Bez Prostornog plana Crne Gore i ostalih dokumenata važnih za upravljanje prostorom iz Vlade kažu da ćemo lako, kao i do sada. Stručnjaci upozoravaju da su planovi potrebni da bi konačno počeli da umanjujemo posljedice urbanističkog haosa u kome živimo
Ovog mjeseca prestaju da važe sva državna i lokalna planska dokumenta, ali iz Vlade kažu da to neće promijeniti ništa, te da će postojeća nastaviti da važe. Opet je odloženo donošenje Prostornog plana, za koji se često kaže da je poslije Ustava najvažniji državni akt, kao i Plana generalne regulacije. I dok jedni najavljuju blokadu razvoja, stopiranje gradnje i odustajanje od investicija, zvaničnici maltene poručuju da nam je sa planovima i bez njih – isto.
,,Prostorni plan je trebao biti recept za liječenje bolesti koje su se nagomilale poslednji trideset godina. Svako odlaganje donošenja plana znači širenje bolesti, povećano iseljavanje građana i sve veći jaz između bogatih i siromašnih”, kaže za Monitor biolog Vuk Iković iz Preokreta.
Arhitektica Biljana Gligorić, programska direktorka NVO Expeditio, za Monitor kaže da je ovo odlaganje nažalost bilo očekivano i jedino moguće. Ona podsjeća da je struka odavno govorila da prestane igra sa sistemom prostornog planiranja. Kao prelomnu tačku navodi usvajanje Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. Kaže da je tada par ljudi, na čelu sa tadašnjim ministrom Pavlom Radulovićem, na silu, uprkos jasnom protivljenju kompletne struke i iz javnog i nevladinog sektora, proguralo taj zakon pod izgovorom da će se spriječiti korpupcija na nivou opština i slično. Ne da nismo dobili rešenje tih problema već smo sve uništili, i sistem planiranja, i kakav takav, kadar na lokalu, centralizovali sve što je ugušilo sistem i napravilo ga potpuno nefukncionalnim, ističe Gligorić.
Objašnjava da su Prostorni plan, ali ne samo on već i svi ostali planovi nižeg reda, prijeko potrebni: ,,Ova dva plana su, iz različitih razloga odloženi, Prostorni plan jer nije zasnovan na kvalitetnoj i ažurnoj bazi podataka, uključujući i podatke sa popisa, koji opet iz nekih svojih razloga kasni, zatim iz nedovoljno jasne vizije i odlučnosti države da jasno definiše planerima pravce razvoja koji bi se utkali u planski dokument i možda ipak i nekih metodoloških lutanja kada je sam dokument u pitanju”.
Ona objašnjava da Plan generalne regulacije predstavlja na neki način naš orginalni eksperiment koji je trebalo da zamijeni detaljno planiranje kako ga struka poznaje sa nečim što se pokazalo već na početku nejasnim i metodološki nedovoljno dobro postavljeno: ,,Još kada se doda i vakum u kojem se nalazimo ne samo sa planovima već i sa kompletnim zakonodavnim okvirom, haos u kojem se nalazimo postaje kompletan”.
Planski i ostali haos arhitekta Borislav Vukićević za Monitor opisuje činjenicom da se ispostavilo da je Plan generalne regulacije preveliki zalogaj za obje postave na čelu Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, nakon avgusta 2020. godine – i za prethodnu i za aktuelnu. Podsjeća da je u važećem Zakonu o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017, PGR definisan kao: planski dokument kojim se detaljnije određuju ciljevi i mjere prostornog i urbanističkog razvoja Crne Gore, uz uvažavanje specifičnih potreba koje proizilaze iz regionalnih posebnosti, razrađuju ciljevi planiranja prostora i uređuje racionalno korišćenje prostora i područja mora, u skladu sa ekonomskim, socijalnim, ekološkim i kulturno-istorijskim razvojem – i, što je posebno važno, PGR je trebalo da bude, kako stoji u Zakonu, izrađen na osnovu smjernica iz Prostornog plana.
,,I sad se mi pitamo, između ostalog – iz kojeg to Prostornog plana? – aktuelnog, iz 2008, koji je rađen po starom Zakonu u kojem nije bilo ni pomena o PGR – ili pak po smjernicama iz budućeg PP – koji nije na vidiku’’, pita Vukićević.
Iković kaže da nas je svako odlaganje koštalo brojnih razvojnih projekata, a time i onemogućavanje otvaranja novih radnih mjesta. ,,Jedina dobra stvar u odlaganju ovog dokumenta jeste što ćemo od kraja godine imati završen popis i tako imati podatke na osnovu kojih možemo planirati neophodan broj stanova, vrtića, škola, poljoprivrednih distributivnih centara,domova zdravlja itd”.
,,Kada nemate plan onda nemate ni cilj, ne znate šta hoćete i kako hoćete. To je recept za haotično stanje bez obzira koje resurse i kapacitete imate. Sve ideje su uzaludne ako nemate plan, odnosno velika zainteresovanost investitora ne vrijedi ništa ako vi ne znate da li su njihove projektne ideje prihvaljive prostornim planom. Tako investitori odustaju ili se odobrava dosta investicija od kojih su mnoge jedna sa drugom u suprotnosti, kao što je odobravanje ski centra, nacionalnog parka i rudnika na istom području”, upozorava Iković.
O tome što se dešava kada nema planova, Gligorić kaže: ,,Mi urbanistički haos živimo više decenija a od 2017. dobijamo ubrzanje u samom haosu koje nas gura sve bliže i bliže potpunoj blokadi. Apsolutno smo bliže kompletnom slomu sistema planiranja, opet kažem koji je bio najavljen i jasno prepoznat od strane ljudi koji su pokušavali da zaustave usvajanje tog štetnog zakona. Ali, ono što ljudi možda ne znaju, slom prostornog planiranja i njegova blokada znači slom razvoja društva. U pitanju su mnoge dobre invesiticije koje se neće desiti, ili će se odložiti zbog ovih problema. Investitore tjera ovaj haos, nejasne procedure, mnogi konflikti u prostoru, nedostatak vizije donosioca odluka što će na kraju osjetiti i sami građani i privreda. Sami smo sebe doveli u ovu situaciju iz koje nije uopšte lako izaći”.
Na pitanje da li će doći do zastoja u gradnji i odustajanja investitora, Vukićević kaže: ,,Graditi se mora! To je imperativ. Ubijeđen sam da će ekipa iz Vlade i MEPPiU naći načina da ’ispoštuje’ potencijalne investitore – čak i u uslovima apsolutnog haosa u oblasti planiranja i uređenja prostora, a pogotovo u domenu legislative kojom (bi trebalo da) je pokrivena pomenuta oblast. Dakle, idemo po starom – do daljnjega’’.
Da će nas ovoliko čekanje dovesti do kvalitetnijih planova, Gligorić sumnja. ,,Jako teško ćemo ih dobiti a i kada ih dobijemo oni nisu dobro postavljeni metodloški, rade se u trenutku kada zaknodavni sistem nije postavljen, nemamo jasnu viziju razvoja društva, prostora, lokalnih zajednica, imamo loše razvojne planove opštine,…kada se sve to skupi, nemoguće je uraditi dobre prostorno planove”.
Ona izražava bojazan da jako malo broj ljudi van struke razumije dubinu problem i vrijeme koje je potrebno da se stvari isprave: ,,Moja procjena je da se to mjeri od pet do 10 godina i to sada da krenemo pravim putem. Ali mi nismo još uvijek ni blizu toga. Političari misle da se to može desiti prije, ali planiranje prostora je trom i spor proces, i on i treba da bude delimično takav, i nema načina da ga ubrzate bez da ne pogriješite. Upravo iz te želje je donijet spomenuti zakon ali on je samo doveo do potpunog sloma sistema”.
Da planove ne čekamo ovoliko dugo zbog njihovog kvaliteta, smatra i Iković. On kao razlog vidi totalni politički kolaps i blokirane institucije, te da je jasan cilj vlade da rješavanje urbanističkog haosa prenese na neku sljedeću vladu.
,,Posljednjih 30 godina Crna Gora podstiče linearni model ekonomskog rasta ‘uzmi, proizvedi, potroši i baci’, koji se zasniva na tome da su materijali iz prirode neiscrpni. Ovo je dovelo do stihijske gradnje, gubitka plodne zemlje i pitke vode kao i velikih društvenih nejednakosti. Zato veliki broj građana ne živi od svoje plate već od prodaje naslijeđene imovine. Iz ovih razloga novi prostorni plan mora biti odlučan, mora biti sanacionog karaktera i mora pokazati jasan otklon od dosadašnje 30-godišnje prakse”, smatra Iković.
Kolaps u planiranju, po Vukićeviću, ima dva ključna momenta. Prvi je taj što u Crnoj Gori ne postoje institucije koje bi se bavile planiranjem i urbanizmom, a drugi je činjenica da struka odavno djeluje iz drugog plana – uloga struke je svedena na slijepo sprovođenje političkih direktiva.
On smatra da su nam u oblastima planiranja i uređenja prostora i izgradnje objekata potrebne korjenite reforme. ,,Potrebni su nam ljudi koji poznaju prakse u EU – koji poznaju prakse u Hrvatskoj, primjera radi, koja je članica EU i koja je ispred nas na tom polju nekih dvadesetak – možda i tridesetak godina – a takvih ljudi, bojim se, nema trenutno u Crnoj Gori. Dakle, nužno je poslati mlade ljude – nekih desetak mladih inžinjerki i inžinjera – da uče o planiranju i urbanizmu u sredinama gdje se o tim stvarima vodi računa – a ovdje paralelno graditi stabilan društveno-politički ambijent u kojem bi se, u trenutku kad se ti mladi ljudi vrate iz bijelog svijeta, mogle sprovesti sveobuhvatne reforme’’, predlaže Vukićević.
Do tada na pitanje da li je uopšte moguće doći do kvalitetnog plana, odgovara – nije moguće, u datim uslovima, kvalitetno planirati – daleko od toga.
Predrag NIKOLIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
SVIJET4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FELJTON4 sedmice
INTERVJU4 sedmice