Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Na nama je da ne dozvolimo novi DPS

Objavljeno prije

na

Umjesto zakonom propisane kazne, Carevića je i nova vlast nastavila da podržava u ilegalnom poslu na Krimovici. Dokle god u Budvi budemo „njegovali” novog Svetozara Marovića, ne možemo govoriti o suštinskim promjenama

 

MONITOR: Predsjednik Opštine Budva Marko Carević u posljednih nekoliko mjeseci na nelegalno zauzetom posjedu sagradio je nove objekte bez građevinske dozvole, otkrio je MANS. Šta Vama to govori?

MILOVAC: Nažalost, slučaj „Carević” pokazuje da se nastavlja praksa koju je uspostavio DPS u posljednjih 30 godina, te da svjedočimo o stvaranju nove generacije privilegovanih tajkuna bliskih vlastima koji su iznad zakona i propisa ove zemlje. Obećanje raskida sa ovakvom praksom je nešto zbog čega je, između ostalog, opozicija i dobila prošlogodišnje izbore, a samo na slučaju „Carević” možemo da vidimo koliko je to obećanje bilo zaista iskreno.

Gotovo je nevjerovatno ignorisanje ovog slučaja od strane političkih partija koje čine novu vlast, uprkos činjenici da se radi o pojedinačno najvećoj uzurpaciji državne imovine. To je tema od koje većina „bježi” politički kalkulišući da bavljenje Carevićem trenutno nije isplativo ili potrebno.

I dok je kompletan slučaj poptuno jasan, sa dosta javno dostupnih dokaza o krivičnim djelima koje je napravio (i još uvijek pravi) Marko Carević, u tužilaštvu ne žure da ga procesuiraju.

Takva situacija je i dovela do toga je Carević ohrabren pasivnošću tužilaštva nastavio sa uzurpacijom i nelegalnom gradnjom.

U tome ga nije spriječila ni inspekcija resornog ministra Ratka Mitrovića, niti Uprava policije koja bi trebalo da reaguje na prijave za nelegalnu gradnju i otimanje drzavne imovine.

Umjesto zakonom propisane kazne, Carevića je i nova vlast nastavila da podržava u ilegalnom poslu na Krimovici, pa su tako podaci o isplatama iz budžeta pokazali i da je novo Ministarstvo poljoprivrede nastavilo da Careviću isplaćuje subvencije za farmu koju je podigao na državnom zemljištu.

Da promjena vlasti nije dovoljna da se u ovoj oblasti stvari pomjere sa mrtve tačke, pokazuje i odnos samog premijera Krivokapića prema ovom slučaju, ali i resornih ministara Mitrovića i Stijovića.

Konačno, kad je u pitanju Carević, nova vlada ne šalje poruku da je daleko odmakla od tajkunskog servisa i nastavlja da šalje poruku da ipak nismo svi isti pred zakonom.

Dokle god u Budvi budemo „njegovali” novog Svetozara Marovića, ne možemo govoriti o suštinskim promjenama kada je u pitanju vladavina prava u ovoj oblasti.

MONITOR: Vaša organizacija pozdravila je osnivanje kompanije „Montenegro Works“ koja će pratiti kako se upravlja državnom imovinom. Odluka Ministarstva finansija da osnuje tu kompaniju izazvala je, međutim, oprečne reakcije. Zašto mislite da će taj potez pomoći borbi protiv korupcije?

MILOVAC: Svjedoci smo da je nova vlada poklekla pod zahtjevima političkih partija da prije svega svoje ljude „instalira” po dubini, za šta smatram da je bio potez kojim su partije uslovile podršku Vladi u parlamentu. Takav kompromis je novoj vladi donio višestruke probleme, počev od (opravdane) percepcije da promjena vlasti nije značila prekid političkog zapošljavanja, pa sve do situacije gdje su na operativnim mjestima zapošljeni ljudi čiji kapaciteti nisu dovoljni za vođenje pojedinih institucija. I to je cijena koju je vlada Zdravka Krivokapića odlučila da plati kako bi obezbijedila podršku u parlamentu.

Kako to u praksi izgleda pokazuju primjeri važnih državnih preduzeća kakvo je EPCG ili Aerodromi gdje već postoje sumnje u partijsko zapošljavanje i menadžement koji se bitnije ne razlikuje od onog prethodne vlasti.

Zbog toga smatramo da je kontrola rada državnih preduzeća imperativ ukoliko ne želimo da nam se istorija ponovi i ako ne želimo da od npr. AirMontenegro napravimo novi MontenegroAirlines, da ne pominjemo druga državna preduzeća koja su godinama bili balast za državni budžet.

Ono što će svakako biti jedan od ključnih izazova za Ministarstvo finansija i socijalnog staranja jeste kadrovsko popunjavanje pozicija u toj novoj državnoj kompaniji i tu je veoma važno da taj posao obavlja kadar od neupitnog profesionalnog integriteta.

Kontinuirana provjera rada svih zaposlenih u državnoj upravi je nešto što do sada nismo imali priliku da vidimo u partijskoj državnoj administraciji. Do koje mjere će Ministarstvo finansija tu kontrolu moći da drži van politike, ostaje da se vidi.

MONITOR: Koliko je za borbu protiv korupcije, ali i uopšte vladavine prava, značajno uspostavljanje Tužilačkog savjeta? Kako vidite sve što se do sada od avgusta uradilo na polju osnaživanja institucija?

MILOVAC: Jako mnogo vremena je izgubljeno na političke rasprave, kalkulacije i ucjene zarad još poneke fotelje, upravnog odbora ili državne apanaže. Vlada je bila potpuno pasivna kada je u pitanju zakonodavni dio reforme što je dovelo do situacije da se prijeko potrebna tužilačka reforma oboji revanšizmom jednog dijela nove političke većine koja je imala nesporan direktan interes da Milivoje Katnić i ekipa tužilaca oko njega bude smijenjena.

I naravno, Katnića su rezultati odavno preporučili ne samo za otkaz, već i za krivičnu odgovornost, ali mislim da način na koji smo došli do mogućnosti da biramo nove sudije i tužioce može da bude ozbiljan problem jednom kada se ponovo promijeni vlast.

Proces uspostavljanja Tužilačkog savjeta bi trebalo da nam pokaže da li će i u kojoj mjeri nova tužilačka organizacija biti nezavisna od političkog uticaja nove parlamentarne većine. Sve manje od toga nas vraća na mračno doba DPS vladavine, gdje će „igra” ostati ista, samo će se promijeniti igrači.

Koliko je bitno da što prije dobijemo funckionalnu tužilačku organizaciju pokazuju dokazi o svemu onome što se dešavalo u posljednih 30 godine, koji se samo gomilaju, bez konkretne akcije koja bi rezultirala optužnicama i sudskim procesima za korupciju. Nezavisni tužioci, koji će biti dovoljno hrabri da svakom političaru mogu pokucati na vrata, će biti konačan dokaz da su promjene u Crnoj Gori počele da daju konkretne rezultate.

MONITOR: Šta je sa borbom protiv organizovanog kriminala? Mjesecima se govori o tome da se šverc duvana nastavlja, pa i nakon odlaska prethodnog režima, dok se gotovo svakodnevno iz Vlade čuju najave da će se sa tim vidom kriminala obračunati.  

MILOVAC: Nažalost, za sada imamo više marketinga i obećanja, nego konkretnih akcija. Smatam da je to dijelom uslovljeno potrebom Vlade da u javnost održi pozitivan osjećaj avgustovske pobjede i sliku da se nešto u kontinuitetu radi na tom polju. Iako takva strategija može na kratak rok donijeti korist onima koji se više „slikaju” nego što konkretno rade, smatram da će građani, ali i međunardna zajednica uskoro tražiti konkretne rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala.

Kao što je bilo i za očekivati, postoje brojne opstrukcije kada je u pitanju borba protiv organizovanog kriminala, počev od same administracije koja se u državnim insitucijama i dalje nalazi na izvoru podataka, pa sve do različitih interesnih grupa koje još uvijek ne žele da se odreknu određenog uticija kada je u pitanju organizovani kriminal u Crnoj Gori.

Vidjeli smo na primjeru šverca cigareta da postoje ozbiljni nedostaci u pristupu informacijama koji prijete da u potpunosti obesmisle bilo kakav napor da se država izbori sa tim problemom. Stiče se utisak da se u Vladi nedovoljno bave tim opstrukcijama, ponekad toliko nedovoljno da to otvara pitanje stvarne političke volje da se predizborna obećanja pretoče u konkretne akcije na terenu.

MONITOR: MANS je više puta kritikovao nedovoljnu transparentnost nove vlasti. Koje su još boljke novog režima?

MILOVAC: Pristup informacijama u nekim oblastima i dalje ostaje jedan od ključnih problema nove vlasti, a sve više počinje da biva problem i činjenica da za sada u Vladi postoji veoma niska svijest o potrebi da se zakonski okvir u ključnim oblastima oslobodi brojnih korisnih nejasnoća koje je ugradila prethodna vlast.

Tako još uvijek nemamo izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama, o medijima, borbi protiv korupcije, planiranju i izgradnji objekata, novog zakona o porijeklu imovine, nemamo novi prostorni plan Crne Gore, iako je aktuelni istekao prošle godine.

Generalno se stiče utisak da se taj dio planova Vlade sprovodi stihijski, bez jasne strategije koja bi uporište imala u prioritetima koje je sama Vlada definisala.

U određenim oblastima i pitanjima koja su bitna za crnogorsko društvo kao što je, na primjer, izgradnja autoputa ili posao sa naftom, vidimo da ne postoji ozbiljniji napor da se napravi otklon od DPS prakse. Tako je Ministarstvo kapitalnih investicija ugovor za naftu prihvatilo kao najbolji DPS posao ikada, bez ikakve namjere da ga provjeri. S druge strane, devastacija Tare od strane CRBC se nastavlja uz prećutni amin resornog ministarstva ekologije i ministarstva kapitalnih investicija koje još uvijek od javnosti čuva većinu podataka koje je vlada Duška Markovića krila u zadnje četiri godine.

MONITOR: Toliko se nakon avgusta govorilo o demontriranju Đukanovićevog režima. Mislite li da je taj proces uopšte otpočeo i koliko će trajati?

MILOVAC: Smatram da demontaža jeste otpočela iako dinamika i model možda nije svakome po volji. Nakon 30 godine DPS nije formirao Vladu i to je činjenica i konkretna promjena koju su donijeli prošlogodišnji izbori. Funkcionalno i psihološki je napravljen taj prvi korak – crnogorskom društvu na konkretnom primjeru pokazana mogućnost smjene vlasti na izborima.

Sve ono što se desilo nakon izbora, od formiranja parlamenta i vlade, političkih ucjena i partijskog zapošljavanja, percepcije da u nekim oblastima nakon DPSa stagniramo ili čak idemo i unazad, sve je to slika zrelosti političkih elita koje su u ovom momentu dobile privilegiju da Crnu Goru i njene institucije počnu da grade od temelja. Smatram da je u više slučajeva nego što bi to trebali da dozvolimo, partijski interes bio iznad javnog i to do mjere da je imalo direktan uticaj na način na koji se reforme sprovode.

Dakle, demontaža DPS režima jeste otpočela, da li će se ona završiti slobodnim institucijama ili instalacijom nekog drugog režima – na nama je da ne dozvolimo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo