Povežite se sa nama

OKO NAS

CRNO TRŽIŠTE AKADEMSKIH RADOVA: Pošto zvanje?

Objavljeno prije

na

Univerzitet Crne Gore (UCG) od aprila ove godine zvanično je počeo da primjenjuje iThenticate softver, servis za utvrđivanje autentičnosti akademskih radova. Prema njihovom saopštenju, od dosad testiranog 91 rada, nijedan nije plagijat. Međutim, rad baš i ne mora biti „ukraden” da bi bilo riječi o prevari . Može biti i kupljen, a fakulteti nemaju mehanizam da to spriječe.

Društvene mreže, oglasi, internet, zgrade fakulteta i njihova okolina izvor su široke ponude „intelektualnih usluga” – od maturskih i seminarskih radova do doktorata. Nedostatak posla u struci ili prilika za dodatnu zaradu navode mnoge intelektualce da se opredijele za ovu vrstu zanata.

„Ekonomiju sam završila još prije šest godina. Kako se dvogodišnja potraga za poslom za koji sam se školovala nije pokazala efektnom (zbog nedostatka iskustva, članstva u partiji, veze), odlučila sam da na ovaj način zarađujem”, kaže naša sagovornica, koja radove studentima ekonomije piše već tri godine.

Ona navodi da prodavanjem stručnih radova može dobro da se zaradi, ali da je prvo potrebno steći iskustvo i preporuke, jer konkurencija na našem „tržištu” nije mala.

„Mnogi godinama pišu diplomske, magistarske, pa i doktorske radove, i do njih nije nimalo teško doći. Osim toga, važno je i kako radite kako bi vas student preporučio svojim kolegama”, kaže ona.

Cijene radova formiraju se u zavisnosti od vremena potrebnog za izradu, kompleksnosti teme, dostupnosti materijala, kvaliteta same izrade, kao i od iznosa koji konkurencija zahtjeva. U prosjeku, diplomski rad košta između 80 i 250 eura, magistarski od 200 do 500 eura, dok cijene doktorata iznose i do deset hiljada eura.

Sudeći prema riječima ljudi kontaktiranih na osnovu informacija u oglasima, najtraženiji su radovi u oblasti pravnih nauka, ekonomije, menadžmenta, informaciono-komunikacionih tehnologija, političkih nauka.

Studenti privatnih fakulteta, kako navode „prodavci” diploma, češće naručuju radove od onih sa državnog univerziteta. Ipak, ni studenti UCG-a nisu rijetki kupci, pogotovo kada su u pitanju seminarski radovi, čija je cijena uglavnom oko dvadesetak eura.

Primjena softvera za utvrđivanje autentičnosti mogla bi uticati na rast cijena, zbog činjenice da mnogi autori akademskih radova često „pozajme” dijelove radova koje pronađu na internetu, kako bi uštedjeli vrijeme.

Način naplaćivanja funkcioniše zavisno od autora do autora.

„Prvo me pozovu, kažu mi temu i onda vidim da li mogu da odradim ono što se traži. U zavisnosti od fakulteta, teme i vrste rada formiram cijenu, a novac obično uzimam kada profesor odobri rad”, kaže autor koji radove piše za studente ekonomije, prava i političkih nauka. „Kada je riječ o magistarskim radovima, oni koji ih pišu u većini slučajeva traže avans od svojih kupaca.”

Na pitanje dešava li se da student nije zadovoljan „svojim” radom i da traži da mu se novac vrati, sagovornici Monitora kažu da do sada nisu imali takvih iskustava: „Studenti se uglavnom obraćaju ako se radi o nekim tehničkim, ali ne i suštinskim korekcijama u radu”.

Uprkos načinu na koji zarađuju novac, oni koji su fakultete završili zahvaljujući sopstvenom trudu, vrlo su kritični prema svojim mušterijama.

„Uz višegodišnje studiranje, da bi se neko mogao nazvati intelektualcem, neophodni su mjeseci istraživanja, učenja i pisanja. Tužno je što poslove koje bi trebalo da obavljaju ljudi koji pišu radove na kraju dobijaju oni kojima su ih pisali. Diploma je danas neophodan dokument koji ima svoju cijenu”, kaže naša sagovornica sa početka teksta.

Rizik od posledica zbog proizvodnje akademskih radova skoro da i ne postoji, jer u zakonima ne postoji definisano pitanje prodaje autorstva.

Zakon o visokom obrazovanju u članu 78 objašnjava šta se podrazumijeva pod plagijatom i navodi sankcije, kao što su poništavanje svih ocjena, nagrada, zvanja i titule, ali ni u jednom članu ne pominje trgovinu radovima.

Zakon o akademskom integritetu, koji bi trebalo uskoro da bude usvojen u Skupštini, prepoznaje ovo kao oblik kršenja akademskog integriteta, ali ne predviđa adekvatnu sankciju.

Iz Centra za građansko obrazovanje (CGO) ističu da bi prodaju radova trebalo definisati kao posebno krivično djelo u Krivičnom zakoniku, jer se radi o masovnoj i društveno opasnoj pojavi. „Do tada, ovakvi slučajevi će u značajnom zavisiti od postupka i procjene tužioca”, ističe Mira Popović, saradnica na programima u ovoj nevladinoj organizaciji.

„Osobe koje se odluče na ovakve radnje vide to kao neki vid rješenja za svoje finansijske probleme. Međutim, oni ne uzimaju u obzir činjenicu da takvim ponašanjem nanose štetu cjelokupnom društvu jer predstavljaju zupčanik u mehanizmu stvaranja kadrova koji neće imati potrebna znanja a mogu steći dobiti”, kaže Popović.

U Crnoj Gori zvanje ima cijenu. A koliko košta neznanje?

Miljana DAŠIĆ

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo