Povežite se sa nama

OKO NAS

CRNOGORSKI SPORT U 2013.: Ponos i očaj

Objavljeno prije

na

Za najuspješniju mušku nacionalnu selekciju Crnogorski olimpijski komitet (COK) je proglasio vaterpolo reprezentaciju, osvajače srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u vatrepolu u Barseloni. Očekivano, naravno.

Nakon, za vaterpoliste baksuzne 2012. godine, Crnogorske ajkule su se izdigle i poentirale kad je malo ko očekivao. Čitavim tokom vaterpolo mundijala djelovali su stameno i sigurno, a kolektivna katarza sportske nacije već je bila doživljena u četvrtfinalu, u najtežem meču na šampionatu, onom protiv Srbije, najvećeg favorita za zlato. Nije to bilo samo radi mučnog poraza na Olimpijadi godinu dana ranije, već zbog svih socio-kulturološko-nacionalno-itd. okolnosti u kojima meč ove dvije ekipe ne može emocionalno proći kao drugi. Pobijeđena je jedna od najboljih reprezentacija planete, ako ne i najbolja, i samo su nijanse odlučivale ko će ići dalje u borbu za medalju. U polufinalu su naši protiv moćne Italije demonstrirali superiornost, kakva odavno nije viđena, što se završnice velikih takmičenja tiče. Odbrana je funkcionisala besprijekorno, a Italijani su bili toliko satjerani u ćošak da su promašivali čak i ono što bi, činilo se, pogodila trećerazredna ekipa. Koliko su bili moćni u odbrani, pokazuje činjenica da su dojučerašnji šampioni planete do drugog gola čekali skoro 13 minuta, a da je pobjednik odlučen prije odlaska na veliku pauzu!

U finalu su Crnogorci izgubili od bolje ekipe, ali i to za dlaku, uz odbranjen udarac od strane mađarskog golmana u posljednjoj sekundi utakmice. Ispustili smo zlato, ali dobili pravi fajterski tim koji se diže iz mrtvih kad je najpotrebnije.

Ekipa je kao kolektiv djelovala izuzetno jako, a i pojedinačan učinak svakog igrača bio je odličan, međutim, ako bi se morao birati heroj šampionata, to bi svakako bio golman Miloš Šćepanović. Branio je maestralno, podigao i „pumpao” kompletnu reprezentaciju, čak i kada je sve izgledalo izgubljeno, hladnokrvno je rješavao situacije ,,jedan na jedan” i u momentima kada su igrači bili na metar od njega ili bliže. Bio je pravi stub reprezentacije, karijatida na koju su se mogli osloniti naši reprezentativci i upuštati se u borbu sa kolosima svjetskog vaterpola. Za najboljeg sportistu u ovoj godini, ipak, nije proglašen on već kapiten Nikola Janović. Ali tako to bude, po zaslugama. A Nikola ih svakako ima napretek.

Sve radosti što su nam donijeli vaterpolisti, potrli su košarkaši i fudbaleri.

Od sjaja do zvijezda, dobro poznata maksima, i tako često primjenljiva za balkanske prilike meteorskih uspona i još bržih poniranja, pokazala se i ovoga puta na djelu, u slučaju crnogorske fudbalske reprezentacije. Momci i selektor koje smo, krajem prošle godine, dizali u nebesa zbog prvog mjesta na tabeli u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo, kad su iza naše ekipe stajali fudbalski giganti poput Engleske, i kada su zbog pristupa igri svi sa blagonaklonošću gledali na nastupe naše selekcije, završili su na dnu. Ne zbog solidnog trećeg mjesta u teškoj grupi i neodlaska na Mundijal – tamo nisu otišle ni mnogo poznatije i kvalitetnije selekcije – već zbog olako proćerdanog, a s mukom sticanog, kredita i kulta reprezentacije.

Sve što su napravili u prvom dijelu kvalifikacija kada smo ih s pravom glorifikovali, i kad je selektor Branko Brnović držao konce u svojim rukama, rasuto je u tri posljednje utakmice. I mogućnost kvalifikovanja na najveću svjetsku smotru, i kostur reprezentacije, i taktika koja je u pojedinim momentima bila na razini nižerazrednih klubova Južne fudbalske regije. Nismo se kvalifikovali, a kako smo igrali protiv Ukrajine, i još više protiv Moldavije, nismo ni zaslužili.

Kroz kvalifikacije iskristalisao se kostur reprezentacije, ali se i pokazala naša najveća boljka, toliko očigledna u svim sportovima – nedostatak dovoljnog broja igrača jer je baza suviše mala. Kad god bi se neko povrijedio, ili zbog evidentne nediscipline ili grube igre na terenu dobijao kartone, mi smo bili ,,riba na suvom”. Krpio je selektor koliko je mogao, ali kad je sve krenulo nizbrdo, i brod počeo pucati po šavovima protiv Ukrajine, nije više bilo dovoljno zakrpa da bi sve bar naoko bilo pod kontrolom.

Kvalifikacije smo završili sa četiri pobjede, te sa po tri remija i poraza, s tim što smo u četiri posljednja meča (od čega su dva poluvremena protiv Moldavije i jedno protiv Ukrajine među najgorima u istoriji) primili 14 golova, a dali samo tri. Četiri komada u mrežu su nam utrpali Ukrajinci i Englezi, a čak pet – nejaki Moldavci! Onakvu blamažu sa onako lošom igrom kao protiv Moldavije Crna Gora ne pamti. Uz to, kao domaćini, hrabri sokoli nisu dobili nikog osim nejakih amatera iz San Marina.

A sad par riječi o košarci. Ni pobjeda nad Srbijom u posljednjem kolu nije mogla da umanji mučan utisak koji su ostavili crnogorski košarkaši na Evropskom prvenstvu u Sloveniji.

Ispostavilo se, ni naš optimizam, dobrano podgrijavan odličnim rezultatima u kvalifikacijama, ni nade da ćemo pokazati kako nam je mjesto u samom vrhu „gornjeg doma”, nisu imali pokriće. Prizemljeni smo od ne previše jakih ekipa na prvenstvu koje je obilježilo odsustvo većine najboljih igrača, što je trebao da bude motiv više da napravimo nešto veliko. Najgore od svega je što niti jedna od selekcija koje su nas pobijedile nije bila bolja od nas, u većini mečeva sami smo pobijedili sebe, jer je u ključnim trenucima naša reprezentacija ličila na grupu građana izgubljenu u vremenu i prostoru.

Mentalno posrnule igrače nije uspio podići ni trener koga smo u kvalifikacijama kovali u nebesa, ali koji se iz nekoga razloga nije snašao na ovom prvenstvu, često čineći puku neshvatljive poteze. Prvi je svakako bio odricanje usluga Pekovića, jer se pokazalo da se on mogao sačekati, pošto su i Španci čekali svoje NBA zvijezde i na njima bazirali ekipu. Drugi je vađenje iz utakmica igrača kojima je baš tada krenulo ,,da se odmore”. Treći je nedostatak razumijevanja sa Nikolom Vučevićem, koji nije bio ni sjenka sjenke igrača koji je zadavao glavobolju najboljim NBA igračima. Griješio je, promašivao horoge i zicere, davao pogrešne pasove i samo na momente pokazivao o kakvom se centru radi. Razloge za tako nešto treba tražiti i u više nego skromnoj minutaži koju mu je dodjeljivao trener Pavićević, „na kašičicu”, ali i u odnosu njih dvojice. Kad se tome pridoda i činjenica da je Dašić udaljen iz ekipe usred takmičenja, utisak je još mučniji.

I na kraju, rukometašice.

Očekivali smo medalju na Prvenstvu svijeta u Beogradu, skoro sigurno, ali smo pravili račune bez krčmara, ne shvatajući da su nas protivnici odlično pročitali, i da im više nismo iznenađenje.

Poklekli smo protiv Danske već u osmini finala, a kako smo igrali nismo ni zaslužili prolaz, iako je za njega trebao samo djelić sekunde, nekoliko stotinki. Dokazalo se da Kaća Bulatović, zasigurno jedna od najboljih igračica svijeta, ne može sama da igra u napadu, i da, kad ostale zataje, suparnice postave zid koga čak ni ona ne može probiti.

U skoro svakoj od utakmica po nešto nije štimalo. Ili odbrana nije bila na visini zadatka, ili nije bilo dobrog vraćanja iz napada, ili (kao protiv Danske) niko nije mogao da postigne gol. Primali smo lake pogotke, nismo realizovali zicere i samo nam je trenutni bljesak Bulatović, Radičević ili Jovanović dozvoljavao da se odlijepimo na momenat. Nije bilo više Bojane Petrović da stane na loptu, pa je Kaća često šutirala iz očaja, jer je jednostavno morala.

Ako je za utjehu, povećali smo siromašni fond igračica, Sara Vukčević je dobila veću minutažu, a tu su i Bobana Klikovac, Jelena Despotović i Đurđina Malović, na koje treba računati u nekom narednom periodu. Ako se tome pridodaju i pulenke Maje Savić koje će stasati za neku godinu, biće još prilike za radovanje uz Zlatne lavice.

Željko MILOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Nema reforme sa nestabilnom vladom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Evropska komisija želi da vidi našu spremnost, ne samo retoričku i politikantsku, već konkretnu i stvarnu kroz najzahtjevnija poglavlja. Kada imate vladu sa nestabilnom podrškom parlamentarne većine, vi ne možete ući niti u jedan ozbiljniji reformski zahvat

 

MONITOR: U novom izvještaju EK o napretku opet se upozorava da je Crnoj Gori potrebna jaka politička volja za efikasno rješavanje pitanja korupcije i organizovanog kriminala. Znači li to da je nema?

JANJUŠEVIĆ: Političke volje sigurno ima, ali bojim se samo na riječima! Svaka partija ponaosob je sigurno za rješavanje ovog problema, ali kada treba izabrati Tužilački savjet, onda vidite kavi problemi nastaju. Tako da to samo nije dovoljno za ovako jednu opasnu pošast i veliki problem. Potrebno je da imate čitav jedan kompaktan sistem koji se može suprotstaviti korupciji i kriminalu na visokom nivou – a to su policija, tužilaštvo i sudstvo. Prethodna vlast je izgrađivala sistem da tužilaštvo i sudstvo budu  pod velikim partijskim kontrolama i uticajem. To sad predstavlja veliki problem i zahtjevan i dugotrajan  proces u izgradnji kompaktnog sistema koji će se suprostaviti ovom kanceru koji razara naše društvo.Vidite koliko se samo troši energije i političkog usaglašavanja oko Tužilačkog savjeta. O drugim stvarima da ne govorimo.

MONITOR: Jeste li iznenađeni ocjenama novog izvještaja? Šta su, u stvari, poruke EK novoj vlasti?

JANJUŠEVIĆ: Apsolutno nijesam iznenađen ocjenama Evropske komisije, a poruke, kada pregovori traju devet godina, počinju da budu iste i nepromijenjene. Evropska komisija želi da vidi našu spremnost, ne samo retoričku i politikantsku, već konkretnu i stvarnu kroz najzahtjevnija poglavlja. U stvarnosti to znači da morate pokazati da kroz javne politike kreirate sistem gdje će javne ustanove i institucije biti servisi građana uz podrazumijevanu vladavinu prava. Sada, kada imate Vladu s nestabilnom podrškom parlamentarne većine, vi ne možete ući niti u jedan ozbiljniji reformski zahvat! I onda morate imati ovakav izvještaj. Mada, iskreno govoreći, ova vlada nije mogla značajno da popravi, niti pokvari osam godina jako loših pregovora sa Evropskom unijom, gdje smo milimetarski napredovalli!

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ POMORCA SLOBODANA RADULOVIĆA: Sudske igre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Apelacioni sud ukinuo je presudu Privrednog suda, sutkinje Nataše Bošković, po kojoj su sve italijanske kompanije odgovorne za naknadu štete pomorcu Slobodanu Raduloviću kome je zbog povrede zadobijene na brodu MSC Lorena amputirana noga. Naloženo je Privrednom sudu da utvrdi da li je nadležan da o ovome odlučuje, kao i da se glavna rasprava vodi kod drugog sudije

 

Slobodanu Raduloviću, iskusnom pomorcu sa tri decenije staža, zbog povrede koju je dobio na brodu, amputirana je noga. Usljed brojnih propusta, kako tvrdi, a prije svega zbog toga što nije ispoštovan nalaz ljekara da se nakon povrede iskrca sa broda, on je tužio Mediterranean Shiping Company (MSC)  iz Napulja i ESA Group iz Đenove.

Monitor je pisao da je Privredni sud, odnosno sutkinja Nataša Bošković, sredinom aprila, donio Međupresudu kojom se potvrđuje da su tužene kompanije odgovorne za naknadu štete.

Apelacioni sud, vijeće sastavljeno od sudija Rama Strikovića, predsjednika vijeća, Nevenke Popović i Katarine Đurđić je 28. septembra donijelo rješenje kojim se ukida međupresuda Privrednog suda, predmet se vraća istom sudu na ponovno suđenje i odlučeno je da se nova glavna rasprava održi pred drugim sudijom, što je jedna vrsta presedana u sudskoj praksi.

„Ovo je politička odluka. U smislu da je ovo prvi slučaj da jedan pomorac dovede MSC pred sud i da se očigledno pod njihovim uticajem naloži promjena sudije Bošković. U tom smislu mislim da je namještena presuda jer još nijesam čuo da se mijenja sudija“, kaže za Monitor Radulović. On ističe: „Rođena država mi uskraćuje pravo na pravično suđenje i šalje me da sa 95 eura penzije idem u Panamu“.

Ovaj dugogodišnji pomorac je i ranije upozorio da je ovaj slučaj indikativan jer „oko 3.000 pomoraca iz Crne Gore čeka ista sudbina što se tiče zaštite njihovih prava. Riješiti bilo kakav problem je teško. Pomorci nemaju nikakvu zaštitu ni od države, niti od sindikata pomoraca”.

U odluci Apelacionog suda nalaže se da Privredni sud utvrdi da li je za rješavanje predmetnog spora ugovorena arbitraža, a ukoliko nije, da se utvrdi da li je domaći sud nadležan u ovom slučaju.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV SIROMAŠTVA I CRNA GORA: Dan koji nije naš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoje prevencije siromaštva, a mjere koje nadležni preduzimaju nijesu efikasne. Jedan od dokaza za to je pojava cikličnog siromaštva – u jednoj porodici postoji i po nekoliko generacija siromašnih

 

Još jedan Međunarodni dan borbe protiv siromaštva, 17. oktobar, dočekan u tišini. Kako drugačije – ne znamo ni koliko imamo siromašnih. Nemamo ni strategiju kako da se sa siromaštvom izborimo.

„Govorimo o Nacionalnoj strategiji za borbu protiv siromaštva čitavu deceniju. Nije bilo političke volje da se siromaštvo sistemski riješi, a to je jedini način. Razlog je vjerovatno što je glas siromaha na izborima najjeftiniji. To je sramota za državu Crnu Goru”, kaže za Monitor Marina Medojević, predsjednica Banke hrane, organizacije koja godinama pomaže najugroženijima u našem društvu.

Ne postoje prevencije siromaštva, a mjere koje nadležni preduzimaju nijesu efikasne. Jedan od dokaza za to, prema riječima Marine Medojević, je pojava cikličnog siromastva – u jednoj porodici postoji i po nekoliko generacija siromašnih.

Posljednji zvanični podaci o siromaštvu datiraju iz 2019. godine. Riječ je o Anketi o dohotku i uslovima života, koju Uprava za statistiku (MONSTAT) redovno sprovodi od 2013. godine. Tada je svaki četvrti građanin živio ispod granice siromaštva – 24,5 odsto, što je za 0,7 procenata više u odnosu na 2018. godinu.

„Mi smo iz Banke hrane govorili da je život jedno, a statistika sasvim drugo. Ljudi će prema onome u koga imaju povjerenja biti iskreni, a neće to biti prema strancima, posebno ako ih pitaju za intimu. Osjećaj siromaštva to jeste – i ljudi ga se stide”, ističe predsjednica Banke hrane.

Koliko se i kako situacija zbog pandemije virusa COVID-19 promijenila – nije poznato, jer podaci nijesu ažurirani tokom 2020. godine. No, sigurno je da im se nećemo obradovati.

Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) od 5. oktobra ove godine nezaposlenih je bilo preko 50.000, tačnije – 53.990. Na isti dan prošle godine bez posla je bilo 42.319 osoba. To znači da je za 12 mjeseci bez posla ostalo gotovo 12.000 ljudi, odnosno da je mjesečno, u prosjeku, gotovo hiljadu ostajalo bez posla. Slikovitije – dnevno oko trideset.

To su zvanični podaci. Mnogo je onih koji nijesu u evidenciji ZZZCG-a, pa je pravo stanje nepoznanica.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo