Povežite se sa nama

INTERVJU

ADEMIR KENOVIĆ, FILMSKI REŽISER I PRODUCENT IZ SARAJEVA: I film može može promijeniti svijet

Objavljeno prije

na

Svaka javna platforma komunikacije, pa i film, mora jasno slati signale koje će ljudi svjesno ili podsvjesno razumjeti. Ne mislim naivno da film na prekidač mijenja svijet, ali sam siguran da svojom snagom filmska industrija djeluje poticajno na mnoge segmente društva 

20102

MONITOR: Kada biste snimali film o današnjoj BiH šta bi u njemu dominiralo da biste realno prikazali aktuelno stanje u njoj?

KENOVIĆ: Trenutno pripremam jedan projekat koji me opsjeda već skoro dvije godine, a koji bi mogao biti i odgovor na Vaše pitanje. Radi se o ekranizaciji djela savremene BH književnosti. Nakon čitanja romana “Kad sam bio hodža” Damira Ovčine, koji me je poslije dugo vremena natjerao da razmišljam da ponovo režiram, pročitao sam još jedno dvadeset pet-trideset romana i knjiga kratkih priča,koje su nastale u  posljednjih petnaestak godina u BIH.Uvjeren sam da se radi o nečemu što je najznačajnije u posljednjih sedamdesetak godina u bilo kojoj aktivnosti kod nas, pa sam krenuo u pokušaj stvaranja ciklusa ekranizacije ovih djela.

U svim ovim izuzetnim romanima i knjigama priča nalazi se refleksija naše stvarnosti stvorena od najtalentovanijih i najmudrijih ljudi iz našeg ambijenta. Jedan dio od njih živi u raznim krajevima BIH, a drugi u svijetu. Mislim da bi taj eventualno završeni projekat mnogima mogao osvijetliti maglovito razumijevanje naše realnosti…sadašnjosti, istorije i budućnosti.Toplo preporučujem čitaocima pisce Damira Ovčinu, Lanu Bastašić, Darka Cvijetića, Namika Kabila, Ismeta Prcića, Senku Marić, Tanju Stupar-Trifunović, Bekima Serijanovića…Ovo su samo neki od brilijantnih novih pisaca djela za koja mislim da treba definitivno predstaviti mnogo širem auditorijumu nego što je to nažalost skromna grupa čitalaca literature. Neka od ovih djela će postati filmovi, neka filmovi i TV serije, i mislim da će tako biti dostupna mnogima na najrazličitijim savremenim medijskim platformama.

MONITOR: Kakav je politički, socijalni, kulturološki… ambijent u kojem danas žive građani BiH?

KENOVIĆ: Nažalost, nije dobar. Prije svega, problem je u okviru koji je napravljen da bi se završio rat, koji nije niti prirodan niti logičan, niti dobar za prosperitetan život u miru.

Snagom tog sistema i pokušajem da se kao takav održi na vlasti, većina ljudi koji žive u BIH je pasivizirana do te mjere da rijetko učestvuje u nečemu što bi bilo jako potrebno, a to je samosvjesno buđenje koje je preduslov za neophodne promjene. Očigledno je da put kojim se kreće Crna Gora daje nadu da će se to početi brzo dešavati i kod nas… Način na koji su Makedonija i Grčka prestali biti vječni neprijatelji ukazuje na jedinu logiku normalnog života i koegzistiranja država.

MONITOR: U jednom intervjuu rekli ste da ono što se dešava nije do ljudi nego do sistema. Kako je moguće nabolje promijeniti takav sistem u BiH?

KENOVIĆ: Svaka promjena bi trebala početi od snage pojedinca. Kao što sam rekao, pasivizirana većina će se morati probuditi, iskazati svoje mišljenje koje očigledno nije ovakvo životarenje, ni ovakvo stvaranje rovova i zatvaranje u besmislene nacionalne torove. Jasno je da će jedino probuđena većina uspjeti uvjeriti  kako unutrašnje tako i vanjske faktore da je apsolutno potrebna promjena u svakom segmentu organizacije života u BIH. Od obrazovanja preko komunikacije, ekonomije do pravosudnog sistema i sve što ide uz to, pa konačno da je neophodna promjena i onoga što je najvažnije, a to je cjelokupna organizacija države.

MONITOR: Koliko film može uticati na mijenjanje sistema i doprinijetipozitivnim promjenama u društvu?

KENOVIĆ: Svaka javna platforma komunikacije, pa i film, mora jasno slati signale koje će ljudi svjesno ili podsvjesno razumjeti. Ne mislim naivno da film na prekidač mijenja svijet, ali sam siguran da svojom snagom filmska industrija djeluje poticajno na mnoge segmente društva. To je, recimo , dosta vidljivo na primjeru Sarajevskog filmskog festivala, koji pored očiglednog okupljanja svega što je najznačajnije za filmsku industriju, te kao takav služi kao poticaj za stvaranje sličnih pozitivnih manifestacija – Jazz festival, Mess, Festival baleta, Sarajevska zima, Sarajevski ljetni festival, festivali hrane, vina i mnogi drugi skupovi, te unosi jedan novi duh različit od rezigniranosti koja uglavnom vlada možda najvećim dijelom i u državama bivše Jugoslavije.

Naravno, ne živimo na ostrvu i sve ovo desno i ultra-desno što se dešava i u našem komšiluku i u pojedinim državama Evrope i svijeta je nešto na šta filmska djela mogu možda najsnažnije ukazivati. Činjenica da filmski autori ovo osjećaju i misle, činjenica da snažno ispoljavaju svijest o tome kako jeste i kako bi trebalo biti mene uvjerava u neminovnost toga da će tako u budućnosti i biti.

MONITOR: Producent ste nadaleko čuvenog filam„Žabe“. Jednom ste rekli da taj film treba da bude putokaz političarima koji vode BiH. U kom smislu putokaz?

KENOVIĆ: Na kraju filma Žabe, jedne teške posttraumatske drame, postoji svjetlo na kraju tunela, kao vidik prema nekom životnom optimizmu.

Tokom filma ljudi sa različitim individualnim problemima i traumama, u žestokim konfrontacijama doživjeli su konačnu katarzu, i nakon toga se osjeća da odlučuju krenuti naprijed, da prevaziđu ono što ih je morilo.

Čini mi se da je to dobra formula i za čitavo društvo.

MONITOR: U beogradskom Danasu objavili ste da ste za skandinavizaciju Balkana, što bi i devedeset i pet odsto ljudi sa ovih prostora željelo. Šta pod tim podrazumijevate i kako je to moguće ostvariti?

KENOVIĆ: Pod tim se podrazumijeva čvrst i jasan sistem sa instrumentima koji će obezbjeđivati njegovo funkcionisanje. Prije svega odnosi među državama bivše Jugoslavije moraju biti jasni, mora postojati uzajamno poštovanje jednih prema drugima kao ravnopravnih, a ne kao odnos starijih braće i sestara prema mlađem, pomalo zaostalom u razvoju… Te urediti sve ono što su dijelovi sistema prema logičnim načelima demokratskog dijela svijeta. U ovome je prema mom mišljenju Skandinavija ispred svih.

MONITOR: Tokom ratnih devdesetih snimili ste preko 50 dokumentarnih filmova i seriju dokumentarnih zapisa ¨Ulica pod opsadom¨. Gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka nedavno je pokrenuo inicijativu da se snimi igrani film o opsadi Sarajeva, najdužoj u poznatoj istoriji ratovanja. Šta Vi mislite o toj inicijativi?

KENOVIĆ: Znakovi koji se pojavljuju, koji podrazumijevaju razumijevanje značaja filma za cjelokupnu državu su jasni u posljednje vrijeme već na nekoliko nivoa vlasti što sad kod nas postaje ohrabrujuće. Mislim sve najbolje o inicijativi, i kantona i velikih sistema i grada, i Abdulaha Skake u ovom smislu. Mislim da je film svojim djelovanjem na neki način uspio u posljednjih 25 godina ukazati svima da može biti snažan instrument o čemu sam ranije govorio.

MONITOR: A šta mislite o tome da scenario napiše Vaš dugogodišnji partner iz raznih filmova Abdulah Sidran, a da Vi režirate taj film?

KENOVIĆ: Svaki trenutak proveden sa Sidranom je dragocjen, nadam se da će dugo, dugo živjeti. I da ćemo dugo, imati priliku da se viđamo, da čujemo ono što govori, čitamo ono sto napiše i da nas svojom dubinskom mudrošću koja istovremeno izlazi iz dubokog razumijevanja onog najjednostavnijeg, na jedan jedinstven način oplemenjuje.

MONITOR: Mnogi smatraju da je “Savršeni krug” najbolji i najrealniji ratni film, ali da će Vas ipak „Kuduz“, koji je bio nominovan zanagradu Evropske filmske akademije Felix, pratiti cijeli život. Jesu li upravu i jedni i drugi?

KENOVIĆ: Moja najmlađa kćerka Ada je desetogodišnja djevojčica koja je zaljubljenica u sve životinje, mace, cuke, konje, otvorena i direktna gimnastičarka. Dija, koja je sedmi razred osnovne škole, a koja već ima jasne ciljeve i zna šta želi da postane – modna dizajnerica, advokatica i arhitektica, i naravno glumica… Jako je radoznala i inteligentna…Moja treća kćerka Rina ima 24 godine, studira književnost i filozofiju u Francuskoj. Najstarija kćerka Mirna živi u Washingtonu i radi za Američku vladu i ima moje unuke Luku i Maju.Teško bih se mogao opredijeliti koju od njih više volim, slično osjećam prema svojim filmovima…

MONITOR: Je li prošlo vrijeme filmova kakvi su snimani u bivšoj Jugoslaviji, pošto danas mladi ljudi imaju drugačiji senzibilitet I interesovanja za neke drugačije žanrove?

KENOVIĆ: Ne vjerujem da nešto što ima takav snažan kvalitet može biti odjednom prekinuto. Siguran sam da je ono što su filmovi Žike Pavlovića, Aleksandra Petrovića, Lordana Zefranovića, Emira Kusturice, Džidže Karanovića, Rajka Grlića, Stoleta Popova, Mirze Idrizovića, Živka Nikolića, Krste Papića, Danisa Tanovića,  duboko urezano u svijest novih mladih filmskih autora. Naravno da su u kratkoj istoriji filma promjene logične i da će se današnji filmovi prirodno razlikovati od onih koji su nastali u ranijim periodima, jedna od okolnosti je period rata, druga od okolnosti je snažno ubrzanje života i svega što bi se moglo svesti pod oblast komunikacija i medija. Ali će po snazi, emotivnosti i specifičnosti ovog prostora odisati nečim što je Balkan, htjeli to mi autori ili ne.

MONITOR: Hoćete li navesti nekoliko filmova iz svjetske produkcije koje posebno cijenite?

KENOVIĆ: Ja sam zaljubljenik u film. Srećom, postoji masa filmova koje volim, prvi koji mi uvijek padaju na pamet su:  sva tri Kuma, Citizen Kane, Cries and Whispers, Odiseja, Rubljov, Atalanta, Clockwork Orange,Krvavi prijesto, Posljednji tango u Parizu…. Imao sam sreću pregledati sve fascinantne Južnoamerikance, Japance… Mogao bih ovo nabrajati još dugo, dugo…

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo