Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Kad će biti dosta

Objavljeno prije

na

Znali smo da ćemo Kipsu platiti štetu, pitanje je bilo samo – koliko. Nije to jedini ceh Miomira Mugoše koji će plaćati građani.  Računi se još svode

 

Država je kompaniji Kips dužna 4,5 miliona eura. Na toliko je Evropski sud za ljudska prava procijenio štetu koju je tom preduzeću, prije petnaest godina, nezakonitim ponašanjem nanio nekadašnji gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša.

Nije to jedini Mugošin ceh koji su platili, plaćaju ili će tek plaćati građani Podgorice i Crne Gore. Računi se još svode.

Do danas su nepoznati motivi koji su Mugošu vodili u naumu da po svaku cijenu spriječi preduzeće Kips da na svojoj zemlji izgradi tržni centar predviđen urbanističkim planom (DUP).  Zna se jedino da nedležni nijesu htjeli, ili  smjeli da spriječe osionog moćnika da čini očigledno  bezakonje.

Zato je iz Strazbura stigla potvrda da se u ovoj zemlji ne poštuje ni tuđa imovina ni pravo na pravično suđenje. A račun bi mogao biti i veći, ukoliko Veliko vijeće Evropskog suda odluči da preispita presudu i iznos dosuđene odštete. Tek da pomenemo, Risto Drekalović je sudu dostavio procjenu međunarodnih finansijskih stručnjaka prema kojoj je njegov Kips na ime pretrpljene štete i izgubljene dobiti oštećen za više od 30 miliona eura.

U Podgorici nema naznaka da bi uzgubljena 4,5 miliona mogla biti povod za preispitavanje rada onih koji su imali „pravo i obavezu“ da državu i  građane zaštite od nasilnika i nepotrebnog troška. Iz perspektive nepromjenjljive vlasti mnogo je svrsishodnije pronaći kakav-takav izgovor da se priča završi bez  talasanja. Nije znao; nije se snašao; imao je najbolje namjere; nijesu ga saradnici obavijestili… Pa onda: nema bića krivičnog djela, dokazi su emigrirali; Ili naprosto – nastupila je zastara.

I onda, nove funkcije za zaslužne rasipnike . I novi troškovi za vjerne podanike.

Što i da ne bude tako, kad su sve prethodne uslužno platili. O toj, nazovimo je, crnogorskoj varijanti „stokholmskog sindroma“ ovih dana svjedoče zahvalnice koje stižu na račun Vlade Duška Markovića. Nakon što je ona odlučila da „otpočne pregovore o sporazumnom raskidu ugovora o gradnji” malih hidroelektrana na šest vodotoka na sjeveru Crne Gore (Bukovica, Bistrica, Đurička, Komaračka, Murinska i Tepačka rijeka).

Uz iste, dakle nikakve,  argumente koji su pratili i potpisivanje spornih ugovora, vrijednih skoro 45 miliona planiranih investicija. I makar dvostruko veću očekivanu dobiti u koncesionom periodu od 30 godina.

Premijer nas je lakonski obavijestio kako je program gradnje malih HE na rijekama i potocima koji su vijekovima služili za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ljudima (svjesno) naseljenim u njihovoj neposrednoj blizini „nesporno omogućio novi zamah u proizvodnji električne energije, ali je u tom razvojnom zamahu bilo i propusta koji bi nanijeli štetu prirodi”.

Potom su iz Ministarstva ekonomije, tek da pritvrde kako je premijer u pravu i kada bi da gradi i kada razgrađuje, javili  da će “sporazumni raskid ugovora biti iniciran u slučajevima u kojima je, dosadašnjom analizom, rezultat u suprotnosti sa osnovnim ciljevima programa…“.

Da li je sramota pitati: zašto ta anliza nije urađena prije zaključenja ugovora o gradnji? Odnosno, ko će biti kriv ako „druga strana“ odbije ponudu o sporazumnom raskidu ugovora.  Šta  ako vlasnici koncesija nastave da insistiraju na ugovorenoj izgradnji malih HE, ne mareći što će rezultati biti „u suprotnosti sa osnovnim ciljevima programa“. A šta ako zatraže nadoknadu koja bi se mogla mjeriti i desetinama miliona (dosadašnji troškovi plus izgubljena dobit). Ugovor je ugovor, mogu reći.  I, u slučaju nerazumijevanja vladinih pregovarača, otići u Strazbur po presudu o naknadi štete.

Kažu kako je Džon Kejnz, otac makroekonomije i Nobelovac, kad su mu spočitavali nedosljednost u stavovima, objašnjavao: „Kada se promijene činjenice ja promijenim mišljenje“.

Kod našeg premijera i njegove vlade imamo drugačiji redosljed poteza. Oni prvo donesu odluku koja je po volji povlašćene političko-ekonomske elite.  Potom svima koji ne dijele njihov stav prebacuju neznanje i(li) manjak patrotizma. Tek onda, i  ako baš bude nužda, utvrđuju činjenice: da li je planirano moguće, razumno, korisno… Rijetko priznaju grešku. A krivicu nikada. Oni i njihovi štićenici su, uostalom, uvijek na dobitku. Dokle?

Tu nam Strazbur ne može pomoći.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Popis

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sem Batove ostavke, koji je obećao da će nakon popisa napustiti politiku i mjesto gradonačelnika Budve, malo šta dobrog može donijeti popis stanovništa, ako se, kako se planira, održi ove jeseni, u vrijeme uzavrelih tenzija i podjela

 

Došao je, eto, na red i – popis. Nakon trideset godina podjela i prebrojavanja pod DPS-om, pa godinu dana dioba pod novom vlašću, nedostaje valjda samo da se do kraja godine još jednom podijelimo i nacionalno prebrojimo – zbog popisa. Doduše, ima i nekih benefita od toga. Ako, na primjer, gradonačelnik Budve Marko Bato Carević ispuni obećanje i, nakon popisa, napusti politiku. Pa nek popisuje naše i njihove u penziji, uz ukrštene riječi. Možda, doduše, onda neko konačno i odluči da ispita i Batov nesebični patroitski filing kojim voli da se pohvali, i konačno procesuira prijavu MANS-a o tome da je uzurpirao skoro pola miliona kvadrata državnog zemljišta na Krimovici u Opštini Kotor.

Sem Batove ostavke, malo šta, nažalost, dobrog može donijeti na brzinu organizovani popis stanovništva, u uslovima podignutih tenzija. Kako su nezvanično objavile Vijesti, Vlada planira da 1. novembra počne sa realizacijom popisa koji bi, prema Nacrtu koji je na brzinu izradila, trebalo da se održi do kraja ove godine, uz brzinsku javnu raspravu.   Ništa ozbiljne javne rasprave, i ostale trice. Problem je kada, recimo, Đukanovićev parlament, na brzinu izglasa Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Ali ne i kada to isto učini ova vlada. Ili kad naprasno organizuje popis. A nakon što se premijer Zdravko Krivokapić, tokom ustoličenja mitropolita Joanikija, približio svojim dojučerašnjim ljutim neprijateljima Frontovcima, koji su Vladu uslovili održavanjem popisa, između ostalog.

Vlada je nedavno Nacrt zakona o popisu dostavila  Savjetu statističkog sistema na hitno izjašnjavanje, na početku hitno sazvane sjednice tog tijela. Zbog načina na koji im je Nacrt dostavljen, i zahtjeva da se o njemu hitno izjasne, većina članova Savjeta je to odbila. Oni su zahtijevali da se o sadržaju podataka, čije je prikupljanje predviđeno Nacrtom, održi javna rasprava u trajanju od najmanje 20 do 40 dana. Vlada je pod pritiskom pristala – na 20 dana rasprave. Što brže to bolje.  Nacrt je dostavljen i EU Delegaciji. Brzo je bogami reagovao i  predsjednik države Milo Đukanović i za decembar zakazao lokalne izbore u Cetinju, Mojkovcu i Petnjici. To bi značilo da će se popis i izbori održavati paralelno, uprkos preporukama Konferencije evropskih statističara da je važno da se popis održava u „stabilnom, političkom i društveno sigurnom okruženju“. Šta bi dio nove parlamentarne većine bez Đukanovića i on bez njih. Da je vječno nestabilno.

Jer sve dok je tako, nećemo imati kada da mislimo o nekim drugim brojkama, zbog kojih bi stvarno valjalo organizovati popis. Pa da zaista utvrdimo koliki je rast nezaposlenosti i da li su tačne tvrdnje opozicije da svakog mjeseca upišemo novu hiljadu nezaposlenih. O njima, doduše, nijesu mnogo brinuli kad su bili vlast i frizirali statistiku tržišta rada. No dobro sad.

Ne bi bilo zgoreg da konačno, recimo, saznamo i koliko je ljudi  napustilo ovu zemlju, i u kom broju je i dalje napuštaju. Prema nezvaničnim procjenama, Crnu Goru je do sada napustila petina stanovništva, odnosno u posljednjih 30 godina – oko 150.000 stanovnika. Pa da se neka nova vlast, koju ne bi zanimale samo naše nacionalnosti, vjerska uvjerenja  i broj lične karte na izborima, pozabavi i tim sumornim brojkama. I možda pokuša da ih vrati.

Gradeći zemlju u kojoj su dostojanstvo i slobode gađana važnije od njihovih nacionalnosti i vjere. I u kojoj imaju, naravno, šta da rade. Moguće i da u tom slučaju zastavama ne bi imao ko da maše. A nad ugroženim svetinjama ne bi više brigali ni penzionisani Bato, Milo i ostali „junaci“ naše tri decenije propadanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

I let je pad

Objavljeno prije

na

Objavio:

U ulozi destruktivne opozicije sklone nasilju, DPS je ružan i nemoćan koliko i njegovi prethodnici iz DF-a. I sadašnje vlasti podsjećaju na prethodnike. Slijepe za sve drugo i drugačije

 

Dovoljna je bila samo godina pa da se stvari, makar iz lične perspektive glavnih aktera, preokrenu naglavačke. Iako su posljedice njihovog djelovanje ostale jednako haotične.

Lideri DF-a Andrija Mandić i Milan Knežević u gluvo doba noći, u „gluvoj sobi“ Vlade, primaju raport premijera Krivokapića. Iskazuju spremnost da preuzmu odgovornost. Da se jurne na Cetinje. Potom bivši direktor Uprave policije Veselin Veljović u Prijestonici, u svanuće, predvodi poslanički klub DPS-a u jurišu na policijski kordon u kome su njegove doskorašnje kolege. Mnogi i saborci iz nekih ranijih juriša i odbrana. „Komandant“ biva uhapšen nakon što su ga policajci pronašli u Gradskoj kafani.

Televizijske kamere su na cetinjskim ulicama usnimile i Milivoja Katnića opremljenog gas maskom. Još traju sporenja o tome ko je glavnom specijalnom državnom tužiocu dao putni nalog – DPS ili VDT. I da li je on izvršio povjereni zadatak. Makar nalik onome što je uradio u jesen 2016. kada je, manje-više sam, spriječio pokušaj tzv. državnog udara.

Da slika bude kompletna, na protestu su i trostruki predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i Ranko Krivokapić, dugogodišnji predsjednik parlamenta i počasni predsjednik Parlamentarne Skupštine OEBS-a. Možda prvi put na istoj strani, nakon referenduma o nezavisnosti.

Akteri su zamijenili uloge ali smo isti film gledali već mnogo puta, pa više i nijesmo načisto da li se sa policajcima pod punom opremom nadgurava Veselin Veljović pred Cetinjskom manastirom ili Milan Knežević pred Skupštinom.

Da li Milo Đukanović poručuje aktuelnoj Vladi i DF-u da, ukoliko ne odustanu od cetinjskog ustoličenja, „računaju na najgore”. Ili su to riječi kojima se Andrija Mandić, onomad, obraćao DPS-u i njegovoj vladi: „Ne može dvije hiljade policajaca da zaustavi ovo, računajte da će se desiti katastrofa”. Dok zažareni saborci, neki Predrag Radunović ili Slaven Bošković, dobacuju u mikrofon: „Moraćete da nas pobijete ili pohapsite, neka gleda narod Crne Gore”. Prije nego se vrate društvu u kafani/restoranu.

Našu svakodnevicu možemo da sagledamo i sa druge strane policijskog kordona. Iz perspektive onih koji navodno brane red, mir, ustavni poredak ili, najprostije, pravo novoizabranog mitropolita da službu ustoličenja napravi gdje i kako on hoće. Šta god o tome mislili lokalci. Takozvani ekstremisti, odnosno, narod – zavisno od toga dijele li uvjerenja onoga ko im izriče presudu.

I tu je moguće uočiti sličnosti u nastupu nekadašnjih i sadašnjih vlasti/opozicije. Kao da se sa pozicijom političke manjine ili većine nasljeđuje obrazac ponašanja i rječnik fraza kojima se opisuje djelovanje „druge strane”. Ovo je iskaz  nekadašnjeg Veljovića, nakon jednog od protesta opozicije koji je okončan u oblaku suzavca: „Ele­men­tar­no je po­li­tič­ki ko­rekt­no da ne iz­vr­će­te činje­ni­ce i da pri­hva­ti­te od­go­vor­nost za de­ša­va­nja, a ne da stal­no tra­ži­te kriv­ca u dru­gi­ma…”. On u potpunosti korespondira sa nedavnim izjavama Mandića kojima i on od svojih protivnika traži da „preuzmu odgovornost” i imenom i prezimenom stanu iza „ekstremista” i njihovog pokušaja „državnog udara”.

Crna Gora se vrti u začaranom krugu opasnog besmisla, predvođena političarima  koji, ni na vlasti ni u opoziciji, nijesu u stanju da prevaziđu vlastita ograničenja i iskorače iz kaljuge koju su omeđili stalnim zazivanjem sukoba po osnovu jednih te istih podjela i razlika. U ulozi destruktivne opozicije sklone nasilju DPS je ružan i nemoćan koliko i njegovi predhodnici iz DF-a. Kao što su i sadašnje vlasti spremne da po svaku cijenu brane sebe i svoje. Slijepe za sve drugo i drugačije.

U tu matricu sve bolje se uklapa premijer Zdravko Krivokapić. Konfuzni profesor s početka mandata, ekspert za promjenu mišljenja i kršenje postignutih dogovora, transformiše se u ambicioznog vlastodršca, samoumišljenog „vrhovnog komandanta”. Krizu kojoj je lično doprinio koristi za političko pregrupisavanje i novo približavanje DF-u spreman da, radi produženja premijerskog mandata, iz izvršne vlasti eliminiše one koji su zazirući od mogućeg krvoprolića, prošlog vikenda tražili druga rješanja.  Ostane li pri svom naumu, i URA će morati da se konačno odredi prema vladi novih prioriteta. Abazović nema mnogo izbora. Događaji na Cetinju raspršili su mnoge iluzije. Ko to ne želi da vidi ponovo će gutatu suzavac.

I, da, Joanikija Mićovića su ustoličili. Njegov slučaj je podsjetio – nekad i let može biti pad.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Rezolucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne mogu nam pomoći rezolucije. Samo svijest o tome da će naša djeca na stranim jezicima , u tuđim zemljama pisati sastave o jeseni, ako jednog novog avgusta ne izaberemo odgovorne elite. Koje nas neće dijeliti

 

Septembar je. U sretnim vremenima, ono doba kad osnovci u glanc novim sveskama, kupljenim od pristojnih roditeljskih plata, pišu o zlatnim bojama jeseni, lastama i ljetnjim avanturama. Ne bi bilo iznenađenje, da se ovoga septembra,  u pismenim zadacima u Montenegru nađe i  ustoličenje mitropolita Joanikija.  Jer, kao da ništa drugo ne postoji i nije važno, čekamo peti  septembar i crkveni obred postavljanja novog mitropolita. Ili, kako ga zovu,  –  ,,događaj visokog bezbjednosnog rizika”. Kao da je, ne daj Bože, fudbalski derbi.

Ništa novo. Samo još jedna jesen koju dočekujemo u tenzijama, i podjelama.  Dok prethodne, ali i sadašnje političke elite nemilice rabe riječ  mir. Kao da nijesu baš oni ti zbog kojih nam je mir postala najvažnija riječ.  Važnija i od riječi –  život i budućnost. Nego, znaju oni to. Zato se sa tim osjećajem i igraju.

Bivši premijer Duško Marković  predložio je čak, u susret ustoličenju mitropolita Joanikija, da parlament što hitnije usvoji Rezoluciju o građanskom miru i stabilnosti. Kao da se ne podrazumijeva da politički prvaci postoje da obezbijede mir i stabilnost. O pravdi i redu trebalo bi  već nekoliko rezolucija. I kao da se, na kraju,  rezolucije u zemlji u kojoj ni Ustav nije svetinja, poštuju.  Nakon što je usvojena Rezolucija o Srebrenici, oni koji je negiraju, i dalje sjede u parlamentu, na čelu državnih kompanija, vode škole, bolnice…

Znaju Marković i njegovi to. Valjda zato DPS i nije pokrenuo u  parlamentu i formalnu proceduru kako bi se ta rezolucija, po Markoviću tako silno neophodna,  i usvojila. Možda bi, međutim, trebalo donijeti rezoluciju kojom se zabranjuje političarima da u javnim govorima podgrijavaju atmosferu do usijanja. Marković je, sve bdijući nad mirom u Crnoj Gori, tako upotrijebio riječi –  ,,građanski sukobi”, ,,sudbinska raskrsnica”, ,,nestabilnost”. Zvučalo je baš umirujuće.

,,Crna Gora se danas nalazi na sudbinskoj raskrsnici – ili će se nastaviti s nerazumijevanjem koje može da preraste u građanske sukobe, ili će mudrost zaustaviti nestabilnost u koju neumitno tone naše društvo. Nema danas među nama, koji smo dio javnog i političkog života, onih koji ne nose odgovornost za teško breme koje se nadvilo nad Crnom Gorom. Ako stvari izmaknu kontroli i krenu po zlu, više neće biti važno ko je započeo i ko je kriv, već jedino ko je mogao, a nije spriječio sukobe”, saopštio je Marković, pozivajući crkvene velikodostojnike da odgode ustoličenje. Dok su i on i njegovi istovremeno najavili da će doći na Cetinje na dan ustoličenja mitropolita. Radi mira i stabilnosti valjda. Moguće da zbog mira u  Đukanoviću  bliskim medijima ustoličenje mitropolita zovu Dan D ili dan kada će  ,,pasti krv na Cetinju”.

Marković je u jednom u pravu. Đukanovićev i njegov DPS je I te kako odgovoran za ,,teško breme koje se nadvilo nad Crnom Gorom”. Koje je osim što je započeo,  mogao i da zaustavi. Umjesto toga: tri decenije ratova, zločina, pljačkanja društvenih resursa, bogaćenja nekolicine, urušavanja institucija, organizovanog kriminala, prebijanja novinara, progona neistomišljenika… Šta je sve sam Marković kao dugogogišnji šef tajne policije mogao da zaustavi. Za mnogim rezolucijama možda ne bi danas bilo potrebe.

U još jednom je Marković u pravu. Nije samo DPS odgovoran. Od avgusta, otkako je DPS na izborima izgubio vlast, nova vlast potrudila se da identitetske teme ostanu u fokusu. Od januara su goruće teme Temeljni ugovor SPC-a, status Mitropolije, novi mitropolit, crkvena imovina. Teško da premijer Zdravko Krivokapić danas, kad pokušava svu odgovornost za tenzije da prebaci na Đukanovića, može reći da je zbog  toga samo kriv DPS ili Demokratski front.  On se od avgusta ponaša kao zastupnik Mitropolije crnogorsko-primorske, a ne premijer svih. U njegovoj apostolskoj Vladi nema pripadnika manjina. Ministrica kulture koju je on izabrao ostaje na toj poziciji, bez obzira, na opaku politiku koju vodi.  Krivokapić je taj koji je, kada je predstavnicima Crnogorske pravoslavne crkve zabranjeno da uđu u parlament na raspravu o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, objašnjavao razliku između tradicionalnih i drugih vjerskih zajednica.  Zato se ne bi trebao čuditi tenzijama i bijesu. Đukanović i DF, odnosno njihov mentor i partner Vučić, su to vješto iskoristili. Da oprobanim metodana još jednom testiraju haos.

I ne mogu nam tu pomoći rezolucije.  Samo svijest o tome da će naša djeca na stranim jezicima u tuđim zemljama pisati sastave o jeseni, ako jednog avgusta ne izaberemo odgovorne vlasti. Koje nas neće dijeliti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo