Povežite se sa nama

FOKUS

CRNA GORA IZMEĐU TRAMPA I PUTINA: Vozi Miško

Objavljeno prije

na

Bio je to dvostruki lakat u rebra. U Briselu i doslovno.

Odlučan da tokom prve zvanične posjete Evropi pokaže ko je ko u NATO, Donald Tramp je u svom jurišu ka prvom redu zvaničnika Alijanse žestoko munuo jednog od prisutnih Evropljana koji su mu se našli na putu. Ništa lično.

Trampu se na putu našao crnogorski premijer Duško Marković. Igrom slučaja. Ili srećom. Pošto je, pokazalo se, Marković bio jedan od rijetkih stanovnika Starog kontinenta koji je pronašao riječi opravdanja za postupak predsjednika SAD. „Nijesam registrovao to kada se desilo. To je bezazlena situacija”, opisao je dešavanja na pozornici Marković. „Kada se već novinari na različite načine određuju, želim da kažem da je prirodno da predsjednik SAD bude u prvom redu”.

Potvrđujući kvalitete koji su ga preporučili za trećeg po redu čuvara lika, djela, funkcije i imetka Mila Đukanovića, Marković je znalački odvojio bitno od nebitnog. Pa nam je saopštio: „Imao sam jedinstvenu priliku da predsjedniku Trampu zahvalim na njegovoj podršci i brzoj ratifikaciji Protokola u Senatu”. Za to su vrijeme nadobudni Britanci/Britanke na društvenim mrežama režali na predsjednika SAD, a senzibilni Amerikanci potpisivali peticiju zahtijevajući od svog predsjednika da se izvini Markoviću. Nema potrebe. Važnija je nama bila jedinstvena prilika da se zahvalimo.

Koji dan kasnije i dosta istočnije od Brisela, na moskovskom aerodormu Domodedovo, carinici su zabranili poslaniku Miodragu Vukoviću da uđe u Rusiju. Umjesto nastavka puta za Minsk, Vuković je morao noć provesti u tranzitnom dijelu aerodorma, da bi ga ujutro – prvim avionom – vratili u Crnu Goru.

„U toku (povratnog) leta sam vidio da sam čovjek kome je zabranjen ulazak u Rusiju”, opisivao je Vuković moskovsku golgotu, naglašavajući poentu: „ovaj događaj pokazao je ono što sam ja i znao, Rusija ne vidi nikog i ništa bez svoj interes, a mala Crna Gora je taj interes na globalnoj sceni pobrkala i sada treba da snosi posljedice. I dok oni samo gledaju svoj interes, kod nas ima onih koji su se upregli da zaštite njihov interes. To je poražavajuće, to je nečuveno i sramno”, ljutio se Vuković.

Potom je dodatno začinio, prilagođavajući priču specifičnim ukusima domaće publike. „Dok sam deset sati bio izolovan, izložen torturi, moje kolege koje imaju neke drugačije stavove od mene (Vuković misli na podmoskovski dio DF) , u Moskvi su se baškarile i bavile se svjetskim pitanjima”.

Na sličnom fonu bilo je i partijsko izjašnjenje vladajućeg DPS. Njegov autor (za svaki slučaj -anoniman) nije krio srdžbu zbog činjenice da se njihov prtijski prvoborac našao na udaru moskovskih glavešina – kao prvi crnogorski zvaničnik, poslije Petra I Petrovića, kome je ruska administracija uskratila gostporimstvo. „Ovim nedostojanstvenim činom samo je potvrđeno ono što odavno znamo – da iza neprimjerenog i nedostojnog miješanja Rusije u naše unutrašnje stvari stoji njena zvanična politika”. Dodatno nam iz DPS poručuju da Crna Gora, za razliku od Moskve, sve što radi radi javno: „Kao što se iz principijelnih razloga javno priključila sankcijama EU protiv Rusije, jer je zemlja kandidat za članstvo”.

Koliko god da nam se to ne sviđa – zabrana Miodragu Vukoviću da uđe u Rusiju samo je (ne)očekivan odgovor zvanične Moskve na sankcije Savjeta Evrope i Evropske unije, koje je podržala i Crna Gora, a koje su prema Rusiji i njenim zvaničnicima uvedene 2014. godine, zbog „djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i nezavisnost Ukrajine”. Spisak ruskih zvaničnika kojima je zamrznuta imovina i zabranjeni dolasci ažuriran je poslednji put početkom prošle godine (Službeni list CG od 5. januara 2016.) i na njemu se nalazi skoro 150 imena – od predsjednika ruske Dume Sergeja Nariškina, preko najmoćnije žene u Rusiji, predsjednice Saveta Federacije Valentine Matvijenko, Dimitrija Rogozina, zamjenika premijera Dmitrija Medvedeva, Sergeja Glazjeva, savjetnika Vladimira Putina, … do direktora velikih državnih preduzeća i tajkuna bliskih vlastima u Kremlju.

Moskva je, kao protivmjeru, suspendovala sporazum o trgovinskim olakšicama iz 2000. godine, razmatrala obnovu viznog režima, potom zabranila uvoz poljoprivrednih proizvoda iz Crne Gora (do proljetos je vino Plantaža bilo izuzeto sa tog spiska) da bi, konačno, početkom nedjelje saznali da i Rusija ima spisak od 70–tak građana Crne Gore kojima je zabranjen ulazak u tu zemlju.

“Uvijek smo govorili da ostavljamo pravo da preduzimamo recipročne mjere, kako je to prihvaćeno u evropskoj praksi”, izjavila je portparolka Ministarstva spoljnih poslova Rusije Marija Zaharova, podsjećajući da se Crna Gora „od samog početka” priključila sankcijama EU. U skladu sa ruskom politikom po tom pitanju, Zaharova ne želi objelodaniti spisak nepoželjnih i tako eventualno olakšati putovanja onima koji nijesu na tom popisu. Rusija, uostalom, i nije obavezna na takav postupak, pošto je u isključivoj nadležnosti zemlje koja utvrđuje listi nepođeljnih gostiju odluka da li će taj dokument biti javan (kao što, recimo, rade SAD) ili ne.

Iz Ministarstva vanjskih poslova najavljuju da će od ruskih kolega, putem zvanične zamolnice, zatražiti taj spisak. Svjesni su, međutim, da su jako male šanse da njihova molba bude uslišena. Moskva nema obavezu, a ni namjeru, da objelodanjuje listu nepoželjnih osoba iz Crne Gore. Tim prije što je i premijer Marković događaj sa aerodroma Domodedovo komentarisao u duhu DPS saopštenja. „Ja nijesam uspio da registrujem nigdje takav primjer destrukcije i primitivizma”, rekao je Marković insistirajući da učinjeno „oslikava karakter tog režima”. Gdje su nestale briselska pomirljivost, tolerancija i samokontrola? Treba li izrečeno u Podgorici upoređivati sa premijerovom izjavom iz Brisela da „Crna Gora ostaje privrežena prijateljstvu sa SAD”. Mada bi pomenuti primitivizam koji odslikava karakter sasvim valjano poslužili za opis Markovićevog susreta sa Trampom. Onog neformalnog.

Prema nezvaničnim informacijama do kojih su došli Dan i Pobjeda na popisu nepoželjnih sačinjenom u Kremlju su premijer Marković, predsjednik Skupštine Ivan Brajović, Milo Đukanović i svi članovi predsjedništva DPS, poslanici (njih 46) koji su nedavno na Cetinju glasali za učlanjenje u NATO, kao i „direktori većih državnih preduzeća”.

Interesantno je da ni u Podgorici ni u Moskvi niko ne pominje drugu stavku personalizovanih sankcija – zamrzavanje računa i blokadu imovine. Sergej Šojgu, jedan od najbližih i najdugovječnijih saradnika Vladimira Putina, našao je za shodno da jednom prilikom u Podgorici podsjeti kako se tokom sankcija UN prema tzv. SRJ (prva polovina poslednje decenije prošlog vijeka) „većina vaših para premjestila kod nas u Rusiju, a mi nikad nijesmo govorili da je to prljavi ili crni novac dobijen tokom rata”. Njegovi domaćini su se na te riječi samo – zaledili. Kasnije je Đukanović, nakon što se uticajni gost vratio kući, pokušao da izokrene Šojguove riječi objašnjavajući kako je on zapravo mislio na novac koji je u Moskvu stigao iz Beograda.

Čak ni tako nemušto objašnjenje nije pratilo informaciju s početka ovog vijeka (2001.) da je Ruska federacija stavila Crnu Goru na spisak zemalja osumnjičenih za pranje novca, uz računicu prema kojoj su tamošnje banke i njihovi uticajni klijenti (tajkuni), u tom momentu, na računima svojih of-šor podružnica u Crnoj Gori držale između 2,5 i četiri milijarde dolara!?

Treća, velika seoba para između teritorija pod kontrolom najjužnijih Slovena i majčice Rusije slijedila je nakon obnove crnogorske državnosti. ,,Visoki crnogorski zvaničnici su nas 2005. bukvalno preklinjali da podržimo slabu crnogorsku ekonomiju investicijama, a sada nas istjeruju”, žalio se ruski ambasador u Podgorici Andrej Nesterenko koju godinu kasnije. Kada je rijeka novca počela da presušuje. ,,Crnogorski političari imaju kratko pamćenje”, žalio se tada Nesterenko.

Njegovu tezu danas osporavaju poslanici opozicije. Đukanović je u panici zbog moguće rakcije na „njegove izdaje i prevare svih strateških prijatelja iz Moskve”, stoji u saopštenju Pokreta za promjene (PzP) u kome se navodi i da je ,,DPS taj koji je od ruskih tajkuna uzeo 300 miliona eura, a ne šaku dolara, koji je naselio najmanje 20.000 Rusa u Crnoj Gori, te im prodao crnogorsku industriju i najmanje 10 odsto teritorije, i čiji ministar, Milan Roćen, prevodi knjige šefova KGB-a”…

Istovremeno, sa drugog krila koalicije DF, iz Demokratske narodne partije, stiže prijedog da se u lokalnim parlamentima u kojima opozicija ima većinu usvoji Deklaracija o ukidanju sankcija Rusiji. Za to vrijeme Ministarstvo spoljnih poslova Rusije poziva državljane te zemlje da „dobro razmisle” pre nego što otputuju u Crnu Goru u kojoj, po njihovo sudu, „vlada sve veća antiruska histerija”.

Neko tu nekome, opet, gura lakat u rebra.

Učinjeni

Dok se zvaničnici DPS iščuđavaju spremnosti ruskih zvaničnika da se, manje-više otvoreno, miješaju u unutrašnje stvari Crne Gore, snimak telefonskih razgovora koje su Duško Marković i Milo Đukanović nedavno vodili sa ruskim komedijašima koji su im se predstavili kao predsjednik i premijer Ukrajine Petro Porošenko i Vladimir Grojsman pokazuje da su i zvaničnici u Podgorici jednako „učinjeni” svojim saveznicima. Tako je Đukanović, bez trunke razmišljanja, navodnom Grojsmanu obećao da će iz ovdašnjeg Centralnog registra izbrisati njegovo preduzeće, kako bi ga poštedio eventualnih kritika i napada političkih neistomišljenika. Istu uslugu Đukanović je obećao i kada je u pitanju navodna kompanija ruskog opozicionara Alekseja Navalnia, registrovana u Crnoj Gori. „Sve mi je jasno i naravno pomoći ću mu na isti način na koji ste i vi kazali za vas”, obećava predsjednik DPS-a uslugu koja je, najblaže rečeno, na granici ilegalnog. U Moskvi će, zasigurno, biti oduševljeni eksplicitno potvrđenom politikom ne miješanja u unutrašnje stvari drugih zemalja koju je demonstrirao Đukanović. Da sada ostavimo po strani diletantizam predsjednika Vlade, DPS i njihovih najbližih saradnika koji su nasjeli na ovu prevaru. Pa sada ceh svoje nesposobnosti pokušavaju prebaciti na naš račun.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

 

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori  pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milena PEROVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.

 

Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.

Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma  i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.

Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera…  To su samo  neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.

Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.

Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP.  Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa  Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.

Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.

Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao  pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020.  Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.

Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji  u vrijeme Miloševića  i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira,  spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.

To je samo vrh piramide.

Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).

Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.

SDP  bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.

Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih  funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).

Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno:  biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.

Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović.  Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.

I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.

U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.

U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.

Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni  promjena vlasti u ljeto 2020,  nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak

 

Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.

„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.

Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.

Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.

Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).

Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.

Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.

Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.

„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.

Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.

Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.

Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).

Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.

Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.

Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.

Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.

U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.

I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.

Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.

Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.

Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.

Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).

Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.

Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.

 

Rebus

Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).

Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo