja investitora i investicija.

Sve bi to, možda, bilo drugačije, bolje i lakše kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. Tamo je sud partije važniji od prava i pravde. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ.

Zoran RADULOVIĆ