Ustavni sud je prioritet nad prioritetima, čulo se bezbroj puta od vlasti i opozicije ovog mjeseca. Onda ti nikako nije jasno kako je prioritet blokiran, bez struje i – prokišnjava

Ustavni sud.  Nema te političke partije, iz vlasti i opozicije, koja ga nije pomenula makar jednom ove godine. I svi su složni – on je prioritet nad prioritetima.

Predsjednik države Milo Đukanović: „Potrebno je hitno rješavanje krize, Ustavni sud je prvi obavezni korak ka tome“.  Premijer Dritan Abazović:  ,,Fokus naših partnera iz EU i Vlade, a i svih političkih aktera treba da bude isključivo izbor sudija Ustavnog sud”. Aleksa Bečić: ,,Izbor sudija Ustavnog suda ključni korak zakonodavne i izvršne vlasti, kako bi Crna Gora konačno ubrzala proces evropskih integracija”. Raško Konjević: ,,Proces izbora sudija Ustavnog suda pitanje koje urgentno treba riješiti”. I tako redom…

I onda ne bude nikako jasno kako to da je ,,prioritet nad prioritetima” od septembra u blokadi, otkako je u penziju otišao sudija Miodrag Iličković. Ili, kako to da je svaki konkurs za izbor sudija tog suda, kako bi se odblokirao, završio neuspješno, iako od strane poslanika nije bilo primjedbi na račun profesionalnih biografija kandidata.  Ili  kako to da, recimo, niko od onih koji ga smatraju prioritetom, nije primijetio saopštenje koje je ove sedmice javnosti uputio Ustavni sud, u kom se kaže da su – bez struje i grijanja. I da zgrada prokišnjava. „Od 10. januara ove godine, usljed kontakta vode i elektroinstalacija u zgradi je isključena struja (kako bi se prevenirao mogući kratak spoj i izbio požar), nema grijanja i rad Ustavnog suda je u potpunosti onemogućen”. Doduše, šta bi radili i  da ima struje.

Jasno je da izjave tipa  –  „Ustavni sud je prioritet nad prioritetima“ dolaze nakon susreta  sa izaslanicima iz Brisela, koji mjesecima upozoravaju da se Ustavni sud mora odblokirati, i riješiti politička i institucionalan kriza. A koji sada čak i prisustvuju sjednicama tijela uključenih u proces izbora sudija Ustavnog suda. Izgleda da ni oni ne vjeruju pretjerano u evrougodne izjave ovdašnjih političkih predvodnika, koji se tokom sastanaka sa evropskim zvaničnicima, toliko potpuno slažu sa evropskim zahtjevima, da ne znaš koji su naši a koji iz Brisela.  Jasan je i njima uticaj kvinte na ovdašnju političku zbilju. A predizborno je doba. Treba se uklopiti u evropski kroj – proljeće 2023. Oni koji se ne uklapaju u šnit, guslaju stare identitetske teme. To uvijek pomaže.

Jasno je i da političke vođe  neće odblokirati Ustavni sud zbog „zaustavljanja evropskog procesa“, kojim im je zaprijećeno ukoliko to ne ispune. Nije to ni prva prijetnja blokadom, a ne bi bio ni prvi neispunjeni zahtjev Brisela. Ukoliko to učine do 23. januara, kada je Brisel zaprijetio blokadom procesa i kada zasjeda  Savjet za vanjsku politiku Savjeta Evropske unije, koji treba da zaključi da li Crna Gora zaista ide u pravcu koji se od nje očekuje, biće to radi njihovog političkog interesa. Ustavni sud mora potvrditi rezultate izbora. Nekima, doduše,  i nije u interesu da „prioritet nad prioritetima“ to i učini.

Hoćemo li ukoliko se Ustavni sud odblokira dobiti nepristrasan i profesionalan sud, tema je od manje važnosti. Za sad se kandidati izjašnjavaju o nacionalnosti. Ima i obećanja od strane pojedinih kandidata da će se odreći partijske knjižice DPS-a ako budu izabrani. Ekstra.

Jasno je odavno da eurougodne izjave ne pomažu. Da je tako Crna Gora bi pod Đukanovićem odavno postala članica EU, a ne zemlja koja osim Turske najduže pregovara. Jasno je i da evropska podrška ovdašnjim političarima, opet na primjeru Đukanovića, ovu zemlju nije pretvorila u evropsku.

Ključ je u izboru onih klasa koje o Evropi neće govoriti tek kad moraju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

Kao da kod nas nešto nije u redu sa kalendarom. Ovoga januara smo se probudili  u devedesetim koje traju. Izbori će, a šta je politički profitabilnije od raspirivanja nacionalnih pomama

Trebalo je da dođe nova 2023. godina. Ali kao da  kod nas nešto nije u redu sa kalendarom. I to ne samo zbog dileme koju je na Badnje veče unio mitropolit CPC-a Mihailo – da li da se Božić  slavi 25. decembra  ili 7. januara –  otvarajući prostor pravoslavnim vjernicima Crne Gore da se još jednom podijele.  Ovoga januara čini se da smo se probudili opet u devedesetim.

Otvoriš oči, kad ono ministri manjinske Vlade Dritana Abazovića, formirane da nas, rekli su,  odvede u Evropu,  Marko Kovač i Aleksandar Damjanović  u Banja Luci kod Miroslava Dodika, na proslavi antiustavnog Dana Republike Srpske. Na kojoj, ko da malo što obilježavajući taj dan krši Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i diskriminiše pripadnike konstitutivnih naroda u BiH, Dodik dodjeli i orden Vladimiru Putinu. Dobro, da, ministar Damjanović tvrdi da je to spin, da orden nije dodijeljen, ali ga je Putin, kaže Dodik, prihvatio.

Kod kuće, umjesto ozbiljnog razgovora o tome šta dvojica ministara Vlade sa evropskom agendom rade na takvoj proslavi, premijer u tehničkom mandatu   Dritan Abazović  se bavi tehnikalijama. Pošto im, kako je objasnio, Vlada nije  formalno aminovala put, ne računa se da su bili.  Plus,  imaju, kaže, pravo na političko mišljenje. Odlično.  Političko mišljenje ministara je po premijeru njihova privatna stvar. Mogu da budu i podržavaoci ratnih politika i zločina, samo dok na sjednici Vlade pričaju o miru. A tako se i Abazoviću  politički najbolje isplati. Relaksirano, pokrije sve.

U pravu je ministar Damjanović kad, osvrći ću se na kritike svog zbog puta u Banja Luku, kaže da se radi o „ političkom pozicioniranju i dnevnopolitičkim temama, gdje se sve političke pozicije ispunjavaju na taj način”.  Tačno, uključujući i njegovu i Kovačevu posjetu Banja Luci. Bliže se izbori. A vječne devedesete politički su još profitabilne. Nažalost.

Zbog toga je  DPS odmah radosno skočio i sasuo paljbu po ministrima, sadašnjim i donedavnim  funkcionerima SNP-a. Podsjedimo SNP je  bio dio jedinstvenog DPS-a koji je devedestih tokom ratova i zločina u BiH kovao borbeno srpstvo i jedinstvo sa  Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem.  Zahvaljujući ministrima, koji su se radi političkih poena vratili na fabrička podešavanja, prošlost Đukanovićevog DPS-a će se ovog januara dodatno potisnuti u zaborav. Đukanović će se  još jednom zamaskirati plaštom evropejaca. Šta ćeš ljepše pred izbore.

Onda zatvoriš oči i nadaš se da će proći. Otvoriš opet, kad ono gradonačelnici nekoliko crnogorskih gradova iz redova Demokratskog fronta u Beogradu, u tamošnjoj skupštini, podnose raport čija je trobojka u kancelariji starija. Učiteljice, ja sam je prvi okačio. Bravo, pet, sjedi. Doduše, najbolju ocjenu zaslužio je gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, koji je za govornicom srpskog parlamenta saopštio da ,,Srbi u Crnoj Gori imaju poseban sentiment prema Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori, i da su shvatili da današnja Crna Gora nije ta država, već da većinu elemenata koji su im bili značajni iz prošlosti ima Srbija”.  Najradije bi ga čovjek ostavio u prošlosti, ali ne može. Tu je opet DPS, sa partnerima, braniteljima Crne Gore.  Saopštenje na saopštenje. Poen na poen, zahvaljujući Demokratskom frontu.

Zanimljivo je da kalendar ni u ovom slučaju nije bio baš najjasniji. Snimak gradonačelnika DF-a u Beogradu koji smo gledali u januaru datira s početka decembra. Kako je stigao u javnost, ne zna se. Ali će da posluži.

Vrijeme je da građani uhvate korak s vremenom. Ili će ono pogaziti nas.

Milena PEROVIĆ

Komentari

Ulazimo u zonu neproglašenog vanrednog stanja, u kome niko nije siguran da će pravila i propisi uz koja je otišao na počinak važiti sljedećeg jutra

Prošlu, 2021. godinu završili smo „trijumfalno“. Tako je, makar, cijenio tadašnji premijer Zdravko Krivokapić. Ubrzo su se pokazale razmjere njegove zablude. Tek što se slegla januarska praznična euforija, potpredsjednik vlade Dritan Abazović najavio je njeno rušenje.

Ekspertsku je zamijenila manjinska vlada. Izabrana krajem aprila, pa „opozvana“ sredinom avgusta, kada je i njoj u parlamentu izglasano nepovjerenje. Od tada, Vlada vlada u tehničkom mandatu.

Sada se premijerskoj fotelji nada Miodrag Lekić, još neformalni mandatar obnovljene većine pobjednika izbora od 30. avgusta 2020. Kako bi formalizovala Lekićev status mandatara, uprkos volji predsjednika države Mila Đukanovića, ta većina je u Skupštini promijenila Zakon o predsjedniku, preuzimajući dio njegovih ustavnih ovlašćenja. Cijena – protesti na ulicama Podgorice i nepovjerenje zapadnih saveznika.

Iz Vašingtona i Brisela najavljuju da će preispitati modele saradnje sa budućom vladom, ukoliko ona bude formirana uz primjenu spornog Zakona. Preciznije – neće je podržati. Paralelno,  DF želi preispitati ustavnost vladinih odluka da se Crna Gora pridruži sankcijama EU prema Rusiji. Abazović je zaboravio sa koliko je žara objašnjavao kako, „zbog stava međunarodnih partnera“, ne može u vladu skupa sa DF-om. Sada, kaže, „nije pretjerano opterećen time“.

Lekić je optimista. „Prvi put formiramo normalnu vladu“. Dakle, „ekspertska“, manjinska, pa „prvi put normalna“. Dvije različite većine i tri vlade za nešto više od dvije godine, a u jednom mandatu aktuelnog skupštinskog saziva. Malo li je?

Samo da ne bude i četvrta, do naredne Nove. Na izbore svakako ne možemo, prije nego u Skupštini izaberu kojeg sudiju Ustavnog suda (uskoro će u penziju i peti) kako bi „oživjeli“ tu instuticiju. U međuvremenu, u  v.d. stanju se našla i Centralna banka, pošto je guverneru Radoju Žugiću jesenas istekao mandat. Za manje od dva mjeseca pred sličnim problemom naći će se i Tužilaštvo. Drugi v.d. mandat Vrhovne državne tužiteljice Maje Jovanović završava se u februaru, parlamentarna većina želi da ona ostane na tom mjestu. Zakon to ne dozvoljava, a nemaju dovoljno glasova da je izaberu za VDT-a u punom mandatu.

Jedino da promijene zakon. Neku noć, skupa sa budžetom, većina je izglasala nove ili izmjenila (i dopunila) desetak zakona koji im omogućavaju da preuzmu vlast u Podgorici bez Ustavnog suda, odnosno, formalnog završetka izbornog procesa, zaposle svoje funkcionere bez potrebnih kvalifikacija (Zakon o javnim nabavkama), sankcionišu one koji nijesu njihovi (Zakon o igrama na sreću), preuzmu vlast u državnim organima i institucijama čije čelnike ne mogu tek tako razriješiti…

Predlozi su u parlament istovareni „na gomilu“, neposredno pred održavanje sjednice. U dnevni red su uvršteni suprotno važećoj proceduri. Usvojeni su bez rasprave u plenumu. Predsjednica parlamenta čitala je njihove nazive i priložene amandmane, dok su poslanici „stare većine“ i Bošnjačke stranke pritiskali dugmiće: za, protiv, uzdržan.

Danijela Đurović je u jednom momentu zaustavila glasanje da priupita može li biti da je amandman o kome glasaju suprotan onome koji su usvojili koji čas ranije. Sve je u redu, konstatovao je predlagač. Potom je poslanik Suljo Mustafić zatražio da mu „neko od predlagača“ izmjena jednog zakona prepriča o čemu se radi, kako bi odlučio kako da glasa. Ne pravimo problem vama i vašim glasačima (pripadnicima manjinskih naroda koji rade u inostranstvu) već DPS-u i nihovim izbornim turistima. Tako je, otprilike, glasilo objašnjenje. I Suljo glasa.

Način na koji se poslanici – nekad DPS većine, a sada nove – obračunavaju sa zakonima koji im se ispriječe na putu ostvarenja njihovih želja, jeste možda nešto najopasnije što se Crnoj Gori desilo nakon osamostaljenja. Svjedočimo brzopoteznom donošenju zakona za jednokratnu upotrebu, bez konsultacija sa drugim državnim organima, stručnom i laičkom javnošću, pri čemu se Ustav i  procedure brutalno gaze. Ulazimo u zonu neproglašenog vanrednog stanja, u kome niko nije siguran da će pravila i propisi uz koja je otišao na počinak važiti kada se probudi.

,,Ustav je najteže zgaziti prvi put“, upozorili su iz CDT-a. Ali, poslanicima se  sviđa moć koja ih je zapala. Sada, bez Ustavnog suda nema nikoga ko bi se instutucionalno mogao suprotstaviti njihovoj volji.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari