Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Na nama je da ne dozvolimo novi DPS

Objavljeno prije

4 godine

na

Umjesto zakonom propisane kazne, Carevića je i nova vlast nastavila da podržava u ilegalnom poslu na Krimovici. Dokle god u Budvi budemo „njegovali” novog Svetozara Marovića, ne možemo govoriti o suštinskim promjenama

 

MONITOR: Predsjednik Opštine Budva Marko Carević u posljednih nekoliko mjeseci na nelegalno zauzetom posjedu sagradio je nove objekte bez građevinske dozvole, otkrio je MANS. Šta Vama to govori?

MILOVAC: Nažalost, slučaj „Carević” pokazuje da se nastavlja praksa koju je uspostavio DPS u posljednjih 30 godina, te da svjedočimo o stvaranju nove generacije privilegovanih tajkuna bliskih vlastima koji su iznad zakona i propisa ove zemlje. Obećanje raskida sa ovakvom praksom je nešto zbog čega je, između ostalog, opozicija i dobila prošlogodišnje izbore, a samo na slučaju „Carević” možemo da vidimo koliko je to obećanje bilo zaista iskreno.

Gotovo je nevjerovatno ignorisanje ovog slučaja od strane političkih partija koje čine novu vlast, uprkos činjenici da se radi o pojedinačno najvećoj uzurpaciji državne imovine. To je tema od koje većina „bježi” politički kalkulišući da bavljenje Carevićem trenutno nije isplativo ili potrebno.

I dok je kompletan slučaj poptuno jasan, sa dosta javno dostupnih dokaza o krivičnim djelima koje je napravio (i još uvijek pravi) Marko Carević, u tužilaštvu ne žure da ga procesuiraju.

Takva situacija je i dovela do toga je Carević ohrabren pasivnošću tužilaštva nastavio sa uzurpacijom i nelegalnom gradnjom.

U tome ga nije spriječila ni inspekcija resornog ministra Ratka Mitrovića, niti Uprava policije koja bi trebalo da reaguje na prijave za nelegalnu gradnju i otimanje drzavne imovine.

Umjesto zakonom propisane kazne, Carevića je i nova vlast nastavila da podržava u ilegalnom poslu na Krimovici, pa su tako podaci o isplatama iz budžeta pokazali i da je novo Ministarstvo poljoprivrede nastavilo da Careviću isplaćuje subvencije za farmu koju je podigao na državnom zemljištu.

Da promjena vlasti nije dovoljna da se u ovoj oblasti stvari pomjere sa mrtve tačke, pokazuje i odnos samog premijera Krivokapića prema ovom slučaju, ali i resornih ministara Mitrovića i Stijovića.

Konačno, kad je u pitanju Carević, nova vlada ne šalje poruku da je daleko odmakla od tajkunskog servisa i nastavlja da šalje poruku da ipak nismo svi isti pred zakonom.

Dokle god u Budvi budemo „njegovali” novog Svetozara Marovića, ne možemo govoriti o suštinskim promjenama kada je u pitanju vladavina prava u ovoj oblasti.

MONITOR: Vaša organizacija pozdravila je osnivanje kompanije „Montenegro Works“ koja će pratiti kako se upravlja državnom imovinom. Odluka Ministarstva finansija da osnuje tu kompaniju izazvala je, međutim, oprečne reakcije. Zašto mislite da će taj potez pomoći borbi protiv korupcije?

MILOVAC: Svjedoci smo da je nova vlada poklekla pod zahtjevima političkih partija da prije svega svoje ljude „instalira” po dubini, za šta smatram da je bio potez kojim su partije uslovile podršku Vladi u parlamentu. Takav kompromis je novoj vladi donio višestruke probleme, počev od (opravdane) percepcije da promjena vlasti nije značila prekid političkog zapošljavanja, pa sve do situacije gdje su na operativnim mjestima zapošljeni ljudi čiji kapaciteti nisu dovoljni za vođenje pojedinih institucija. I to je cijena koju je vlada Zdravka Krivokapića odlučila da plati kako bi obezbijedila podršku u parlamentu.

Kako to u praksi izgleda pokazuju primjeri važnih državnih preduzeća kakvo je EPCG ili Aerodromi gdje već postoje sumnje u partijsko zapošljavanje i menadžement koji se bitnije ne razlikuje od onog prethodne vlasti.

Zbog toga smatramo da je kontrola rada državnih preduzeća imperativ ukoliko ne želimo da nam se istorija ponovi i ako ne želimo da od npr. AirMontenegro napravimo novi MontenegroAirlines, da ne pominjemo druga državna preduzeća koja su godinama bili balast za državni budžet.

Ono što će svakako biti jedan od ključnih izazova za Ministarstvo finansija i socijalnog staranja jeste kadrovsko popunjavanje pozicija u toj novoj državnoj kompaniji i tu je veoma važno da taj posao obavlja kadar od neupitnog profesionalnog integriteta.

Kontinuirana provjera rada svih zaposlenih u državnoj upravi je nešto što do sada nismo imali priliku da vidimo u partijskoj državnoj administraciji. Do koje mjere će Ministarstvo finansija tu kontrolu moći da drži van politike, ostaje da se vidi.

MONITOR: Koliko je za borbu protiv korupcije, ali i uopšte vladavine prava, značajno uspostavljanje Tužilačkog savjeta? Kako vidite sve što se do sada od avgusta uradilo na polju osnaživanja institucija?

MILOVAC: Jako mnogo vremena je izgubljeno na političke rasprave, kalkulacije i ucjene zarad još poneke fotelje, upravnog odbora ili državne apanaže. Vlada je bila potpuno pasivna kada je u pitanju zakonodavni dio reforme što je dovelo do situacije da se prijeko potrebna tužilačka reforma oboji revanšizmom jednog dijela nove političke većine koja je imala nesporan direktan interes da Milivoje Katnić i ekipa tužilaca oko njega bude smijenjena.

I naravno, Katnića su rezultati odavno preporučili ne samo za otkaz, već i za krivičnu odgovornost, ali mislim da način na koji smo došli do mogućnosti da biramo nove sudije i tužioce može da bude ozbiljan problem jednom kada se ponovo promijeni vlast.

Proces uspostavljanja Tužilačkog savjeta bi trebalo da nam pokaže da li će i u kojoj mjeri nova tužilačka organizacija biti nezavisna od političkog uticaja nove parlamentarne većine. Sve manje od toga nas vraća na mračno doba DPS vladavine, gdje će „igra” ostati ista, samo će se promijeniti igrači.

Koliko je bitno da što prije dobijemo funckionalnu tužilačku organizaciju pokazuju dokazi o svemu onome što se dešavalo u posljednih 30 godine, koji se samo gomilaju, bez konkretne akcije koja bi rezultirala optužnicama i sudskim procesima za korupciju. Nezavisni tužioci, koji će biti dovoljno hrabri da svakom političaru mogu pokucati na vrata, će biti konačan dokaz da su promjene u Crnoj Gori počele da daju konkretne rezultate.

MONITOR: Šta je sa borbom protiv organizovanog kriminala? Mjesecima se govori o tome da se šverc duvana nastavlja, pa i nakon odlaska prethodnog režima, dok se gotovo svakodnevno iz Vlade čuju najave da će se sa tim vidom kriminala obračunati.  

MILOVAC: Nažalost, za sada imamo više marketinga i obećanja, nego konkretnih akcija. Smatam da je to dijelom uslovljeno potrebom Vlade da u javnost održi pozitivan osjećaj avgustovske pobjede i sliku da se nešto u kontinuitetu radi na tom polju. Iako takva strategija može na kratak rok donijeti korist onima koji se više „slikaju” nego što konkretno rade, smatram da će građani, ali i međunardna zajednica uskoro tražiti konkretne rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala.

Kao što je bilo i za očekivati, postoje brojne opstrukcije kada je u pitanju borba protiv organizovanog kriminala, počev od same administracije koja se u državnim insitucijama i dalje nalazi na izvoru podataka, pa sve do različitih interesnih grupa koje još uvijek ne žele da se odreknu određenog uticija kada je u pitanju organizovani kriminal u Crnoj Gori.

Vidjeli smo na primjeru šverca cigareta da postoje ozbiljni nedostaci u pristupu informacijama koji prijete da u potpunosti obesmisle bilo kakav napor da se država izbori sa tim problemom. Stiče se utisak da se u Vladi nedovoljno bave tim opstrukcijama, ponekad toliko nedovoljno da to otvara pitanje stvarne političke volje da se predizborna obećanja pretoče u konkretne akcije na terenu.

MONITOR: MANS je više puta kritikovao nedovoljnu transparentnost nove vlasti. Koje su još boljke novog režima?

MILOVAC: Pristup informacijama u nekim oblastima i dalje ostaje jedan od ključnih problema nove vlasti, a sve više počinje da biva problem i činjenica da za sada u Vladi postoji veoma niska svijest o potrebi da se zakonski okvir u ključnim oblastima oslobodi brojnih korisnih nejasnoća koje je ugradila prethodna vlast.

Tako još uvijek nemamo izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama, o medijima, borbi protiv korupcije, planiranju i izgradnji objekata, novog zakona o porijeklu imovine, nemamo novi prostorni plan Crne Gore, iako je aktuelni istekao prošle godine.

Generalno se stiče utisak da se taj dio planova Vlade sprovodi stihijski, bez jasne strategije koja bi uporište imala u prioritetima koje je sama Vlada definisala.

U određenim oblastima i pitanjima koja su bitna za crnogorsko društvo kao što je, na primjer, izgradnja autoputa ili posao sa naftom, vidimo da ne postoji ozbiljniji napor da se napravi otklon od DPS prakse. Tako je Ministarstvo kapitalnih investicija ugovor za naftu prihvatilo kao najbolji DPS posao ikada, bez ikakve namjere da ga provjeri. S druge strane, devastacija Tare od strane CRBC se nastavlja uz prećutni amin resornog ministarstva ekologije i ministarstva kapitalnih investicija koje još uvijek od javnosti čuva većinu podataka koje je vlada Duška Markovića krila u zadnje četiri godine.

MONITOR: Toliko se nakon avgusta govorilo o demontriranju Đukanovićevog režima. Mislite li da je taj proces uopšte otpočeo i koliko će trajati?

MILOVAC: Smatram da demontaža jeste otpočela iako dinamika i model možda nije svakome po volji. Nakon 30 godine DPS nije formirao Vladu i to je činjenica i konkretna promjena koju su donijeli prošlogodišnji izbori. Funkcionalno i psihološki je napravljen taj prvi korak – crnogorskom društvu na konkretnom primjeru pokazana mogućnost smjene vlasti na izborima.

Sve ono što se desilo nakon izbora, od formiranja parlamenta i vlade, političkih ucjena i partijskog zapošljavanja, percepcije da u nekim oblastima nakon DPSa stagniramo ili čak idemo i unazad, sve je to slika zrelosti političkih elita koje su u ovom momentu dobile privilegiju da Crnu Goru i njene institucije počnu da grade od temelja. Smatram da je u više slučajeva nego što bi to trebali da dozvolimo, partijski interes bio iznad javnog i to do mjere da je imalo direktan uticaj na način na koji se reforme sprovode.

Dakle, demontaža DPS režima jeste otpočela, da li će se ona završiti slobodnim institucijama ili instalacijom nekog drugog režima – na nama je da ne dozvolimo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

3 dana

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NIKOLA LUNIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR SAVJETA ZA STRATEŠKE POLITIKE IZ  BEOGRADA: Upotrijebljen je neki od nesmrtonosnih sistema za suzbijanje demonstracija

Objavljeno prije

3 dana

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Mala je  mogućnost da se radi o tzv. zvučnom topu (LRAD – Long-Range Acoustic Device). Vjerovatno je upotrijebljen neki od sličnih sistema poput energetskog (ADS – Active Denial System) ili vazdušnog/gasnog topa (Vortex Cannon). U svakom slučaju radi se o zabranjenim sredstvima koja su potencijalno mogla prouzrokovati tragičan ishod

 

 

MONITOR:  U subotu je, nekim sredstvom, za koje dio javnosti tvrdi da je tzv.zvučni top, napadnut veliki skup na Slaviji. Izvršna vlast, Aleksandar Vučić, Više javno tužilaštvo, čak i Urgentni centar u Beogradu, odmah su stali „u odbranu države“. Poslije peticije međunarodnim organizacijama preko pola miliona ljudi, ministar policije nudi istragu FBI i FSB. Čemu, u stvari, svjedočimo?

LUNIĆ: Svedoci smo bili istorijskog skupa u Beogradu gde su predstavnici vlasti nepovratno izgubili ne samo politički legitimitet, već i poverenje naroda. Niko više u Srbiji ne veruje zvaničnim saopštenjima, već se uglavnom do istine dolazi ukrštanjem raznih izvora informacija. Obzirom na brojna svedočenja i snimke sa društvenih mreža, može se reći da je upotrebljen neki od nesmrtonosnih sistema za suzbijanje demonstracija. Mala je mogućnost da se radi o tzv. zvučnom topu (LRAD – Long-Range Acoustic Device). Verovatno je upotrebljen neki od sličnih sistema poput energetskog (ADS – Active Denial System) ili vazdušnog/gasnog topa (Vortex Cannon). U svakom slučaju radi se o zabranjenim sredstvima koja su potencijalno mogla prouzrokovati tragičan ishod. Nikom sada ne trebaju političke floskule o kvazi istrazi ili plasiranim dezinformacijama, već istina koja mora dovesti do odgovornosti. Javnost očekuje odgovor na pitanje šta se stvarno desilo i koji nesmrtonosni sistemi su u posedu institucija u Srbiji.  Ponuda za istragu stranim službama na teritoriji Srbije govori u prilog da niti vlast razume koncept suvereniteta, niti dovoljno poštuje istorijsko nasleđe. Podsetiću da je Srbija 1914. upravo zbog odbijanja istrage stranoj službi iz tačke 6. ultimatuma, bila spremna za rat sa Austrougarskom.

MONITOR:  Vučić je obećao rezultate istrage u roku od 48 sati, prema onima koji tvrde da je država imala i upotrijebila zvučni top. Kritične situacije za vlast i ranije su  se često kanalisale u razne „teorije zavere“. Kakav „scenario“  predviđate?

LUNIĆ: Iako vlast voli da upotrebljava rusofilsku frazeologiju o obojenoj revoluciji, istina je da protesti predstavljaju široki narodni bunt prema stanju u društvu, probuđen studentskom inicijativom. Za razliku od opozicionih ili aktivističkih organizacija, protiv naroda je jednostavno nemoguće upotrebiti silu. U okruženju ljubavi, tolerancije i solidarnosti kakva do sada nije viđena, svaka metoda prisile je po pravilu beskorisna. Bez obzira što se studenti formalno ograđuju od politike, protesti predstavljaju političku destabilizaciju društva koji se u jednom trenutku moraju završiti demokratskim izborima. U društvu koje se nalazi u srcu Evrope i u okruženju globalne geopolitičke rekompozicije moći, bilo bi veoma neodgovorno upotrebiti silu. Jedini društveno prihvatljivi scenario predstavlja formiranje nezavisnih institucija koje će pomoći u organizaciji potpuno demokratskih izbora izbornih manipulacija koje su nam  postale svakodnevnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

1 sedmica

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

MONITOR: Po Zakonu, odnosno njegovom tumačenju od strane UP,  vi  kritikom “vrijeđate moral”. Šta je onda sa moralom u Crnoj Gori?

MANDIĆ: Tačno je da Zakon o javnom redu i miru pominje moral, iako naravno ne možemo znati šta moral zapravo znači. Za mene je moral individualna kategorija i u Crnoj Gori ga nema ni manje ni više nego na drugim mjestima. Ono važno je kako ćemo mi kodifikovati moral da postane društvena potreba. To možemo uraditi samo preko jezika, koji država, policija i partije žele da kontrolišu. Zato oni napadaju pravo na maštu, provokaciju i slobodan izraz, da bi njihova norma zavladala. U tom sistemu vrijednosti figura “matorog jarca” koju koristim posve literarno biva opasnija od kvaziakademskog meketanja kojim se opravdava prostakluk. Naši centri moći, a možda je bolje reći centri suštinske nemoći, žele da propišu fine riječi, tačne signale, da bi kroz njih lakše proturali svoje političke agende. Ne sumnjajte da svi znaju tačno što žele u ovom slučaju, a najmanje su naivni oni koji povrh svega primaju novac iz budžeta kao profesori, pravnici, filozofi. Najgori su ti zatvoreni krugovi lažnog akademizma u kojem se kale karijere zasnovane na političkoj podvali i pokoravanju.

Moj članak, kao i mnogi koje sam napisao, samo je pokušaj da jasno kažem crnogorskom društvu koliko je opasno i bijedno poigravanje sa istinom sa tih umišljenih visina.

MONITOR: Reagovali su iz dijela civilnog sektora,  medija..  Kako vidite reakciju javnosti?

MANDIĆ: U Crnoj Gori već postoji određeni broj pojedinaca i organizacija koje znaju šta treba raditi u ovakvim situacijama. Oko mene je stvoren obruč profesionalne stručne podrške koji mi omogućava da se skoncentrišem na svoj posao i sagledam stvar u pravom značenju. Sve što se dešava gledam prevashodno kao pisac, jer je to moja jedina donekle valjana optika. Na polju aktivizma i pravne akcije nisam naročito verziran, pa mi pomoć svakako dobro dođe. Hvala kolegama koji su pisali o mom slučaju, hvala civilnom sektoru što prati, a čitaocima što me podržavaju lično.

MONITOR: Nakon pritiska javnosti koji je trajao nekoliko dana, direktor policije Šćepanović je saopštio da će policija dodatno razmotriti osnovanost prijave protiv vas. Kako ste doživjeli njegove riječi?

MANDIĆ: To što je direktor policije saopštio liči na sugestiju da se od cijele stvari odustane. Pominje se tu pravo na kritiku, novinarski stilovi, čak i odbrana dostojanstva koleginice kao motiv za pisanje spornog članka. Dakle, sve što smo čuli je jedno atipično pravno usmjeravanje koje kao da govori neko verziran za medijska prava i slobode. Nismo imali prilike da čujemo nešto tako od ranijih direktora policije, tako da je izazvalo pažnju. Ako se desi da policija povuče svoju prijavu, znači u toj institutciji, ali i krovnom Ministarstvu unutrašnjih poslova, imaju dovoljno mudrosti da uvide pogrešan korak. Nije to mala stvar, ali da ne trčimo sa zaključkom, neka se prvo dogodi. Ne zaboravimo da je samo dan-dva prije Šćepanovićevog nastupa, Uprava policije izdala saopštenje u kojem sasvim opravdava prijavu protiv mene.

MONITOR:  Kazali ste da se nadate da je u tom slučaju reakcije policije riječ o neznanju, ali da se plašite  da je ovakvo djelovanje države pokušaj da se slobodna kritika zakine do mjere blaziranosti koju propisuju političari, istoričari i ostale malterdžije našeg oštećenog javnog diskursa. Ima li još simptoma koji ukazuju da uprkos narativima političke klase, baš i ne idemo u evropskom smjeru?

MANDIĆ: Ni sama Evropa više nije sigurna da li ide u “evropskom smjeru”, što našu poziciju dovoljno otežava. Naprosto, koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika. Ugrožena je naivna vizija pravne liberalno-demokratske države, koja se pokazala kao preskup servis i istorijski previzađen model kapitalističkog razvoja. Zato srljamo u ono što neki zovu tehno-feudalizam, a neki neofašizam. Kako god bilo, Crna Gora je nesnađena i podložna zlim tendencijama, koje se sve brže artikulišu ubrzanim tehnološkim prenosom informacija. Konačno nismo periferija, jer je cijeli svijet otišao dođavola.

MONITOR: Treba li nam ozbiljna normalizacija?

MANDIĆ: I treba, i ne treba. Sa jedne strane moramo da baštinimo narative van standarda i na granici onog okoštalog pojma o normalnosti koji nije ništa drugo nego politički mit i sredstvo manipulacije masama. Tu vrstu normalizacije valja podrivati, razotkriti njeno maligno svojstvo da opravdava zločine i dehumanizuje komunikaciju. Sa druge strane, ne možemo se dovijeka ni izmotavati u realtivizaciji svega, činjenica je da vrijeme koje živimo traži konstruktivnu moralnu okosnicu, makar kao polazište i minimum dogovora šta je to normalno. Taj minimum društvenog dogovora ni u svijetu ne postoji a kamoli kod nas, ali to ne znači da ga prestanemo tražiti i zagovarati.

MONITOR: Koliko je recimo normalno da još pričamo o jeziku i zastavama, dok i dalje čekamo reforme pravosuđa, javne uprave, rezultate u borbi protiv korupcije, procese protiv ratnih zločina, bolji život, niže cijene?

MANDIĆ: U ovom trenutku crnogorsko društvo nema snažan artikulisan glas koji bi pomogao da se te stvari prevaziđu. Namučeni mnogim traumama, još ne nalazimo ideološki referentni okvir u kojem bismo rešavali te smiješne probleme. Pošto tog okvira nema, pošto nam ljevicu glumi kasta tranzicionih zločinaca, dok desnica veliča ratne zločine i EU integracije, nalazimo se u besmislenom prostoru za bilo kakvu političku akciju. Ali ni to neće dovijeka. Epohalno pražnjenje u Srbiji nastupilo je u trenucima najvećeg očaja. Tektonski pokreti čine se nagli, ali posljedica su duge istorijske pripreme. Moram priznati da mi u ovom trenutku Crna Gora izgleda očajno, ali ja sam upravo traumiran jednom policijskom prijavom i vjerujem da nisam sasvim objektivan u ovom lamentu.

MONITOR: Koliko je važno da makar o svemu tome ne ćutimo, remeteći red i mir moćnih?

MANDIĆ: Važno je da preuzimemo definiciju moći i da je okrenemo u korist svojih potencija i potreba, kako su to učinili studenti u Srbiji. Moć je u stvaralačkom i slobodnom izrazu, te nikakva trošna balkanska državna forma ne može kontrolisati našu želju i potrebu za slobodom. To su u komšiluku shvatili onog trenutka kad se više nije moglo disati, kad je ugrožena osnovna supstanca društva. Kamo će rečena pobuna povesti, ne znam, ali vjerujem u nove pobune, ovdje i tamo, lijevo, prevashodno lijevo, gdje se treba okupiti, konsolidovati i spremiti za užase koji svijetu tek predstoje.

Milena PEROVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo