Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Na nama je da ne dozvolimo novi DPS

Objavljeno prije

na

Umjesto zakonom propisane kazne, Carevića je i nova vlast nastavila da podržava u ilegalnom poslu na Krimovici. Dokle god u Budvi budemo „njegovali” novog Svetozara Marovića, ne možemo govoriti o suštinskim promjenama

 

MONITOR: Predsjednik Opštine Budva Marko Carević u posljednih nekoliko mjeseci na nelegalno zauzetom posjedu sagradio je nove objekte bez građevinske dozvole, otkrio je MANS. Šta Vama to govori?

MILOVAC: Nažalost, slučaj „Carević” pokazuje da se nastavlja praksa koju je uspostavio DPS u posljednjih 30 godina, te da svjedočimo o stvaranju nove generacije privilegovanih tajkuna bliskih vlastima koji su iznad zakona i propisa ove zemlje. Obećanje raskida sa ovakvom praksom je nešto zbog čega je, između ostalog, opozicija i dobila prošlogodišnje izbore, a samo na slučaju „Carević” možemo da vidimo koliko je to obećanje bilo zaista iskreno.

Gotovo je nevjerovatno ignorisanje ovog slučaja od strane političkih partija koje čine novu vlast, uprkos činjenici da se radi o pojedinačno najvećoj uzurpaciji državne imovine. To je tema od koje većina „bježi” politički kalkulišući da bavljenje Carevićem trenutno nije isplativo ili potrebno.

I dok je kompletan slučaj poptuno jasan, sa dosta javno dostupnih dokaza o krivičnim djelima koje je napravio (i još uvijek pravi) Marko Carević, u tužilaštvu ne žure da ga procesuiraju.

Takva situacija je i dovela do toga je Carević ohrabren pasivnošću tužilaštva nastavio sa uzurpacijom i nelegalnom gradnjom.

U tome ga nije spriječila ni inspekcija resornog ministra Ratka Mitrovića, niti Uprava policije koja bi trebalo da reaguje na prijave za nelegalnu gradnju i otimanje drzavne imovine.

Umjesto zakonom propisane kazne, Carevića je i nova vlast nastavila da podržava u ilegalnom poslu na Krimovici, pa su tako podaci o isplatama iz budžeta pokazali i da je novo Ministarstvo poljoprivrede nastavilo da Careviću isplaćuje subvencije za farmu koju je podigao na državnom zemljištu.

Da promjena vlasti nije dovoljna da se u ovoj oblasti stvari pomjere sa mrtve tačke, pokazuje i odnos samog premijera Krivokapića prema ovom slučaju, ali i resornih ministara Mitrovića i Stijovića.

Konačno, kad je u pitanju Carević, nova vlada ne šalje poruku da je daleko odmakla od tajkunskog servisa i nastavlja da šalje poruku da ipak nismo svi isti pred zakonom.

Dokle god u Budvi budemo „njegovali” novog Svetozara Marovića, ne možemo govoriti o suštinskim promjenama kada je u pitanju vladavina prava u ovoj oblasti.

MONITOR: Vaša organizacija pozdravila je osnivanje kompanije „Montenegro Works“ koja će pratiti kako se upravlja državnom imovinom. Odluka Ministarstva finansija da osnuje tu kompaniju izazvala je, međutim, oprečne reakcije. Zašto mislite da će taj potez pomoći borbi protiv korupcije?

MILOVAC: Svjedoci smo da je nova vlada poklekla pod zahtjevima političkih partija da prije svega svoje ljude „instalira” po dubini, za šta smatram da je bio potez kojim su partije uslovile podršku Vladi u parlamentu. Takav kompromis je novoj vladi donio višestruke probleme, počev od (opravdane) percepcije da promjena vlasti nije značila prekid političkog zapošljavanja, pa sve do situacije gdje su na operativnim mjestima zapošljeni ljudi čiji kapaciteti nisu dovoljni za vođenje pojedinih institucija. I to je cijena koju je vlada Zdravka Krivokapića odlučila da plati kako bi obezbijedila podršku u parlamentu.

Kako to u praksi izgleda pokazuju primjeri važnih državnih preduzeća kakvo je EPCG ili Aerodromi gdje već postoje sumnje u partijsko zapošljavanje i menadžement koji se bitnije ne razlikuje od onog prethodne vlasti.

Zbog toga smatramo da je kontrola rada državnih preduzeća imperativ ukoliko ne želimo da nam se istorija ponovi i ako ne želimo da od npr. AirMontenegro napravimo novi MontenegroAirlines, da ne pominjemo druga državna preduzeća koja su godinama bili balast za državni budžet.

Ono što će svakako biti jedan od ključnih izazova za Ministarstvo finansija i socijalnog staranja jeste kadrovsko popunjavanje pozicija u toj novoj državnoj kompaniji i tu je veoma važno da taj posao obavlja kadar od neupitnog profesionalnog integriteta.

Kontinuirana provjera rada svih zaposlenih u državnoj upravi je nešto što do sada nismo imali priliku da vidimo u partijskoj državnoj administraciji. Do koje mjere će Ministarstvo finansija tu kontrolu moći da drži van politike, ostaje da se vidi.

MONITOR: Koliko je za borbu protiv korupcije, ali i uopšte vladavine prava, značajno uspostavljanje Tužilačkog savjeta? Kako vidite sve što se do sada od avgusta uradilo na polju osnaživanja institucija?

MILOVAC: Jako mnogo vremena je izgubljeno na političke rasprave, kalkulacije i ucjene zarad još poneke fotelje, upravnog odbora ili državne apanaže. Vlada je bila potpuno pasivna kada je u pitanju zakonodavni dio reforme što je dovelo do situacije da se prijeko potrebna tužilačka reforma oboji revanšizmom jednog dijela nove političke većine koja je imala nesporan direktan interes da Milivoje Katnić i ekipa tužilaca oko njega bude smijenjena.

I naravno, Katnića su rezultati odavno preporučili ne samo za otkaz, već i za krivičnu odgovornost, ali mislim da način na koji smo došli do mogućnosti da biramo nove sudije i tužioce može da bude ozbiljan problem jednom kada se ponovo promijeni vlast.

Proces uspostavljanja Tužilačkog savjeta bi trebalo da nam pokaže da li će i u kojoj mjeri nova tužilačka organizacija biti nezavisna od političkog uticaja nove parlamentarne većine. Sve manje od toga nas vraća na mračno doba DPS vladavine, gdje će „igra” ostati ista, samo će se promijeniti igrači.

Koliko je bitno da što prije dobijemo funckionalnu tužilačku organizaciju pokazuju dokazi o svemu onome što se dešavalo u posljednih 30 godine, koji se samo gomilaju, bez konkretne akcije koja bi rezultirala optužnicama i sudskim procesima za korupciju. Nezavisni tužioci, koji će biti dovoljno hrabri da svakom političaru mogu pokucati na vrata, će biti konačan dokaz da su promjene u Crnoj Gori počele da daju konkretne rezultate.

MONITOR: Šta je sa borbom protiv organizovanog kriminala? Mjesecima se govori o tome da se šverc duvana nastavlja, pa i nakon odlaska prethodnog režima, dok se gotovo svakodnevno iz Vlade čuju najave da će se sa tim vidom kriminala obračunati.  

MILOVAC: Nažalost, za sada imamo više marketinga i obećanja, nego konkretnih akcija. Smatam da je to dijelom uslovljeno potrebom Vlade da u javnost održi pozitivan osjećaj avgustovske pobjede i sliku da se nešto u kontinuitetu radi na tom polju. Iako takva strategija može na kratak rok donijeti korist onima koji se više „slikaju” nego što konkretno rade, smatram da će građani, ali i međunardna zajednica uskoro tražiti konkretne rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala.

Kao što je bilo i za očekivati, postoje brojne opstrukcije kada je u pitanju borba protiv organizovanog kriminala, počev od same administracije koja se u državnim insitucijama i dalje nalazi na izvoru podataka, pa sve do različitih interesnih grupa koje još uvijek ne žele da se odreknu određenog uticija kada je u pitanju organizovani kriminal u Crnoj Gori.

Vidjeli smo na primjeru šverca cigareta da postoje ozbiljni nedostaci u pristupu informacijama koji prijete da u potpunosti obesmisle bilo kakav napor da se država izbori sa tim problemom. Stiče se utisak da se u Vladi nedovoljno bave tim opstrukcijama, ponekad toliko nedovoljno da to otvara pitanje stvarne političke volje da se predizborna obećanja pretoče u konkretne akcije na terenu.

MONITOR: MANS je više puta kritikovao nedovoljnu transparentnost nove vlasti. Koje su još boljke novog režima?

MILOVAC: Pristup informacijama u nekim oblastima i dalje ostaje jedan od ključnih problema nove vlasti, a sve više počinje da biva problem i činjenica da za sada u Vladi postoji veoma niska svijest o potrebi da se zakonski okvir u ključnim oblastima oslobodi brojnih korisnih nejasnoća koje je ugradila prethodna vlast.

Tako još uvijek nemamo izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama, o medijima, borbi protiv korupcije, planiranju i izgradnji objekata, novog zakona o porijeklu imovine, nemamo novi prostorni plan Crne Gore, iako je aktuelni istekao prošle godine.

Generalno se stiče utisak da se taj dio planova Vlade sprovodi stihijski, bez jasne strategije koja bi uporište imala u prioritetima koje je sama Vlada definisala.

U određenim oblastima i pitanjima koja su bitna za crnogorsko društvo kao što je, na primjer, izgradnja autoputa ili posao sa naftom, vidimo da ne postoji ozbiljniji napor da se napravi otklon od DPS prakse. Tako je Ministarstvo kapitalnih investicija ugovor za naftu prihvatilo kao najbolji DPS posao ikada, bez ikakve namjere da ga provjeri. S druge strane, devastacija Tare od strane CRBC se nastavlja uz prećutni amin resornog ministarstva ekologije i ministarstva kapitalnih investicija koje još uvijek od javnosti čuva većinu podataka koje je vlada Duška Markovića krila u zadnje četiri godine.

MONITOR: Toliko se nakon avgusta govorilo o demontriranju Đukanovićevog režima. Mislite li da je taj proces uopšte otpočeo i koliko će trajati?

MILOVAC: Smatram da demontaža jeste otpočela iako dinamika i model možda nije svakome po volji. Nakon 30 godine DPS nije formirao Vladu i to je činjenica i konkretna promjena koju su donijeli prošlogodišnji izbori. Funkcionalno i psihološki je napravljen taj prvi korak – crnogorskom društvu na konkretnom primjeru pokazana mogućnost smjene vlasti na izborima.

Sve ono što se desilo nakon izbora, od formiranja parlamenta i vlade, političkih ucjena i partijskog zapošljavanja, percepcije da u nekim oblastima nakon DPSa stagniramo ili čak idemo i unazad, sve je to slika zrelosti političkih elita koje su u ovom momentu dobile privilegiju da Crnu Goru i njene institucije počnu da grade od temelja. Smatram da je u više slučajeva nego što bi to trebali da dozvolimo, partijski interes bio iznad javnog i to do mjere da je imalo direktan uticaj na način na koji se reforme sprovode.

Dakle, demontaža DPS režima jeste otpočela, da li će se ona završiti slobodnim institucijama ili instalacijom nekog drugog režima – na nama je da ne dozvolimo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo