Univerzitet Crne Gore (UCG) od aprila ove godine zvanično je počeo da primjenjuje iThenticate softver, servis za utvrđivanje autentičnosti akademskih radova. Prema njihovom saopštenju, od dosad testiranog 91 rada, nijedan nije plagijat. Međutim, rad baš i ne mora biti „ukraden” da bi bilo riječi o prevari . Može biti i kupljen, a fakulteti nemaju mehanizam da to spriječe.
Društvene mreže, oglasi, internet, zgrade fakulteta i njihova okolina izvor su široke ponude „intelektualnih usluga” – od maturskih i seminarskih radova do doktorata. Nedostatak posla u struci ili prilika za dodatnu zaradu navode mnoge intelektualce da se opredijele za ovu vrstu zanata.
„Ekonomiju sam završila još prije šest godina. Kako se dvogodišnja potraga za poslom za koji sam se školovala nije pokazala efektnom (zbog nedostatka iskustva, članstva u partiji, veze), odlučila sam da na ovaj način zarađujem”, kaže naša sagovornica, koja radove studentima ekonomije piše već tri godine.
Ona navodi da prodavanjem stručnih radova može dobro da se zaradi, ali da je prvo potrebno steći iskustvo i preporuke, jer konkurencija na našem „tržištu” nije mala.
„Mnogi godinama pišu diplomske, magistarske, pa i doktorske radove, i do njih nije nimalo teško doći. Osim toga, važno je i kako radite kako bi vas student preporučio svojim kolegama”, kaže ona.
Cijene radova formiraju se u zavisnosti od vremena potrebnog za izradu, kompleksnosti teme, dostupnosti materijala, kvaliteta same izrade, kao i od iznosa koji konkurencija zahtjeva. U prosjeku, diplomski rad košta između 80 i 250 eura, magistarski od 200 do 500 eura, dok cijene doktorata iznose i do deset hiljada eura.
Sudeći prema riječima ljudi kontaktiranih na osnovu informacija u oglasima, najtraženiji su radovi u oblasti pravnih nauka, ekonomije, menadžmenta, informaciono-komunikacionih tehnologija, političkih nauka.
Studenti privatnih fakulteta, kako navode „prodavci” diploma, češće naručuju radove od onih sa državnog univerziteta. Ipak, ni studenti UCG-a nisu rijetki kupci, pogotovo kada su u pitanju seminarski radovi, čija je cijena uglavnom oko dvadesetak eura.
Primjena softvera za utvrđivanje autentičnosti mogla bi uticati na rast cijena, zbog činjenice da mnogi autori akademskih radova često „pozajme” dijelove radova koje pronađu na internetu, kako bi uštedjeli vrijeme.
Način naplaćivanja funkcioniše zavisno od autora do autora.
„Prvo me pozovu, kažu mi temu i onda vidim da li mogu da odradim ono što se traži. U zavisnosti od fakulteta, teme i vrste rada formiram cijenu, a novac obično uzimam kada profesor odobri rad”, kaže autor koji radove piše za studente ekonomije, prava i političkih nauka. „Kada je riječ o magistarskim radovima, oni koji ih pišu u većini slučajeva traže avans od svojih kupaca.”
Na pitanje dešava li se da student nije zadovoljan „svojim” radom i da traži da mu se novac vrati, sagovornici Monitora kažu da do sada nisu imali takvih iskustava: „Studenti se uglavnom obraćaju ako se radi o nekim tehničkim, ali ne i suštinskim korekcijama u radu”.
Uprkos načinu na koji zarađuju novac, oni koji su fakultete završili zahvaljujući sopstvenom trudu, vrlo su kritični prema svojim mušterijama.
„Uz višegodišnje studiranje, da bi se neko mogao nazvati intelektualcem, neophodni su mjeseci istraživanja, učenja i pisanja. Tužno je što poslove koje bi trebalo da obavljaju ljudi koji pišu radove na kraju dobijaju oni kojima su ih pisali. Diploma je danas neophodan dokument koji ima svoju cijenu”, kaže naša sagovornica sa početka teksta.
Rizik od posledica zbog proizvodnje akademskih radova skoro da i ne postoji, jer u zakonima ne postoji definisano pitanje prodaje autorstva.
Zakon o visokom obrazovanju u članu 78 objašnjava šta se podrazumijeva pod plagijatom i navodi sankcije, kao što su poništavanje svih ocjena, nagrada, zvanja i titule, ali ni u jednom članu ne pominje trgovinu radovima.
Zakon o akademskom integritetu, koji bi trebalo uskoro da bude usvojen u Skupštini, prepoznaje ovo kao oblik kršenja akademskog integriteta, ali ne predviđa adekvatnu sankciju.
Iz Centra za građansko obrazovanje (CGO) ističu da bi prodaju radova trebalo definisati kao posebno krivično djelo u Krivičnom zakoniku, jer se radi o masovnoj i društveno opasnoj pojavi. „Do tada, ovakvi slučajevi će u značajnom zavisiti od postupka i procjene tužioca”, ističe Mira Popović, saradnica na programima u ovoj nevladinoj organizaciji.
„Osobe koje se odluče na ovakve radnje vide to kao neki vid rješenja za svoje finansijske probleme. Međutim, oni ne uzimaju u obzir činjenicu da takvim ponašanjem nanose štetu cjelokupnom društvu jer predstavljaju zupčanik u mehanizmu stvaranja kadrova koji neće imati potrebna znanja a mogu steći dobiti”, kaže Popović.
U Crnoj Gori zvanje ima cijenu. A koliko košta neznanje?
Miljana DAŠIĆ
HORIZONTI4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice