Srećko Kestner bi iz ekstradicionog pritvora Suda BiH do 18. avgusta trebalo da bude izručen Njemačkoj. Uhapšen je 31. jula na prijelazu kod Bosanske Gradiške. Preko Interpola ga potražuje NCB Visbaden jer je, navodno, prekršio njemački zakon o trgovini. Otkud gužva sa Kestnerom? Duvanska afera je opet bila u hibernaciji. Na domaćem terenu malaksala je orkestracija da se „Skupština Crne Gore jasno ogradi i poništi neustavnu i nezakonitu odluku parlamenta od prije desetak godina, kojom je prihvaćen izvještaj njenog anketnog odbora” (Miroslav Ivanišević, eks ministar finansija, u Italiji pravosnažno oslobođen optužbi za mafijaško udruživanje).
Prethodno je Stanko Cane Subotić, tvrdi se, uspješno preuzeo Nacional; sam sebi objavio izvinjenje, intervjuisao se u pozi apostola poštenja i sa interneta uklonio serijal o „glavnom mafijaškom bosu Balkana”. Njegovi advokati su potom razglasili kako ga Interpol navodno više ne potražuje. Od Suda u Bariju su tražili ubrzanu proceduru; izricanje presude je bilo zakazano za 11. jul o.g. no nikakvih novosti o tome nema…
Taj kontekst nas dovodi do Kestnera, Canetovog ortaka iz starih švercerskih vremena. Do BiH je Kestner 31. jula uredno putovao kroz Hrvatsku. Ima ili je imao hrvatsko državljanstvo. U nekim privrednim registrima Italije ga pominju kao „cittadino croato”. Tvrdio je 2001. kako je „hrvatsku putovnicu uzeo radi lakšeg kretanja”.
Godinama je boravio u Švajcarskoj i Italiji. Tamo se nastanio kada je oktobra 1997. pomenut u TV duelu karakternih predsjedničkih kandidata. Momir Bulatović ga je opisao kao švercera koji finansira kampanju Mila Đukanovića.
Šira javnost tada prvi put čuje za Srećka Kestnera, rođenog 22. septembra 1954. u Titogradu. Otac mu je Njemac, zarobljeni pripadnik Wehrmachta koji ostao u Crnoj Gori, oženio se i bio stolar. Sin Srećko, izučio je za časovničara.
Uslijedio je oružani raspad Jugoslavije. Kestner je batalio preciznu mehaniku. Od marta 1993. do marta 1994. boravi u Skoplju. Makedonija je žila kucavica švercerskog uvoza tzv. akciznih roba za SRJ koja je pod međunarodnim ekonomskim sankcijama. Kestner i drugi grosisti cigareta Makedoncima po kamionu plaćaju reket od 10.000 USD.
U tom periodu upoznaje Vladimira Vanju Bokana. Pomaže mu, uz proviziju, da jeftinije nabavi jedan kontingent cigareta. Bokan mu se javio iz Atine, gdje se sklonio nakon što je u Beogradu krajem 1992. pucano na njega. Kestner se raspitao o Bokanu, utvrdio je da je na vezi sa KOS-om; zet mu je bio general-major Neđo Bošković. Momiru Bulatoviću i Milu Đukanoviću upravo je general Bošković, šef KOS-a od maja 1992. do maja 1993, predložio šemu sa cigaretama i za taj posao preporučio Bokana.
Do proljeća 1994. Kestner i Bokan potpuno kontrolišu uvoz i preprodaju cigareta za Albaniju, Kosovo, Srbiju, BiH. Kestner se tada vraća u Podgoricu, raskida saradnju sa Gojkom Mitrovićem iz Elmaga koji je preuzimao cigarete radi prodaje u svojim fri-šopovima.
Sada su u igri veliki transporti. Bokan i Kestner su dobili dozvolu da na Aerodrom Golubovci ateriraju ukrajinske Iljušine-75, za noć i po četiri, svaki od njih tegli oko 3.000 bokseva, ukupno slećelo 154 – zarada 250.000 USD po avionu. Od koga i kako su dobili dozvolu?
„Lično sam”, ispričao je Kestner Nacionalu, „vidio torbu punu novca koju je pokojni Vanja Bokan ostavio Milu Đukanoviću u njegovu kabinetu u zgradi Vlade dok je Đukanović bio premijer. Doveo sam Bokana u kabinet Đukanovića. On mu je platio dva miliona USD kako bi imao dvomjesečni monopol na krijumčarenje cigareta prema Italiji”.
Cigarete sa Golubovaca preuzimaju službenici državnog Zetatransa i kamionima ih, pod pratnjom pripadnika MUP-a Crne Gore, prevoze u skladišta. Za naknadu od tri miliona USD mjesečno, cigarete preuzimaju Italijani, pripadnici mafijaške organizacije Sacra Corona Unita i brzim gliserima ih švercuju za domovinu, odakle razvoze u zemlje EU.
Ali, negdje u jesen 1994, Bokan je, navodno, pozvan na sastanak sa Đukanovićem i Milutinom Lalićem (1949 – 1998), direktorom vladine Agencije za prestrukturiranje privrede, na kojem mu je „uskraćen monopol i rečeno da će u taj posao ući netko drugi”. Taj „neko” bio je Cane Subotić, iza koga su stajali moćni ljudi Srbije – Jovica Stanišić, Milorad Vučela Vučelić i Radovan Badža Stojčić.
Godinu kasnije, Subotić poziva Kestnera na sastanak. U vili na Dedinju Subotić mu saopštava da je Bokan isključen iz posla i da će novac koji mu duguje biti isplaćen. Kestner postaje partner u Subotićevoj firmi Mia, gdje rade i Dušan Ban i Željko Mihajlović, Đukanovićevi školski drugari ili kumovi koji mu ,,ubiraju velike procente”.
,,I to u gotovini; doslovno u torbama”, tvrdio je Kestner. Nezavisno od Mie, Subotić i Kestner kontrolišu of-šor firme Dulwich, Wellesley i Lasel.
Još je Kestner objavio: da ga je non-stop obezbjeđivalo 11 pripadnika interventnog voda koje mu je, po naredbi Đukanovića, na raspolaganje stavio načelnik CB-a Podgorica Goran Žugić (ubijen juna 2000); da je, zbog problema sa Vojskom Jugoslavija, koja je štitila konkurentski šverc gazda iz Beograda, kod Bara u Dobrim Vodama napravio alternativnu luku za pretovar cigareta „pod nadzorom službenih vlasti Crne Gore”; da su italijanski kontrabandisti gorivo za glisere morali kupovati kod Aca Đuknovića u Herceg Novom po većim cijenama od uobičajenih; da je Kestner finansirao kampanju Đukanovića ,,sa 3-4 miliona DEM”; da je preko Ratka Đokića (ubijenog 2004) u više navrata kupio ,,preko stotinu automobila” i poklonio ih crnogorskoj policiji…
U Nacionalu je Kestner autorizovao i druge, zvanično ili iz više izvora potvrđene činjenice: Vladi Crne Gore je davao ,,beskamatne kredite” za kupovinu aviona; SDB Crne Gore je osnovala firmu MTT koju je preuzeo još jedan Đukanovićev kum, Veselin Barović; novac se polagao na račune u Kipru; Cane Subotić – sam je to priznao – u dogovoru sa Stanišićem i ekipom u Srbiji je finansirao Demokratsku stranku (dodajemo: tako investirao u svoju postpetoktobarsku poslovnu ekspanziju), itd.
Kestner je procijenio kako su pisani tragovi šverca uništeni, jer su mnogima vizirali zatvor. Ko je i kako oštetio budžet Crne Gore u koji, osnovano se pretpostavlja, nijesu po zakonu prihodovani profiti od tranzita?
Ugarci dokumentacije iz parlamentarne istrage ukazuju na teške zloupotrebe. Na primjer, Uprava carina Crne Gore je službeno informisala da su od 18. avgusta 1999. do 26. septembra 2001. u Luku Bar uplovila 103 broda sa cigaretama. Lučka kapetanija, tvrdi da u istom periodu nije bilo ni jednog tovara sa cigaretama kao isključivim teretom, naime „dolazak takvih brodova Lučka kapetanija nije mogla evidentirati, jer nijesu prijavljeni na uobičajen, zakonit način”!
Isto je i sa ulogom SDB-a. U jednom dopisu Andrije Jovićevića, nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, prethodno zaposlenog u Agenciji za prestrukturiranje privrede, navodi se da je SDB od 23. aprila do 12. jula 1996. naplaćivanjem „takse” prihodovala 636.110 DEM. Koliko je SDB ukupno prihodovala od 1996. do 2000. ostala je službena tajna. Nikada nije objašnjeno po kojem je zakonskom osnovu SDB uopšte „naplaćivala taksu”?
Kestnera je za svjedoka – insajdera kvalifikovala i lična dokumentacija koju je iznio iz Crne Gore. Kasnije je, izgleda protiv njegove volje, preko Iva Pukanića stavljena na raspolaganje parlamentarnoj Komisiji za ispitivanje činjenica iz tekstova u Nacionalu. Kopije se sada nalaze na adresi: Skupština Crne Gore, Bulevar Svetog Petra Cetinjskog 10 – ukoliko nijesu trajno uništene kao u slučaju deportacija.
Prema kopiji uvjerenja br. 196/98 od 27. marta 1998, izdatog Srećku Kestneru od Subotićeve Mia export-import Podgorica, Nemanjina obala 11, Hotel Crna Gora II sprat, Kestner je u posjedu 526 akcija ili 15 odsto vlasništva te firme.
Tu su i kopije ugovora između preduzeća Rothmans of Pall Mall Ltd. iz Ciriha i Lasel Universal Inc. sa Britanskih Djevičanskih ostrva, koji je u ime Lasela potpisao Srećko Kestner, sa fakturama od 10. septembra 1998. preduzeću Dulwich Enterprises Ltd. iz Limasola – Kipar na iznos od 256.800 DEM za 1.200 master baksi cigareta Pall Mall, uslovi isporuke CIF Podgorica; zatim, faktura preduzeća Freema – Tabacco International Ltd. iz Limasola na Lasel, predstavništvo Podgorica, Nemanjina obala 54, na iznos od 180.000 USD za 1.200 master baksi cigareta LM, uslovi isporuke CIF Bar/Podgorica, prevozno sredstvo kamion reg. br. TG 117-317, mjesto isporuke Zetatrans – skladište Ćemovsko polje bb, mjesto skladištenja – dispozicija Lasela, itd.
Kestner u Nacionalu nije nastupao zarad ljubavi prema istini. Bio je, slično kao i sada – u stupici. Nakon emigriranja, zatim ubistva Vanje Bokana 7. oktobra 2000. u Atini, Kestner je predmet posebne istrage švajcarskih vlasti – utaja poreza. Branio se kako nije toliko glup da, izbjegavajući porez, rizikuje vilu vrijednu 4,7 miliona CHF, ili tamo registrovane skupe igračke, automobile bentley i porsche.
Kestnerov prijatelj, Ratko Đokić, početkom 2001. je iz Švedske, gdje je emigrirao „pred prijetnjama iz crnogorske policije da će biti likvidiran”, preko medija tvrdio: „Neko iz Crne Gore je Kestneru namjestio smicalicu u Švajcarskoj, tako da su mu blokirani računi u toj zemlji”.
Uslijedili su Kestnerova osvetnički intervjui Nacionalu, 31. maja i 27. septembra 2001, naslovljeni: Ispovijest Srećka Kestnera, glavnog partnera Stanka Subotića Caneta i Svjedočit ću o umiješanosti Mila Đukanovića u šverc cigareta ako ću biti saslušan u Hrvatskoj ili Švicarskoj.
Saopštio je, između ostalog, da „trenutno raspolažem sa kapitalom od oko 10 miliona DEM”. Pominjao je dugove ortaka iz duvanskog biznisa – mogući motiv njegovih javnih nastupa? „Ako mi isplate novac koji mi duguju, zaradio bih sveukupno 50-ak miliona DEM”, kazao je Nacionalu.
Možda je te dužničko-povjerilačke odnose Kestner ispeglao do kasnih noćnih sati 16. novembra 2001, kada je uhapšen u italijanskom pograničnom mjestu Kjasa. Potom je bio u zatvoru u Komu.
Hronološki, arestovali su ga nakon što je njegov advokat italijanskom tužiocu Đuzepeu Šelziju, nadležom za istragu o duvanskoj mafiji, „zbog bolesti” dostavio zahtjev da odgodi saslušanje za 5. decembar 2001.
Par dana prije hapšenja, Nacional je tvrdio da Kestnera kontaktira vrh SDB Crne Gore. Razlog, nude pogodbu: da ne svjedoči protiv Đukanovića – ni pred Šelzijem, ni pred Komisijom Skupštine Crne Gore. Hotel Baur au Lac u Cirihu je lokacija gdje je SDB Kestneru iskeširala 500.000 DEM. Još mu je obećano pet miliona DEM i povraćaj poslovne hale na periferiji Podgorice. Takođe, da ga iz domovine neće ometati ili kompromitovati.
Crnogorske vlasti su dematovale takav dil. Ali, „nešto” se svakako desilo, jer je Kestner promijenio priču. Početkom 2002. u „pokajničkom” intervjuu Vijestima relativizuje svoje insajderske tvrdnje iz Nacionala. I nikada se više javno oglasio nije.
Krajem 2009. u istragama o ubistvu Iva Pukanića i Nika Franjića saslušavali su ga u specijalnom tužilaštvu Srbije. Nakon toga nije pozvan za svjedoka suđenja.
No, proces u Zagrebu, koji je nedavno zaključen pravosnažnim presudama, vođen je samo protiv izvršilaca, organizatora i posrednika, dok su naručioci zločina i dalje predmet aktivne istrage. Hrvatsko tužilaštvo posjeduje audio-snimak na kojem je Kestner, vjerovatno 2001, kazao: „Pukija će da ubiju milion posto… Biraju čovjeka koji će da rokne Pukija”, itd.
Sada mediji bliski Stanku Subotiću tvrde da su njemačke vlasti za Kestnerom raspisale poćernicu „još početkom 1990-ih” i da mu „prema onome za što se tereti, prijeti dugogodišnja zatvorska kazna”.
Nekoliko dostupnih podataka govore suprotno. Kestner je oko deceniju i po slobodno putovao i poslovao širom svijeta. U Askoni – Italija, na primjer, 2003. je imao vlasništvo u Woda System SA, firmi za trgovinu mješovitom robom. Registracija je bez primjedbi, osnivački ulog od 250.000 CHF takođe.
Potom je pokrenuo biznis koji mu je i sada aktuelan. Naime, Kestner se 2005. vraća starom poroku – cigaretama.
Walford Tobacco Company (WTC) legalno proizvodi i distribuira cigarete. Sjedište kompanije je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, zapravo u Ajmanu, jednom od sedam suverenih emirata, čija free zone okuplja koloritne ulagače iz cijeloga svijeta. Na primjer Kestnera, službeno deklarisanog ovlašćenog zastupnika i vlasnika WTC-a; procjena je da ima 51 do 100 zaposlenih.
Nakon što se 1990-ih zlopatio, kao grosista od multinacionalnih duvanskih kompanija preuzimao isporuke, Kestner se, dakle, odlučio da vodi cjelokupan posao. Lansirao je proizvode, lepezu marki cigareta: Viva, Hill, MN, Fency, Lion, B&B.
U jednom prospektu WTC-a piše kako „kompanija prodaje svoje proizvode u zemljama Bliskoga istoka i Afrike” i da je „otpočela aktivnosti i u Istočnoj Evropi, gdje je već ostvarila zavidne rezultate”. Posao je proširen i na Kinu i Japan.
Kestner je, navodi se dalje u prospektu, duvan za svoje cigarete nabavljao iz SAD-a, sa plantaža Džordžije, Floride, Merilenda i Kentakija, Virdžinije, takođe i iz Brazila, Zimbabvea, Malavija, Ugande, Mozambika, Indonezije…
Takvi legalni poduhvati su nespojivi sa osobom koju Interpol godinama potražuje, pogotovo ako ga pikiraju Njemci. U Visbadenu nije samo njemački centralni biro Interpola koji sada potražuje Kestnera. Tu je i sjedište Bundeskriminalamta, federalne agencije za kriminal, kao i čuvenog Instituta za kriminalistiku.
Da li je u novije vrijeme Kestner muljao preko WTC-a, neke druge firme iz branše; ili su, pak, po srijedi optužbe iz prošlosti – saznaće se vrlo brzo, kada ga izruče Njemačkoj.
Kestner za tamošnje istražne organe od 1997. nije anonimus: te godine su grčki carinik i predstavnik Evropske unije prilikom pretresa kuće Vanje Bokana pronašli dnevnik i/ili imenik u kojem se nalazilo i Kestnerovo ime.
Njemačka istraga protiv Bokana i saradnika je tada diskretno otvorena. Vodio je Hans Jirgen Kolb, viši državni tužilac Augsburga, grada na jugozapadu Bavarske. Prema navodima tužioca, Bokan je u periodu između 1993. i 1996. a potom od 1997. do 2001. dio grupe osumnjičene za šverc cigareta, pretežno winstona i marlbora.
Cigarete su, tvrdila je njemačka istraga, najprije transportovane u Crnu Goru da bi iz Luke Bar gliserima upućivane u Italiju i odatle na crna tržišta Zapadne Evrope, uključujući i Njemačku. Novac je, preko mjenjačnice u Luganu, dostavljan u Švajcarsku.
Tužilac Kolb je 2006, ne navodeći imena, klasifikovao šestoricu osumnjičenih: trojicu Švajcaraca, po jednog Španca, Njemca i Srbina, a „svi žive u Švajcarskoj”. Tvrdio je da „u Evropi ima oko 20 do 25 velikih krijumčara cigareta” a svaki peti od njih je sa Balkana.
„Među njima su”, kazao je Kolb, „i Stanko Subotić i Srećko Kestner”.
Vladimir JOVANOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice