Povežite se sa nama

DRUŠTVO

CRNOGORSKA VLAST IZMEĐU SNA I JAVE: Milo, Ranko i Filip u zemlji Nedođiji

Objavljeno prije

na

Eto šta je život protkan uzbuđenjem i jedinstvenim iskustvima: nepune dvije nedjelje nakon što se elitna ekipa DPSDP kadrova, predvođena predsjednikom Vlade, Skupštine i korisnikom kabineta predsjednika Crne Gore Milom Đukanovićem, Rankom Krivokapićem i Filipom Vujanovićem, provozala virtuelnom dionicom autoputa Smokovac – Mateševo, probrano društvo sprema se na novo – jednako imaginarno – putešestvije. Žičarom.

Radosna vijest krenula je iz parlamenta. Ministarstvo finansija prihvatilo je amandman DPS i u Zakon o budžetu za 2015. godinu uvrstilo trošak od 400 hiljada eura namijenjen za izgradnju žičare od Kotora do Cetinja. Paradržavni mediji, odnosno, oni najbolje informisani među njima, koliko sjutradan su saznali kako će tender za žičaru biti raspisan već u januaru 2015. Informacija stiže, kažu, iz kabineta Aleksandra Bogdanovića. Gradonačelnik Cetinja je, inače, još u julu 2009. godine najavio da će žičara od podnožja kotorske tvrđave San Đovani do cetinjske Ljetnje pozornice biti završena ,,do kraja sljedeće godine”.

Kada vam to kaže predsjednik Nacionalnog tima za projekte uspinjače i lifta morate ga shvatiti ozbiljno. Pa iako još uvijek nema žičare, a ono možete gledati kompjuterske animacije dok se sladite ekskluzivnim čokoladama iz one predizborne cetinjske fabrike. A da, ni ona nije izgrađena.

Ostaje, znači, računica Vlade iz marta odlazeće godine prema kojoj će žičara Kotor-Lovćen -Cetinje biti rađena po modelu privatno javnog partnerstva ili putem koncesije. Procijenjena vrijednost radova – 47 miliona eura. Kapacitet žičare -1000 putnika na sat. Cijena karte 20 – 30 eura. Žičara će, unaprijed su izračunali stručnjaci sa vlasti, već u prvoj godini rada prevesti 120 – 220 hiljada posjetilaca i donijeti prihod od makar 3,5 miliona eura.

Umalo da zaboravimo – vrijeme vožnje 45 minuta. Ovaj podatak sada ne izgleda kao pretjerano bitan, ali može pomoći da shvatimo kako je u Crnoj Gori i vrijeme podložno inflaciji. Naime, kada je u ljeto 2006. Filip Vujanović veličao svoju poslovnu seobu na Cetinje, govorio je i o žičari kojom bi se ,,za nekih 10-15 minuta sa prostora Kotora dolazilo do Lovćena”. Kako se vrijeme puta, u međuvremenu, utrostručilo, možete zamisliti šta će tek biti sa cijenom ovog zanimljivog projekta.

Decenijama staru ideju premošćavanja Bokokotorskog zaliva na lokalitetu Verige vaskrsao

je krajem prošlog vijeka Filip Vujanović. Ne čekajući da se eventualnom javnom raspravom razriješe makar neke nedoumice vezane za njegovu ideju (koliko je most Verige potreban, koliko štetan – narušava izgled Zaliva i ograničava visinu brodova koji mogu uploviti u Luku Kotor, zašto ne tunel nego most…) premijer Vujanović i njegovi su već početkom 1999. godine raspisali međunarodni konkurs za izbor lokacije i idejno rješenje mosta. Sredinom godine, Vujanović je kao član stručnog žirija proglasio pobjednika (cinici su naglašavali da je svo znanje vezano za mostogradnju premijer stekao čitajući Andrićevu Na Drini ćurpiju). Prvu nagradu i 90 hiljada maraka odnijeli su projektanti mariborskog Pontinga. Za drugu i treću nagradu plaćeno je još 80 hiljada. Potom je premijer obznanio: ,,Dobili smo kreditnu podršku od Volterbana, od države i poslovnih banaka Njemačke i izvjesno je da ćemo s tim projektom krenuti tokom ove godine”. I to je, otprilike, bilo to što se tiče mosta preko Veriga.

Ostale su i neke skice, crteži i tehnički podaci. Planirano je da betonski most bude dugačak 976 metara, sa dva pilona po 180 metara visine koji bi se nalazili u moru, po 50 metara od obale i međusobnog razmaka 450 metara. ,,Test je pokazao da most može da izdrži vjetar od 250 km na sat”, hvalili su se njegovi promoter, ,,visina nad morem je 55 metara, tako da će svaki brod moći da prođe”. Posljednje je već demantovano: prije nekoliko godina u Zaliv su uplovili kruzeri i jahte čija visina znatno prelazi projektovanu visinu mosta Veriga.

Na crnogorskoj obali nijesu bila problamatična samo previsoka jedra na modernim i (pre)skupim jahtama. Sjetite se hotela Jedro na budvanskoj Zavali. Kao i sve u ovom tekstu, izuzev protagonista gradnje potemkinovih sela po Crnoj Gori, i Jedro je svoje postojanje počelo i završilo u virtuelnom svijetu. Doduše, sa svrhom.

Izgovarajući se gradnjom elitnog hotela sa ,,najmanje” 25 spratova – replikom najskupljeg hotela na svijetu – Jedro u Dubaiju, grupa kontroverznih investitora predvođena ruskim milijarderom Sergejem Polonskim (u međuvremenu bankrotirao) i potpredsjednikom DPS-a Svetozarom Marovićem prekršila je sve postojeće zakone i krenuli u gradnju 40-ak vila na rtu koji dijeli Slovensku od bečićke plaže. Granja hotela počinje čim Miraks-Balkan završi gradnju započetih vila, bjesomučno je ponavljao direktor projekta Vječeslav Lejbman. Ni one nijesu završene, iako je dobar dio njih unaprijed prodat. Skupo. Naselje Zavala i njeni investitor su prošli kroz stečaj, danas na tom mjestu imamo Dukljanske vrtove dok hotel Jedro niko više ne pominje. Osim kao modernu verziju Klin čorbe – priče o snalažljivom vojniku i škrtoj babuskari.

Stižemo i do najveće investicije koja nam se – nije dogodila. Početkom 2003. Branko Vujović, tadašnji direktor Agencije za privatizaciju i strana ulaganja, otkriva senzacionalnu vijest: jedan američki investicioni fond kupuje Adu Bojanu i investira više od 500 miliona eura. ,,Najvažnije je to što je kupac spreman da u svakom momentu potpiše ugovor i počne investiciju”, uvjeravao nas je Vujović. Ipak, ili mi nijesmo htjeli da žurimo pa da neko pomisli da smo lakomi na pare (državni budžet za tu, 2003. godinu, iznosio je 431 milion eura) ili je nekome pola milijarde bilo malo – uglavnom od posla nije bilo ništa.

Druga epizoda stigla je u izbornoj 2009. Lično je premijer Đukanović obznanio plan po kome će na Adi Bojani i Velikoj plaži, na ukupno 1450 hektara, nići šest hotelskih naselja sa trideset hiljada najluksuznijih hotelskih ležaja, golf terenima, lovištima, zelenim površinama, restoranima, buticima, avionima i kamionima… ,,Za izgradnju Velike plaže i Ade tražimo investitore koji će biti spremni da ulože oko 26 milijardi eura. I u tome ćemo uspjeti”, odlučan je bio Đukanović. Doduše, obećano još nije realizovao. Što ne znači da neće. Uglavnom, a isključivo poređenja radi, u prvih 25 godina vladavine Đukanović i njegovi saradnici su (zvanično) rasprodali državnu imovinu vrijednu oko 850 miliona eura. Ili trideset puta manje od onoga što očekuju od investitora na Velikoj plaži. Do koje ni danas nema ni valjanog puta ni kvalitetnog vodovoda. Stigao je samo Veselin Barović (vlasnik Solane) da i u Ulcinju unovči veze sa vlastima, učvršćene u vrijeme duvanskog i ostalih tranzita.

Lažne nade podgrijavao je i Džordž Bobvoš, direktor mađarske kompanije Trigranit. ,,Spremni smo da u projekat Velike plaže uložimo sedam milijardi eura i izgradimo turistički grad od 100.000 stanovnika, evropski Dubai ili novi Monte Karlo”, obećavao je Bobvoš. Kao ,,napojnicu”, Mađari su i Podgoričanima obećavali investiciju od 250 miliona eura za izgradnju Siti centra. Sve se završilo na tome što su akcionari Trigranita, preko svoje OTP, kupili Crnogorsku komercijalnu banku za 100 miliona eura. Dvije godine kasnije, Bobvoš je, kao generalni director CKB, objašnjavao kako u Crnoj Gori nije isplativo i ni davati ni uzimati kredite.

Državni dug od tada je porastao za skoro dvije milijarde eura. I obećanja se dobro drže. Na DPSDP Nedođiji pozavidio bi i Petar Pan sa svojim Veselim dječacima. Ili je to društvo iz Granda spremno da na prvi kineski mig upali mašine i krene prema Mateševu.

U tunelu usred mraka

Pet godina pošto su se, u oktobru 2009. u selu Gornje Mrke premijeri Crne Gore, Hrvatske i Srbije Milo Đukanović, Jadranka Kosor i Mirko Cvetković skupili da uveličaju početak radova na autoput Bar – Boljare, stvari nijesu kretale sa mrtve tačke. A onda se, u nekoliko nedjelje, sve izokrenulo i otvorilo. Pošto su svi ozbiljni problemi razriješeni, najavljuje se da će radovi na dionici Smokovac- Mateševo (do danas se, nažalost, ne zna zbog čega je ona dobila prefiks prioritetna) početi ubrzo nakon Nove godine. Naše ili kineske. U međuvremenu, zna se: Pošto od ideje o koncesionaru ili izgradnji po principima javno-privatnog partnerstva nema ništa, put će o trošku građana Crne Gore graditi Kinezi; Potreban novac će pozajmiti Kinezi; Prema potpisanim ugovorima, materijal i alat potreban za gradnju kupovaće se u Kini (izuzetak je kamen – nećemo ga uvoziti nego ćemo ga dati džabe); Iz video prezentacije koja je svečano promovisana sredinom decembra saznajemo da će dionica Smokovac – Mateševo imati mostove, tunele i petlje, dok će pokraj puta biti pumpe, restorani i hoteli. Samo se ne zna gdje će sve to biti, pošto Glavni projekat dionice još nije urađen. Za sada postoje Idejni projekat, lijepe želje, te nekoliko kompjuterskih programa koji su probranima omogućili da se uz pomoć ekrana provozaju Prvim crnogorskim autoputem. Djeca to zovu 5D bioskop.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZNACI: Stara fotografija, za nove poene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto je poslanik Raško Konjević prećutao da je za fotografiju policajca Veselina Tabaša i Nasera Keljmendija saznao još u julu 2014. godine, kada je bio ministar unutrašnjih poslova. To proizilazi iz službene zabilješke u koju je Monitor imao uvid

 

Nakanadna pamet ili nešto drugo, tek nedavno se lider SDP-a Raško Konjević dosjetio da sa javnošću podijeli saznanja da se aktuleni prvi barski policajc Veselin Tabaš fotografisao sa Naserom Keljmendijem, osuđenim za mnogobrojna krivična djela. Konjević je krajem prošlog mjeseca pokazao ministru unutrašnjih poslova Sergeju Sekuloviću fotografiju Tabaša sa kontroverznim kosovskim biznismenom, tokom saslušanja ministra na sjednici Odbora za bezbjednost i odbranu. Konjević je poručio da je trebalo provjeriti do kraja Tabaša.

„Ako nije, sada je prilika da se provjere relacije između Keljmendija i novog načelnika CB Bar“, zaključio je.

Konjević je, međutim, iz njemu znanih razloga prećutao da je za tu fotografiju saznao još u julu 2014. godine kada je bio ministar unutrašnjih poslova. To proizilazi iz službene zabilješke koju smo imali na uvid, a koju je povodom sporne fotografije sačinio lično policajac Tabaš i adresirao na Ministarstvo unutrašnjih poslova.

„Fotografija na kojoj se nalazim ja sa licem Naserom Keljmendijem nastala je, koliko se mogu setiti, 2010. godine. Fotografiju je uslikao krim-tehničar CB Bar S.D. u službenim prostorijama OB Ulcinj u kancelariji za prepoznavanje lica“, dio je službene zabilješke.

Policajac Tabaš tada je objasnio da je to bila jedina slobodna kancelarija u koju je policija izvršila prepoznavanje Keljmendija.

U njoj je bilo još najmanje pet policajaca, čija imena je naveo. To su bili pripadnici barske ali i ulcinjske policije.

Zbog nedostatka mjesta, kako tvrdi, sjeo je pored Keljmendija, dok su ostale kolege bile u istoj prostoriji sa njima, o čemu mogu i oni svjedočiti.

Tabaš je detaljno pojasnio i da su tu proveli izvjesno vrijeme jer je u toku bio pretres stanova i hotela Kaza Grande u Ulcinju, koji je vlasništvo Keljmendija, zbog sumnje da je njegov sin Liridon falsifikovao lične isprave.

Sada, prvi barski policajac pojašnjava i zašto se fotografija našla na policijskom panou u njegovoj kancelariji.

„Fotografiju Keljmendija sam postavio da bi službenici policije znali kako on izgleda, kao i na uspomenu da smo privodili tako značajnog kriminalca. Sa Keljmendijem, kako prije, tako i kasnije, osim navedenog dana nisam imao bilo kakvu komunikaciju bilo ličnu ili telefonskim putem“, dio je službene zabilješke koju je Tabaš sačinio u julu 2014. godine.

Nakon detaljnih provjera, Unutrašnja kontrola je utvrdila da nije prekršno nijedno pravilo službe i da nema osnova za pokretanje disiplinskog postupka protiv Tabaša. O svemu je odmah obaviješten i sam Konjević koji je i tada bio ministar policije, zbog čega je nejasno zašto se baš sada prisjetio stare fotografije.

Službenik Uprave policije Veselin Tabaš je kroz svoj dosadašnji radni angažman iskazao visok stepen profesionalizma uz zapažene rezultate rada, koji su i opredijelili sadašanji menadžement Uprave policije da mu povjeri obavljanje veoma složenih i kompleksnih poslova i zadataka koji se odnose na radno mjesto načelnika Centra bezbjednosti Bar. To je saopšteno iz Uprave policije zbog, kako su naveli „bezuspješnog pokušaja diskreditacije Tabaša“ od strane Konjevića.

Svojim saopštenjem, potvrdili su da je Konjević za sve znao još ranije, tačnije da je tokom 2014. godine, nakon što je fotografija postala dostupna drugim licima u okviru Uprave policije, tadašnji menadžment Uprave policije preduzeo aktivnosti na utvrđivanju svih činjenica i okolnosti koje se odnose na postojanje potencijalne povezanosti službenika Tabaša i Keljmendija.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NAKON 3. MAJA – DANA SLOBODE MEDIJA: U službi države ili javnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Duže od deceniju datiraju prijedlozi da se poveća zakonska zaštita medijskih radnika i pooštre kazne za napade na novinare. Političke volje za njihovo usvajanje nije bilo. Da se nešto mora raditi na zapuštenom polju medijskih sloboda, dok ne bude kasno, za sada, na riječima, svjesni su iz nove vlasti

 

Tokom prošle godine zabilježeno je 16 – napada, hapšenja i prijetnji novinarima. Samo za dva mjeseca ove godine imamo četiri napada – Jelena Jovanović, Sead Sadiković, Esad Kočan i Nebojša Šofranac, i dvije prijetnje ekipama TV Vijesti i TV Budva.

Da se nešto mora raditi na zapuštenom polju medijskih sloboda, dok ne bude kasno, svjesni su i iz nove vlasti. Premijer Zdravko Krivokapić je nakon posljednjeg napada kazao da je zamolio ministarku zaduženu za medije Tamaru Srzentić „da što prije svakom novinaru da status službenog lica, mislim da to može mnogo štošta promijeniti”.

Premijer se pogrešno izrazio jer novinarima ne treba status, već dodatna zaštita i zakonom propisane odredbe da se napad i ometanje u vršenju posla od javnog interesa, kaznama tretiraju kao napad na službeno lice. Spin oko statusa službenog lica bivša vlast je često koristila da unese zabunu i da ne prihvati inicijative oko uvođenja oštrijih kazni za napade na novinare.

„Novinari i službena lica ne mogu da se poistovjete, jer razlozi za njihovu zaštitu nisu isti. Službena lica imaju ovlašćenja da primjenjuju zakon, koja novinari nemaju, ali novinari treba da dobiju pojačanu zaštitu, kao i službena lica, zato što rade posao od javnog interesa koji sa sobom nosi povećan rizik po bezbjednost i to treba jasno razgraničiti. Tako da mislim da se tu radi o terminološkom nerazumijevanju, nije to teško pravilno propisati“, kaže za Monitor Tea Gorjanc-Prelević.

Na Dan slobode medija ministar policije Sergej Sekulović je ispravio premijera i objasnio da će njegovo ministarstvo preložiti da se svaki napad na medijskog radnika tretira kao napad na službeno lice. To će se postići tako što će MUP pristupiti izmjenama i dopunama Zakona o javnom redu i miru, na osnovu kojih bi novinari, poput službenih lica bili zaštićeni u slučaju ometanja vršenja svog posla. Sekulović je najavio da će inicirati i izmjene Krivičnog zakonika: „Na ovaj način doprinijećemo većoj sigurnosti novinara, tako što će se pooštriti prekršajna i krivična odgovornost onih koji pokušaju da utiču na bilo koji način na rad novinara“.

Predlozi o pooštravanju kazni za napade na novinare datiraju iz 2008, tada su ih inicirali Pokret za promjene, Socijalistička narodna partija i MANS. Sve do sada nije bilo političke volje da se oni usvoje.

„Akcija za ljudska prava (HRA) je možda prva to 2010. godine i formulisala kao konkretne odredbe s obrazloženjem i zajedno sa Sindikatom medija se poslednjih godina zalagala da se to usvoji“, kaže Gorjanc-Prelević i navodi da ti prelozi mogu da se koriste kao polazište za najavljene izmjene.

HRA je prije 11 godina predložila da se u Krivičnom zakoniku uvede novi član Sprečavanje novinara u vršenju profesionalnih zadataka, sa zaprijećenim kaznama od tri mjeseca do tri godine zatvora, ako počinilac uvrijedi ili zlostavlja novinara ili mu nanese laku tjelesnu povredu ili prijeti oružjem, od tri mjeseca do pet godina, a ako je djelo učinjeno u grupi i na organizovan način od šest mjeseci do pet godina zatvora. Za Napad na novinara u vršenju profesionalnih zadataka, predložena je kazna do tri godine, u slučaju lake tjelesne povrede i prijetnje oružjem od tri mjeseca do pet godina i ako je napad izršen u grupi i organizovano od šest mjeseci do pet godina.

Pored dva nova člana, predložena je i dopuna člana Teško ubistvo sa odredbom da se zatvorom od najmanje 10 godina ili kaznom zatvora od 40 godina sankcioniše onaj – ko liši života novinara pri vršenju ili u vezi sa vršenjem profesionalnih zadataka. Predložene su i promjene kod člana Teška tjelesna povreda u kome bi se pored ostalih ranjivih grupa naveli i novinari.

U HRA su se prilikom izrade ovih predloga vodili praksom iz Hrvatske i Srbije koje zakonom imaju pojačanu zaštitu novinara. Navode da je u Srbiji  predviđena posebna zaštita jednog kruga ljudi koji obavljaju posao od javnog značaja koji nosi veći rizik za bezbjednost („zanimanja koja su od značaja za javno informisanje, zdravlje ljudi, obrazovanje, javni prevoz, pravnu i stručnu pomoć pred sudskim i drugim državnim organima”). Od  decembra 2019. godine je za „lišavanje života lica koje obavlja poslove od javnog značaja u vezi s poslovima koje obavlja“ kao oblik teškog ubistva, propisana mogućnost izricanja čak i doživotne kazne zatvora!

Tokom ove godine Udruženje sudija i tužilaca Srbije predložilo da se propiše novo krivično djelo „napad na novinare“ koje će se odnositi na sve radnje koje su trenutno propisane krivičnim djelom „napad na advokata“ koje već postoji u KZ Srbije: „U tom zakonu bi trebalo predvideti da se npr. po prijavi novinara postupa u najkraćem mogućem roku, ne dužem od dva časa, od strane policije u slučaju neposredne ugroženosti bezbednosti novinara i njegove imovine“.

U Hrvatskoj postoje krivična djela i to Prijetnja čiji teži oblik vrši onaj ko prijeti „službenoj ili odgovornoj osobi u vezi s njenim radom ili položajem ili prema novinaru u vezi s njegovim poslom…“ dok djelo povreda slobode mišljenja i izražavanja misli vrši onaj ko „novinaru protivpravno uskrati ili ograniči slobodu izvještavanja”.

HRA je nakon 2010, svoj predlog aktuelizovala i 2014. godine. Bezuspješno. Na skupu 2016. godine na kome su učestvovali vrhovni državni tužilac Ivica Stanković, tadašnji ministar policije Goran Danilović i Marijana Laković ispred Ministarsstva pravde ponovo je dostavljen prijedlog izmjena. „Ne znam zašto taj predlog nijesu prihvatile prošle vlade“, kaže Gorjanc-Prelević.

Najave nove vlasti da ih konačno usvoji ovako komentariše: „Poenta je da smo svi raspoloženi da pomognemo da se posle mnogo godina čekanja i propiše ta pojačana zaštita novinara. To bi bila važna i politička i pravna poruka države da su svi oblici prijetnji i drugog nasilja prema svakom novinaru nešto neprihvatljivo“.

Možda neki naredni Dan slobode medija dočekamo bez nasilja i sa  riješenim slučajevima napada. Pa da počnemo da pričamo i o drugim brojnim problemima, kao i o onom da više od pola novinara prima platu manju od državnog prosjeka.

 

Relativizovanje napada

Verbalni napad na sportskog novinara Nebojšu Šofranca nije naišao na jednoglasnu osudu vladajuće političke većine. A posebno se sa jasnom neosudom istaklo Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta čiji je uposlenik vrijeđao novinara. Podsjetilo nas je to na manir bivše vlasti  selektivnog osuđivanja nasilja.

„Patriotski“ mediji svoju praksu nijesu mijenjali. Tako se Slavko Mandić, na svom Radiju Skali, a tekst prenose CDM i Analitika, ironično pita Što bi sa prebijanjem novinara Sadikovića i Kočana.

CDM prenosi Gradski radio na kome Šeki Radončić objašnjava da napad na Sadikovića u stvari i nije bilo već da je „riječ o još jednom pokušaju kompromitacije Crne Gore, crnogorskog društva i prije svega kompromitacije prethodne vlasti, kojoj se sada želi na svaki način pripisati navodni napad na Sadikovića“.

Portal Antena M objavljuje članak u kome Seada Sadikovića nazivaju huljom.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POSKUPILE OSNOVNE ŽIVOTNE NAMIRNICE: Novi nameti, teže i breme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najnovija poskupljenja osnovnih životnih namirnica u Crnoj Gori, za razliku od drugih država, nisu propraćena otporom građana. Dok  se posljedice krize sve snažnije osjećaju, reakcije države nema

 

Najnovija poskupljenja osnovnih životnih namirnica u Crnoj Gori, za razliku od drugih država, nisu propraćena buntom. Čak ni spontanim protestom, u skladu sa epidemiološkim mjerama. Tek je poneka stidljiva objava na društvenoj mreži Fejsbuk, u kojoj se građani pitaju kakve će sve načine još morati da izmisle kako bi pregrmili od prvog do prvog u mjesecu… I dok se posljedice krize sve snažnije osjećaju, reakcija države nema.

U posljednjih desetak dana, cijene najosnovnijih životnih potrepština – brašna i ulja u crnogorskim marketima uvećane su za 10 do 30 odsto. Poskupili su i so i šećer, takođe za oko 10 odsto. Tako će sada građani, na primjer, umjesto dosadašnjih euro, za ulje morati da izdvoje i do 1,50 eura, a za kilo brašna umjesto 40 centi, 45.

Glavni razlog za povećanje cijena, kako su objasnili iz pojedinih trgovačkih kompanija, leži u tome što su proizvođači i dobavljači namirnica koje se ne proizvode u Crnoj Gori povećali svoje cijene. Osim toga, poskupilo je i gorivo, odnosno transport. Najupečatljiviji učinak pandemije izazvane virusom COVID-19 ogleda se u tome što je, i pored povećanja cijena naftnih derivata, litar najjeftinijeg jestivog ulja trenutno skuplji od litra eurodizela, čija je cijena 1,13 eura.

I voće i povrće je poskupilo. Tako je na zelenoj pijaci TC Bazar u Podgorici za kilogram jabuka potrebno izdvojiti od 1,30 do 1,70 eura. Za avokado i čitavih osam.

Krastavac se može kupiti po cijeni od euro i po do dva i po, a paradajz od dva do dva i po. Crni luk košta od euro do euro i po, a krompir od 0,60 do 0,80 centi.

I cijene ribe su porasle. Kilogram pastrmke sada košta pet eura.

Poskupljenje namirnica očekuje se i u narednom periodu. To, za posljedicu, ima i poskupljenje druge hrane u kojoj se one nalaze, poput hljeba i drugog peciva, prerađevina, slatkiša,…

Predlogom budžeta za 2021. godinu najavljeno je povećanje akciza na duvanske i proizvode od šećera i kakaoa, kao i na sladolede, alkohol i gazirana pića. To je jedna od mjera poreske politike koja će sa primjenom početi 1. jula. Tako bi se, predloženim rješenjem, akcize na zaslađena pića i alkohol povećale sa 25 na 35 eura po hektolitru, 72 centa po kilogramu za slatkiše, a za duvanske proizvode sa 37 na 51 euro na hiljadu komada cigareta.

Iz Privredne komore Crne Gore (PKCG) upozoravaju da će taj predlog dovesti do rasta cijena, smanjenja prodaje, povećanja obima sive ekonomije a, u konačnom, i do smanjenja prihoda za državu. To je ocijenjeno na sastanku, održanom krajem aprila u prostorijama PKCG-e. ,,To je pokazala praksa iz prethodnih godina, sa istim scenarijem u dijelu akcizne politike. Sem toga, akcize će zbog porasta cijena uticati i na konkurentnost naše turističke destinacije”, kazala je tom prilikom potpredsjednica PKCG-e Nina Drakić.

Kad god krenu poskupljenja osnovnih životnih namirnica i bojazan od nestašice, nanovo se postavlja pitanje – zašto Crna Gora ne ulaže više u domaću proizvodnju?

Predstavnici kompanija iz oblasti koje će biti posebno pogođene planiranim povećanjem akciza, koji su prisustvovali pomenutom sastanku, kazali su da će podizanje akciza imati značajne negativne efekte na domaće proizvođače i da nije dobro mijenjati akciznu politiku usred poslovne godine. Naročito kada ekonomija treba da se oporavlja od posljedica pandemije.

Mikan Jauković iz Pivare Trebjesa, istakao je da će domaća privreda, umjesto da bude stabilizovana i oporavljena, biti dodatno hendikepirana ovakvim potezom. ,,Ukoliko Pivara Trebjesa bude pogođena ovim mjerama, neće moći da podstiče partnere u turizmu i ugostiteljstvu. Na ovaj način će se podstaći uvoz jeftinih piva. Jasno je da prilikom donošenja odluke o povećanju akciza nije sagledavan dugoročni aspekt  niti posljedice ove odluke. Povećanjem akciza za pivo na 35 eura po hektolitru Crna Gora će se izjednačiti sa Češkom, Belgijom, Italijom i Francuskom”.

Prema podacima Uprave za statistiku Monstat cijene prehrambenih proizvoda u maloprodajnim trgovačkim lancima za februar uvećale su se za 0,7 odsto u odnosu na januar ove godine, a za 1,5 odsto u odnosu na februar prošle godine. Ili preciznije, cijene voće u januaru bile su niže za 3,6 odsto, ulja i masti za 1,7 odsto, a hljeba i žitarica, kao i mlijeka i sira, za oko 0,4 odsto.

Neznatnu pomoć proizvođačima u krizi najavilo je Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, kojim rukovodi Aleksandar Stijović, smanjenjem stope PDV-a na jaja, kao osnovne životne namirnice, sa 21 na 7 odsto. ,,Koliki je značaj ove inicijative, najbolje govori činjenica da se u Crnoj Gori godišnje proizvede  preko 100 miliona jaja, dok se dodatno uveze oko 40 miliona jaja. Smanjenje stope PDV-a će povećati obim domaće proizvodnje, kao i na konkurentnost ovog proizvoda na domaćem tržištu”, kazali su iz resora Stijovića.

Iz Ministarstva za ekonomski razvoj su optimistični. Odatle su za Radio Crna Gora saopštili da je poskupljenje prolazno. ,,Za sada nema ozbiljnijih poremećaja na tržištu. Radi se o prolaznom trendu, i uvjereni smo da će u doglednom periodu doći do nivelisanja cijena. Ako se pojavi potreba za intervencijom države, osnovni alat kojim raspolažemo je interventna nabavka roba u skladu sa Zakonom o interventnim nabavkama i njihovo puštanje na tržište kako bi se izbalansirale ponuda i potražnja i na taj način uticalo na nivo cijena”, kazali su iz sektora Jakova Milatovića.

Dok se svijet utrkuje da masovnom vakcinacijom izađe iz korona krize, novi izazov čeka neke ranjivije vlade i ekonomije. Takva je i crnogorska. Do adekvatnog odgovora države, građani će se, kao i obično, morati dovijati.

 

Troškovi za hranu najviši u posljednjih šest godina, autoritarne vlade popustljivije

txt. Globalne cijene prehrambenih namirnica najviše su u posljednjih šest godina, vođene skokom troškova svega, od soje do palminog ulja, a, djelimično, i zbog ranjivih lanaca snabdijevanja i loših vremenskih uslova.

Od početka godine u Sudanu su bijesnili protesti, dok su strepnje zbog obezbjeđivanja hrane doprinijele sukobima u Libanu i Tunisu. U Indiji su se poljoprivrednici pobunili protiv napora da obore cijene. Čak i bogate zemlje, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, razmatraju moguće ograničenje cijena nekih namirnica.

„Skokovi cijena destabilizuju, ne samo zato što dovode do velikih poteškoća u zajednicama i domaćinstvima, već i zato što se očekuje da će vlade nešto preduzeti po tom pitanju“, kaže za Bloomberg Wealth, specijalizovani portal za ekonomska pitanja, Hendrik Kalen, saradnik u Peterson Institutu za međunarodnu ekonomiju, istraživačkom centru sa sjedištem u Vašingtonu. „Implikacije će trajati duže, i nakon kraja pandemije”.

Kao što to uvijek biva, uticaj globalne ekonomske nepogode je nesrazmjeran. U bogatim zapadnim zemljama ogledaće se u zamjeni brenda proizvoda, a u najsiromašnijim – može da odlučuje između slanja djeteta u školu ili da radi. Zemlje u razvoju će, piše Bloomberg Wealth, najžešće osjetiti posljedice.

Kao najveći svjetski potrošač hleba po glavi stanovnika i najveći izvoznik brašna, Turska je posebno izložena protestima zbog povećanja cijeni namirnica. Zajedno sa padom lire, pritisak na predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana raste, pa je on naložio istragu povećanja cijena hrane, kazavši da su ,,ulje, mahunarke, povrće i voće primarna briga”.

Slično je i u Brazilu.

U Indiji, najvećem svjetskom izvozniku pirinča i drugom po veličini proizvođaču pšenice, milioni ljudi nemaju pristup ni najosnovnijim prehrambenim namirnicama, a država ima i jednu od najviših stopa dječije neuhranjenosti.

„Autoritarne vlade imaju tendenciju da budu nešto popustljivije prema vrstama protesta oko ‘pitanja kuhinjskog stola’, nego kada je riječ o protestima protiv korupcije ili kriminala”, zaključuje Kalen.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo