Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Na nama je da ne dozvolimo novi DPS

Objavljeno prije

na

Umjesto zakonom propisane kazne, Carevića je i nova vlast nastavila da podržava u ilegalnom poslu na Krimovici. Dokle god u Budvi budemo „njegovali” novog Svetozara Marovića, ne možemo govoriti o suštinskim promjenama

 

MONITOR: Predsjednik Opštine Budva Marko Carević u posljednih nekoliko mjeseci na nelegalno zauzetom posjedu sagradio je nove objekte bez građevinske dozvole, otkrio je MANS. Šta Vama to govori?

MILOVAC: Nažalost, slučaj „Carević” pokazuje da se nastavlja praksa koju je uspostavio DPS u posljednjih 30 godina, te da svjedočimo o stvaranju nove generacije privilegovanih tajkuna bliskih vlastima koji su iznad zakona i propisa ove zemlje. Obećanje raskida sa ovakvom praksom je nešto zbog čega je, između ostalog, opozicija i dobila prošlogodišnje izbore, a samo na slučaju „Carević” možemo da vidimo koliko je to obećanje bilo zaista iskreno.

Gotovo je nevjerovatno ignorisanje ovog slučaja od strane političkih partija koje čine novu vlast, uprkos činjenici da se radi o pojedinačno najvećoj uzurpaciji državne imovine. To je tema od koje većina „bježi” politički kalkulišući da bavljenje Carevićem trenutno nije isplativo ili potrebno.

I dok je kompletan slučaj poptuno jasan, sa dosta javno dostupnih dokaza o krivičnim djelima koje je napravio (i još uvijek pravi) Marko Carević, u tužilaštvu ne žure da ga procesuiraju.

Takva situacija je i dovela do toga je Carević ohrabren pasivnošću tužilaštva nastavio sa uzurpacijom i nelegalnom gradnjom.

U tome ga nije spriječila ni inspekcija resornog ministra Ratka Mitrovića, niti Uprava policije koja bi trebalo da reaguje na prijave za nelegalnu gradnju i otimanje drzavne imovine.

Umjesto zakonom propisane kazne, Carevića je i nova vlast nastavila da podržava u ilegalnom poslu na Krimovici, pa su tako podaci o isplatama iz budžeta pokazali i da je novo Ministarstvo poljoprivrede nastavilo da Careviću isplaćuje subvencije za farmu koju je podigao na državnom zemljištu.

Da promjena vlasti nije dovoljna da se u ovoj oblasti stvari pomjere sa mrtve tačke, pokazuje i odnos samog premijera Krivokapića prema ovom slučaju, ali i resornih ministara Mitrovića i Stijovića.

Konačno, kad je u pitanju Carević, nova vlada ne šalje poruku da je daleko odmakla od tajkunskog servisa i nastavlja da šalje poruku da ipak nismo svi isti pred zakonom.

Dokle god u Budvi budemo „njegovali” novog Svetozara Marovića, ne možemo govoriti o suštinskim promjenama kada je u pitanju vladavina prava u ovoj oblasti.

MONITOR: Vaša organizacija pozdravila je osnivanje kompanije „Montenegro Works“ koja će pratiti kako se upravlja državnom imovinom. Odluka Ministarstva finansija da osnuje tu kompaniju izazvala je, međutim, oprečne reakcije. Zašto mislite da će taj potez pomoći borbi protiv korupcije?

MILOVAC: Svjedoci smo da je nova vlada poklekla pod zahtjevima političkih partija da prije svega svoje ljude „instalira” po dubini, za šta smatram da je bio potez kojim su partije uslovile podršku Vladi u parlamentu. Takav kompromis je novoj vladi donio višestruke probleme, počev od (opravdane) percepcije da promjena vlasti nije značila prekid političkog zapošljavanja, pa sve do situacije gdje su na operativnim mjestima zapošljeni ljudi čiji kapaciteti nisu dovoljni za vođenje pojedinih institucija. I to je cijena koju je vlada Zdravka Krivokapića odlučila da plati kako bi obezbijedila podršku u parlamentu.

Kako to u praksi izgleda pokazuju primjeri važnih državnih preduzeća kakvo je EPCG ili Aerodromi gdje već postoje sumnje u partijsko zapošljavanje i menadžement koji se bitnije ne razlikuje od onog prethodne vlasti.

Zbog toga smatramo da je kontrola rada državnih preduzeća imperativ ukoliko ne želimo da nam se istorija ponovi i ako ne želimo da od npr. AirMontenegro napravimo novi MontenegroAirlines, da ne pominjemo druga državna preduzeća koja su godinama bili balast za državni budžet.

Ono što će svakako biti jedan od ključnih izazova za Ministarstvo finansija i socijalnog staranja jeste kadrovsko popunjavanje pozicija u toj novoj državnoj kompaniji i tu je veoma važno da taj posao obavlja kadar od neupitnog profesionalnog integriteta.

Kontinuirana provjera rada svih zaposlenih u državnoj upravi je nešto što do sada nismo imali priliku da vidimo u partijskoj državnoj administraciji. Do koje mjere će Ministarstvo finansija tu kontrolu moći da drži van politike, ostaje da se vidi.

MONITOR: Koliko je za borbu protiv korupcije, ali i uopšte vladavine prava, značajno uspostavljanje Tužilačkog savjeta? Kako vidite sve što se do sada od avgusta uradilo na polju osnaživanja institucija?

MILOVAC: Jako mnogo vremena je izgubljeno na političke rasprave, kalkulacije i ucjene zarad još poneke fotelje, upravnog odbora ili državne apanaže. Vlada je bila potpuno pasivna kada je u pitanju zakonodavni dio reforme što je dovelo do situacije da se prijeko potrebna tužilačka reforma oboji revanšizmom jednog dijela nove političke većine koja je imala nesporan direktan interes da Milivoje Katnić i ekipa tužilaca oko njega bude smijenjena.

I naravno, Katnića su rezultati odavno preporučili ne samo za otkaz, već i za krivičnu odgovornost, ali mislim da način na koji smo došli do mogućnosti da biramo nove sudije i tužioce može da bude ozbiljan problem jednom kada se ponovo promijeni vlast.

Proces uspostavljanja Tužilačkog savjeta bi trebalo da nam pokaže da li će i u kojoj mjeri nova tužilačka organizacija biti nezavisna od političkog uticaja nove parlamentarne većine. Sve manje od toga nas vraća na mračno doba DPS vladavine, gdje će „igra” ostati ista, samo će se promijeniti igrači.

Koliko je bitno da što prije dobijemo funckionalnu tužilačku organizaciju pokazuju dokazi o svemu onome što se dešavalo u posljednih 30 godine, koji se samo gomilaju, bez konkretne akcije koja bi rezultirala optužnicama i sudskim procesima za korupciju. Nezavisni tužioci, koji će biti dovoljno hrabri da svakom političaru mogu pokucati na vrata, će biti konačan dokaz da su promjene u Crnoj Gori počele da daju konkretne rezultate.

MONITOR: Šta je sa borbom protiv organizovanog kriminala? Mjesecima se govori o tome da se šverc duvana nastavlja, pa i nakon odlaska prethodnog režima, dok se gotovo svakodnevno iz Vlade čuju najave da će se sa tim vidom kriminala obračunati.  

MILOVAC: Nažalost, za sada imamo više marketinga i obećanja, nego konkretnih akcija. Smatam da je to dijelom uslovljeno potrebom Vlade da u javnost održi pozitivan osjećaj avgustovske pobjede i sliku da se nešto u kontinuitetu radi na tom polju. Iako takva strategija može na kratak rok donijeti korist onima koji se više „slikaju” nego što konkretno rade, smatram da će građani, ali i međunardna zajednica uskoro tražiti konkretne rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala.

Kao što je bilo i za očekivati, postoje brojne opstrukcije kada je u pitanju borba protiv organizovanog kriminala, počev od same administracije koja se u državnim insitucijama i dalje nalazi na izvoru podataka, pa sve do različitih interesnih grupa koje još uvijek ne žele da se odreknu određenog uticija kada je u pitanju organizovani kriminal u Crnoj Gori.

Vidjeli smo na primjeru šverca cigareta da postoje ozbiljni nedostaci u pristupu informacijama koji prijete da u potpunosti obesmisle bilo kakav napor da se država izbori sa tim problemom. Stiče se utisak da se u Vladi nedovoljno bave tim opstrukcijama, ponekad toliko nedovoljno da to otvara pitanje stvarne političke volje da se predizborna obećanja pretoče u konkretne akcije na terenu.

MONITOR: MANS je više puta kritikovao nedovoljnu transparentnost nove vlasti. Koje su još boljke novog režima?

MILOVAC: Pristup informacijama u nekim oblastima i dalje ostaje jedan od ključnih problema nove vlasti, a sve više počinje da biva problem i činjenica da za sada u Vladi postoji veoma niska svijest o potrebi da se zakonski okvir u ključnim oblastima oslobodi brojnih korisnih nejasnoća koje je ugradila prethodna vlast.

Tako još uvijek nemamo izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama, o medijima, borbi protiv korupcije, planiranju i izgradnji objekata, novog zakona o porijeklu imovine, nemamo novi prostorni plan Crne Gore, iako je aktuelni istekao prošle godine.

Generalno se stiče utisak da se taj dio planova Vlade sprovodi stihijski, bez jasne strategije koja bi uporište imala u prioritetima koje je sama Vlada definisala.

U određenim oblastima i pitanjima koja su bitna za crnogorsko društvo kao što je, na primjer, izgradnja autoputa ili posao sa naftom, vidimo da ne postoji ozbiljniji napor da se napravi otklon od DPS prakse. Tako je Ministarstvo kapitalnih investicija ugovor za naftu prihvatilo kao najbolji DPS posao ikada, bez ikakve namjere da ga provjeri. S druge strane, devastacija Tare od strane CRBC se nastavlja uz prećutni amin resornog ministarstva ekologije i ministarstva kapitalnih investicija koje još uvijek od javnosti čuva većinu podataka koje je vlada Duška Markovića krila u zadnje četiri godine.

MONITOR: Toliko se nakon avgusta govorilo o demontriranju Đukanovićevog režima. Mislite li da je taj proces uopšte otpočeo i koliko će trajati?

MILOVAC: Smatram da demontaža jeste otpočela iako dinamika i model možda nije svakome po volji. Nakon 30 godine DPS nije formirao Vladu i to je činjenica i konkretna promjena koju su donijeli prošlogodišnji izbori. Funkcionalno i psihološki je napravljen taj prvi korak – crnogorskom društvu na konkretnom primjeru pokazana mogućnost smjene vlasti na izborima.

Sve ono što se desilo nakon izbora, od formiranja parlamenta i vlade, političkih ucjena i partijskog zapošljavanja, percepcije da u nekim oblastima nakon DPSa stagniramo ili čak idemo i unazad, sve je to slika zrelosti političkih elita koje su u ovom momentu dobile privilegiju da Crnu Goru i njene institucije počnu da grade od temelja. Smatram da je u više slučajeva nego što bi to trebali da dozvolimo, partijski interes bio iznad javnog i to do mjere da je imalo direktan uticaj na način na koji se reforme sprovode.

Dakle, demontaža DPS režima jeste otpočela, da li će se ona završiti slobodnim institucijama ili instalacijom nekog drugog režima – na nama je da ne dozvolimo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

MONITOR: Pobjeda lijevo-zelene koalicije „Možemo“ u Zagrebu, pokazala je i izvjestan potencijal hrvatskog društva da izađe iz kruženja oko vječitih „istorijskih“ tema koje su dominirale politikom i HDZ-a i SDP-a. Može li se u većoj mjeri razbiti dominirajući dvopartizam u Hrvatskoj?

JAKOVINA: „Možemo“ je trenutno na ispitu u Zagrebu i na načinu kako će Zagrebom upravljati bit će jasno može li zaigrati važnu ulogu na nacionalnoj razini. Trebaju stvoritii mrežu podružnica. Dok to ne učine, važno je za oporbu da se SDP konsolidira, jer ovako korumpirana vlast neće imati kome biti predana. Zato je zagrebačkoj vlasti potrebno da u poteze pretvori najave iz kampanje. Šteta je što nemamo oporbu niti na jednoj razini koja će biti konstruktivna, podržati dobre poteze. Reforme u Hrvatskoj, kao i Jugoslaviji ranije, nikada nisu dobro prolazile i teško su se provodile. Inercija i strah od ozbiljnih poteza, to je gotovo pa dio karaktera. Da je drukčije, bilo bi manje politizacije prošlosti i manje nacionalističkog kopanja po onome što je bilo.

MONITOR: Kako gledate na podršku koju je Sergej Lavrov, prilikom susreta u Moskvi sa hrvatskim kolegom, ministrom Gordanom Grlićem Radmanom, dao bosanskim Hrvatima, riječima da su oni „diskiminisani“?

JAKOVINA: Pa i ministar vanjskih poslova RH Grlić Radman tada je zahvalio Rusima na potpori Hrvatskoj u vrijeme međunarodnog priznanja. Ruska politika se previše gleda crno-bijelo i zato krivo, i tako je u mnogim sredinama. Rusija nije predestinirana suradnica niti zaštitnica Srbije. Moskva vrlo često nije imala pozitivnu rolu u zbivanjima na Balkanu, ne samo 1948, već ni nedavno. Crna Gora jedan je primjer. Ali nije niti igrala po crno-bijelim podjelama naših (raznih) nacionalista.

MONITOR: Izjavili ste da ne postoje lideri na svjetskom nivou te da „europske države nemaju kapaciteta za liderstvo“?

JAKOVINA: Svijet je u previranjima i gledamo novu preraspodjelu bogatstava, utjecaja, pa i stvaranja novih lidera. Nadam se da lideri koji su promotori demokrature ili liberalnih politika ili klerikalnih, srednjovjekovnih, vrijednosti, neće prevladati. Ima ih puno, a borba protiv takvih politika nije dovoljno snažna.

MONITOR: Kolika se opasnost opstanka EU krije u podjeli na „centar i periferiju“ ili „Staru i Novu Evropu“ i „zasićenost proširenjem“, a koliko u posljedicama kompromisa Lisabonskog sporazuma?

JAKOVINA: Dijelom je EU i sada podijeljena na periferiju i centar. Poljska, koja od novih članica jedina ima šanse postati pravi centar i „pokretač“, jer je velika i važna zbog geografije, stanovništva, tržišta, svojim sadašnjim politikama to neće postati. EU predugo tolerira politike koje ruše zajedničke vrijednosti, kojima se krše ljudska prava, vladavina prava, koje su negacionističke prema prošlosti… to dijeli Europu i to produbljuje podjele koje su uvijek bile tu, ali su se unutar EU trebale smanjivati. To je prava podjela na „novu“ i „staru“ Evropu. Bez kompromisa i suglasja, EU neće biti u stanju graditi budućnost za 21. stoljeće, neće stvoriti Uniju koja će biti propulzivna i snažna. Evropa kao muzej nam ne treba, jer muzeji mogu biti zanimljivi, ali ne i posjećivani. Prazni muzej na rubu svijeta ne smije biti naša sudbina; moramo biti atraktivna, originalna, inovativna, dinamična, raznolika zajednička kuća, od Kavkaza do Atlantika, u prijateljskim odnosima sa Sjeverom Afrike. Prva nova članica takve zajednice trebala bi biti Crna Gora.

 

Hrvatska želi biti provincijalna

MONITOR: Prošlo je 30 godina otkako je Hrvatska proglasila nezavisnost. Vi ste dosta oštro ocjenjivali domete tog razdoblja – izjavili ste i to da je Hrvatska i dalje tamo gdje je bila – na evropskoj periferiji, sada EU. Ima li, ipak, neke razlike?

JAKOVINA: Bolno sam svjestan ograničenja našeg – ne samo hrvatskog – položaja, malenkosti, nepovoljne obrazovane strukture, rubnosti u Evropi, teške prošlosti, nedostatnih razvojnih kapaciteta… Ne mislim da možemo više u dogledno vrijeme doći u situaciju u kojoj smo bili početkom 50-ih kada je Milovan Đilas napisao kako su Južni Slaveni izašli na svjetsku pozornicu, s malim ulogom, ali „onih nekoliko nenabubanih, originalnih rečenica koje režiserima svjetske drame otmemo da iskažemo, ipak odjekuju, makar koliko nas stišavali“. Tada su ovi narodi stupili u svijet, izvan balkanskog, pa i europskog kruga, znatiželjni, otvoreni za novo.

Vrijeme je drukčije danas, Hrvatska je mala i želi biti puno više provincijalna. Nekada smo bili zemlja koja je proizvodila podmornice i gradila avione, danas ih ne znamo ni kupiti. Mislim ipak da još mora postojati ambicija i sposobnost da pokažemo da nešto znamo, želimo i možemo. Nisam siguran da se to više vidi, da postoji. Hrvatska je posve u rukama jedne partije i sve određuje partijska iskaznica. Sve, nema više nijednog ravnatelja ili direktora da nije u HDZ-u, a to je pogubno za malu zemlju malih kapaciteta.

Silno sam sretan što smo u EU. Bez EU Hrvatska bi bila izgubljena, ne toliko zato što zna što činiti unutar EU, već zato što je njezin nacionalizam donekle suzbijan u velikoj zajednici, jer bi bez nje antibalkanski i odbijački nacionalizam, Hrvatsku osamio, izolirao. Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima. Evropa bi trebala, naravno, biti poput Nizozemske, a ne Mađarske.

 

Hrvatska u BiH vodi politiku HDZ-a BiH

MONITOR: Hrvatska je veoma zainteresovana za ostvarivanje prava Hrvata u BiH. Vi ste to negdje nazvali „traumom propale politike Franje Tuđmana“. Hrvatski državni vrh je našao, kako je rekao predsjednik Zoran Milanović, „partnera“ u Miloradu Dodiku za razrješenje ove traume. Kako biste objasnili toliku javnu podršku Dodiku?

JAKOVINA: Hrvatski je nacionalizam, za razliku od srpskog, isključiv. Hrvatskim nacionalistima ne valja Krleža, jer je lijevo, ne paše Murtić, jer je podržavao Tita, ne paše im Andrić, jer je prestao biti Hrvat… Matica Hrvatska s novim vodstvom ove je godine, nakon 30 godina, pokrenula ideju o stvaranju jezičnog zakona, kojim bi se kažnjavali oni koji nedovoljno dobro govore ili koriste hrvatski. Pretpostavljam da je to usmjereno prije svega protiv onih koji bi ubacili koji srbizam u govor. Neće od svega toga biti ništa, ali pokazuje kakvim se poslovima bavi hrvatska nacionalistička „znanost“ i kultura. U takvom kontekstu Dodik i RS predstavljaju nešto drugo i samo naizgled zbunjujuće. HDZ-ova europska zastupnica i bivša visoka političarka HDZ-a BiH Željana Zovko, Dodika je nazvala najiskrenijim bosanskohercegovačkim političarem. Predsjednik Milanović ga zove političarem koji nije najveći problem BiH, a Plenković je posljednjih dana lansirao tezu o centraliziranoj BiH, o bošnjačkom pritisku. Sve će se to, tobože, razriješiti ako Hrvati u BiH sami budu birali člana Predsjedništva BiH. Istina, Bošnjaci koji ne žele glasati za nacionalističke, klerikalne, zatucane političare, glasali su za Komšića, jer su ga smatrali manjim „zlom“ ili bližim onim što i oni žele. Hrvatska u BiH vodi politiku HDZ-a BiH i nastoji riješiti samo jedno pitanje – glasanje na izborima. U tome je Dodik saveznik. Možda je to i tako – ta u Republici Srpskoj nema Hrvata, istjerani su, pa Dodik može puno toga obećavati. Bošnjaci i Hrvati žive zajedno i tamo se treba tražiti rješenje hrvatskog pitanja u BiH. Doduše, logika nekih je da bi mogućnost Hrvata da doista samo oni izaberu predstavnika, moglo srušiti bunkerski mentalitet HDZ-ovaca – mislim da vrijedi samo u teoriji. Za Republiku Hrvatsku, osobno mislim, svakako da je bolja ujedinjena BiH tri ravnopravna naroda, no ona koja velikosrpsku politiku i formalno dovodi na Unu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije. Cele godine smo čekali da vidimo kako će administracija Džoa Bajdena da uđe u rešavanje problema na Balkanu. Videli smo to najpre kroz angažovanje Gabriela Eskobara, bivšeg pomoćnika Ričarda Holbruka, umesto Palmera, što je kao da angažuješ tenk umesto gumenog čekića, pa smo videli kroz najavu dolaska novog ambasadora u Beograd. To je Kristofer Hil, izvučen iz penzije. Videli smo po diplomatskim rešenjima da su Amerikanci rešili da pristupe Zapadnom Balkanu onim stilom kojim su mu pristupili ‘98 – ‘99. Dobili smo prve sankcije koje su uperene baš tamo gde treba, a to je klan Zvonka Veselinovića. To je klan koji je praktično doveo Vučića na vlast i koji ga održava i mlati ogromne pare na svim mogućim nameštenim poslovima i kriminalnim radnjama. Taj klan sa severa Kosova iskorišćen je da predstavlja branioce Kosova i Metohije. Nije bez veze što su protiv tog klana dignute prve sankcije. Amerikancima je najveći interes na Balkanu nezavisno Kosovo. Ono je iz njihovog ugla već nezavisno. Takođe im je interes isterivanje Kineza i Rusa sa Balkana. Pritom, ta ekipa koja diže sankcije je ista ona ekipa koja je dovela Vučića na vlast.

MONITOR: Koliko će se u takvoj situaciji pokazati tradicionalna balkanska tvrdoglavost. Nešto o tome ste pisali i u posljednjoj knjizi COVID-19+ .

VIDOJKOVIĆ: Tu dolazimo do ključne situacije na Zapadnom Balkanu. Narod je pun inata, a bez mozga, pa srećom ne odlučuje o našoj budućnosti. Spoljni faktor odlučuje i moramo da shvatimo da smo u kolonijalnom položaju i da onaj koji upravlja kolonijama odlučuje ko će biti lokalni kolonijalni upravnik. Vučić je prokockao sve šanse koje je imao kod Zapada. Mislim na liberalno demokratske elemente u Americi i Zapadnoj Evropi, ne mislim na Trampa sigurno… Oni to ne praštaju.

MONITOR: Često Vam se crta meta i prijeti zbog stavova koje iznosite. Kako je živjeti u svijetu botova i online i offline bukadžija?

VIDOJKOVIĆ: To su uvezani sudovi. To je armija koju čine Vučićevi mediji, Vučićevi botovi, mim stranice i Vučićeva pešadija. Sve to kad se spoji kampanja može da bude jako opasna. U slučaju Vučića je bila najradikalnija situacija i trajala je pune dve nedelje. Za to vreme sam od organizacija za zaštitu novinara uporno dobijao samo jednu preporuku – nemoj da izlaziš napolje. U takvoj situaciji ne izlaziš napolje. Kada kampanja utihne onda izlaziš minimalno. Tako to traje godinama. Nalaziš se u jednoj vrsti kućnog pritvora jako dugo vremena. To ne prija uopšte. Nisam mazohista da uživam u takvim stvarima. Voleo bih da prošetam Beogradom, ali ne znaš na koga ćeš naleteti. U neprekidnoj sam vezi sa Nezavisnim udruženjem novinara Srbije, Udruženjem Slavko Ćuruvija. Reporterima bez granica, grupom za zaštitu novinara… To je paradoksalno zato što u toj radnoj grupi osim novinara sede i tužioci i policija čiji mi ministar zbog onoga što pričam svako malo preti hapšenjem preko TV-a.

Ono što vidim kao najefikasnije rešenje je iseljenje negde u region. Voleo bih da se premestim u sredinu koja je manje toksična i opasna od ove. Inspirativnija za pisanje proze. Ovde je zaista jako teško sesti pa pisati roman. Pisati kolumne je ok, ali baviti se umetnošću je jako teško. Nisam sklon bekstvima na daleke relacije, ni dezerter po prirodi, ali sam svestan kada je situacija psiho-fizički opasna. Ljudi uopšte nisu svesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu. Jednostavno to vremenom postaje psihički i fizički sve neizdrživije.

MONITOR: Sa knjigom COVID19+ stekao sam utisak da koliko god da ste karikirali i na svoj način obrađivali teme vezane za koronu, stvarnost je već sjutra donosila novu nebulozu.

VIDOJKOVIĆ: U ovoj zemlji je toliko ljudi žrtvovano. Režim je primenio najodvratniju moguću strategiju za spinovanje kako ne bismo razmišljali o tome kako su njihovi ulični vojnici sekli ruke i glave svojim neprijateljima i kako ne bismo razmišljali da vlast ima svoje kartele i kako Vučić može da traje u narednih nekoliko meseci… Onda su sve vreme koristili istu stvar – pandemiju. Zloupotrebljavali su je i gledali u svakom trenutku da je podgrevaju. Imali smo najmanje dva talasa koja nismo morali da imamo. Imamo oko 40.000 više mrtvih u odnosu na višegodišnji prosek. Svi ti mrtvi su žrtve režimske strategije podgrevanja pandemije. Srbija se našla u uobičajenoj vrsti rata protiv dva protivnika – virusa i režima. Jako dugo ljudima treba da shvate kakve su razmere zločina koji je izvršen nad ovim narodom zahvaljujući kovidu.

MONITOR: Pomenuli ste da teško pišete u ovim uslovima. Ipak 2020. godine ste objavili roman – „Đubre“, 2021.  – „COVID 19+“…

VIDOJKOVIĆ: Kolumnista sam Buke. U jednom trenutku na početku pandemije sam zaključio da će mi sve kolumne biti iste i da je bolje da te fenomene obradim kroz priče. Kako je pandemija trajala, pojavljivali su se novi slučajevi, pa sam ih obrađivao u novim pričama. Naravno, pandemija nije stala, niti je stala ljudska glupost. Ovu knjigu ne možemo računati kao knjigu koja je namenski nastala. To su prozne kolumne. Imao sam ludu sreću da sam i ne primetivši napravio knjigu. U ovom trenutku prodato je preko 8000 primeraka. To je neverovatno imajući u vidu da se sve priče mogu pročitati na internetu i da zbirke priča retko prelaze 5000 prodatih primeraka.

Kada pominjemo Đubre koje je izašlo 2020. treba da pričamo i o romanu „E baš vam hvala“. Tri godine su između njih. Bio je pakao izdati. Navikao sam da romane pišem rasterećen, veseo, da se u njima praznim i uživam… Ova dva romana su bila neverovanto mučenje za pisanje. Iz tog razloga opet pričam o tome da mi je potrebna sredina u kojoj ću da knjige pišem na onaj način na koji sam navikao. COVID19+ je slučajnost. E baš vam hvala je ideja na kojoj sam radio osam godina i pisao više od dve. Đubre je bio namenski napisan spomenik ovim što su nas upropastili. Moja mala osveta.

Knjiga će nadživeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vreme Slobodana Miloševića.

Uspeh romana E baš vam hvala koji je prodat u preko 28000 primeraka gotovo da nisam ni osetio, jer sam sve vreme u rovu. Uspehu Đubreta sam se bogami poradovao. Nije poenta pisanja obračun sa režimom. Međutim, kad je ovakav režim, onda je poenta pisanja upravo u tome.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo