Povežite se sa nama

MONITORING

Da li će propjevati

Objavljeno prije

na

Srećko Kestner bi iz ekstradicionog pritvora Suda BiH do 18. avgusta trebalo da bude izručen Njemačkoj. Uhapšen je 31. jula na prijelazu kod Bosanske Gradiške. Preko Interpola ga potražuje NCB Visbaden jer je, navodno, prekršio njemački zakon o trgovini. Otkud gužva sa Kestnerom? Duvanska afera je opet bila u hibernaciji. Na domaćem terenu malaksala je orkestracija da se „Skupština Crne Gore jasno ogradi i poništi neustavnu i nezakonitu odluku parlamenta od prije desetak godina, kojom je prihvaćen izvještaj njenog anketnog odbora” (Miroslav Ivanišević, eks ministar finansija, u Italiji pravosnažno oslobođen optužbi za mafijaško udruživanje).

Prethodno je Stanko Cane Subotić, tvrdi se, uspješno preuzeo Nacional; sam sebi objavio izvinjenje, intervjuisao se u pozi apostola poštenja i sa interneta uklonio serijal o „glavnom mafijaškom bosu Balkana”. Njegovi advokati su potom razglasili kako ga Interpol navodno više ne potražuje. Od Suda u Bariju su tražili ubrzanu proceduru; izricanje presude je bilo zakazano za 11. jul o.g. no nikakvih novosti o tome nema…

Taj kontekst nas dovodi do Kestnera, Canetovog ortaka iz starih švercerskih vremena. Do BiH je Kestner 31. jula uredno putovao kroz Hrvatsku. Ima ili je imao hrvatsko državljanstvo. U nekim privrednim registrima Italije ga pominju kao „cittadino croato”. Tvrdio je 2001. kako je „hrvatsku putovnicu uzeo radi lakšeg kretanja”.

Godinama je boravio u Švajcarskoj i Italiji. Tamo se nastanio kada je oktobra 1997. pomenut u TV duelu karakternih predsjedničkih kandidata. Momir Bulatović ga je opisao kao švercera koji finansira kampanju Mila Đukanovića.

Šira javnost tada prvi put čuje za Srećka Kestnera, rođenog 22. septembra 1954. u Titogradu. Otac mu je Njemac, zarobljeni pripadnik Wehrmachta koji ostao u Crnoj Gori, oženio se i bio stolar. Sin Srećko, izučio je za časovničara.

Uslijedio je oružani raspad Jugoslavije. Kestner je batalio preciznu mehaniku. Od marta 1993. do marta 1994. boravi u Skoplju. Makedonija je žila kucavica švercerskog uvoza tzv. akciznih roba za SRJ koja je pod međunarodnim ekonomskim sankcijama. Kestner i drugi grosisti cigareta Makedoncima po kamionu plaćaju reket od 10.000 USD.

U tom periodu upoznaje Vladimira Vanju Bokana. Pomaže mu, uz proviziju, da jeftinije nabavi jedan kontingent cigareta. Bokan mu se javio iz Atine, gdje se sklonio nakon što je u Beogradu krajem 1992. pucano na njega. Kestner se raspitao o Bokanu, utvrdio je da je na vezi sa KOS-om; zet mu je bio general-major Neđo Bošković. Momiru Bulatoviću i Milu Đukanoviću upravo je general Bošković, šef KOS-a od maja 1992. do maja 1993, predložio šemu sa cigaretama i za taj posao preporučio Bokana.

Do proljeća 1994. Kestner i Bokan potpuno kontrolišu uvoz i preprodaju cigareta za Albaniju, Kosovo, Srbiju, BiH. Kestner se tada vraća u Podgoricu, raskida saradnju sa Gojkom Mitrovićem iz Elmaga koji je preuzimao cigarete radi prodaje u svojim fri-šopovima.

Sada su u igri veliki transporti. Bokan i Kestner su dobili dozvolu da na Aerodrom Golubovci ateriraju ukrajinske Iljušine-75, za noć i po četiri, svaki od njih tegli oko 3.000 bokseva, ukupno slećelo 154 – zarada 250.000 USD po avionu. Od koga i kako su dobili dozvolu?

„Lično sam”, ispričao je Kestner Nacionalu, „vidio torbu punu novca koju je pokojni Vanja Bokan ostavio Milu Đukanoviću u njegovu kabinetu u zgradi Vlade dok je Đukanović bio premijer. Doveo sam Bokana u kabinet Đukanovića. On mu je platio dva miliona USD kako bi imao dvomjesečni monopol na krijumčarenje cigareta prema Italiji”.

Cigarete sa Golubovaca preuzimaju službenici državnog Zetatransa i kamionima ih, pod pratnjom pripadnika MUP-a Crne Gore, prevoze u skladišta. Za naknadu od tri miliona USD mjesečno, cigarete preuzimaju Italijani, pripadnici mafijaške organizacije Sacra Corona Unita i brzim gliserima ih švercuju za domovinu, odakle razvoze u zemlje EU.

Ali, negdje u jesen 1994, Bokan je, navodno, pozvan na sastanak sa Đukanovićem i Milutinom Lalićem (1949 – 1998), direktorom vladine Agencije za prestrukturiranje privrede, na kojem mu je „uskraćen monopol i rečeno da će u taj posao ući netko drugi”. Taj „neko” bio je Cane Subotić, iza koga su stajali moćni ljudi Srbije – Jovica Stanišić, Milorad Vučela Vučelić i Radovan Badža Stojčić.

Godinu kasnije, Subotić poziva Kestnera na sastanak. U vili na Dedinju Subotić mu saopštava da je Bokan isključen iz posla i da će novac koji mu duguje biti isplaćen. Kestner postaje partner u Subotićevoj firmi Mia, gdje rade i Dušan Ban i Željko Mihajlović, Đukanovićevi školski drugari ili kumovi koji mu ,,ubiraju velike procente”.

,,I to u gotovini; doslovno u torbama”, tvrdio je Kestner. Nezavisno od Mie, Subotić i Kestner kontrolišu of-šor firme Dulwich, Wellesley i Lasel.

Još je Kestner objavio: da ga je non-stop obezbjeđivalo 11 pripadnika interventnog voda koje mu je, po naredbi Đukanovića, na raspolaganje stavio načelnik CB-a Podgorica Goran Žugić (ubijen juna 2000); da je, zbog problema sa Vojskom Jugoslavija, koja je štitila konkurentski šverc gazda iz Beograda, kod Bara u Dobrim Vodama napravio alternativnu luku za pretovar cigareta „pod nadzorom službenih vlasti Crne Gore”; da su italijanski kontrabandisti gorivo za glisere morali kupovati kod Aca Đuknovića u Herceg Novom po većim cijenama od uobičajenih; da je Kestner finansirao kampanju Đukanovića ,,sa 3-4 miliona DEM”; da je preko Ratka Đokića (ubijenog 2004) u više navrata kupio ,,preko stotinu automobila” i poklonio ih crnogorskoj policiji…

U Nacionalu je Kestner autorizovao i druge, zvanično ili iz više izvora potvrđene činjenice: Vladi Crne Gore je davao ,,beskamatne kredite” za kupovinu aviona; SDB Crne Gore je osnovala firmu MTT koju je preuzeo još jedan Đukanovićev kum, Veselin Barović; novac se polagao na račune u Kipru; Cane Subotić – sam je to priznao – u dogovoru sa Stanišićem i ekipom u Srbiji je finansirao Demokratsku stranku (dodajemo: tako investirao u svoju postpetoktobarsku poslovnu ekspanziju), itd.

Kestner je procijenio kako su pisani tragovi šverca uništeni, jer su mnogima vizirali zatvor. Ko je i kako oštetio budžet Crne Gore u koji, osnovano se pretpostavlja, nijesu po zakonu prihodovani profiti od tranzita?

Ugarci dokumentacije iz parlamentarne istrage ukazuju na teške zloupotrebe. Na primjer, Uprava carina Crne Gore je službeno informisala da su od 18. avgusta 1999. do 26. septembra 2001. u Luku Bar uplovila 103 broda sa cigaretama. Lučka kapetanija, tvrdi da u istom periodu nije bilo ni jednog tovara sa cigaretama kao isključivim teretom, naime „dolazak takvih brodova Lučka kapetanija nije mogla evidentirati, jer nijesu prijavljeni na uobičajen, zakonit način”!

Isto je i sa ulogom SDB-a. U jednom dopisu Andrije Jovićevića, nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, prethodno zaposlenog u Agenciji za prestrukturiranje privrede, navodi se da je SDB od 23. aprila do 12. jula 1996. naplaćivanjem „takse” prihodovala 636.110 DEM. Koliko je SDB ukupno prihodovala od 1996. do 2000. ostala je službena tajna. Nikada nije objašnjeno po kojem je zakonskom osnovu SDB uopšte „naplaćivala taksu”?

Kestnera je za svjedoka – insajdera kvalifikovala i lična dokumentacija koju je iznio iz Crne Gore. Kasnije je, izgleda protiv njegove volje, preko Iva Pukanića stavljena na raspolaganje parlamentarnoj Komisiji za ispitivanje činjenica iz tekstova u Nacionalu. Kopije se sada nalaze na adresi: Skupština Crne Gore, Bulevar Svetog Petra Cetinjskog 10 – ukoliko nijesu trajno uništene kao u slučaju deportacija.

Prema kopiji uvjerenja br. 196/98 od 27. marta 1998, izdatog Srećku Kestneru od Subotićeve Mia export-import Podgorica, Nemanjina obala 11, Hotel Crna Gora II sprat, Kestner je u posjedu 526 akcija ili 15 odsto vlasništva te firme.

Tu su i kopije ugovora između preduzeća Rothmans of Pall Mall Ltd. iz Ciriha i Lasel Universal Inc. sa Britanskih Djevičanskih ostrva, koji je u ime Lasela potpisao Srećko Kestner, sa fakturama od 10. septembra 1998. preduzeću Dulwich Enterprises Ltd. iz Limasola – Kipar na iznos od 256.800 DEM za 1.200 master baksi cigareta Pall Mall, uslovi isporuke CIF Podgorica; zatim, faktura preduzeća Freema – Tabacco International Ltd. iz Limasola na Lasel, predstavništvo Podgorica, Nemanjina obala 54, na iznos od 180.000 USD za 1.200 master baksi cigareta LM, uslovi isporuke CIF Bar/Podgorica, prevozno sredstvo kamion reg. br. TG 117-317, mjesto isporuke Zetatrans – skladište Ćemovsko polje bb, mjesto skladištenja – dispozicija Lasela, itd.

Kestner u Nacionalu nije nastupao zarad ljubavi prema istini. Bio je, slično kao i sada – u stupici. Nakon emigriranja, zatim ubistva Vanje Bokana 7. oktobra 2000. u Atini, Kestner je predmet posebne istrage švajcarskih vlasti – utaja poreza. Branio se kako nije toliko glup da, izbjegavajući porez, rizikuje vilu vrijednu 4,7 miliona CHF, ili tamo registrovane skupe igračke, automobile bentley i porsche.

Kestnerov prijatelj, Ratko Đokić, početkom 2001. je iz Švedske, gdje je emigrirao „pred prijetnjama iz crnogorske policije da će biti likvidiran”, preko medija tvrdio: „Neko iz Crne Gore je Kestneru namjestio smicalicu u Švajcarskoj, tako da su mu blokirani računi u toj zemlji”.

Uslijedili su Kestnerova osvetnički intervjui Nacionalu, 31. maja i 27. septembra 2001, naslovljeni: Ispovijest Srećka Kestnera, glavnog partnera Stanka Subotića Caneta i Svjedočit ću o umiješanosti Mila Đukanovića u šverc cigareta ako ću biti saslušan u Hrvatskoj ili Švicarskoj.

Saopštio je, između ostalog, da „trenutno raspolažem sa kapitalom od oko 10 miliona DEM”. Pominjao je dugove ortaka iz duvanskog biznisa – mogući motiv njegovih javnih nastupa? „Ako mi isplate novac koji mi duguju, zaradio bih sveukupno 50-ak miliona DEM”, kazao je Nacionalu.

Možda je te dužničko-povjerilačke odnose Kestner ispeglao do kasnih noćnih sati 16. novembra 2001, kada je uhapšen u italijanskom pograničnom mjestu Kjasa. Potom je bio u zatvoru u Komu.

Hronološki, arestovali su ga nakon što je njegov advokat italijanskom tužiocu Đuzepeu Šelziju, nadležom za istragu o duvanskoj mafiji, „zbog bolesti” dostavio zahtjev da odgodi saslušanje za 5. decembar 2001.

Par dana prije hapšenja, Nacional je tvrdio da Kestnera kontaktira vrh SDB Crne Gore. Razlog, nude pogodbu: da ne svjedoči protiv Đukanovića – ni pred Šelzijem, ni pred Komisijom Skupštine Crne Gore. Hotel Baur au Lac u Cirihu je lokacija gdje je SDB Kestneru iskeširala 500.000 DEM. Još mu je obećano pet miliona DEM i povraćaj poslovne hale na periferiji Podgorice. Takođe, da ga iz domovine neće ometati ili kompromitovati.

Crnogorske vlasti su dematovale takav dil. Ali, „nešto” se svakako desilo, jer je Kestner promijenio priču. Početkom 2002. u „pokajničkom” intervjuu Vijestima relativizuje svoje insajderske tvrdnje iz Nacionala. I nikada se više javno oglasio nije.

Krajem 2009. u istragama o ubistvu Iva Pukanića i Nika Franjića saslušavali su ga u specijalnom tužilaštvu Srbije. Nakon toga nije pozvan za svjedoka suđenja.

No, proces u Zagrebu, koji je nedavno zaključen pravosnažnim presudama, vođen je samo protiv izvršilaca, organizatora i posrednika, dok su naručioci zločina i dalje predmet aktivne istrage. Hrvatsko tužilaštvo posjeduje audio-snimak na kojem je Kestner, vjerovatno 2001, kazao: „Pukija će da ubiju milion posto… Biraju čovjeka koji će da rokne Pukija”, itd.

Sada mediji bliski Stanku Subotiću tvrde da su njemačke vlasti za Kestnerom raspisale poćernicu „još početkom 1990-ih” i da mu „prema onome za što se tereti, prijeti dugogodišnja zatvorska kazna”.

Nekoliko dostupnih podataka govore suprotno. Kestner je oko deceniju i po slobodno putovao i poslovao širom svijeta. U Askoni – Italija, na primjer, 2003. je imao vlasništvo u Woda System SA, firmi za trgovinu mješovitom robom. Registracija je bez primjedbi, osnivački ulog od 250.000 CHF takođe.

Potom je pokrenuo biznis koji mu je i sada aktuelan. Naime, Kestner se 2005. vraća starom poroku – cigaretama.

Walford Tobacco Company (WTC) legalno proizvodi i distribuira cigarete. Sjedište kompanije je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, zapravo u Ajmanu, jednom od sedam suverenih emirata, čija free zone okuplja koloritne ulagače iz cijeloga svijeta. Na primjer Kestnera, službeno deklarisanog ovlašćenog zastupnika i vlasnika WTC-a; procjena je da ima 51 do 100 zaposlenih.

Nakon što se 1990-ih zlopatio, kao grosista od multinacionalnih duvanskih kompanija preuzimao isporuke, Kestner se, dakle, odlučio da vodi cjelokupan posao. Lansirao je proizvode, lepezu marki cigareta: Viva, Hill, MN, Fency, Lion, B&B.

U jednom prospektu WTC-a piše kako „kompanija prodaje svoje proizvode u zemljama Bliskoga istoka i Afrike” i da je „otpočela aktivnosti i u Istočnoj Evropi, gdje je već ostvarila zavidne rezultate”. Posao je proširen i na Kinu i Japan.

Kestner je, navodi se dalje u prospektu, duvan za svoje cigarete nabavljao iz SAD-a, sa plantaža Džordžije, Floride, Merilenda i Kentakija, Virdžinije, takođe i iz Brazila, Zimbabvea, Malavija, Ugande, Mozambika, Indonezije…

Takvi legalni poduhvati su nespojivi sa osobom koju Interpol godinama potražuje, pogotovo ako ga pikiraju Njemci. U Visbadenu nije samo njemački centralni biro Interpola koji sada potražuje Kestnera. Tu je i sjedište Bundeskriminalamta, federalne agencije za kriminal, kao i čuvenog Instituta za kriminalistiku.

Da li je u novije vrijeme Kestner muljao preko WTC-a, neke druge firme iz branše; ili su, pak, po srijedi optužbe iz prošlosti – saznaće se vrlo brzo, kada ga izruče Njemačkoj.

Kestner za tamošnje istražne organe od 1997. nije anonimus: te godine su grčki carinik i predstavnik Evropske unije prilikom pretresa kuće Vanje Bokana pronašli dnevnik i/ili imenik u kojem se nalazilo i Kestnerovo ime.

Njemačka istraga protiv Bokana i saradnika je tada diskretno otvorena. Vodio je Hans Jirgen Kolb, viši državni tužilac Augsburga, grada na jugozapadu Bavarske. Prema navodima tužioca, Bokan je u periodu između 1993. i 1996. a potom od 1997. do 2001. dio grupe osumnjičene za šverc cigareta, pretežno winstona i marlbora.

Cigarete su, tvrdila je njemačka istraga, najprije transportovane u Crnu Goru da bi iz Luke Bar gliserima upućivane u Italiju i odatle na crna tržišta Zapadne Evrope, uključujući i Njemačku. Novac je, preko mjenjačnice u Luganu, dostavljan u Švajcarsku.

Tužilac Kolb je 2006, ne navodeći imena, klasifikovao šestoricu osumnjičenih: trojicu Švajcaraca, po jednog Španca, Njemca i Srbina, a „svi žive u Švajcarskoj”. Tvrdio je da „u Evropi ima oko 20 do 25 velikih krijumčara cigareta” a svaki peti od njih je sa Balkana.

„Među njima su”, kazao je Kolb, „i Stanko Subotić i Srećko Kestner”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo