Povežite se sa nama

INTERVJU

ADEMIR KENOVIĆ, FILMSKI REŽISER I PRODUCENT IZ SARAJEVA: I film može može promijeniti svijet

Objavljeno prije

na

Svaka javna platforma komunikacije, pa i film, mora jasno slati signale koje će ljudi svjesno ili podsvjesno razumjeti. Ne mislim naivno da film na prekidač mijenja svijet, ali sam siguran da svojom snagom filmska industrija djeluje poticajno na mnoge segmente društva 

20102

MONITOR: Kada biste snimali film o današnjoj BiH šta bi u njemu dominiralo da biste realno prikazali aktuelno stanje u njoj?

KENOVIĆ: Trenutno pripremam jedan projekat koji me opsjeda već skoro dvije godine, a koji bi mogao biti i odgovor na Vaše pitanje. Radi se o ekranizaciji djela savremene BH književnosti. Nakon čitanja romana “Kad sam bio hodža” Damira Ovčine, koji me je poslije dugo vremena natjerao da razmišljam da ponovo režiram, pročitao sam još jedno dvadeset pet-trideset romana i knjiga kratkih priča,koje su nastale u  posljednjih petnaestak godina u BIH.Uvjeren sam da se radi o nečemu što je najznačajnije u posljednjih sedamdesetak godina u bilo kojoj aktivnosti kod nas, pa sam krenuo u pokušaj stvaranja ciklusa ekranizacije ovih djela.

U svim ovim izuzetnim romanima i knjigama priča nalazi se refleksija naše stvarnosti stvorena od najtalentovanijih i najmudrijih ljudi iz našeg ambijenta. Jedan dio od njih živi u raznim krajevima BIH, a drugi u svijetu. Mislim da bi taj eventualno završeni projekat mnogima mogao osvijetliti maglovito razumijevanje naše realnosti…sadašnjosti, istorije i budućnosti.Toplo preporučujem čitaocima pisce Damira Ovčinu, Lanu Bastašić, Darka Cvijetića, Namika Kabila, Ismeta Prcića, Senku Marić, Tanju Stupar-Trifunović, Bekima Serijanovića…Ovo su samo neki od brilijantnih novih pisaca djela za koja mislim da treba definitivno predstaviti mnogo širem auditorijumu nego što je to nažalost skromna grupa čitalaca literature. Neka od ovih djela će postati filmovi, neka filmovi i TV serije, i mislim da će tako biti dostupna mnogima na najrazličitijim savremenim medijskim platformama.

MONITOR: Kakav je politički, socijalni, kulturološki… ambijent u kojem danas žive građani BiH?

KENOVIĆ: Nažalost, nije dobar. Prije svega, problem je u okviru koji je napravljen da bi se završio rat, koji nije niti prirodan niti logičan, niti dobar za prosperitetan život u miru.

Snagom tog sistema i pokušajem da se kao takav održi na vlasti, većina ljudi koji žive u BIH je pasivizirana do te mjere da rijetko učestvuje u nečemu što bi bilo jako potrebno, a to je samosvjesno buđenje koje je preduslov za neophodne promjene. Očigledno je da put kojim se kreće Crna Gora daje nadu da će se to početi brzo dešavati i kod nas… Način na koji su Makedonija i Grčka prestali biti vječni neprijatelji ukazuje na jedinu logiku normalnog života i koegzistiranja država.

MONITOR: U jednom intervjuu rekli ste da ono što se dešava nije do ljudi nego do sistema. Kako je moguće nabolje promijeniti takav sistem u BiH?

KENOVIĆ: Svaka promjena bi trebala početi od snage pojedinca. Kao što sam rekao, pasivizirana većina će se morati probuditi, iskazati svoje mišljenje koje očigledno nije ovakvo životarenje, ni ovakvo stvaranje rovova i zatvaranje u besmislene nacionalne torove. Jasno je da će jedino probuđena većina uspjeti uvjeriti  kako unutrašnje tako i vanjske faktore da je apsolutno potrebna promjena u svakom segmentu organizacije života u BIH. Od obrazovanja preko komunikacije, ekonomije do pravosudnog sistema i sve što ide uz to, pa konačno da je neophodna promjena i onoga što je najvažnije, a to je cjelokupna organizacija države.

MONITOR: Koliko film može uticati na mijenjanje sistema i doprinijetipozitivnim promjenama u društvu?

KENOVIĆ: Svaka javna platforma komunikacije, pa i film, mora jasno slati signale koje će ljudi svjesno ili podsvjesno razumjeti. Ne mislim naivno da film na prekidač mijenja svijet, ali sam siguran da svojom snagom filmska industrija djeluje poticajno na mnoge segmente društva. To je, recimo , dosta vidljivo na primjeru Sarajevskog filmskog festivala, koji pored očiglednog okupljanja svega što je najznačajnije za filmsku industriju, te kao takav služi kao poticaj za stvaranje sličnih pozitivnih manifestacija – Jazz festival, Mess, Festival baleta, Sarajevska zima, Sarajevski ljetni festival, festivali hrane, vina i mnogi drugi skupovi, te unosi jedan novi duh različit od rezigniranosti koja uglavnom vlada možda najvećim dijelom i u državama bivše Jugoslavije.

Naravno, ne živimo na ostrvu i sve ovo desno i ultra-desno što se dešava i u našem komšiluku i u pojedinim državama Evrope i svijeta je nešto na šta filmska djela mogu možda najsnažnije ukazivati. Činjenica da filmski autori ovo osjećaju i misle, činjenica da snažno ispoljavaju svijest o tome kako jeste i kako bi trebalo biti mene uvjerava u neminovnost toga da će tako u budućnosti i biti.

MONITOR: Producent ste nadaleko čuvenog filam„Žabe“. Jednom ste rekli da taj film treba da bude putokaz političarima koji vode BiH. U kom smislu putokaz?

KENOVIĆ: Na kraju filma Žabe, jedne teške posttraumatske drame, postoji svjetlo na kraju tunela, kao vidik prema nekom životnom optimizmu.

Tokom filma ljudi sa različitim individualnim problemima i traumama, u žestokim konfrontacijama doživjeli su konačnu katarzu, i nakon toga se osjeća da odlučuju krenuti naprijed, da prevaziđu ono što ih je morilo.

Čini mi se da je to dobra formula i za čitavo društvo.

MONITOR: U beogradskom Danasu objavili ste da ste za skandinavizaciju Balkana, što bi i devedeset i pet odsto ljudi sa ovih prostora željelo. Šta pod tim podrazumijevate i kako je to moguće ostvariti?

KENOVIĆ: Pod tim se podrazumijeva čvrst i jasan sistem sa instrumentima koji će obezbjeđivati njegovo funkcionisanje. Prije svega odnosi među državama bivše Jugoslavije moraju biti jasni, mora postojati uzajamno poštovanje jednih prema drugima kao ravnopravnih, a ne kao odnos starijih braće i sestara prema mlađem, pomalo zaostalom u razvoju… Te urediti sve ono što su dijelovi sistema prema logičnim načelima demokratskog dijela svijeta. U ovome je prema mom mišljenju Skandinavija ispred svih.

MONITOR: Tokom ratnih devdesetih snimili ste preko 50 dokumentarnih filmova i seriju dokumentarnih zapisa ¨Ulica pod opsadom¨. Gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka nedavno je pokrenuo inicijativu da se snimi igrani film o opsadi Sarajeva, najdužoj u poznatoj istoriji ratovanja. Šta Vi mislite o toj inicijativi?

KENOVIĆ: Znakovi koji se pojavljuju, koji podrazumijevaju razumijevanje značaja filma za cjelokupnu državu su jasni u posljednje vrijeme već na nekoliko nivoa vlasti što sad kod nas postaje ohrabrujuće. Mislim sve najbolje o inicijativi, i kantona i velikih sistema i grada, i Abdulaha Skake u ovom smislu. Mislim da je film svojim djelovanjem na neki način uspio u posljednjih 25 godina ukazati svima da može biti snažan instrument o čemu sam ranije govorio.

MONITOR: A šta mislite o tome da scenario napiše Vaš dugogodišnji partner iz raznih filmova Abdulah Sidran, a da Vi režirate taj film?

KENOVIĆ: Svaki trenutak proveden sa Sidranom je dragocjen, nadam se da će dugo, dugo živjeti. I da ćemo dugo, imati priliku da se viđamo, da čujemo ono što govori, čitamo ono sto napiše i da nas svojom dubinskom mudrošću koja istovremeno izlazi iz dubokog razumijevanja onog najjednostavnijeg, na jedan jedinstven način oplemenjuje.

MONITOR: Mnogi smatraju da je “Savršeni krug” najbolji i najrealniji ratni film, ali da će Vas ipak „Kuduz“, koji je bio nominovan zanagradu Evropske filmske akademije Felix, pratiti cijeli život. Jesu li upravu i jedni i drugi?

KENOVIĆ: Moja najmlađa kćerka Ada je desetogodišnja djevojčica koja je zaljubljenica u sve životinje, mace, cuke, konje, otvorena i direktna gimnastičarka. Dija, koja je sedmi razred osnovne škole, a koja već ima jasne ciljeve i zna šta želi da postane – modna dizajnerica, advokatica i arhitektica, i naravno glumica… Jako je radoznala i inteligentna…Moja treća kćerka Rina ima 24 godine, studira književnost i filozofiju u Francuskoj. Najstarija kćerka Mirna živi u Washingtonu i radi za Američku vladu i ima moje unuke Luku i Maju.Teško bih se mogao opredijeliti koju od njih više volim, slično osjećam prema svojim filmovima…

MONITOR: Je li prošlo vrijeme filmova kakvi su snimani u bivšoj Jugoslaviji, pošto danas mladi ljudi imaju drugačiji senzibilitet I interesovanja za neke drugačije žanrove?

KENOVIĆ: Ne vjerujem da nešto što ima takav snažan kvalitet može biti odjednom prekinuto. Siguran sam da je ono što su filmovi Žike Pavlovića, Aleksandra Petrovića, Lordana Zefranovića, Emira Kusturice, Džidže Karanovića, Rajka Grlića, Stoleta Popova, Mirze Idrizovića, Živka Nikolića, Krste Papića, Danisa Tanovića,  duboko urezano u svijest novih mladih filmskih autora. Naravno da su u kratkoj istoriji filma promjene logične i da će se današnji filmovi prirodno razlikovati od onih koji su nastali u ranijim periodima, jedna od okolnosti je period rata, druga od okolnosti je snažno ubrzanje života i svega što bi se moglo svesti pod oblast komunikacija i medija. Ali će po snazi, emotivnosti i specifičnosti ovog prostora odisati nečim što je Balkan, htjeli to mi autori ili ne.

MONITOR: Hoćete li navesti nekoliko filmova iz svjetske produkcije koje posebno cijenite?

KENOVIĆ: Ja sam zaljubljenik u film. Srećom, postoji masa filmova koje volim, prvi koji mi uvijek padaju na pamet su:  sva tri Kuma, Citizen Kane, Cries and Whispers, Odiseja, Rubljov, Atalanta, Clockwork Orange,Krvavi prijesto, Posljednji tango u Parizu…. Imao sam sreću pregledati sve fascinantne Južnoamerikance, Japance… Mogao bih ovo nabrajati još dugo, dugo…

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo