Povežite se sa nama

OKO NAS

CRNA GORA ZEMLJA ČUDA: Od zvijezda do stida

Objavljeno prije

na

Odavno Crnu Goru bije glas da je zemlja čuda. Na malenom prostoru svakojakih prirodnih ljepota ima ništa manje i čuda koja stvaraju njeni ljudi. Evo samo nekih ovonedjeljnih.

Nije bila šala. Prvog aprila više stotina ljudi iz cijele Crne Gore došlo je u rano jutro da zakažu pregled u Centru za kardiologiju Kliničkog centra Crne Gore. Nastala je nezapamćena gužva. Red ogorčenih pacijenata, uglavnom u poodmaklim godinama, protezao se do ulaznih vrata. Nekima je i pozlilo. Tehničkom greškom, kako su iz Kliničkog centra pokušali da opravdaju ovaj incident, svi su pozvani da dođu 1. aprila da zakažu pregled. Bilo ih je oko hiljadu.

Direktor Kliničkog centra dr Milan Mijović izvinio se pacijentima zbog “ovog detalja”.

Idemo na sjever – do Šavnika. Radmila Bojović je u januaru odbijena na konkursu za higijeničarku u vatrogasnoj službi, uz obrazloženje da druga kandidatkinja ima više radnog iskustva, iako to nije traženo konkursom. Nakon usvajanja žalbe dobila je novu šansu za isto radno mjesto. Ponovljenim oglasom propisani su sofisticiraniji uslovi. Radmila je trebalo da položi test od 25 pitanja, a zatim da i usmenim odgovorima na članove Komisije za provjeru sposobnosti ostavi bolji utisak od druge kandidatkinje.

„Pitanja su bila šta čini opštinu, ko čini zakonodavnu vlast, ko usvaja budžet opštine, kako se čiste tepih i kupatilo, kako se čisti paučina, džogerom ili metlom”, ispričala je Radmila novinaru Vijesti.

Nakon pisanog dijela testiranja, uslijedio je razgovor koji je Radmila doživjela kao “ponižavanje i nastavak dugogodišnje političke diskriminacije lokalne uprave”.

„Pitaju me, na primjer, kako bih očistila prašinu sa stola. Najgore mi je bilo kad su me pitali da li higijeničarka mijenja bravu ili staklo”.

Pitali su je i šta je motiviše da radi. Odgovorila je: ,,Mi živimo od socijale godinama, imamo troje djece i uzaludno pokušavamo da ođe dobijemo posao”.

U nadležnoj opštinskoj komisiji objasnili su da su uradili ono što im je sugerisano iz Ministarstva unutrašnjih poslova, kao nadležnog organa. I u skladu sa, maštovitog li naziva – Uredbom o načinu obavezne provjere sposobnosti, bližim kriterijumima i načinu ocjenjivanja kandidata za vršenje poslova radnog mjesta u državnom organu.

Član ispitne komisije Dušan Radanović priznao je da su on i ostali članovi morali sami da smisle test koji je Radmila, na kraju, lošije uradila od protivkandidatkinje. Koja je, izgleda, politički podobnija.

Afera snimak na šavnički način.

Ostanimo još na sjeveru države. Mještani potkomovskih sela Cecuni, Zabrđe i Kralje oglasili su da besplatno nude svoja imanja Vladimiru Putinu i Rusima da na njima izgradi, ni manje ni više, nego – vojnu bazu.

David Lakić, kako piše Blic, iz sela Cecuni, spreman je da ,,dio svoje imovine da Vladimiru Putinu i ruskoj braći kako bi izgradili vojne baze” da bi ga Rusija zaštitila od NATO-a. Ruse bi drage volje dočekao i Bogdan Bakić iz sela Zabrđe kod Andrijevice. Radovan Savović takođe je raspoložen da dočeka Putina.

Ponuda je otišla u svijet i vidjećemo da li će drug Putin doći u Cecune da provjeri da li je teren pogodan za namijenjenu svrhu.

Ova vijest vjerovatno je mnoge podsjetila na sličan biznis 25 mještana Seoca kod Andrijevice, koji su nakon referenduma o nezavisnoj Crnoj Gori ponudili cijelo selo na prodaju. Revoltirani ishodom referenduma prodaju su objavili preko lokalnih radio stanica i lista Dan.

Prvi oglas u Danu objavio je Podgoričanin Dragan Popović: „Prodajem kuću na placu 1.200 kvadrata za 150.000 eura, Albanci imaju prednost – 10 odsto popust. Doljani bb”.

Vesko Mitrović, član rukovodstva Mjesne zajednice, požalio se da on i njegovi suseljani ne mogu da podnesu raskidanje bratske veze sa Srbijom. Stanoje Stijović najavio je da će mještani možda kupiti čitavo selo negdje u Srbiji i nazvati ga Seoce.

Seočani su bili galantni. Selo će prodati uz 15 procenata popusta, a prednost imaju Albanci, i to s puno djece. Selo je tada imalo oko 120 domaćinstava, moderne kuće, školu,seoski dom, gradski vodovod, telefone, TV repetitor, dobru putnu infrastrukturu… Ali, šta je to pri ljubavi prema drugom oku u glavi?

Sve se srećno završilo. Selo nije prodato, a mještani Seoca uostalom kao i žitelji opštine Andrijevica,sada uredno većinski glasaju za – DPS. Čudo su – ljudi.

Preselimo se malo na sjeverozapad. Tokom novogodišnjih praznika u Goliji kod Nikšića ubijeno je devet srna. Još se ne zna ko je počinio zločin nad zaštićenom divljači, iako je Ministarstvo poljoprivrede ubrzo podnijelo krivičnu prijavu i zatražilo da se slučaj rasvijetli. Ovih dana opet je aktuelizovana ta priča kao potvrda da je kriminal osvojio i lovstvo. Monitor je o tom kriminalu pisao prije desetak godina. Sada ekolozi traže povlačenje Nacrta metodologije za monitoring i vođenje evidencije o divljači. Tvrde da je Nacrt urađen nestručno i da ne može biti osnova za inventarisanje divljači u lovištima i za njihovu zaštitu. Zbog toga pljevaljska NVO Breznica predlaže da se na teritoriji cijele Crne Gore lov zabrani za dvije godine. Sa te adrese upozoravaju da zbog kriminala u lovstvu hitno treba smijeniti čelnike Lovačkog saveza i sve ostale nadležne za lovstvo. Teško da će taj zahtjev pogoditi metu. Kao ni molba Darka Saveljića, predsjednika Centra za zaštitu i izučavanje ptica, koji već dvije godine traži prijem kod ministra poljoprivrede.

Ni primorje nije imuno od neshvatljivih dogodovština. U Herceg Novom u toku je potpisivanje peticije (do sada je potpisalo oko 500 građana) kojom građani traže da se zbog turističke sezone odgodi rekonstrukcija poznatog šetališta Pet Danica. Prošlog utorka protestovalo je pedeset hercegnovskih ugostitelja i zakupaca plaža koji takođe traže odgađanje radova na tom šetalištu. Da ne ugroze predstojeću turističku sezonu.

U Crnoj Gori, zemlji svakojakih čuda, običajno je pravo da se usred turističke sezone rekonstruišu saobraćajnice, a da snijeg usred zime iznenadi službe za elementarne nepogode.

Kao šlag na tortu o čudesnoj Crnoj Gori stigla je vijest da je Bostonski institut za tehnologiju sačinio listu najpoznatijih ličnosti po državama. Kao kriterijumi korišćeni su teritorija na kojoj su „vanvremenski selebritiji” rođeni, da se u Vikipediji te osobe pojavljuju na najmanje 25 svjetskih jezika i vremenski okvir od 4.000 godine prije nove ere do 2010. godine.

Prema toj listi najpoznatiji Crnogorac u svijetu je Stefan Nemanja, srpski veliki župan, rođen 1117. godine. Slijede kralj Aleksandar I Karađorđević, kralj Nikola I Petrović, Radovan Karadžić, Milovan Đilas, Dejan Savićević, Predrag Mijatović, Milo Đukanović, Mirko Vučinić i Stevan Jovetić.

Primijetili ste: svega tu ima. Od zvijezda do stida.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo