Povežite se sa nama

OKO NAS

CRNOGORSKI SPORT U 2013.: Ponos i očaj

Objavljeno prije

na

Za najuspješniju mušku nacionalnu selekciju Crnogorski olimpijski komitet (COK) je proglasio vaterpolo reprezentaciju, osvajače srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u vatrepolu u Barseloni. Očekivano, naravno.

Nakon, za vaterpoliste baksuzne 2012. godine, Crnogorske ajkule su se izdigle i poentirale kad je malo ko očekivao. Čitavim tokom vaterpolo mundijala djelovali su stameno i sigurno, a kolektivna katarza sportske nacije već je bila doživljena u četvrtfinalu, u najtežem meču na šampionatu, onom protiv Srbije, najvećeg favorita za zlato. Nije to bilo samo radi mučnog poraza na Olimpijadi godinu dana ranije, već zbog svih socio-kulturološko-nacionalno-itd. okolnosti u kojima meč ove dvije ekipe ne može emocionalno proći kao drugi. Pobijeđena je jedna od najboljih reprezentacija planete, ako ne i najbolja, i samo su nijanse odlučivale ko će ići dalje u borbu za medalju. U polufinalu su naši protiv moćne Italije demonstrirali superiornost, kakva odavno nije viđena, što se završnice velikih takmičenja tiče. Odbrana je funkcionisala besprijekorno, a Italijani su bili toliko satjerani u ćošak da su promašivali čak i ono što bi, činilo se, pogodila trećerazredna ekipa. Koliko su bili moćni u odbrani, pokazuje činjenica da su dojučerašnji šampioni planete do drugog gola čekali skoro 13 minuta, a da je pobjednik odlučen prije odlaska na veliku pauzu!

U finalu su Crnogorci izgubili od bolje ekipe, ali i to za dlaku, uz odbranjen udarac od strane mađarskog golmana u posljednjoj sekundi utakmice. Ispustili smo zlato, ali dobili pravi fajterski tim koji se diže iz mrtvih kad je najpotrebnije.

Ekipa je kao kolektiv djelovala izuzetno jako, a i pojedinačan učinak svakog igrača bio je odličan, međutim, ako bi se morao birati heroj šampionata, to bi svakako bio golman Miloš Šćepanović. Branio je maestralno, podigao i „pumpao” kompletnu reprezentaciju, čak i kada je sve izgledalo izgubljeno, hladnokrvno je rješavao situacije ,,jedan na jedan” i u momentima kada su igrači bili na metar od njega ili bliže. Bio je pravi stub reprezentacije, karijatida na koju su se mogli osloniti naši reprezentativci i upuštati se u borbu sa kolosima svjetskog vaterpola. Za najboljeg sportistu u ovoj godini, ipak, nije proglašen on već kapiten Nikola Janović. Ali tako to bude, po zaslugama. A Nikola ih svakako ima napretek.

Sve radosti što su nam donijeli vaterpolisti, potrli su košarkaši i fudbaleri.

Od sjaja do zvijezda, dobro poznata maksima, i tako često primjenljiva za balkanske prilike meteorskih uspona i još bržih poniranja, pokazala se i ovoga puta na djelu, u slučaju crnogorske fudbalske reprezentacije. Momci i selektor koje smo, krajem prošle godine, dizali u nebesa zbog prvog mjesta na tabeli u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo, kad su iza naše ekipe stajali fudbalski giganti poput Engleske, i kada su zbog pristupa igri svi sa blagonaklonošću gledali na nastupe naše selekcije, završili su na dnu. Ne zbog solidnog trećeg mjesta u teškoj grupi i neodlaska na Mundijal – tamo nisu otišle ni mnogo poznatije i kvalitetnije selekcije – već zbog olako proćerdanog, a s mukom sticanog, kredita i kulta reprezentacije.

Sve što su napravili u prvom dijelu kvalifikacija kada smo ih s pravom glorifikovali, i kad je selektor Branko Brnović držao konce u svojim rukama, rasuto je u tri posljednje utakmice. I mogućnost kvalifikovanja na najveću svjetsku smotru, i kostur reprezentacije, i taktika koja je u pojedinim momentima bila na razini nižerazrednih klubova Južne fudbalske regije. Nismo se kvalifikovali, a kako smo igrali protiv Ukrajine, i još više protiv Moldavije, nismo ni zaslužili.

Kroz kvalifikacije iskristalisao se kostur reprezentacije, ali se i pokazala naša najveća boljka, toliko očigledna u svim sportovima – nedostatak dovoljnog broja igrača jer je baza suviše mala. Kad god bi se neko povrijedio, ili zbog evidentne nediscipline ili grube igre na terenu dobijao kartone, mi smo bili ,,riba na suvom”. Krpio je selektor koliko je mogao, ali kad je sve krenulo nizbrdo, i brod počeo pucati po šavovima protiv Ukrajine, nije više bilo dovoljno zakrpa da bi sve bar naoko bilo pod kontrolom.

Kvalifikacije smo završili sa četiri pobjede, te sa po tri remija i poraza, s tim što smo u četiri posljednja meča (od čega su dva poluvremena protiv Moldavije i jedno protiv Ukrajine među najgorima u istoriji) primili 14 golova, a dali samo tri. Četiri komada u mrežu su nam utrpali Ukrajinci i Englezi, a čak pet – nejaki Moldavci! Onakvu blamažu sa onako lošom igrom kao protiv Moldavije Crna Gora ne pamti. Uz to, kao domaćini, hrabri sokoli nisu dobili nikog osim nejakih amatera iz San Marina.

A sad par riječi o košarci. Ni pobjeda nad Srbijom u posljednjem kolu nije mogla da umanji mučan utisak koji su ostavili crnogorski košarkaši na Evropskom prvenstvu u Sloveniji.

Ispostavilo se, ni naš optimizam, dobrano podgrijavan odličnim rezultatima u kvalifikacijama, ni nade da ćemo pokazati kako nam je mjesto u samom vrhu „gornjeg doma”, nisu imali pokriće. Prizemljeni smo od ne previše jakih ekipa na prvenstvu koje je obilježilo odsustvo većine najboljih igrača, što je trebao da bude motiv više da napravimo nešto veliko. Najgore od svega je što niti jedna od selekcija koje su nas pobijedile nije bila bolja od nas, u većini mečeva sami smo pobijedili sebe, jer je u ključnim trenucima naša reprezentacija ličila na grupu građana izgubljenu u vremenu i prostoru.

Mentalno posrnule igrače nije uspio podići ni trener koga smo u kvalifikacijama kovali u nebesa, ali koji se iz nekoga razloga nije snašao na ovom prvenstvu, često čineći puku neshvatljive poteze. Prvi je svakako bio odricanje usluga Pekovića, jer se pokazalo da se on mogao sačekati, pošto su i Španci čekali svoje NBA zvijezde i na njima bazirali ekipu. Drugi je vađenje iz utakmica igrača kojima je baš tada krenulo ,,da se odmore”. Treći je nedostatak razumijevanja sa Nikolom Vučevićem, koji nije bio ni sjenka sjenke igrača koji je zadavao glavobolju najboljim NBA igračima. Griješio je, promašivao horoge i zicere, davao pogrešne pasove i samo na momente pokazivao o kakvom se centru radi. Razloge za tako nešto treba tražiti i u više nego skromnoj minutaži koju mu je dodjeljivao trener Pavićević, „na kašičicu”, ali i u odnosu njih dvojice. Kad se tome pridoda i činjenica da je Dašić udaljen iz ekipe usred takmičenja, utisak je još mučniji.

I na kraju, rukometašice.

Očekivali smo medalju na Prvenstvu svijeta u Beogradu, skoro sigurno, ali smo pravili račune bez krčmara, ne shvatajući da su nas protivnici odlično pročitali, i da im više nismo iznenađenje.

Poklekli smo protiv Danske već u osmini finala, a kako smo igrali nismo ni zaslužili prolaz, iako je za njega trebao samo djelić sekunde, nekoliko stotinki. Dokazalo se da Kaća Bulatović, zasigurno jedna od najboljih igračica svijeta, ne može sama da igra u napadu, i da, kad ostale zataje, suparnice postave zid koga čak ni ona ne može probiti.

U skoro svakoj od utakmica po nešto nije štimalo. Ili odbrana nije bila na visini zadatka, ili nije bilo dobrog vraćanja iz napada, ili (kao protiv Danske) niko nije mogao da postigne gol. Primali smo lake pogotke, nismo realizovali zicere i samo nam je trenutni bljesak Bulatović, Radičević ili Jovanović dozvoljavao da se odlijepimo na momenat. Nije bilo više Bojane Petrović da stane na loptu, pa je Kaća često šutirala iz očaja, jer je jednostavno morala.

Ako je za utjehu, povećali smo siromašni fond igračica, Sara Vukčević je dobila veću minutažu, a tu su i Bobana Klikovac, Jelena Despotović i Đurđina Malović, na koje treba računati u nekom narednom periodu. Ako se tome pridodaju i pulenke Maje Savić koje će stasati za neku godinu, biće još prilike za radovanje uz Zlatne lavice.

Željko MILOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo