Povežite se sa nama

MONITORING

Da li će propjevati

Objavljeno prije

na

Srećko Kestner bi iz ekstradicionog pritvora Suda BiH do 18. avgusta trebalo da bude izručen Njemačkoj. Uhapšen je 31. jula na prijelazu kod Bosanske Gradiške. Preko Interpola ga potražuje NCB Visbaden jer je, navodno, prekršio njemački zakon o trgovini. Otkud gužva sa Kestnerom? Duvanska afera je opet bila u hibernaciji. Na domaćem terenu malaksala je orkestracija da se „Skupština Crne Gore jasno ogradi i poništi neustavnu i nezakonitu odluku parlamenta od prije desetak godina, kojom je prihvaćen izvještaj njenog anketnog odbora” (Miroslav Ivanišević, eks ministar finansija, u Italiji pravosnažno oslobođen optužbi za mafijaško udruživanje).

Prethodno je Stanko Cane Subotić, tvrdi se, uspješno preuzeo Nacional; sam sebi objavio izvinjenje, intervjuisao se u pozi apostola poštenja i sa interneta uklonio serijal o „glavnom mafijaškom bosu Balkana”. Njegovi advokati su potom razglasili kako ga Interpol navodno više ne potražuje. Od Suda u Bariju su tražili ubrzanu proceduru; izricanje presude je bilo zakazano za 11. jul o.g. no nikakvih novosti o tome nema…

Taj kontekst nas dovodi do Kestnera, Canetovog ortaka iz starih švercerskih vremena. Do BiH je Kestner 31. jula uredno putovao kroz Hrvatsku. Ima ili je imao hrvatsko državljanstvo. U nekim privrednim registrima Italije ga pominju kao „cittadino croato”. Tvrdio je 2001. kako je „hrvatsku putovnicu uzeo radi lakšeg kretanja”.

Godinama je boravio u Švajcarskoj i Italiji. Tamo se nastanio kada je oktobra 1997. pomenut u TV duelu karakternih predsjedničkih kandidata. Momir Bulatović ga je opisao kao švercera koji finansira kampanju Mila Đukanovića.

Šira javnost tada prvi put čuje za Srećka Kestnera, rođenog 22. septembra 1954. u Titogradu. Otac mu je Njemac, zarobljeni pripadnik Wehrmachta koji ostao u Crnoj Gori, oženio se i bio stolar. Sin Srećko, izučio je za časovničara.

Uslijedio je oružani raspad Jugoslavije. Kestner je batalio preciznu mehaniku. Od marta 1993. do marta 1994. boravi u Skoplju. Makedonija je žila kucavica švercerskog uvoza tzv. akciznih roba za SRJ koja je pod međunarodnim ekonomskim sankcijama. Kestner i drugi grosisti cigareta Makedoncima po kamionu plaćaju reket od 10.000 USD.

U tom periodu upoznaje Vladimira Vanju Bokana. Pomaže mu, uz proviziju, da jeftinije nabavi jedan kontingent cigareta. Bokan mu se javio iz Atine, gdje se sklonio nakon što je u Beogradu krajem 1992. pucano na njega. Kestner se raspitao o Bokanu, utvrdio je da je na vezi sa KOS-om; zet mu je bio general-major Neđo Bošković. Momiru Bulatoviću i Milu Đukanoviću upravo je general Bošković, šef KOS-a od maja 1992. do maja 1993, predložio šemu sa cigaretama i za taj posao preporučio Bokana.

Do proljeća 1994. Kestner i Bokan potpuno kontrolišu uvoz i preprodaju cigareta za Albaniju, Kosovo, Srbiju, BiH. Kestner se tada vraća u Podgoricu, raskida saradnju sa Gojkom Mitrovićem iz Elmaga koji je preuzimao cigarete radi prodaje u svojim fri-šopovima.

Sada su u igri veliki transporti. Bokan i Kestner su dobili dozvolu da na Aerodrom Golubovci ateriraju ukrajinske Iljušine-75, za noć i po četiri, svaki od njih tegli oko 3.000 bokseva, ukupno slećelo 154 – zarada 250.000 USD po avionu. Od koga i kako su dobili dozvolu?

„Lično sam”, ispričao je Kestner Nacionalu, „vidio torbu punu novca koju je pokojni Vanja Bokan ostavio Milu Đukanoviću u njegovu kabinetu u zgradi Vlade dok je Đukanović bio premijer. Doveo sam Bokana u kabinet Đukanovića. On mu je platio dva miliona USD kako bi imao dvomjesečni monopol na krijumčarenje cigareta prema Italiji”.

Cigarete sa Golubovaca preuzimaju službenici državnog Zetatransa i kamionima ih, pod pratnjom pripadnika MUP-a Crne Gore, prevoze u skladišta. Za naknadu od tri miliona USD mjesečno, cigarete preuzimaju Italijani, pripadnici mafijaške organizacije Sacra Corona Unita i brzim gliserima ih švercuju za domovinu, odakle razvoze u zemlje EU.

Ali, negdje u jesen 1994, Bokan je, navodno, pozvan na sastanak sa Đukanovićem i Milutinom Lalićem (1949 – 1998), direktorom vladine Agencije za prestrukturiranje privrede, na kojem mu je „uskraćen monopol i rečeno da će u taj posao ući netko drugi”. Taj „neko” bio je Cane Subotić, iza koga su stajali moćni ljudi Srbije – Jovica Stanišić, Milorad Vučela Vučelić i Radovan Badža Stojčić.

Godinu kasnije, Subotić poziva Kestnera na sastanak. U vili na Dedinju Subotić mu saopštava da je Bokan isključen iz posla i da će novac koji mu duguje biti isplaćen. Kestner postaje partner u Subotićevoj firmi Mia, gdje rade i Dušan Ban i Željko Mihajlović, Đukanovićevi školski drugari ili kumovi koji mu ,,ubiraju velike procente”.

,,I to u gotovini; doslovno u torbama”, tvrdio je Kestner. Nezavisno od Mie, Subotić i Kestner kontrolišu of-šor firme Dulwich, Wellesley i Lasel.

Još je Kestner objavio: da ga je non-stop obezbjeđivalo 11 pripadnika interventnog voda koje mu je, po naredbi Đukanovića, na raspolaganje stavio načelnik CB-a Podgorica Goran Žugić (ubijen juna 2000); da je, zbog problema sa Vojskom Jugoslavija, koja je štitila konkurentski šverc gazda iz Beograda, kod Bara u Dobrim Vodama napravio alternativnu luku za pretovar cigareta „pod nadzorom službenih vlasti Crne Gore”; da su italijanski kontrabandisti gorivo za glisere morali kupovati kod Aca Đuknovića u Herceg Novom po većim cijenama od uobičajenih; da je Kestner finansirao kampanju Đukanovića ,,sa 3-4 miliona DEM”; da je preko Ratka Đokića (ubijenog 2004) u više navrata kupio ,,preko stotinu automobila” i poklonio ih crnogorskoj policiji…

U Nacionalu je Kestner autorizovao i druge, zvanično ili iz više izvora potvrđene činjenice: Vladi Crne Gore je davao ,,beskamatne kredite” za kupovinu aviona; SDB Crne Gore je osnovala firmu MTT koju je preuzeo još jedan Đukanovićev kum, Veselin Barović; novac se polagao na račune u Kipru; Cane Subotić – sam je to priznao – u dogovoru sa Stanišićem i ekipom u Srbiji je finansirao Demokratsku stranku (dodajemo: tako investirao u svoju postpetoktobarsku poslovnu ekspanziju), itd.

Kestner je procijenio kako su pisani tragovi šverca uništeni, jer su mnogima vizirali zatvor. Ko je i kako oštetio budžet Crne Gore u koji, osnovano se pretpostavlja, nijesu po zakonu prihodovani profiti od tranzita?

Ugarci dokumentacije iz parlamentarne istrage ukazuju na teške zloupotrebe. Na primjer, Uprava carina Crne Gore je službeno informisala da su od 18. avgusta 1999. do 26. septembra 2001. u Luku Bar uplovila 103 broda sa cigaretama. Lučka kapetanija, tvrdi da u istom periodu nije bilo ni jednog tovara sa cigaretama kao isključivim teretom, naime „dolazak takvih brodova Lučka kapetanija nije mogla evidentirati, jer nijesu prijavljeni na uobičajen, zakonit način”!

Isto je i sa ulogom SDB-a. U jednom dopisu Andrije Jovićevića, nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, prethodno zaposlenog u Agenciji za prestrukturiranje privrede, navodi se da je SDB od 23. aprila do 12. jula 1996. naplaćivanjem „takse” prihodovala 636.110 DEM. Koliko je SDB ukupno prihodovala od 1996. do 2000. ostala je službena tajna. Nikada nije objašnjeno po kojem je zakonskom osnovu SDB uopšte „naplaćivala taksu”?

Kestnera je za svjedoka – insajdera kvalifikovala i lična dokumentacija koju je iznio iz Crne Gore. Kasnije je, izgleda protiv njegove volje, preko Iva Pukanića stavljena na raspolaganje parlamentarnoj Komisiji za ispitivanje činjenica iz tekstova u Nacionalu. Kopije se sada nalaze na adresi: Skupština Crne Gore, Bulevar Svetog Petra Cetinjskog 10 – ukoliko nijesu trajno uništene kao u slučaju deportacija.

Prema kopiji uvjerenja br. 196/98 od 27. marta 1998, izdatog Srećku Kestneru od Subotićeve Mia export-import Podgorica, Nemanjina obala 11, Hotel Crna Gora II sprat, Kestner je u posjedu 526 akcija ili 15 odsto vlasništva te firme.

Tu su i kopije ugovora između preduzeća Rothmans of Pall Mall Ltd. iz Ciriha i Lasel Universal Inc. sa Britanskih Djevičanskih ostrva, koji je u ime Lasela potpisao Srećko Kestner, sa fakturama od 10. septembra 1998. preduzeću Dulwich Enterprises Ltd. iz Limasola – Kipar na iznos od 256.800 DEM za 1.200 master baksi cigareta Pall Mall, uslovi isporuke CIF Podgorica; zatim, faktura preduzeća Freema – Tabacco International Ltd. iz Limasola na Lasel, predstavništvo Podgorica, Nemanjina obala 54, na iznos od 180.000 USD za 1.200 master baksi cigareta LM, uslovi isporuke CIF Bar/Podgorica, prevozno sredstvo kamion reg. br. TG 117-317, mjesto isporuke Zetatrans – skladište Ćemovsko polje bb, mjesto skladištenja – dispozicija Lasela, itd.

Kestner u Nacionalu nije nastupao zarad ljubavi prema istini. Bio je, slično kao i sada – u stupici. Nakon emigriranja, zatim ubistva Vanje Bokana 7. oktobra 2000. u Atini, Kestner je predmet posebne istrage švajcarskih vlasti – utaja poreza. Branio se kako nije toliko glup da, izbjegavajući porez, rizikuje vilu vrijednu 4,7 miliona CHF, ili tamo registrovane skupe igračke, automobile bentley i porsche.

Kestnerov prijatelj, Ratko Đokić, početkom 2001. je iz Švedske, gdje je emigrirao „pred prijetnjama iz crnogorske policije da će biti likvidiran”, preko medija tvrdio: „Neko iz Crne Gore je Kestneru namjestio smicalicu u Švajcarskoj, tako da su mu blokirani računi u toj zemlji”.

Uslijedili su Kestnerova osvetnički intervjui Nacionalu, 31. maja i 27. septembra 2001, naslovljeni: Ispovijest Srećka Kestnera, glavnog partnera Stanka Subotića Caneta i Svjedočit ću o umiješanosti Mila Đukanovića u šverc cigareta ako ću biti saslušan u Hrvatskoj ili Švicarskoj.

Saopštio je, između ostalog, da „trenutno raspolažem sa kapitalom od oko 10 miliona DEM”. Pominjao je dugove ortaka iz duvanskog biznisa – mogući motiv njegovih javnih nastupa? „Ako mi isplate novac koji mi duguju, zaradio bih sveukupno 50-ak miliona DEM”, kazao je Nacionalu.

Možda je te dužničko-povjerilačke odnose Kestner ispeglao do kasnih noćnih sati 16. novembra 2001, kada je uhapšen u italijanskom pograničnom mjestu Kjasa. Potom je bio u zatvoru u Komu.

Hronološki, arestovali su ga nakon što je njegov advokat italijanskom tužiocu Đuzepeu Šelziju, nadležom za istragu o duvanskoj mafiji, „zbog bolesti” dostavio zahtjev da odgodi saslušanje za 5. decembar 2001.

Par dana prije hapšenja, Nacional je tvrdio da Kestnera kontaktira vrh SDB Crne Gore. Razlog, nude pogodbu: da ne svjedoči protiv Đukanovića – ni pred Šelzijem, ni pred Komisijom Skupštine Crne Gore. Hotel Baur au Lac u Cirihu je lokacija gdje je SDB Kestneru iskeširala 500.000 DEM. Još mu je obećano pet miliona DEM i povraćaj poslovne hale na periferiji Podgorice. Takođe, da ga iz domovine neće ometati ili kompromitovati.

Crnogorske vlasti su dematovale takav dil. Ali, „nešto” se svakako desilo, jer je Kestner promijenio priču. Početkom 2002. u „pokajničkom” intervjuu Vijestima relativizuje svoje insajderske tvrdnje iz Nacionala. I nikada se više javno oglasio nije.

Krajem 2009. u istragama o ubistvu Iva Pukanića i Nika Franjića saslušavali su ga u specijalnom tužilaštvu Srbije. Nakon toga nije pozvan za svjedoka suđenja.

No, proces u Zagrebu, koji je nedavno zaključen pravosnažnim presudama, vođen je samo protiv izvršilaca, organizatora i posrednika, dok su naručioci zločina i dalje predmet aktivne istrage. Hrvatsko tužilaštvo posjeduje audio-snimak na kojem je Kestner, vjerovatno 2001, kazao: „Pukija će da ubiju milion posto… Biraju čovjeka koji će da rokne Pukija”, itd.

Sada mediji bliski Stanku Subotiću tvrde da su njemačke vlasti za Kestnerom raspisale poćernicu „još početkom 1990-ih” i da mu „prema onome za što se tereti, prijeti dugogodišnja zatvorska kazna”.

Nekoliko dostupnih podataka govore suprotno. Kestner je oko deceniju i po slobodno putovao i poslovao širom svijeta. U Askoni – Italija, na primjer, 2003. je imao vlasništvo u Woda System SA, firmi za trgovinu mješovitom robom. Registracija je bez primjedbi, osnivački ulog od 250.000 CHF takođe.

Potom je pokrenuo biznis koji mu je i sada aktuelan. Naime, Kestner se 2005. vraća starom poroku – cigaretama.

Walford Tobacco Company (WTC) legalno proizvodi i distribuira cigarete. Sjedište kompanije je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, zapravo u Ajmanu, jednom od sedam suverenih emirata, čija free zone okuplja koloritne ulagače iz cijeloga svijeta. Na primjer Kestnera, službeno deklarisanog ovlašćenog zastupnika i vlasnika WTC-a; procjena je da ima 51 do 100 zaposlenih.

Nakon što se 1990-ih zlopatio, kao grosista od multinacionalnih duvanskih kompanija preuzimao isporuke, Kestner se, dakle, odlučio da vodi cjelokupan posao. Lansirao je proizvode, lepezu marki cigareta: Viva, Hill, MN, Fency, Lion, B&B.

U jednom prospektu WTC-a piše kako „kompanija prodaje svoje proizvode u zemljama Bliskoga istoka i Afrike” i da je „otpočela aktivnosti i u Istočnoj Evropi, gdje je već ostvarila zavidne rezultate”. Posao je proširen i na Kinu i Japan.

Kestner je, navodi se dalje u prospektu, duvan za svoje cigarete nabavljao iz SAD-a, sa plantaža Džordžije, Floride, Merilenda i Kentakija, Virdžinije, takođe i iz Brazila, Zimbabvea, Malavija, Ugande, Mozambika, Indonezije…

Takvi legalni poduhvati su nespojivi sa osobom koju Interpol godinama potražuje, pogotovo ako ga pikiraju Njemci. U Visbadenu nije samo njemački centralni biro Interpola koji sada potražuje Kestnera. Tu je i sjedište Bundeskriminalamta, federalne agencije za kriminal, kao i čuvenog Instituta za kriminalistiku.

Da li je u novije vrijeme Kestner muljao preko WTC-a, neke druge firme iz branše; ili su, pak, po srijedi optužbe iz prošlosti – saznaće se vrlo brzo, kada ga izruče Njemačkoj.

Kestner za tamošnje istražne organe od 1997. nije anonimus: te godine su grčki carinik i predstavnik Evropske unije prilikom pretresa kuće Vanje Bokana pronašli dnevnik i/ili imenik u kojem se nalazilo i Kestnerovo ime.

Njemačka istraga protiv Bokana i saradnika je tada diskretno otvorena. Vodio je Hans Jirgen Kolb, viši državni tužilac Augsburga, grada na jugozapadu Bavarske. Prema navodima tužioca, Bokan je u periodu između 1993. i 1996. a potom od 1997. do 2001. dio grupe osumnjičene za šverc cigareta, pretežno winstona i marlbora.

Cigarete su, tvrdila je njemačka istraga, najprije transportovane u Crnu Goru da bi iz Luke Bar gliserima upućivane u Italiju i odatle na crna tržišta Zapadne Evrope, uključujući i Njemačku. Novac je, preko mjenjačnice u Luganu, dostavljan u Švajcarsku.

Tužilac Kolb je 2006, ne navodeći imena, klasifikovao šestoricu osumnjičenih: trojicu Švajcaraca, po jednog Španca, Njemca i Srbina, a „svi žive u Švajcarskoj”. Tvrdio je da „u Evropi ima oko 20 do 25 velikih krijumčara cigareta” a svaki peti od njih je sa Balkana.

„Među njima su”, kazao je Kolb, „i Stanko Subotić i Srećko Kestner”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo