Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Bolesno društvo je ono u kom otanja nada

Objavljeno prije

na

Ako se ne promijeni impuls, Crna Gora ide u lošem pravcu. Čak ne znam ni da li je više moguće promijeniti pravac razvoja ovoga društva. Ali, moram da vjerujem da je to moguće. To je princip nade – ono što želimo je moguće…

 

MONITOR: Komentarišuci slab odziv na posljednje građanske proteste, konstatovali ste da je crnogorsko društvo izgubilo nadu, i da je protest u malom broju u stvari ono što je ostalo od te nade. Koliko je to opasno stanje, i gdje nas ono može odvesti?

BRKOVIĆ: U svijetlu činjenice o stalnom odlasku mladih ljudi iz Crne Gore, a to je proces koji traje, ali koji se intenzivira posljednjih godina, sve više, kao društvo, ličimo na ostatke… Ostatke jedne lijepe vizije, ostatke jednog uzbudljivog modernizma koji je Crna Gora decenijama osvajala, ostatke nade koja je godinama nadahnjivala da vjerujemo da je moguća bolja Crna Gora…

Mantra o navodnoj (i vječnoj) ugroženosti upravo ima smisao da kod ljudi pitanje o boljoj CG ne bude – prioritet. Jer ako bi to bilo pitanje koje ljudi doživljavaju kao najvažnije, ova vlast bi pukla kao balon… Ne sviđa mi se ta vrsta beznađa i apatije, ali nje je sve više, a dobrim dijelom opozicija ne uspijeva da nametne neku drugačiju paradigmu.

Kad u jednom društvu otanja nada, to je znak ozbiljne bolesti.

Oni mladi ljudi koji odu odavde, nose sa sobom i svoje znanje i svoju hrabrost i svoju pristojnost, uljudnost. Sve ono što ovdje tradicionalno – nedostaje. Nama će ostati oni kojima je sve ovo – dobro, oni koji pristaju na ovu vrstu ponižavanja, oni koji su zapravo mjera ovoga sistema – spremni na sve za Partiju i Gospodara. Takva Crna Gora bi držim bila sasvim po ukusu ove vlasti, ali, takva Crna Gora bila bi nesumnjivo osuđena na propast.

MONITOR: Kažete da će nam za oporavak trebati golema hrabrost i vraška pamet, a da mladi, pametni i hrabri mahom odlaze. Ne zvuci optimisticno. Koliko je realistična ona Dežulovićeva da će odavde svi otići a ostati samo Đukanović i njegovi da ugase svjetlo?

BRKOVIĆ: Bojim se da to nije samo štos… Radi se o tome da će takva Crna Gora biti obećana zemlja za bezvrijedne, za neznavene. Biće to idealna zemlja da vlada podmladak sadašnje tzv. elite. Sjećate se one majice sa porukom sirotinji? Ti mladi ljudi su samo rekli ono što svi oko njih misle… Tu ne treba imati iluzija. Ako se ne promijeni impuls, Crna Gora ide u lošem pravcu. Čak ne znam ni da li je više moguće promijeniti pravac razvoja ovoga društva. Ali, moram da vjerujem da je to moguće. To je princip nade – ono što želimo je moguće…

Zato je važno ne predati se čitavom tom prizemnom fatalizmu crnogorske svakodnevice.

MONITOR: Koliko nade polažete u opoziciju?

BRKOVIĆ: Protekle decenije su pokazale koliko je to uzaludno – polagati nadu u crnogorsku opoziciju. Opozicija u Crnoj Gori je u prilično komplikovanoj situaciji, ali oni se zapravio time i ne bave, kao da je ignorisanje način da stvar prevaziđete. Crnogorska opozicija ima različite vrednosne sisteme, i zato je prilično teško o njoj govoriti kao o jedinstvenom organizmu.

S druge strane, imate vladajuću partiju, koja zastupa, deklarativno, nesporan sistem vrijednosti, isti onaj koji zastupa i (bolji) dio opozicije. Pa gdje je onda problem? Vladajuća partija u najvećem dijelu fingira pripadnost takvom sistemu vrijednosti. Za njih je to igra nadvaravanja sa partnerima iz Evrope i SAD. Jer sistem vrijednosti koji na riječima zastupaju, ne trpi ni koverte ni nepotizam, ni raskošnu korupciju, ni savez sa kriminalom… Ni autokratiju. Dakle, oni kao politička snaga (ne govorim o pojedincima koji su iskreni u prihvatanju evropskih vrijednosti) lažno zastupaju sistem vrijednosti koji je presudno važan za današnju, i još više, buduću Crnu Goru. Ovdje zapravo imate miks ruskog samodržavlja i postmodernog cinizma, a to može biti tragično opasno.

Takva pozicije je neodrživa na duge staze. Opasnost koju sobom nosi prevara ove vrste je i u tome što će dobar dio građana evropski sistem vrijednosti poistovjetiti sa ovim prevarantima… Samim tim, na duge staze, evropska ideja biće u Crnoj Gori kompromitovana. Dakle – suviše je veliki ulog u pitanju da bi se sve to ignorisalo. A dio opozicije upravo to radi.

MONITOR: Kako bi izgledao građanski protest da u Crnoj Gori ima dovoljno hrabrosti, pameti i nade, a imajući u vidu sve svježe i one stare povode za pobunu? I čime bi on rezultirao?

BRKOVIĆ: Da ima svega toga o čemu govorite, protesti nam odavno ne bi ni bili potrebni. Zar mislite da je u normalnom svijetu moguća vlast koja će prživjeti sve ove afere – od Snimka do Koverte, od Dubaija do Azurne obale. Mi smo u apsolutno ekskluzivnoj situaciji – ovo što mi živimo niko nije prolazio. Tako da nemate uporedna iskustva.

Opet, moguće da je problem i u preobilju lošega. Kad imate inflaciju gadosti, ljudima mnogo toga postaje prihvatljivo. Građanin ponekad djeluje kao gledalac rijalitija – više ga zanima sljedeća, nova gadost, nego da “kazni” one koji to zaslužuju.

MONITOR: Korupcija u ovoj zemlji, i sami ste rekli, zastrašujuca je. Koja je vaša prva pomisao kad slušate najnovije snimke o optužbama o korupciji u tužilastvu, i, posebno, odgovore vrha tužilaštva?

BRKOVIĆ: Žanrovski sve to luta od parodije do komedije situacije… Nakon svega pitate se – koji i kakav dokaz bi ubijedio ovu javnost i ovaj državni aparat da je neko korumpiran. Čitava ova Saga o kuriru vjerovatno upućuje da u mnogim domaćim institucijama postoje – kuriri. Kneževićevi maniri u odnosu sa institucijama upućuju da on, izvjesno, nije jedini koji je tako radio. On je jedini koji (sada) priča o tome, ali, vjerujem da ćemo pravu sliku imati tek i kad sve ostale slične priče dođu do javnosti. Tada će slika o tom pandemonijumu crnogorske korupcije biti potpuna i jasna. Takođe i zastrašujuća, siguran sam.

Nedavno je Marina Abramović dijelom osvjetlila prevarantske mehanizme koji u Crnoj Gori funkcionišu. To je ekipa koja je i nju uspjela da iskoristi za kakvu prevaru.

To upućuje i na njihov odnos prema kulturi – samo ono što im “može valjat” je prihvatljiva kultura. Pogledajte taj karneval kiča – zar je to okvir za autentičnu crnogorsku kulturu?

MONITOR: Ivica Stanković ne samo da nije dao ostavku, već je izabran za v.d. državnog tužioca.

BRKOVIĆ: Ima dobre preporuke… Gledali smo još jednu farsičnu igru, još jedan igrokaz za javnost. Sve više je vidljivo da se akteri aktuelnih afera i ne trude da bar budu uvjerljivi u svojim smiješnim konstrukcijama, da stvari makar djeluju kao uvjerljive… Ne. Sve više je u pitanju gola demonstracija moći.

I to je opasno: imamo društvo gdje niko ne preuzima odgovornost ni za što. Što god čovjek Partije da napravi, biva pokriveno kontekstom, pre et contra retorikom, političkom konfuzijom. Mora neko preuzeti odgovornost za nešto, da bi ideja javne odgovornosti uopšte funkcionisala.

MONITOR: Objavljeno je nezvanično, da se očekuje svadba sina državnog tužioca i ćerke Darka Šarića. Crnogorska verzija Romea I Julije, ili ?

BRKOVIĆ: Važno je da ljubav cvjeta… Ako je sve to zaista tačno, onda imamo sulud događaj čak i za crnogorske standarde. Pitanja srca nisu jednostavna i tu ne treba olako presuđivati. Ali, ne vjerujem da su ovo pitanja srca. Zato je Šekspirove junake moguće pomenuti tek u ironičnom kontekstu. Jer, da se Šekspir dokopa ovakvog sižea, bila bi to komedija, makar gorka, a ne tragedija koja u šekspirijanskom svijetu uvijek predstavlja uzvišen narativni model.

Akteri ovakvih kombinacija su markirani kao “junaci našeg doba”. Kakvo doba takvi mu i junaci…

MONITOR: Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica je na optužbe da nije prijavila sumnjive transakcije i prodaju zemlje preko kompanija tajkuna Zorana Bećirovića, odgovorila je da je morala da proda zemlju da bi obezbijedila budućnost svoje djece. Koliko ce nas kostati buducnost djece visokih zvaničnika I funkcionera?

BRKOVIĆ: Majka i po, nema što. Djeluje tako tugaljivo njeno javno jadanje – borba da obezbijedi budućnost svoje djece. Ko to ne bi želio, do vraga… Ona, očigledno, sebe doživljava kao Brehtovu Majku Hrabrost. Ništa manje. Ili se, naprosto – pravi luda. I to joj prolazi. Koliko shvatam javnost ne zanimaju toliko motivi Gospođe od Livada već način na koji je to izvedeno, a koji, gotovo izvjesno upućuje na neku vrstu korupcije. Vidite tipičan primjer ljudi (a takva je ubjedljiva većina tzv. crnogorske elite) koji najiskrenije vjeruju da su iznad pravila. I to – zasluženo.

To ste vidjeli i u retorici odbrane poklonjenih stanova i kredita – zar nismo to zaslužili…

A za svako društvo je ljekovito kad ljudi zaista dobijaju ono što su zaslužili. Valja se nadati da će se to, jednom, i ovdje desiti…

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

MONITOR: Kako gledate na inicijativu o rehabilitaciji golootočkih žrtava?

PEPIĆ: Inicijativa o rehabilitaciji golotočkih žrtava u suštini nije loša. Naprotiv. U suštini ovaj i ovakav potez predsjednika Milatovića je i konkretan i korektan. Ali postavlja se pitanje  zašto  to nije urađeno do sada.  Naročito ako se zna da su ostale Republike bivše Jugoslavije donijele neke vrste rehabilitacije.

Ako se uz to zna da je u ovom zloglasnom koncentracionom zatvoru, bio veliki broj zatvorenika i žrtava iz Crne Gore, koji su sredinom prošlog vijeka zbog Rezolucije IB, slati da u više nego nehumanim uslovima, budu zatvarani, zlostavljani, prebijani, maltretirani, ubijani… Ko ih je tamo slao, pa najvećim dijelom  Crnogorci? Njihovi ratni drugovi, komšije, braća…

Možda nam i primjer Golog otoka  najbolje govori o tome kako se i mi većinski ponašamo prema istoriji. Kao prema samoposluzi. Iz nje uzimamo samo što nam treba, tj.samo ono što nam odgovara.

Prošlost trebamo da prihvatimo bez šminkanja i uljepšavanja. Mi prošlost ne možemo promijeniti, ali moramo na valjan način ukazati na ono što je bilo dobro, a i što je bilo loše.

MONITOR: U Skupštini je formiran Anketni odbor za crne trojke. Najavljeno je rješavanje mnogih do sada nerasvijetljenih ubistava i napada. Koliki su dometi ovog odbora?

PEPIĆ: Ko zna, možda se držeći i one stare  – ako nešto nećeš da riješiš, ili ako hoćeš da nešto prolongiraš, formiraj komisiju.

Naravno da je formiranje odbora od strane Skupštine, koja će se baviti osvjetljavanjem nekih teških događaja iz naše nedavne prošlosti  legitimno. No, istovremeno, tako se i priznaje da su mnoge naše institucije slabe, ili da ih nema.

Da smo imali institucije, ovaj odbor nam i ne bi trebao. Ali, moram da primijetim,  ni ,,ovi” nakon avgusta 2020. nijesu praktično ništa ni uradili da one ojačaju.

Zato imam pravo na sumnju, koliko ovaj odbor može da doprinese. Uz sve to, veliku sumnju kod mene izaziva najava da predsjednik ovog odbora, može biti neko iz DPS-a!? Da li se  ovakvom tematikom na valjan način može,  i prije svega da li hoće, da se bavi neko ko je bio vlast  kada se to događalo?

MONITOR: Krize ni u regionu ne nedostaje, a dio političara svako malo ide do Beograda, sada i u Banja Luku da daju pomoć Vučiću, Dodiku. Da li takva praksa i koliko opterećuje političku scenu u Crnoj Gori?

PEPIĆ:  Svi su izgledi da Vučićev režim, bez obzira na sva činjenja i nečinjenja, nema adekvatan način da se suprotstavi protestima koje predvode studenti u Srbiji, koji su mu dobrano uzdrmali vlast.

Da bi mu pomogli, i da bi skrenuli pažnju sa onoga što traže studenti,a to je njegov politički odlazak,  Vučiću su u pomoć ,,priskočili” njemu više nego ,,odani Srbi ” iz regiona. Prije svega Milorad Dodik, predsjednik RS- a, kao i crnogorski političari iz  prosrpskih partija.

Naravno da to opterećuje i crnogorsku političku scenu. Dobro se zna da je Balkan počesto zbog nečijih ličnih interesa, znao da upadne u veliko nevolje i zlo! Ipak, ne očekujem neke velike nestabilnosti kod nas. Vjerujem da su se građani, poučeni nedavnom prošlošću, većinski ,,opametili”.

MONITOR: Vidite li izlaz i rješenje političke krize u Crnoj Gori i mogući dogovor vlasti i opozicije?

PEPIĆ: Što se tiče sukoba pozicije i opozicije u parlamentu, rekao bih –  ništa novo. Ništa što već nije viđeno. Bilo je i ranije bojkota i opstrukcije rada parlamenta.

Mislim da  razlog koji je naveo DPS, a kojem se priključila URA, da je to zbog navodnog kršenja Ustava od strane Ustavnog odbora, zbog slanja jedne sutkinje Ustavnog suda u penziju, ne stoji. Nije to toliko zbog ustavnosti, koliko zbog toga ko je poslat u penziju.

Vidim mogućnost dogovora opozicije i pozicije oko daljeg i nesmetanog rada i djelovanja parlamenta. Ne zato što je DPS ponudio svojeg kandidata za mjesto predsjednika Anketnog odbora. Već zbog  pritiska međunarodnog faktora. Prije svega ambasadora KVINTE.  Za  ,,pomirenje i saradnju”  koji će, čini se, ubrzo uslijediti, od domaćeg  veće zasluge imaće međunarodni faktor.

Građani će i dalje biti u ,,vrzinom kolu”. Zbog uspostavljenog partitokratskog sistema, gdje poslanici i odbornici nemaju odgovornost prema građanima, već isključivo prema svojim partijskim šefovima. Zato nam i trebaju otvorene izborne liste, da znamo i koga i ko nas bira.

MONITOR: Kako biste kao istoričar analizirali trenutno stanje u svijetu. Nakon  genocida u Gazi, rata u Ukrajini, moguće je  novo pregrupisavanje velikih sila. Ima li sličnosti sa istorijskim događajima u prošlosti?

PEPIĆ:  Opet bih reko –  već viđeno.

Nova američka administracija promijenila  je retoriku i odnos prema ratu u  Ukrajini. Razlog vidim u tome što taj rat sve duže traje i što ukrajinski režim nije baš ,,trčke” pristao na ponudu pragmatičnog i bahatog ekonomiste Trampa, da mu potpiše ,,blanko” korištenje prirodnih ukrajinskih bogatstava. Ljudi poput Trampa i ne pomišljaju da nešto, bez obzira na cilj i situaciju, rade džaba!

Odnosi Amerike i Rusije, za očekivati je da će biti na nekoj većoj ili bolje rečeno, pristojnoj razini. Ali ostaje pitanje šta će biti sa EU.

Svijet će naravno i dalje biti nepravedan. Naročito je nepravedan u odnosu prema onome što je radio i što radi izraelski režim koji sprovodi zločine i genocid nad Palestincima.  Tramp čak iznosi i ,,genijalno”, krajnje nehumano rješenje o iseljavanju Palestinaca iz Gaze. O tome skoro pa čitav ,,miroljubiv i pravedan” svijet, pa i naši političari i mnogobrojni ,,vajni” borci za ljudska prava i slobode ćute. To je  sramno i licemjerno!

Predrag NIKOLIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo