Povežite se sa nama

PARALELE

Crnogorska kulturna istorija

Objavljeno prije

na

O zasebnoj crnogorskoj kulturi u dugom trajanju i crnogorskoj kulturnoj istoriji više se počelo govoriti 60-ih godina XX vijeka. Do tada je njeno tretiranje ostajalo na tradicionalnoj matrici koja ju je posmatrala kao dio ili produžetak srpske, odnosno hibrida srpsko-hrvatske kulturne baštine. Širok pojam »kultura« omogućavao je srpskim i hrvatskim intelektualcima da u svojim sintezama, istorijama, antologijama, leksikonima, bibliografijama i sl. kulturna ostvarenja s crnogorskoga prostora umetnu u svoju kulturnu baštinu.

Takvome stanju na ruku su išli mnogi faktori: tradicionalno siromaštvo crnogorskoga prostora institucijama; socijalno-ekonomski problemi; geografska raznolikost Crne Gore i slabe komunikacije; dosta kasna inkluzija određenih njenih djelova u crnogorsko državno tkivo; političke prilike. Ipak, jednoj generaciji crnogorskih intelektualaca predvođenoj Radojem Radojevićem, Radoslavom Rotkovićem, Vojislavom P. Nikčevićem, Pavlom Mijovićem, Miloradom Stojovićem, pošlo je za rukom da naprave otklon od pansrpskog i panhrvatskog tradicionalizma i stvore novu konstrukciju i novi prilaz problemima crnogorske kulture, što će u narednim decenijama rezultirati i ostvarivanjem prava na crnogorski identitet, jezik i kulturu.

Nažalost, njihove kolege istoričari (nijedan od gore navedenih nije bio profesionalni istoričar, iako su napisali neke značajne istoriografske radove) nijesu ispratile ove njihove napore na polju kulturne istorije. Crna Gora još nema sintezu svoje kulturne istorije, jer naša istoriografija tradicionalno ne gaji senzibilitet prema ovoj veoma važnoj oblasti. Razvoj crnogorske istoriografije u XX vijeku umnogome je bio povezan s političkim prilikama koje su vladale u Crnoj Gori. To možemo viđeti i na osnovu periodizacije koju je u svojoj knjizi Buduća prošlost načinio istoričar Šerbo Rastoder: crnogorska istoriografija do 1918. godine; od 1918. do 1945; od 1945. do 1989; od 1989. do 2006. godine. Dakle, možemo zaključiti da su državno-pravna, ideološka i politička gibanja u Crnoj Gori direktno korenspondirala s istoriografskim transformacijama. Zato ne čudi ni velika produkcija monografija i članaka iz oblasti političke i ratne istorije, istorije elita, ali i socijalno-ekonomske istorije, koja je naročito bila zastupljena u periodu socijalističke faze Crne Gore, jer se tematski okvir istorijskih istraživanja mahom bazirao na potrebama ideologije.

U našoj istoriografiji u XX vijeku nije dolazilo do velikih metodoloških preokreta diktiranih ,,odozdo” (u ovom slučaju misli se na naučnu zajednicu, a ne na ,,običnoga” čovjeka) već upravo ,,odozgo”. Zato kulturna istorija, kao jedan od najvećih metodoloških preokreta u istoriji naše nauke u ovakvim okolnostima nije dolazila u prvi plan. Metaforično možemo reći da su naši istoričari više voljeli Rankea nego Burharta; jer je upravo Rankeova škola u XIX vijeku na kulturnu istoriju gledala kao na marginalnu i amatersku disciplinu, pošto se nije zasnivala na dokumentima arhivske provinijencije niti je po njihovim tvrdnjama doprinosila učvršćivanju države. Bilo bi neumjesno i nenaučno govoriti da se u domaćim istoriografskim studijama niko nije bavio pitanjima crnogorske kulturne istorije i crnogorskom kulturnom baštinom. Pa ipak, glavni problem tih napora jeste što je većina njih bila pionirska, jer je gotovo svaki značajniji autor na svoj način krećao ,,od nule”. Metodološki, oni nijesu usaglašavani sa svjetskim trendovima.

Kao dokaz za mučno stanje može nam poslužiti primjer sinteze crnogorske književnosti. Trotomna Istorija crnogorske književnosti (I-III) počela je da se štampa tek 2012. godine i to samo zahvaljujući ogromnom naporu mladih i osviješćenih stručnjaka s Instituta za crnogorski jezik i književnost (od 2014. Fakultet za crnogorski jezik i književnost) da pokrenu taj projekat. Dakle, sve do prije četiri godine Crna Gora nije imala sintezu svoje književnosti od najstarijih vremena do danas, pa kako onda očekivati prvu monografski opisanu sintezu cjelokupne kulturne istorije?

Boban BATRIĆEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Revolveri u naoružanju crnogorske vojske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je bajonet itekako bio popularan početkom XX vijeka u vježbama za blisku borbu, crnogorski vojnici nijesu voljeli da se puno oslanjaju na njega jer im je smetao pri ciljanju. Zbog toga je u vojnim krugovima crnogorske vojske odlučeno da je za blisku borbu najbolje koristiti revolver. Time se računalo da jedan dobar strijelac može da savlada pet do sedam neprijatelja u borbi prsa u prsa. Mnogi izvještaji, naročito oni iz Drugoga balkanskoga rata kazuju nam da su Crnogorci upravo zbog toga bili izuzetno opasni u jurišima kad se približe neprijatelju, što su dobro ośetili bugarski vojnici. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Njegoš na ratištu devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

O upotrebi velikog pjesnika u različite svrhe do sada je puno napisano. No, posebno zanimljivom čini se njegova epizoda u toku „rata za mir”. Slijepo slijedeći instrukcije Slobodana Miloševića, crnogorska vlast uzela je aktivnog učešća u raspadu Jugoslavije. Ljeta 1991. godine sprovedena je mobilizacija rezervnoga sastava JNA u Crnoj Gori, koja je septembra mjeseca raspoređena po istočnoj Hercegovini i okolini Dubrovnika. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Crnogorski internirci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno je crnogorskoj javnosti prezentovana veoma zanimljiva knjiga istoričara Vukote Vukotića. Radi se o zborniku dokumenata Internacija stanovništva Crne Gore 1916 – 1918 u izdanju Državnoga arhiva Crne Gore koji predstavlja plod njegova višegodišnjeg studioznog i metodičnog istraživanja crnogorske ratne građe pohranjene u crnogorskoj riznici pamćenja. U njoj nalazimo pokušaj da se potomcima crnogorskih stradalnika, ali i čitavoj crnogorskoj javnosti prezentuju imena crnogorskih interniraca i okolnosti u kojima su proživljavali trenutke svoje povijesne drame. Spiskovi su sortirani prema izvještajima i heurističkoj bazi koja je ostala iza djelovanja Crnogorskoga Crvenoga krsta u Neiju, u Francuskoj, a koji je bio jedna od najznačajnijh naših institucija humanosti u toku Prvoga svjetskoga rata. Vukotić nastoji doći do konkretnih imena osoba koje su nasilno odvedene iz svoje domovine i rasute po tamnicama austrougarskoga okupatora. (više…)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo