Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Bolesno društvo je ono u kom otanja nada

Objavljeno prije

na

Ako se ne promijeni impuls, Crna Gora ide u lošem pravcu. Čak ne znam ni da li je više moguće promijeniti pravac razvoja ovoga društva. Ali, moram da vjerujem da je to moguće. To je princip nade – ono što želimo je moguće…

 

MONITOR: Komentarišuci slab odziv na posljednje građanske proteste, konstatovali ste da je crnogorsko društvo izgubilo nadu, i da je protest u malom broju u stvari ono što je ostalo od te nade. Koliko je to opasno stanje, i gdje nas ono može odvesti?

BRKOVIĆ: U svijetlu činjenice o stalnom odlasku mladih ljudi iz Crne Gore, a to je proces koji traje, ali koji se intenzivira posljednjih godina, sve više, kao društvo, ličimo na ostatke… Ostatke jedne lijepe vizije, ostatke jednog uzbudljivog modernizma koji je Crna Gora decenijama osvajala, ostatke nade koja je godinama nadahnjivala da vjerujemo da je moguća bolja Crna Gora…

Mantra o navodnoj (i vječnoj) ugroženosti upravo ima smisao da kod ljudi pitanje o boljoj CG ne bude – prioritet. Jer ako bi to bilo pitanje koje ljudi doživljavaju kao najvažnije, ova vlast bi pukla kao balon… Ne sviđa mi se ta vrsta beznađa i apatije, ali nje je sve više, a dobrim dijelom opozicija ne uspijeva da nametne neku drugačiju paradigmu.

Kad u jednom društvu otanja nada, to je znak ozbiljne bolesti.

Oni mladi ljudi koji odu odavde, nose sa sobom i svoje znanje i svoju hrabrost i svoju pristojnost, uljudnost. Sve ono što ovdje tradicionalno – nedostaje. Nama će ostati oni kojima je sve ovo – dobro, oni koji pristaju na ovu vrstu ponižavanja, oni koji su zapravo mjera ovoga sistema – spremni na sve za Partiju i Gospodara. Takva Crna Gora bi držim bila sasvim po ukusu ove vlasti, ali, takva Crna Gora bila bi nesumnjivo osuđena na propast.

MONITOR: Kažete da će nam za oporavak trebati golema hrabrost i vraška pamet, a da mladi, pametni i hrabri mahom odlaze. Ne zvuci optimisticno. Koliko je realistična ona Dežulovićeva da će odavde svi otići a ostati samo Đukanović i njegovi da ugase svjetlo?

BRKOVIĆ: Bojim se da to nije samo štos… Radi se o tome da će takva Crna Gora biti obećana zemlja za bezvrijedne, za neznavene. Biće to idealna zemlja da vlada podmladak sadašnje tzv. elite. Sjećate se one majice sa porukom sirotinji? Ti mladi ljudi su samo rekli ono što svi oko njih misle… Tu ne treba imati iluzija. Ako se ne promijeni impuls, Crna Gora ide u lošem pravcu. Čak ne znam ni da li je više moguće promijeniti pravac razvoja ovoga društva. Ali, moram da vjerujem da je to moguće. To je princip nade – ono što želimo je moguće…

Zato je važno ne predati se čitavom tom prizemnom fatalizmu crnogorske svakodnevice.

MONITOR: Koliko nade polažete u opoziciju?

BRKOVIĆ: Protekle decenije su pokazale koliko je to uzaludno – polagati nadu u crnogorsku opoziciju. Opozicija u Crnoj Gori je u prilično komplikovanoj situaciji, ali oni se zapravio time i ne bave, kao da je ignorisanje način da stvar prevaziđete. Crnogorska opozicija ima različite vrednosne sisteme, i zato je prilično teško o njoj govoriti kao o jedinstvenom organizmu.

S druge strane, imate vladajuću partiju, koja zastupa, deklarativno, nesporan sistem vrijednosti, isti onaj koji zastupa i (bolji) dio opozicije. Pa gdje je onda problem? Vladajuća partija u najvećem dijelu fingira pripadnost takvom sistemu vrijednosti. Za njih je to igra nadvaravanja sa partnerima iz Evrope i SAD. Jer sistem vrijednosti koji na riječima zastupaju, ne trpi ni koverte ni nepotizam, ni raskošnu korupciju, ni savez sa kriminalom… Ni autokratiju. Dakle, oni kao politička snaga (ne govorim o pojedincima koji su iskreni u prihvatanju evropskih vrijednosti) lažno zastupaju sistem vrijednosti koji je presudno važan za današnju, i još više, buduću Crnu Goru. Ovdje zapravo imate miks ruskog samodržavlja i postmodernog cinizma, a to može biti tragično opasno.

Takva pozicije je neodrživa na duge staze. Opasnost koju sobom nosi prevara ove vrste je i u tome što će dobar dio građana evropski sistem vrijednosti poistovjetiti sa ovim prevarantima… Samim tim, na duge staze, evropska ideja biće u Crnoj Gori kompromitovana. Dakle – suviše je veliki ulog u pitanju da bi se sve to ignorisalo. A dio opozicije upravo to radi.

MONITOR: Kako bi izgledao građanski protest da u Crnoj Gori ima dovoljno hrabrosti, pameti i nade, a imajući u vidu sve svježe i one stare povode za pobunu? I čime bi on rezultirao?

BRKOVIĆ: Da ima svega toga o čemu govorite, protesti nam odavno ne bi ni bili potrebni. Zar mislite da je u normalnom svijetu moguća vlast koja će prživjeti sve ove afere – od Snimka do Koverte, od Dubaija do Azurne obale. Mi smo u apsolutno ekskluzivnoj situaciji – ovo što mi živimo niko nije prolazio. Tako da nemate uporedna iskustva.

Opet, moguće da je problem i u preobilju lošega. Kad imate inflaciju gadosti, ljudima mnogo toga postaje prihvatljivo. Građanin ponekad djeluje kao gledalac rijalitija – više ga zanima sljedeća, nova gadost, nego da “kazni” one koji to zaslužuju.

MONITOR: Korupcija u ovoj zemlji, i sami ste rekli, zastrašujuca je. Koja je vaša prva pomisao kad slušate najnovije snimke o optužbama o korupciji u tužilastvu, i, posebno, odgovore vrha tužilaštva?

BRKOVIĆ: Žanrovski sve to luta od parodije do komedije situacije… Nakon svega pitate se – koji i kakav dokaz bi ubijedio ovu javnost i ovaj državni aparat da je neko korumpiran. Čitava ova Saga o kuriru vjerovatno upućuje da u mnogim domaćim institucijama postoje – kuriri. Kneževićevi maniri u odnosu sa institucijama upućuju da on, izvjesno, nije jedini koji je tako radio. On je jedini koji (sada) priča o tome, ali, vjerujem da ćemo pravu sliku imati tek i kad sve ostale slične priče dođu do javnosti. Tada će slika o tom pandemonijumu crnogorske korupcije biti potpuna i jasna. Takođe i zastrašujuća, siguran sam.

Nedavno je Marina Abramović dijelom osvjetlila prevarantske mehanizme koji u Crnoj Gori funkcionišu. To je ekipa koja je i nju uspjela da iskoristi za kakvu prevaru.

To upućuje i na njihov odnos prema kulturi – samo ono što im “može valjat” je prihvatljiva kultura. Pogledajte taj karneval kiča – zar je to okvir za autentičnu crnogorsku kulturu?

MONITOR: Ivica Stanković ne samo da nije dao ostavku, već je izabran za v.d. državnog tužioca.

BRKOVIĆ: Ima dobre preporuke… Gledali smo još jednu farsičnu igru, još jedan igrokaz za javnost. Sve više je vidljivo da se akteri aktuelnih afera i ne trude da bar budu uvjerljivi u svojim smiješnim konstrukcijama, da stvari makar djeluju kao uvjerljive… Ne. Sve više je u pitanju gola demonstracija moći.

I to je opasno: imamo društvo gdje niko ne preuzima odgovornost ni za što. Što god čovjek Partije da napravi, biva pokriveno kontekstom, pre et contra retorikom, političkom konfuzijom. Mora neko preuzeti odgovornost za nešto, da bi ideja javne odgovornosti uopšte funkcionisala.

MONITOR: Objavljeno je nezvanično, da se očekuje svadba sina državnog tužioca i ćerke Darka Šarića. Crnogorska verzija Romea I Julije, ili ?

BRKOVIĆ: Važno je da ljubav cvjeta… Ako je sve to zaista tačno, onda imamo sulud događaj čak i za crnogorske standarde. Pitanja srca nisu jednostavna i tu ne treba olako presuđivati. Ali, ne vjerujem da su ovo pitanja srca. Zato je Šekspirove junake moguće pomenuti tek u ironičnom kontekstu. Jer, da se Šekspir dokopa ovakvog sižea, bila bi to komedija, makar gorka, a ne tragedija koja u šekspirijanskom svijetu uvijek predstavlja uzvišen narativni model.

Akteri ovakvih kombinacija su markirani kao “junaci našeg doba”. Kakvo doba takvi mu i junaci…

MONITOR: Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica je na optužbe da nije prijavila sumnjive transakcije i prodaju zemlje preko kompanija tajkuna Zorana Bećirovića, odgovorila je da je morala da proda zemlju da bi obezbijedila budućnost svoje djece. Koliko ce nas kostati buducnost djece visokih zvaničnika I funkcionera?

BRKOVIĆ: Majka i po, nema što. Djeluje tako tugaljivo njeno javno jadanje – borba da obezbijedi budućnost svoje djece. Ko to ne bi želio, do vraga… Ona, očigledno, sebe doživljava kao Brehtovu Majku Hrabrost. Ništa manje. Ili se, naprosto – pravi luda. I to joj prolazi. Koliko shvatam javnost ne zanimaju toliko motivi Gospođe od Livada već način na koji je to izvedeno, a koji, gotovo izvjesno upućuje na neku vrstu korupcije. Vidite tipičan primjer ljudi (a takva je ubjedljiva većina tzv. crnogorske elite) koji najiskrenije vjeruju da su iznad pravila. I to – zasluženo.

To ste vidjeli i u retorici odbrane poklonjenih stanova i kredita – zar nismo to zaslužili…

A za svako društvo je ljekovito kad ljudi zaista dobijaju ono što su zaslužili. Valja se nadati da će se to, jednom, i ovdje desiti…

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo