Povežite se sa nama

FELJTON

CRNA GORA I MEĐUNARODNI ŠVERC CIGARETAMA (V): Kestner demnatovao Vujanovića

Objavljeno prije

na

Tvrdnje predsjednika Vlade Filipa Vujanovića i drugih funkcionera iz Vlade Crne Gore da su avioni kupljeni kreditnim aranžmanom kod Inostrane banke demantovao je Srećko Kestner u svom intervjuu datom podgoričkim Vijestima, 6. februara 2002. godine, u kome je između ostalog izjavio:

,,Avion je plaćen beskamatnim kreditom koji smo dali Subotić i ja. I ne vidim sto je uopšte problem u tom avionu. Niti je ukraden, niti je sto opljačkano. Sada je vlasništvo nekoga drugoga, kredit koji je dat je vraćen. Crna Gora nije bila u mogućnosti da u tom momentu izbroji 17 miliona US dolara, za takav avion, ali je bila u mogućnosti da ga plati u ratama. Beskamatno. Ako je Milo Đukanović bio u mogućnosti da preko svojih veza nabavi Crnoj Gori neku korist, a to jeste beskamatni kredit, ne vidim u čemu je problem. Valjda je to za pohvalu, ako neko može da nabavi novac bez kamate. Neka neko drugi pokuša da nabavi 17 miliona dolara koji ne koštaju ni cent!”.

Potvrdu da je zaista Srećko Kestner pozajmio novac za kupovinu aviona Vladi Republike Crne Gore članovi Komisije Vuksan Simonović, Miroslav Vicković i Novak Radulović dobili su prilikom svog boravka u Zagrebu, gdje su u skladu sa Odlukom Komisije obavili razgovor sa direktorom zagrebačkog Nacionala Ivom Pukanićem dana 7. marta 2002. godine.

Tom prilikom članovima Komisije uručen je autorizovani i na svakoj stranici potpisani intervju Srećka Kestnera dat zagrebačkom “Nacionalu” i ovjeren kod Javnog bilježnika uz prateću dokumentaciju iz koje se jasno vidi da su vršene pozajmice za kupovinu aviona.

Komisija je konstatovala da su informacije o kupovini dva luksuzna aviona i to: Odluka ,,Užeg kabineta” navodni kreditni aranžman, registracija aviona i vlasništvo aviona, nevalidne i nezakonite i da apsolutno nije postojao nikakav navodni kreditni aražman sa stranom bankom, kao i da su vlasnici aviona inostrani subjekti, a ne Crna Gora.

Komisija podsjeća da je u tom smislu nakon ovih informacija na osnovu interpelacije na sjednici Skupštine RCG, vođena rasprava i da je Skupština usvojila sljedeće zaključke:

Skupština RCG konstatuje da je odluka ,,Užeg kabineta” Vlade Republike Crne Gore o kupovini aviona Cesna i Lire džet u septembru 1998. godine, donijeta protivno pozitivnim propisima i da Ministarstvo finansija nije u skladu sa ovlašćenima koje ima u pogledu kontrole sredstava uradilo ništa da se spriječi donošenje i realizacija takve odluke.

– Skupština RCG preporučuje predsjedniku Vlade RCG da predloži da se razriješi dužnosti ministar finansija u Vladi RCG g- din Miroslav Ivanišević.

Komisija se obratila Saveznoj upravi carina i dobila informaciju da su poslovi trgovine cigaretama obavljani preko Preduzeća MTT i Preduzeća AD Zetatranst iz Podgorice. Ova preduzeća su za račun Vlade RCG vršila tranzit cigareta i naplatu tzv. ,,tranzitne takse”. Savezna uprava carina je obavijestila Komisiju da je od Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije dobila obavijest da Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala raspolaže fotokopijom dozvole koju je Ministarstvo trgovine u Vladi Republike Crne Gore izdalo Preduzeću AD Zetatrans iz Podgorice potpisanu od strane ministra Rama Bralića, kojom se odobrava izvoz cigareta iz Crne Gore na Maltu. S tim u vezi Komisija se obratila Ministarstvu trgovine sa zahtjevom da joj dostavi kopiju dozvole izdatu Preduzeću AD Zetatrans. Ministarstvo trgovine je Komisiji dostavilo dozvolu broj 01-2199/1r od 29.06.1999. godine kojom se Preduzeću AD Zetatrans iz Podgorice odobrava da izvrši izvoz cigareta marlboro količine 600.000 mc (master baksi) u vrijednosti od 180.000.000 US dolara na Maltu. Da je dobilo navedenu dozvolu potvrdilo je i Preduzeće AD Zetatrans, i u tom smislu nam dostavilo kopiju zahtjeva sa specifikacijom vrste, količine i vrijednosti robe i oznakom zemlje izvoza pravdajući da je dozvola bila formalnog karaktera i da je služila samo za tranzit cigareta koje je u tom periodu zabranjivala Vojska Jugoslavije, jer je navodno Vojska Jugoslavije prihvatala prelaz cigareta preko teritorije Crne Gore, samo uz dozvolu za izvoz nadležnog ministarstva.

Na zahtjev Komisije i Ministarstvo trgovine u Vladi Crne Gore i Preduzeće AD Zetatrans su potvrdili da AD Zetatrans nikada nije vratilo Ministarstvu trgovine izdatu dozvolu iako, u tački 3 navedene dozvole jasno stoji da ,,u slučaju da Preduzeće odustane od odobrenog posla, dužno je da u roku od osam dana o tome obavijesti Ministarstvo trgovine i istovremeno vrati izdatu dozvolu”.

Posredstvom Saveznog ministarstva finansija Savezne Republike Jugoslavije zatraženo je od Ministarstva finansija Malte da dostavi informaciju da li je ovaj izvoz cigareta izvršen u cjelini ili djelimično i da li je zabilježen pred carinskim vlastima Malte ili u njenom platnom sistemu. Od Ministarstva finansija Malte dobili smo informaciju u kojoj se između ostalog kaže da ,,iako naše carinske vlasti još uvijek istražuju taj slučaj, podaci koje posjedujemo za period od 1999. do 21. decembra 2001. godine, ne ukazuju na bilo kakav uvoz cigareta iz Crne Gore i Jugoslavije na Maltu”.

Komisija je na osnovu ovih informacija zaključila da se, ili odustalo od ovog posla, za šta nema nikakvih dokaza niti podataka, ili, sto je sasvim izvjesno, ove ogromne količine cigareta su završile na sivom tržištu, sto opet upućuje na zaključak da se radilo o enormnom švercu cigareta.

U cilju daljeg rasvjetljavanja afere Nacional, komisija se obratila Ranku Kaluđeroviću iz Podgorice, osnivaču firme MTT koji je Komisiju obavijestio da je za vlasnika firme MTT postavljen u prvom kvartalu 1996. godine, na predlog tadašnjeg pomoćnika Ministarstva unutrašnjih poslova Vlade RCG za državnu bezbjednost Vukašina Maraša i saglasnost tadašnjeg predsjednika Vlade Crne Gore Mila Đukanovića, o čemu je dostavio pisanu izjavu datu 26.08.1997. godine, i Rješenje Privrednog suda u Podgorici o osnivanju Preduzeća MTT. Kaluđerović je obavijestio Komisiju da mu je prilikom osnivanja firme na sastanku kod tadašnjeg predsjednika Vlade RCG Mila Đukanovića rečeno da će se komercijalnim poslovima i poslovnom politikom firme baviti direktor i koordinator MTT (V. Barović i B. Vujošević) ,,te da se ja ne uključujem i ne miješam u istu”. Kaludjerović dalje navodi da je njegov zadatak bio ,,praćenje i kontrola bezbjednosnih aspekata ovog posla, utvrđivanje koliko je cigareta ušlo u Crnu Goru i naplata ,,takse” za SDB RCG”. Kaludjerović je obavijestio Komisiju da je Preduzeće MTT sa radom počelo u junu 1996. godine, a da je njegovo angažovanje u vezi sa cigaretama prestalo avgusta mjeseca 1996. godine, tj. ,,od trenutka kada je radnicima SDB Herceg Novi onemogućeno od strane policije da u Bigovu izvrše po mom nalogu kontrolu broda sa prispjelom pošiljkom cigareta”. Budući da je Ranko Kaluđerović obavijestio Komisiju da je cjelokupnu dokumentaciju predao radniku Službe koji je određen da radi poslove koje je on do tada obavljao, Komisija je od Ministarstva unutrašnjih poslova zatražila detaljnu informaciju sa dokumentacijom u vezi sa navodima Ranka Kaluđerovića.

S tim u vezi, Komisija je obaviještena od strane ministra unutrašnjih poslova Vlade Republike Crne Gore Andrije Jovićevića da je tačno ,,da je od tranzitne takse u kasu Službe državne bezbjednosti uplaćen iznos od 636.110 DM” i da o ovoj uplati postoji uredna dokumentacija koja je dostavljena Komisiji, a iz koje se vidi da je od 23. aprila 1996. godine, pa do 12. jula 1996. godine, u kasu Službe državne bezbjednosti zaista uplaćeno 636.110 DM.

Iz prateće dokumentacije koju je dostavio ministar unutrašnjih poslova Andrija Jovićević, takođe je evidentno da je Služba državne bezbjednosti po jednom kartonu cigareta naplaćivala ,,tranzitnu taksu” u iznosu od 3 DM.

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XX): Jurišala na bunkere

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jagoda BOGIĆEVIĆ – Učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije, legendarna boličarka sa Sutjeske.

Jagoda je šćer Mirka Pavićevog Bogićevića, prekaljenog tobdžije sa Skadra, koji je poginuo u NOR-u 1942. godine i Raduše, rođene Pavićević.

U redove boraca za oslobođenje stupila je 13. jula 1941. godine kada je počeo ustanak crnogorskog naroda. Najprije je postala borkinja Petrušinske čete, pa onda Udarnog bataljona NOP odreda „Bijeli Pavle”, te borkinja Pete crnogorske proleterske. Od prvih ustaničkih dana počinje da se plete legenda o mladoj partizanki, njenoj hrabrosti, humanosti i ljepoti.

Govorila je da joj je mjesto u prvim redovima jer se tamo zadobijaju rane. Iako je njeno ime Jagoda, njena nježnost pretočila je to ime kod drugova iz brigade u simpatični nadimak „Pile”. Taj nadimak je odgovarao prirodi njene ličnosti koja je sadržavala – plemenitost, čednost, bistrinu uma i toplinu u susretu s ljudima. Išla je od ratišta do ratišta, previjala rane i uz prave podvige spašavale ranjenike. Prema zvaničnom rasporedu bila je bolničarka i referent saniteta u Savinoj brigadi i neustrašivi borac bombaš, puškomitraljezac i izviđač. Sama je bila ranjena 14 puta.

U znak śećanja na Jagodu, jedan njen ratni drug je rekao: „Ne znam kad je bila više borac, omladinka i čovjek – ili u borbama na Prozoru, Neretvi i Sutjesci ili na teškom maršu ili kad je jurišala na neprijateljske bunkere ili kada je bila ranjavana ili kada je u najtežim trenucima nalazila pogodnu riječ da nasmije društvo ili kad je na sandžačkim bojištima njemački šarac raznio njeno tijelo.”

Njen lik je zauvijek ovjekovječen u filmu „Sutjeska” (režiser Stipe Delić, scenarista Zdravko Velimirović). Ulogu bolničarke Jagode tumačila je Neda Arnerić, koja je uspješno dočarala Jagodu i njen Prozor, njenu Neretvu i njenu Sutjesku.

Zanimljivo je da u njenom rodnom kraju i danas živi priča o tome kako je postojao ukaz o proglašenju Jagode Bogićević za narodnog heroja, koji nikad nije uručen porodici (posmrtno je odlikovana Ordenom za hrabrost).

Poginula je pred sam kraj rata, 18. aprila 1944. godine, u selu Pale, blizu Slijepač mosta kod Bijelog Polja, na putu prema svojim Bogićevićima – ne dočekavši ostvarenje najljepšeg sna kojem je žrtvovala ljepotu mladalačkih ideala.

Na mjestu pogibije podignuta je spomen-česma, da nastavlja priču o Jagodi Bogićević, hrabroj bolničarki i nježnoj đevojci sa duhom neustrašivog borca.

 

Lidija JOVANOVIĆ – Bila je revolucionarka, borkinja za prava žena, učesnica NOB-a Jugoslavije, društveno-politička poslijeratna radnica.

Nema boljeg primjera od Lidije Jovanović, koliko je neko, ko nije rođen u Crnoj Gori, utkao svoj život i sve svoje ljudske, humanističke i kreativne potencijale posvetio izgradnji i napretku nove domovine. Svojim djelom bila je podstrek i potpora suprugu Blažu, revolucionaru i političaru, koji je obilježio razvoj crnogorskog društva i države poslije Drugog svjetskog rata.

Lidija je završila osnovnu, pa Srednju zubotehničku školu u Varaždinu, rano je ostala bez roditelja, pa je brigu o njoj prihvatio ujak. Tu se 1931. godine upoznala sa Blažom Jovanovićem. Vjenčali su se 1934. godine i doselili u Crnu Goru. Iste godine Lidija je primljena u članstvo KPJ-a i zajedno sa suprugom, nastavila revolucionarnu i partijsku djelatnost.

Posebno se angažovala na prikupljanju pomoći za porodice uhapšenih komunista nakon terora od strane policije 1935-1936. Uz partijske zadatke i učešća na konferencijama KPJ-a, veliku pažnju posvećivala je radu sa ženama. Organizovala je nekoliko zborova žena, nastojala je da ih podstakne da se bore za svoja prava, da se opismenjavaju, emancipuju. Upućivala je žene kako da paze i njeguju bebe, da se bore protiv sujevjerja.

Početkom Drugog svjetskog rata pomagala je u prikupljanju oružja i municije, koje su krili u porodičnoj kući u Piperima. Postala je član Okružnog komiteta KPJ-a za Podgoricu i bila jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka. Kasnije je, tokom 1942. i 1943. godine bila u ilegali. Kuća im je zapaljena, a maloljetna đeca bila zatvorena.

Izuzetan je Lidijin doprinos na utemeljenju Antifašističkog fronta žena (AFŽ) Crne Gore. Bila je sekretarka Inicijativnog odbora AFŽ-a u ljeto 1943. godine đe je agilno radila na stvaranju i udruživanju odbora po Crnoj Gori. Bila je vijećnik ZAVNO Crne Gore, novembra 1943. godine. Nakon toga, na Prvom kongresu AFŽ-a Crne Gore, 5. decembra 1943. godine, bila je izabrana za sekretarku Glavnog odbora.

Poslije oslobođenja obavljala je mnoge odgovorne dužnosti i javne funkcije i jedna je od prvih žena narodih poslanica Skupštine Republike Crne Gore. U centru njenog angažmana bila briga za najugroženije kategorije. Inicirala je otvaranje domova za ratnu siročad i ustanova za nezbrinutu đecu. Pomagala je prilikom organizovanja škole za gluvonijemu đecu u Kotoru, Doma za napuštenu đecu u Bijeloj, Doma za stare u Risnu, pomogla je i Udruženje slijepih Crne Gore.

Za svoj nemjerljivi doprinos obnovi zemlje, emancipaciji žena, humanitarni i politički angažman, uz Partizansku spomenicu 1941. godine, Lidija je nagrađena sa još dosta ratnih i mirnodopskih odlikovanja. Poslednje odlikovanje je dobila 2015. godine i to Orden crnogorske zastave prvog stepena. Po svome životu, liku i djelu svrstala se među znamenite crnogorske heroine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XIX): Sa predsmrtne visine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Đurđa VLAHOVIĆ –  Partizanka, ilegalka, čobanica.

Đurđa Vlahović, osuđena na smrt vješanjem. Njeno stradanje opisaćemo Lalićevim citatatima: ,,Kada je uhapšena, Đurđa Vlahović je preboljela život i mislila samo na časnu smrt. Sudija Malović joj se obratio: ,,Krivorepa, kakva je to promjena kod tebe, juče nijesi hramala, a danas cotaš?” Đurđa njemu odgovara: ,,I ti si lani bio Crnogorac, a ove godine si Talijan. I poturčio bi se i devet vjera bi promijenio da ne pretrpiš pola od onih muka što sam ih ja pretrpjela.”

Đurđa je nastavila priču i ,,sa predsmrtne visine”: ,,Uživaš li, Ljubo Miniću, komandante makaronski? Smij se, lijo oguljena, ama da znaš: čeka i tebe ova ljuljaška!”

Đurđa je, ,,s predsmrtne visine”, nastavila da ,,čašćava” četničke glavešine, odgurnula je laktom dželata, kao i Joka Baletić, uz riječi ,,umijem se ja i sama objesiti“ ili kako napisa Lalić ,,jednim skokom se vinu na stočić među direcima. Zbacila je bijelu maramu s glave. Zatim prebaci pletenice preko konopca i pusti da joj padnu naprijed niz grudi, do pō pojasa… Proljepša se lice pod bijelim čelom i za trenutak sinu poslednjom ljepotom. Umijem se ja i sama objesiti – reče u nijemoj tišini i jednim nevidljivim pokretom izbi i prevrnu stočić ispod sebe”.

Istorija je sasatavila ove dvije žene kao i antifašizam i želju za slobodom i pravdom.

Sudije kao da su poštovali ,,Zakonik Knjaza Danila” i član član 73 iz 1855. godine, kojim se propisuje: „…žena ne može biti ubijena iz puške, jer je puška i strijeljanje samo za onoga koji pušku nosi i puškom se brani” tako su osudili na smrt vješanjem doktoricu Ružu Rip i Đurđu Vlahović.

 

Olga POPOVIĆ-DEDIJER – Bila je doktorica medicine, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Iako je bila iz imućne porodice, Olga Popović rano se uključila u rad revolucionarne omladine i postala član KPJ-a. Nakon završetka Medicinskog fakulteta, počela je da radi na Hirurškoj klinici u Beogradu. Bila je i nadarena sportiskinja, bavila se skijanjem. To joj je pomagalo da bude manje primijećena kada je, po nalogu, partije organizovala i vodila sanitetske kurseve, koji su bili priprema za odbranu zemlje pred fašizmom.

Stupila je u brak sa revolucionarom Vladimirom Dedijerom, kasnije istoričarem i publicistom, sa kojim je dobila šćer Milicu, koja je arhitektica. Olga je u okupiranom Beogradu kao ljekar bila u prilici da pomaže mnogim ilegalcima i pripadnicima antifašističke borbe. Uhapšena je 1942. godine, kada je otkriveno da je pomogla prilikom bjekstva iz bolnice revolucionarki Ivanki Maučević – Nikoliš, koja se tu porodila. Nije dugo bila u zatvoru, jer je zamijenjena za neke zarobljene Njemce.

Priključila se partizanima i postala šef hirurške ekipe (dobila i čin majora) Druge proleterske divizije, u čijem su se sastavu nalazili borci Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade.

Ta mlada, požrtvovana ljekarka našla se u borbenom stroju sa crnogorskim partizanima, nesebično im pomažući i dijeleći sa njima snove i sudbinu. Tokom bitke na Sutjesci, na Milinkladama je teško ranjena i morali su joj amputirati ruku. Iako iscrpljeni dugotrajnom borbom, gladni i ranjeni, saborci su na nosilima nosili svoju omiljenu doktorku, nadajući se da će preživjeti, kao što je mnogima od njih svojom intervencijom Olga spasila život. Međutim, gangrena je zahvatila operisano mjesto i u nemogućim uslovima za liječenje viđelo se da Olgi nema spasa. Ona je sve stoički izdržavala, odbijajući u posljednjim trenucima injekciju kamfora, da bi to moglo da se da nekome kome može pomoći. Olga je žrtvovala sebe, odbijajući da primi ljekove koji bi mogli više pomoći njenim saborcima, crnogorskim partizanima, uz koje je provela svoje posljednje dane. Od posljedica ranjavanja preminula je na Romaniji, 20. juna 1943. godine.

U znak śećanja na svoju suprugu, njenu humanost i uzajamno poštovanje i ideale sa crnogorskim saborcima, Olgin suprug dr Vladimir Dedijer, dio honorara od svojeknjige „Josip Broz Tito“, u iznosu od preko 500 000,00 dolara, poklonio je nikšićkom zdravstvu. Od tog novca podignut je Hirurški paviljon Nikšićke bolnice, otvoren 5. maja 1961. godine.

Dr Olga Popović Dedijer, posthumno je, 19. decembra 1945. godine odlikovana Ordenom zasluga za narod prvog reda.

Ilustrovala: Tijana Todorović
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XVIII): Dvije jevrejske heroine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jolan LEVINGER MIRA – Profesorica njemačkog jezika i matematike, upravnica biblioteke, učesnica Trinaestojulskog ustanka, borkinja NOB-a (Pločice Vojvodina 1913 – 2004).

Jolan Levinger Mira je bila jedina Jevrejka, učesnica Trinaestojulskog ustanka koja je do 1941. godine živjela u Crnoj Gori, a koja se pridružila partizanima. Bila je profesorica gimnazije u Bijelom Polju do odlaska u partizane. U Bijelo Polje je došla 19. aprila 1940. godine, đe je ukazom Ministarstva prosvjete postavljena za profesora. Tokom ovog perioda Levinger će bjelopoljsku đecu podučavati njemački jezik i matematiku. Po podacima škole pored časova jezika i matematike bila je i rukovoditeljka školske biblioteke.

Drugi svjetski rat je bio posebno težak za jevrejsku zajednicu, koja je, iako malobrojna i pred ratom, skoro potpuno raseljena ili istrijebljena u Crnoj Gori. Poznavajući istorijske prilike i dešavanja tokom rata nema sumnje da je Jolan Levinger Mira, u tom trenutku bila najugroženija stanovnica Bijelog Polja.

Sve do januara 1942. godine Jolan Levinger Mira živjela je u Bijelom Polju. Njen odlazak u partizane je njene stanodavce i one za koje su vlasti smatrale da imaju veze sa tim, koštao zatvora. Tako su tada pritvorene Bjelopoljke Ika Čopić i Stana Vuković i njen unuk Batrić Kršikapa. Očigledno da je profesorica Levinger, iako je u Bijelom Polju živjela kratko, uspjela da postane ugledna i uvažena članica lokalne zajednice i da je, iako nije rođena i odrasla tu, stanovnici Bijelog Polja smatraju svojom. Od početka Trinaestojulskog ustanka bila je članica NOP-a. Primljena je u KPJ 1942. godine. Radila je kao bolničarka u Bjelopoljskom partizanskom odredu.

Kasnije je raspoređena u Treću sandžačku brigadu. Bila je član Politbiroa Centralne bolnice Vrhovnog štaba. Ranjena je u ofanzivi na Sutjesci, dok je rukovodila prihvatilištem za đecu. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine.

Naše Bijelo Polje je tokom rata imalo oko 300 kuća, mali gradić, u kojem je svako znao svakog i o svima se znalo sve, ljudi su svjesno rizikovali vlastite živote kako bi zaštitili ženu koja je njihovu đecu učila da broje i govore njemački jezik. Zaštiti Jevrejku, učiteljicu u ratu u kojem su Jevreji bili osuđeni na smrt samim tim što su bili Jevreji, građani Bijelog Polja pokazali su osim hrabrosti i antifašizam na djelu. Da Bijelo Polje nije bio grad koji ne izdaje svoje bližnje, ime Jolan Levinger bi ostalo u sjećanjima i na nekom spomeniku užasa kao posljedica fašizma iz Drugog svjetskog rata.

Ružica-Ruža RIP – Jugoslovenska ljekarka, učesnica NOB-a.

Rođena je 1914. godine u Bezdanu u jevrejskoj porodici Dezidera Ripa. Tokom studija priključila se revolucionarnom studentskom pokretu, završila je Medicinski fakultet u Beogradu 1940. godine kad je postala i član Komunističke partije Jugoslavije.

Poslije kapitulacije Jugoslavije Ruža je sa svojim vjerenikom Milutinom Lakićevićem napuštila Beograd i došla u Crnu Goru. Bila je učesnica Trinaestojulskog ustanka u kolašinskom srezu.

Tokom i nakon Pljevaljske bitke, decembra 1941. godine rukovodila je partizanskom bolnicom na Žabljaku. Ostalo je zapisano kako je doktorka Ruža, ,,to nježno, mladoliko žensko biće” previjala ranjenike sa bitke na Pljevljima, lično ih je pratila do bolnice na Žabljaku. Nakon toga je bila ljekarka u Komskom partizanskom odredu do napada četnika Pavla Đurišića na partizanske snage u okolini Kolašina, u martu 1942. godine. Tada su Ružicu zarobili u Crkvinama.

U toj borbi između partizana i četnika poginulo je 29 boraca i rukovodilaca, među kojima i Budo Tomović, Bajo Sekulić i Luka Simonović. Ružicu su četnici utamničili i kao komunistu i kao jevrejku i tražili su od nje da se odrekne vjerenika, što je ona odbila.

Ruža je samo pet dana bila utamničena u četničkom zatvoru u Kolašinu. Lalić piše: ,,Pričalo se kako je Ruža svojom sitnom kao dječjom rukom podigla bujnu kosu, koja joj je padala niz leđa, da je prebaci preko omče…”

Presudom četničkog vojnog suda, osuđena je na smrt vješanjem, zajedno sa đevojkom koja je skrivala partizanske letke u njedrima – Đurđom Vlahović.

Milorad Bulatović, u poemi „Stratištima u pohode”, poetski je prikazao njihovu smrt: ,,Požurićeš, do varoši, ako stigneš, Ružu i Đurđu sa vješala dako skineš. Bez rana su, one će vam okov skidat, Ružica će vam, doktorica, rane vidat…”

Ilustrovala: Tijana Todorović
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo