Povežite se sa nama

DRUŠTVO

(NE)ODGOVORNOST DRŽAVNIH FUNKCIONERA: Ostavka kao podvig

Objavljeno prije

na

Gotovo da ne prođe ni jedna radna sedmica da u Crnoj Gori neki državni funkcioner ne bude pozvan da podnese ostavku. A dešava se da prođu i godine bez vijesti da se neko odrekao funkcije.

Kada ih pak podnesu, to je najčešće kad zahtjev dođe od neke više sile. U prevodu: kad se mora. Takav je slučaj sa nedavnom ostavkom sefa ANB-a Bora Vučinića, koja je uslijedila nakon razgovora sa premijerom Milom Đukanovićem. U protivnom, ostavke uglavnom ne daju živi.

Najsvježiji je slučaj ministarke nauke Sanje Vlahović. Ne samo da se ministarka oglušila o zahtjeve iz civilnog sektora i opozicije da podnese ostavku zbog utemeljenih optužbi da je krivotvorila naučni rad, nego nije podlegla ni pozivima iz inostranstva.

Direktor Međunarodnog centra za istraživanje turizma i ugostiteljstva (ICTHR) iz Velike Britanije, profesor Dimitrios Buhalis pozvao je nedavno ministarku Vlahović da zbog toga što je doslovno prepisala dio njegovog istraživanja, kako je rekao, podnese ostavku. Ministrica kaže da neće jer poštuje akademske procedure univerziteta Mediteran koji je taj rad vrednovao. A po njima ne postoji pravni osnov da se ministar uhvaćen u plagijatu sankcioniše. Kraj priče.

Ministra rada i socijalnog staranja Predraga Boškovića protekle sedmice radnici i invalidi rada sa sjevera su po ko zna koji put pozvali da podnese ostavku. On odgovara da je neće podnijeti jer ne vidi ni trunku svoje odgovornosti: ,,Mislim da je sve ovo što radim u domenu socijalne i dječije zaštite, na dobrobit svih građana Crne Gore”. Za sada dobrobit osjeća jedino ministar. Radnici propalih preduzeća iz Rožaja i Bijelog Polja su konstatovali da ministar Bošković ima namjeru da pokaže da je iznad naroda i sirotinje i da mu niko ne može ništa. Očigledno.

Ni ministar policije Raško Konjević ne pomišlja da se povuče. I pored eskalacije nasilja po crnogorskim gradovima i nerazriješenih ubistava. On, međutim, ima bolju strategiju – pravi uviđaje i mudro ćuti.

Ostavku su tokom 2014. više puta tražili i ministru poljoprivrede Petru Ivanoviću, zbog netransparentnog rada i manipulacija podacima iz poljoprivrede. Ivanoviću to nije palo na pamet da uradi ni kada je optužen da je poslovno povezan sa narkobosom Darkom Šarićem.

Prije lokalnih izbora u Podgorici opozicija je tražila da ministar prosvjete Slavoljub Stijepović, zbog toga što je kandidat za gradonačelnika, podnese ostavku na ministarsku funkciju. Naveli su da je to uslov za fer kampanju u glavnom gradu i eliminisanje mogućih zloupotreba državnih resursa. Stijepović je priznao da ide na sigurno. Kazao je da neće raditi dva posla, a da će ostavku podnijeti u slučaju da DPS pobijedi na lokalnim izborima. Nije htio da ostane bez sigurnog posla. I kad je postao gradonačelnik, Stijepović nije žurio da se rastane sa ministarskom foteljom. Iako je za gradonačelnika imenovan 6. oktobra, ostavku na ministarsku funkciju je podnio tek u novembru.

Otkako su početkom marta inspektori za organizovani kriminal upali u kancelariju gradonačelnika Budve Lazara Rađenovića, opozicija ga nagovara da podnese ostavku. Opominju ga da je njemački predsjednik zbog 500 eura podnio ostavku, a australijski premijer zbog flaše vina koju je dobio na poklon. Rađenović koji se sumnjiči za milionsku pronevjeru u aferi Košljun, neće ni da čuje. Nakon što se u maju vratio iz dvomjesečnog pritvora, kazao je da neće podnijeti ostavku, već da će nastaviti gdje je stao: ,,Imam obavezu da istrajem na svim započetim projektima koji će potvrditi da je Budva centar koji se nezaustavljivo razvija i da njome upravljaju stručni i moralni, pravno čisti ljudi”, poručio je Rađenović nakon što se vratio iz Spuža.

Nakon podgoričkih izbora, tokom višemjesečne agonije oko formiranja vlasti, Dritan Abazović i Mladen Bojanić mjesecima su prozivali predsjednika stranke Darka Pajovića da podnese ostavku. Na kraju su morali napustiti Pozitivnu.

Rekorder u ostavkama je Dragan Bogojević, nosilac SDP-Pozitivna liste na izborima u Podgorici. On je, dok su se lomila koplja oko formiranja vlasti u glavnom gradu, podnio ostavku na sve moguće funkcije. Što mu je bilo, do danas nije utvrđeno.

Nepoznanica je ostala i to zašto se Duško Bjelica jesenas, prije isteka mandata, povukao sa funkcije dekana Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću. Valjda da kao predsjednik Upravnog odbora UCG pojača napore u spašavanju državnog univerziteta. Zbog tih napora, sredinom novembra, nakon smjene dekana Milivoja Radovića, kompletna uprava Ekonomskog fakulteta podnijela je ostavke.

I kad daju ostavke, funkcioneri se ovdje najčešće samo prebace u drugu fotelju.

Ove godine Skupština je ostala bez poslanika DPS-a Zorana Vukčevića koji je u ovom domu demokratije prijetio da će pojedinim opozicionim poslanicima kidati glavu. Vukčević je podnio ostavku jer je izabran za predsjednika Odbora direktora Investiciono-razvojnog fonda.

U junu je odjeknula informacija da se jedan crnogorski ministar konačno povukao. Ministar kulture Branislav-Đaga Mićunović napustio je ministarsku zarad ambasadorske fotelje u Beogradu. Znakovito je za brigu o kulturi da do danas novi ministar nije izabran. A još više to da ovaj resor privremeno vodi potpredsjednik Vlade, ministar pravde i bivši šef tajne policije Duško Marković. Marković je u septembru podnio ostavku na mjesto predsjednika Nacionalne komisije za praćenje sprovođenja Strategije za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. Pravda, kultura, kriminal, sve se može kad se hoće.

U martu je Andrej Nikolaidis, savjetnik Ranka Krivokapića za kulturu i slobodnu javnost, dao ostavku na tu funkciju. Mediji su pisali da je Nikolaidis ostavku podnio revoltiran zbog toga što je predsjednik Skupštine razgovarao sa osnivačem Monitora i Vijesti Miodragom Perovićem, izvršnom direktorkom Monitora Milkom Tadić-Mijović i direktorom ND Vijesti Željkom Ivanovićem. Nikolaidis je kazao da je jedini razlog za ostavku njegova ,,namjera da se napokon u potpunosti posvetim pisanju, čemu je moj javni angažman na mjestu savjetnika predugo predstavljao prepreku”. Od oktobra 2009.

Bilo je ostavki i iz revolta. Novak Adžić, direktor Zavoda za intelektualnu svojinu, je tokom junskih vrućina teško podnio Pobjedu. On je zbog ,,neosnovanih i nepoštenih napada” na Ranka Krivokapića i SDP podnio ostavku na članstvo u Odboru direktora ovog lista. Iz ,,principijelnih i moralnih razloga”.

Oslabljeni i razjedinjeni sindikalni pokret u Crnoj Gori ove godine pretrpio je još jedan udarac. Nakon dvodecenijskog sindikalnog pregalaštva ostavku je podnio predsjednik SSCG Danilo Popović. Ima onih koji sumnjaju da je ovo konačna odluka, jer je Popović i ranije podnosio ostavke pa bi se vraćao da se bori za ugrožena prava sve manjeg broja radnika. Iz Sindikata su ga ispratili riječima da je ,,sve nedaće i siromaštvo radnika i građana Crne Gore budno i iskreno propratio i dao svoj puni doprinos očito organizovanoj pljački društvenog bogatstva i privatizaciji privrede”. Popović je najavio da je uprkos ostavci i dalje spreman da da svoj doprinos sindikalnom djelovanju.

A šta se dešava kada neodgovornost kulminira i kada vrag odnese šalu. Nakon smrti novorođenčeta u bjelopoljskoj bolnici, ministar zdravlja Miodrag Radunović podnio je ostavku. Način na koji je postupio ministar u ostavci Miodrag Radunović treba da predstavlja primjer svima, pogotovo zaposlenima u državnoj upravi, da i nepostupanje predstavlja osnov za odgovornost, poručio je premijer Milo Đukanović.

Lijepe riječi i skaske o moralnosti mala su utjeha kad se gube životi. Pogotovo što se to ponavlja. Andrija Lompar, nakon tragedije na Bioču 2006. iz moralnih razloga podnosi ostavku na mjesto ministra saobraćaja. Zvanično za tragediju u kojoj je poginulo 47, a povrijeđeno više od 200 putnika, kriv je samo mašinovođa. U sljedećoj vladi Lompar je opet bio ministar saobraćaja.

Prije nego ministar Radunović, takođe iz moralnih razloga, ostavku je podnio direktor bjelopoljske Opšte bolnice Tomislav Jeremić. Protekle nedjelje tužilaštvo je dalo nalog za njegovo hapšenje, a on je bio na odmoru u Beogradu.

Tokom godine bilo je više apela na premijera da se povuče i spasi Crnu Goru. Đukanović se nije na to obazirao. Kao i do sada, zna on najbolje kada će da ode i skroz se posveti biznisu.

KAD PREMIJER KOVERTIRA

Početkom ove godine uništene su kovertirane ostavke starješina i pomoćnika svih državnih organa i institucija. Ostavke su bile jedno od revolucionarnih rješenja koje je u decembru 2012. tada povratnik na mjesto premijera Milo Đukanović izmislio da što bolje pritegne ionako poslušne funkcionere. Domaća pamet je govorila da je ta praksa ponižavajuća, suprotna načelima profesionalne etike i morala, te da su one dokaz da kadrovi koji su na čelu crnogorskih institucija nijesu tu zbog kvaliteta, već zbog političke odluke. Sve džabe, dok se nijesu umiješale više instance. Na uporno insistiranje Evropske unije, koja je u više navrata ponavljala da je takva praksa u zemljama EU nepoznata, kovertirane ostavke su, kako obznani ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević, fizički uništene. Naknadno je konstatovano da kovertirane ostavke nikada nijesu ni imale pravni legitimitet. Tačan broj funkcionera koji su na osnovu njih dobili otkaz nije utvrđen, Upravnoj inspekciji se žalio samo jedan. U javnosti je kasnije istupio i bivši pomoćnik ministra poljoprivrede Branko Bulatović i kazao je da je on jedan od funkcionera koji su otpušteni po osnovu kovertiranih ostavki te da ga je ministar poljoprivrede Petar Ivanović ,,nezakonito otpustio bez ijednog pisanog dokumenta”. Pravni eksperti su skrenuli pažnju i na to da bi za uništavanje službene dokumentacije, u ovom slučaju kovertiranih ostavki, državni tužilac trebao nekog da pozove na odgovornost. Možda bi se to i desilo, ali je vršilac dužnosti VDT-a Veselin Vučković baš tada imao prečih poslova.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo