Povežite se sa nama

Izdvojeno

DARKO SAVELJIĆ, VLASNIK FARME MAGARACA U MARTINIĆIMA KRAJ DANILOVGRADA:  Tamo gdje životinje žive    

Objavljeno prije

na

Na prvoj otvorenoj farmi magaraca u Crnoj Gori smo. Pauni, kokoške i neka pernata živina kojoj ni vrstu ne znamo, slobodno šetaju. Naziv ” farma” možda i nije bio dobar izbor,   kaže naš domaćin Darko Saveljić . ” Asocira na farme kokošaka ili krava, na kojima se životinje tretiraju kao mašine za proizvodnju mlijeka, jaja ili mesa”. Na ovoj farmi životinje žive

 

 

Prohladno zimsko predvečerje. Uskim putem, uz poneku rupu i neravninu ,  stigli smo do Martinića, sela, oko osam kilometara udaljenog od Danilovgrada. Dočekali su nas domaćin Darko Saveljić, idiličan prizor seoskog imanja, uredjenog i čistog i njegovih šezdeset magaraca. Njakanje krznenih bića,  a u pozadini,  tiho se čuo Šopenov Nokturno. Klasična muzika ovdje svira stalno.

Na prvoj otvorenoj farmi magaraca u Crnoj Gori smo . Pauni, kokoške i neka pernata živina kojoj ni vrstu ne znamo, slobodno šetaju. Samo mužjaci pasa  nisu dobro došli.Vučjak Hans odredio je pravilo. Na imanje mogu samo ženke. Naziv ” farma” možda i nije bio dobar izbor, kaže Darko. ” Asocira na farme kokošaka ili krava, na kojima se ove životinje tretiraju kao mašine za proizvodnju mlijeka, jaja ili mesa”. Na ovoj farmi životinje žive. Slobodne, najedene, njegovane i zadovoljne. ” Imaju veći kvalitet života nego većina gradjana Crne Gore”, tvrdi Darko.

Darko  ne dozvoljava ni da se jašu njegovi magarci. Rado objasni djeci da to možda maga boli, da mu može biti teško, jer i životinja ima dušu. Češkanje i pravljenje frizura četvoronožnim mazama, dozvoljeno je. Oni imaju svoja imena, rado se  maze za posjetiocima, i onim toplim očima zahvalno trepću na ukazane im pažnje. Jahati se može na magarenčetu izlivenom u  betonu.

Mladunče zvano pule pored majke je. Darko ga spretno uzima u ruke, dok majka magarica prati svaki njegov pokret. ” Rijetko koja životinja je tako dobra majka kao magarica”, priča nam . Ima Darko i svoju   ”sekretaricu”, magaricu  Drinu. Od početka je na imanju, uvijek spremna da neposlušno magare vrati u krdo.

Na farmi,  sve je uradjeno od recikliranog materijala. Stolovi, klupe, štale, stolice… Sve se ovdje kompostuje, u stakleniku sije i uzgaja, njeguju agrumi…Ovdje je Darkov život, mjesto gdje prazni ali stvara kreativnu energiju.

Magarce je Darko zavolio još kao dijete. Sanjao je da će,  kada se penzioniše, sve magarce i konje u Crnoj Gori, smjestiti na neku farmu i tako ih spasiti od mučenja, gladi i teškog rada. Dječački san ostvario je 2015. Na porodično imanje u Martinićima, na koje su se Darkovi roditelji tada vratili nakon penzionisanja, doveo je dvije magarice, Drinu i Martu. Priče o njima i njihove fotografije objavljene na Darkovoj fb strani  privlačile su veliki broj pratilaca.Nisu izostale ni posjete imanju,  ljudi su željeli da „uživo“ vide fb zvijezde i pokažu ih djeci.  „ A djeca su u magarce gledala kao u krokodile. Za njih ona su bila neka nova vrsta životinje…”.Darko  je nastavio da kupuje nove ženke. I jednog jedinog mužjaka. „ Jer,  mužjak  je netrpeljiv prema drugom mužjaku na farmi.“

Darko Saveljić je radio kao ornitolog na Ulcinjskoj solani. Branio je i odbranio  i pelikane i Ulcinjsku solanu, štitio prirodu gdje god je mogao. Nije odustajao ni kada je njegova borba smetala politici i mafiji. Sa istim žarom i ljubavlju nastavio je borbu za opstanak magarca, kojima je, priča Darko,  u Crnoj Gori prijetila opasnost odumiranja.

” Krajem devedesetih  vozeći putem od Livara, Ostrosa pa do Vladimira, često sam zaustavljao auto da bih,  kako bih prošao,  potjerao desetine maragca koji su ležali po putu. Vremenom sve rjedje ih sreće.  U Monstatu, a po podacima poljoprivrednog popisa iz 2010.  dobija podatke da je u Crnoj Gori registrovano 500  muli, magaraca i mazgi.” Kada sam ja počeo sa ovom pričom 2015.,  sigurno ih  nije bilo više od 150. Na stočnim pijacama magarce su prodavali za 25 eura. Kupovali su ih lovci jer su tako za mali iznos dobijali stotinjak kila mesa kojim su hranili svoje pse. „ A magarac je dio crnogorske kulturne baštine“, objašnjava Darko. „  Nije bilo kuće u ovom dijelu države da nije imala magarca za različite potrebe. To je životinja koja je gradila Crnu Goru. Bez magaraca seljani nisu mogli da nose ni vodu, ni drva. Malo je jeo. Nikad za jelo ne dobijajući kvalitatinu hranu već  ostatak onoga što je od krava ostajalo. Uz to on je životinja prilagodjena za sušne predjele, kopito mu je takvo da može da se kreće po kamenju. Magarac je bio najveći saveznik čovjeku na tom crnogorskom selu“

Na tom panoramskom putu oko Skadarskog jezera, biolog Darko Saveljić shvata da je magarac jedna od najugroženijih vrsta u Crnoj Gori. „ Kupujem magarce da ih spasim od mučenja, gladi i teškog rada. “   Kupuje ih kako bi ih spasio. Imanje u Martinićima postalo je njihov novi dom.

Farmu magaraca otvorio  je za posjete nedeljom od 10 do 13 sati. Ulaznica, kilo šargarepe  ili kilo  jabuka.”Radnim danima ja mnogo radim na farmi. Nije to butik, nema tu stajanja.“   Radnim danima posjete se najavljuju. Djeca iz vrtića, škola… Interesovanje je veliko. „ Tokom postojanja, farmu je posetilo oko 100.000 ljudi“ , saznajemo od Darka.

Ovdje se može i prespavati. Posljednje dvije godine farmu je posjetilo dvadesetak hiljada Njemaca. Darko je uspio  da pokaže kako ne moraju biti  uloženi miloni u objekte od stakla i mesinga, kako bi se privukao strani gost.  „Malo je lijepo”,  kako Francuzi kažu.

Sve je minimalizam a opet sve je funkcionalno.  „Ovdje, posebno strani gosti, dolaze da odmaraju, ali i da rade. Ujutro posle doručka  čiste farmu, kupe sijeno, rade u vinogradu.,, Doživjeti mirise djetinjstva, lijepe priče, tišinu   daleko od gradske buke i zvukova automobila.” Otud, ne čudi  što je Nacionalna turistička organizacija farmu magaraca  2019. godine nagradila kao ” jedinstven turistički proizvod”, mjesto  gde turisti dolaze da rade, ali i da plate. Za 68 eura noće i dožive ono što u gradovima iz kojih dolaze  ne mogu ni vidjeti ni doživjeti.

Podsticaj za otvaranje farme Darko Saveljić je  dobio na Pelješcu. „ Tamo postoji farma na koju možete da dodjete sa kruzera. Sat i po vožnje  od Dubrovnika. Možete provesti dan sa magarcem, jahati ga, čistiti  štale, musti, ali se program završi ručkom od magarećeg mesa. Meni je to nevjerovatno, mučno, mazimo grlimo životinje da bi ih poslije pojeli”, objašnjava Darko. „Upravo iz tih etičkih razloga, iz poštovanja prema životinjama ja sam  vegetarijanac“.

Iz poštovanja prema životinjama,  napravio je nešto gdje će životinja biti  poštovana. ” Htio sam  i da pokažem Crnoj Gori kako je moguće da se napravi farma, ali i turistička artakcija, da se napravi biznis, ali sa dušom.“

Našao je ovdje  svoj mir izgubljen onih godina u mučnoj borbi sa onima koji su željeli za 265 miliona da prodaju Ulcinjsku solanu,  te da tu naprave novi Dubai. Bili su to dani mučne i svakodnevne komunikacije sa Briselom, sa stranim ambasadama, sve sa željom da se zaštiti biljni i životinjski svijet mediteranskog dragulja. Uspio je, ali napominje da mu se čini da ne bi bio mentalno zdrav da nije ovo napravio.

„ Postavio sam na  farmi nekoliko ciljeva. Prvi ‘edukacija’, da onima koji dolaze u posjetu pričam o potrebi zaštite prirode u Crnoj Gori. Da im ponavljam da živimo u najljepšoj zemlji u Evropi, ali da smo joj u isto vrijeme krvnici. Mašemo zastavama i stojimo dok svira himna i to smatramo patriotizmom.  Patriotizam je puno više no što mi pokazujemo prema ovoj lijepoj zemlji ..”,kaže Darko Saveljić.

Farma je otvorena besplatno za djecu sa problemom autizma i za djecu u invalidskim kolicima.” Ova djeca dolaze radnim danima i ta terapija može puno da pomogne. Njima magarci neće pomoći da ozdrave, ali magarci na djecu sa autizmom djeluju sedativno“, opisuje Darko.  „ Ako roditelji to prepoznaju i dolaze redovno dijete postane puno opuštenije, smirenije. Nije rijetkost da djeca plaču kad odlaze odavde. Nažalost, roditelji češće djecu odvode u igraonice i zatvorene prostore…”

Magareće mlijeko smo probali i uvjerili se da je prijatnog ukusa. O njegovim ljekovitim svojstvima čuli smo od našeg domaćina. Mlijeko magarice bogato je imunoglobulinom, nezamjenjivim lijekom za bolesti respiratornih organa, kašalj, bronhitis ili astmu. Iako po cijeno od 60 eura po litru, na ovaj ljekoviti napitak čeka se i po petnaestak dana. Osobama koje boluju od raka, dijabetičarima dobrovoljnim davaocima krvi ili vatrogascima, Darko mlijeko daje besplatno.

Darko Saveljić, čovjek tu pokraj nas. Onaj  koji brinući o  ovim divnim bićima, svjedoči da i mi ljudi možemo biti drugačiji. Bolji.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

FOKUS

BESKONAČNO TRAJANJE SUDSKIH PROCESA: Dok nas smrt ne rastavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neke istine odavno su jasne. Samo pravosuđe nije u stanju da ih saopšti. Usled beskonačnih istraga i sudskih procesa koji se pokatkad okončaju smrću okrivljenih ili zastarom

 

Objavljeno je ove sedmice – preminuo je Željko Vuković, optuženi za saučesništvo u ubistvu Srđana Vojičića i pokušaj ubistva književnika Jevrema Brkovića 2006. godine. To je na suđenju zakazanom za ovu sedmicu saopštila njegova advokatica Aleksandra Rogošić.  Sada se čeka od Ministarstva unutrašnjih poslova da po zahtjevu Višeg suda u Podgorici potvrdi ovu informaciju. Ukoliko ona bude tačna proces se obustavlja. U prevodu, nakon skoro 20 godina od ubistva Vojičića i napada na Brkovića, proces će se okončati ne presudom i rasvijetljenim slučajem, već smrću jedinog osumnjičenog. U međuvremenu je preminuo i književnik Jevrem Brković.

Na ovonedjeljnom  ročištu advokatica  Rogošić je saopštila da je od Vukovićeve majke dobila informaciju da je preminuo: “Dobila sam informaciju od majke okrivljenog da je preminuo 1. aprila. Istu informaciju je dobio sud od policije. Do narednog pretresa, sud će tu informaciju da potvrdi, kako bi se postupak obustavio”, kazala je Rogošić.

Puniša Vojičić, stric ubijenog Srđana,  saopštio je da sumnja da je Vuković “ubijen ili sklonjen u inostranstvo”. On je sudu predložio da zatraži ispitivanje da li je tijelo koje se nalazi u grobnici zaista Vukovićevo.  Vojićić smatra da je Vuković bio prijetnja nalogodavcima zločina.

Vijesti su u februaru ove godine objavile  transkript razgovora odbjeglog policajca Ljuba Milovića i šefa kavačkog kriminalnog klana Radoja Zvicera o tome “da je jedan podgorički biznismen” organizovao napad na književnika, kada je ubijen  Vojičić. Brković je više puta tvrdio da je motiv napada i likvidacije njegov roman Ljubavnik Duklje, u kojem je pisao o vezama bivše crnogorske vladajuće političke i poslovne klase s organizovanim  kriminalom.

Vuković je uhapšen u oktobru 2019., a suđenje je počelo naredne godine – četrnaest godina nakon ubistva. I istrage koja je tapkala u mjestu. A onda je nastavljeno tapkanje u sudnicama.

Viši sud je Vukovića u novembru 2022.godine proglasio krivim za saizvršilaštvo u pokušaju ubistva i osudio na tri i po godine zatvora. Međutim u aprilu prošle godine Apelacioni sud je  predmet vratio na ponovno suđenje. Vuković je pušten da se brani sa slobode.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo