Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN HAJDUKOVIĆ, CRNOGORSKI NAUČNIK: Živimo na planeti koja umire

Objavljeno prije

na

Posljednje dvije decenije Crnoj Gori su donijele rasprodaju i divljačko razaranje šarma i ljepote crnogorske teritorije. Time je Crnoj Gori nanijeta neprocjenjiva ekonomska šteta, pogotovo mladim generacijama. Razaranje i obezvređivanje crnogorske teritorije jedan je od značajnih izvora bogaćenja crnogorskih moćnika. Jednom sam rekao da je takav odnos prema teritoriji veleizdaja države, ali to je blaga riječ

 

MONITOR: Klimatske promjene danas su centralni izazov širom planete. Pariskim sporazumom blizu dvjesta zemalja se obavezalo da će smanjiti globalno zagrijavanje ispod dva stepena Celzijusa i time je u svijetu prvi put usaglašeno zajedničko djelovanje koje je klimatske promjene postavilo u vrh liste globalnih pitanja. Koliko se poštuje taj sporazum?

HAJDUKOVIĆ: Čovječanstvo je na pragu samouništenja. Čovječanstvo je u bezumnom ratu sa prirodom. Živimo na planeti koja umire pod torturom sistema proizvodnje za profit (ogroman profit sićušne manjine) umjesto bitno drugačijeg sistema proizvodnje za kvalitet života svih ljudi. Planetarno zagađenje vode, zemlje, hrane i vazduha, kao i rijetko pominjano ispiranje i zagađenje ljudskog mozga (različitim predrasudama, netrpeljivostima, ideologijama i potrošačkim mentalitetom) su dostigli zastrašujuće razmjere, Uporedo sa zagađenjem, galopirajuće klimatske promjene prijete da u doglednoj budućnosti učine nemogućim za život ogromna sada naseljena prostranstva; realno je moguće da čitava planeta postane nemoguća za život. ali zamislite za trenutak sudbinu naše “civilizacije” u optimističkom scenariju da je “samo” polovina teritorije nemoguća za život.

U borbi za opstanak čovječanstvu ne nedostaje znanje nego spremnost da se preduzmu potrebne mjere. Pariski sporazum je kompromis država postignut poslije dugog natezanja.Pariskim sporazumom je prihvaćeno je mnogo manje od onoga što stvarno treba uraditi.Najkraće, kada bi bio ostvaren, Pariski sporazum bi znatno usporio proces samouništenja čovječanstva, ali je opasna iluzija vjerovati da su predviđene mjere dovoljne.

Naučne studije upozoravaju da ćemo za desetak godina doći do tačke bez povratka, to jest da će postati nemoguće da se porast prosječne temperature planete zadrži na najviše dva stepena. Mnogo veći porast prosječne temperature će postati neizbježan.

MONITOR: Da li je građanima jasno kakve su opasnosti od tih promejna?

HAJDUKOVIĆ: Građanima širom planete uglavnom nije jasno šta donosi promjena od 2, 4 ili 5 stepeni Celzijusa. Navikli smo na mnogo veće temperaturske razlike između recimo zime i ljeta, pa brojke 2, 4 ili 5 mogu izgledati beznačajne. Vrlo realnu sliku šta te brojke znače za život na planeti Zemlji, dobićete poređenjem šta one znače za ljudski organizam. Ako je temperatura vašeg tijela 36,5 stepeni to je normalno; samo dva stepena veća temperature (38,5) je bolest, a pet stepeni veća temperatura (41,5) sigurna smrt. Može vam izgledati kao nevjerovatna slučajnost, ali isto važi za planetu, Ostvarivanje Pariskog sporazuma (to jest povećanje od dva stepena) značci trajnu bolest sa kojom se nekako može živjeti, a neostvarenje Pariskog sporazuma nas dovodi u smrtnu opasnost.

MONITOR: Američki predsjednik Donald Tramp je 2017. godine odlučio da se SAD povuče iz međunarodnog sporazuma o borbi protiv klimatskih promjena, navodeći da takav dogovor može da ugrozi američku privredu. Kako Vi komenetarišete taj Trampov potez?

HAJDUKOVIĆ: Šta je bolje, brza smrt ili spora smrt u najstrašnijim mukama? Tramp nam nudi brzu smrt, a Pariski sporazum sporu smrt u mukama. Prema tome Tramp je svojim potezom pokazao da je najveći humanista među današnjim liderima ove nesrećne “civilizacije”.

MONITOR:  Poinekad se stiče utisak da oko složenog pitanja klimatskih promjena, a posebno oko toga utiče li  njih čovjek, u naučnoj zajednici nema potpunog  konsenzusa. Šta Vi mislite o tome?

HAJDUKOVIĆ: U naučnoj zajednici itekako postoji konsenzus da je sadašnji sistem proizvodnje ubjedljivo najveći krivac za klimatske promjene. Druga je stvar što sićušna manjina svjetskih moćnika dosta uspješno stvara njima potreban utisak da konsenzusa nema. Svjetskim medijima, dakle do savršenstva dovedenim manipulisanjem i  kreiranjem javnog mnenja, dominiraju oni koji imaju najviše para i političke i vojne moći. Podsjetiću da najbogatiji ljudi svijeta, koji svi zajedno mogu stati u jedan jedini avion, imaju više para od siromašnije polovine čovječanstva.

Ogromna koncentracija finansijske, političke i vojne moi u rukama veoma malog broja ljudi znači da u svijetu ne postoji demokratija; iza vješto stvorene iluzije demokratije krije se najtotalitarniji sistem u istoriji čovječanstva i najveća opasnost za naš opstanak.

MONITOR: Neki tvrde da se mafija svugdje sjatila oko otpada, da je ekobiznis unosniji od kocke, droge, oružja…I da je klimatski katastrofizam najbolji način da se izvuče velik javni novac kojim će odabrani biti mendžeri za spas Zemlje!

HAJDUKOVIĆ: Vaše pitanje dosta dobro opisuje pristup “gospodara svijeta” koji vrlo realnu klimatsku katastrofu koriste za dodatno bogaćenje ne čineći ništa da je spriječe.

Problemi se ne mogu riješiti u okviru sistema koji ih je stvorio. Istina koju niko glasno ne izgovara je da čovječanstvo ima samo dva izbora: umrijeti sa kapitalizmom ili živjeti bez kapitalizma u društvu i sistemu proizvodnje zasnovanom na našem najboljem znanju, a ne na ideologijama i interesima pojedinaca. Kapitalistički sistem proizvodnje je u sukobu sa zakonima prirode, što je mnogo ozbiljnije od kritika koje im upućuje marksizam.

MONITOR: Koje su na globalnom nivou najveće opasnosti od uticaja klimatskih promjena?

HAJDUKOVIĆ: Odgovor na ovo pitanje bi zahtijevao specijalan broj Monitora. Uz neizbježnu površnost evo nekoliko slikovitih primjera.

Prvo. Režim padavina na planeti zavisi od ustaljenih strujanja vode u okeanu i vazduha u atmosferi i može biti poremećen  zbog porasta temperature. Zamislite, na primjer, da kiša neprekidno pada u Sahari (gdje od nje nema nikakve brze kotristi), a prestane da pada u našem regionu; na primjer, šta bi se desilo sa crnogorskim rijekama i izvorima vode i poljoprivrednom proizvodnjom kada bi se padavine svele na jednu četvrtinu.

Drugo. Život na planeti zavisi od fotosinteze koja se odvija u listovima biljaka na zemlji i još više u mikroskopskim organizmima (fitoplanktonima u okeanu). Fotosinteza je izvor kiseonika i izvor organske materije bez koje životinje ne mogu postojati. Proces fotosinteze u značajnoj mjeri zavisi od temperature.

Treće. Kada bi se sav led koji je trenutno na kopnu (prije svega na Antarktiku i Grenlandu) našao u okeanu, nivo okeana bi se podigao za skoro 70 metara. Podgorica bi bila poplavljena i Milo bi konačno ispunio obećanje dato Cetinjanima da Vlada bude na Cetinju! Do kraja 21. vijeka takva dramatična promjena nije moguća, ali ako čovječanstvo ne preduzme potrebne mjere, podizanje nivoa okeana od nekoliko metara je itekako moguće. Zamislite crnogorsku obalu sa samo 2-3 metra većim nivoom mora.

MONITOR: A u Crnoj Gori?

HAJDUKOVIĆ: Što se Crne Gore tiče, posljednje dvije decenije su donijele rasprodaju i divljačko razaranje šarma i ljepote crnogorske teritorije. Time je Crnoj Gori nanijeta neprocjenjiva ekonomska šteta, pogotovo mladim generacijama. Moram reći da je razaranje i obezvređivanje crnogorske teritorije jedan od značajnih izvora bogaćenja crnogorskih moćnika (možda jedan postoljudi u vlasti i oko vlasti). Jednom sam rekao da je takav odnos prema teritoriji veleizdaja države, ali to je blaga riječ. Šteta od veleizdaje se najčešće može ispraviti, a šteta koju su napravili crnogorski đilkoši, prazna srca i uma a džepova punih para, je nepopravlijiva.

MONITOR: I kad se sve rečeno ima u vidu šta nas čeka u budućnosti, prijeti li nam katastrofa zbog klimatskih promjena?

HAJDUKOVIĆ: Opstanak čovječanstva zahtijeva hitnu promjenu sistema proizvodnje i organizacije ljudskog društva, pri čemu odmah moram reći da socijalizam kakav je postojao nije rješenje. Imamo potrebno znanje i moć da osiguramo opstanak, ali mislim da ćemo prekasno reagovati.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DR SCI. JULIJANA CICOVIĆ MASLOVAR, PSIHOLOŠKINJA  PSIHOTERAPEUTKINJA: Naše društvo ne brine o mentalnom zdravlju nacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju

 

MONITOR: Agresivnost je naša svakodnevica na ulici, u saobraćaju, u paralamentu, u komunikaciji sa neistomišljenicima… Šta je uzrok tome?

CICOVIĆ MASLOVAR: Više je uzroka, a jedan od ključnih je nepoštovanje zakona  i pravila u svim segmentima društvenog života, nikakvo ili neadekvatno sankcionisanje, te sveprisutni haos koji iz toga proizilazi. Takva atmosfera u društvu generiše veliku količinu frustracije koja može izazvati emocionalno stanje srdžbe, koja se, u određenim spoljašnjim okolnostima, ispolji kao agresivnost. Ta agresivnost se usmjerava na najpristupačnije ciljeve, tako da postajemo jedni drugima mete. Svaki pojedinac primjenjuje svoja pravila, snaga caruje i sila je jedini zakon. Međutim frustracije ne moraju nužno dovesti do agresivnog pražnjenja, već mogu proizvesti i različite konstruktivne akcije. Onda se postavlja pitanje zašto biramo destrukciju ili se nameće zaključak da nedostaje nešto i u našoj ličnoj moralnoj, obrazovnoj i duhovnoj vertikali. Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, mi nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju.

MONITOR: Nasilje je sve učestalije i u porodici…

CICOVIĆ MASLOVAR: Ako znamo koliko su društvene krize  i urušavanje sistema vrijednosti ugrozili porodicu kao instituciju, koliko je patologija pojedinca raspostranjenija, koliko su se umnožili problemi sa zloupotrebom narkotika i alkohola, onda to nije neočekivana posljedica. Neočekivano je da država i njene institucije, iako se sve otvorenije ukazuje na problem porodičnog nasilja, još  nemaju adekvatne i efikasne mehanizme da se sa tim problemom bore.

MONITOR: Koji su danas najčešći oblici antisocijalnog ponašanja? 

CICOVIĆ MASLOVAR: Teško je odgovoriti generalno na ovo pitanje, jer je to širok spektar aktivnosti, a svaka od njih je različito zastupljena u različitim segmentima društva i različitim uzrasnim skupinama. Ali  ako govorimo uopšteno i uzmemo ono što je zajedničko svim oblicima antisocijalnog ponašanja, a to je da imaju za  posljedicu kršenje socijalnih pravila I/ili ugrožavanje drugih, onda su u našem društvu najrasprostranjeniji razni oblici korupcije, (ona u političkom vrhu, razni oblici nepotizma, davanje i primanje mita…).

MONITOR: Da li se građani kojima je to neophodno  obaćaju psiholozima i psihijatrima ili to izbjegavaju zbog patrijahalnog vaspitanja i iz drugih razloga?

CICOVIĆ MASLOVAR: Mislim da se ljudi danas obraćaju za pomoć više nego ranije, da se odnos prema psihičkim poremećajima ili poteškoćama mijenja,  manja je stigma u vezi sa tim. I dalje je problem to  što se javljaju tek onda kad su već razvili simptomatoligiju koja ih ometa u svakodnevnom funkcionisanju, a da je svjesnost o potrebi mentalne higijene još na jako niskom nivou. Psihoterapijska pomoć, kao vrsta tretmana u prevazilaženju psihičkih tegoba je još velika nepoznanica našim ljudima i put kojim se rjeđe ide, jer je to proces koji iziskuje da preuzmemo odgovornost za svoj život, da se posvetimo temeljnom preispitivanju i osvješćivanju vlastitih uvjerenja, stavova i ponašanja koji su uzrokovali psihički poremćaj.

MONITOR: Psiholozi i psihijatri, tvrde upućeni, onima koji im se obraćaju odmah propisuju ljekove za smirenje. Da li je to dobra praksa?

CICOVIĆ MASLOVAR? Nije dobra praksa, ni isključivo medikamentozna terapija, kao ni njeno izbjegavanje  ukoliko je ona potrebna. Stručnjaci različitih profila imaju ponekad isključive stavove oko  izbora vrste terapije (terapija medikamentima ili psihoterapija tj. terapija razgovorom), ali su mnoge studije pokazale da je kod većine psihičkih poremećaja najučinkovitija kombinacija ove dvije vrste terapije. Modalitet liječenja je uvijek rezultat brojnih činilaca koje bi stručnjak (psiholog, psihijatar, psihoterapeut) trebao da procjenjuje u potpuno individualizovanom pristupu svakoj osobi, a na kraju izbor bi trebao da se napravi i u dogovoru sa osobom koja ima psihičke poteškoće.

MONITOR: Prema podacima Ministarstva zdravlja iz 2017. godine, u Crnoj Gori je registrovano 19.248 osoba sa poteškoćama u domenu mentalnog zdravlja. U čak 12 opština nema psihologa na nivou primarne zdravstvene zaštite, dok na 15 hiljada stanovnika Crna Gora ima manje od jednog psihologa. Kakave su posljedice toga?

CICOVIĆ MASLOVAR: Ti podaci nedvosmisleno kazuju da ovo društvo ne brine o mentalnom zdravlju nacije i da im stručnjaci u toj oblasti nisu potrebni. To će se vratiti kao bumerang, jer ljudi koji imaju mentalnih poteškoća, ukoliko se ne tretiraju na pravi način, nisu produktivni članovi društva.

Ovo odražava i jednu zbunjujuću i nelogičnu politiku kreiranja visokoškolskih studija i zapošljavanja. Na Univerzitet Crne Gore godišnje se upiše veliki broj psihologa (2018. je raspisan konkurs za 30 studenata, za ovu akademsku godinu nemam tačan podatak, a svakako vjerujem da ih je upisano više od 20) i rukovodioci ovog studijskog programa sa zadovoljstvom ističu da su to najbolji srednjoškolci, lučonoše! Na privatnim univerzitetima u zemlji, vjerovatno bar još toliko! Možda biste nekom kompetentnijem mogli postaviti pitanje da li je to kadar za izvoz, a njegovanje mentalnih poremećaja proizvod za domaće tržište?!

MONITOR: U Crnoj Gori ne postoji zakon niti pravila o tome ko ima pravo da sprovodi psihoterapiju?

CICOVIĆ MASLOVAR: Zakon o psihološkoj djelatnosti i zakon o psihoterapijskoj djelatnosti su dvije nezavisne stvari. Psihoterapijska djelatnost nije striktno vezana za psihologiju. Za psihoterapeuta se mogu edukovati, kako psiholozi, tako i drugi profesionalci iz domena humanističkih nauka, a u nekim psihoterapijskim školama, i bez obzira da li je osnovno obrazovanje u domenu humanističkih nauka. Isto tako, diplomirani psiholog nije automatski i psihoterapeut, ako nije dodatno edukovan za to, a edukacija iz psihoterapije traje koliko i akademske studije, u nekim školama i duže (u nekim državama sada već postoji i akademski studij za psihoterapiju). Zbog toga je u svim zemljama psihološka djelatnost i psihoterapijska djelatnost regulisana različitim zakonima i vjerujem da će tako biti i kod nas. U ovim uslovima kad praksa psihoterapije nije zakonski regulisana, ostaje dosta prostora za djelovanje nestručnih i nekvalifikovanih ljudi, koji mogu nanijeti štetu pojedincima, pa time i cijelom društvu.

 

Živimo u šizoidnom društvu

MONITOR: Nedavno istraživanje nevladinih organizacija pokazalo je da čak jedna petina učenika od prvog do trećeg razreda srednje škole u Crnoj Gori koristi ljekove za snižavanje stresa. 

CICOVIŠ MASLOVAR: Živimo u shizoidnom društvu koje kreira nenormalne uslove za život, a onda, umjesto da se to poentira, eventualno reagovanje na tu stvarnost tretira se i osuđuje kao nenormalnost. Mladi , umjesto da se usprotive sistemu školovanja koji ih pasivizira, u kom se sposobnost memorisanja i reprodukcije još ocjenjuje kao najveće postignuće, u kom vrlo rano dožive brojne oblike nepotizma i drugih devijantnosti, radije se odlučuju da idu linijom manjeg otpora i da “umrtve” senzacije. Od onih koji ih vaspitavaju i obrazuju uglavnom mogu vidjeti istu praksu da se “glava zabija u pijesak” i da se problemi ”sediraju” alkoholom, tabletama ili da se uz pomoć narkotika izmještamo u neku drugu realnost.  Sve ove supstance pomažu da se ućutka biće u nama, koje je samo po sebi mudro i koje kroz uznemirenost, strah ili neku drugu vrstu nelagode nepogrešivo kaže da nešto nije u redu, da nešto treba da se mijenja, da mjesto na kojem si ili to što radiš nije dobro za tebe.

 

Depresija poprima razmjere epidemije

MONITOR: Je li depresija danas jedan od najčešćih psihičkih poremećaja?

CICOVIĆ MASLOVAR: Depresija jeste važna odrednica modernog vremena i po statistikama poprima gotovo razmjere epidemije. Ni naše društvo nije pošteđeno te pošasti, kojoj doprinose i posljedice minulih ratova u okruženju, promjene društvenog sistema, tranzicijske krize i teška materijalna situacija kod velikog dijela stanovništva. Iz godine u godinu se bilježi porast oboljelih, sve češće i među mladim ljudima. Prema podacima i prognozama Svjetske zdravstvene organizacije, depresija će ove godine doći na drugo mjesto po zastupljenosti među zdravstvenim problemima, a do sada je po njihovim statistikama bila na četvrtom mjestu. Lepeza depresivnih stanja i poremećaja vrlo je široka i često može biti maskirana nekim tjelesnim simptomima, a veliki broj osoba, naročito u društvima gdje postoji jaka stigma u vezi sa psihičkim poremećajima,  nikad i ne potraži pomoć od stručnjaka, pa ne biva ni evidentirana.

Statistički podaci ukazuju i na to da je depresija zastupljenija kod žena, nego kod muškaraca, čak u odnosu 2:1. Uzroci tome se uglavnom traže u položaju žene u savremenom društvu,  ona je sve aktivnija u društvenom smislu, a njena roditeljska uloga, uloga u kući nije još našla adekvatni supstitut. To ženu često dovodi do iscrpljenosti i posluedično do depresije. Ovim podacima treba ipak pristupati oprezno, jer je puno nekonzistentnosti u interpretacijama raznih istraživanja. Pitanje je kakav je koncept depresije korišten, na kojoj populaciji se istraživanja rade, koliko dugo i sve neke druge odrednice koje mogu uticati na objektivnost i mjerodavnost istraživačkih postupaka. I ovaj podatak da žene češće pate od depresije je upitan, jer neki oblici ponašanja kojima su skloniji muškarci, agresivnost, razdražljivost, prekomjerno uživanje alkohola, mogu biti maskirani oblici depresije.

                                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANISLAV RADULOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA PRAVNIKA CRNE GORE: Pravom do pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoje kolege koje ne žele da učestvuju u nepravničkoj i populističkoj „raspravi“ koja obiluje nacionalizmom ili arogancijom. Drugi, nikada i nijesu  spremni da saopšte bilo koji svoj stav, za ili protiv, čekajući uvijek „oficijelni“

 

 

MONITOR: Povodom Monitorove  25. godišnjice, u oktobru 2015. godine, zapisali ste: „Samo su tri konstate u Crnoj Gori: Đukanović, Amfilohije i Monitor. U ovom trouglu stale su skoro sve ideološke, političke, kulturne i civilizacijske boje Crne Gore“. Da li se nešto promijenilo za nepunih pet godina?

RADULOVIĆ: Nije. Zato podsjećanje na nastavak navedenog citata: „ … u suverenoj Crnoj Gori trijangl „nesalomljivih“ ne posustaje. Jedan i dalje vlada, drugi kune, treći izlazi iz štampe. Kao i onog oktobra 1990. godine“.

MONITOR: Mogu li aktuelni protesti i primjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti poremetiti tu „ravnotežu“?

RADULOVIĆ: Građanin koji je za svog života promjenio četiri države (SFRJ, SRJ, SiCG, Crna Gora), a da nikada nije posjedovao pasoš, nema svijest o mirnom i demokratskom institutu smjene vlasti. I kada parolom „spasimo svetinje“ izažava sav svoj bunt prema nepravdama u sitemu – on živi i odslikava zajednicu koja je predpolitičko društvo.

Činjenica da javnu reakciju ne proizvede podatak da se npr. 155 milona državnog novca „investira“ u insolventno privredno društvo, a hiljade ljudi izađe na ulicu zbog spora da li treba voditi upravni ili sudski postupak za evidenciju crkvene/državne imovine, dokaz je da Crna Gora nije građansko društvo, sa izgrađenim sistemom vrijednosti. Građansko društvo ne stanuje u kolektivističkim umovima.

MONITOR: Da li će vlast insistirati na primjeni tog Zakona? Kolika je njegova upotrebna vrijednost u ovom trenutku?

RADULOVIĆ: „Zakon je zakon pa koliko opor bio“ zapisao je Valtazar Bogišić 1888. godine u Opštem imovinskom zakoniku. Predmetni zakon je donijet u ustavnoj proceduri i negova ustavnost se pretpostavlja, sve dok ne bude eventualno osporena pred Ustavnim sudom.

Ono šta se može sa sigurnošću predvidjeti je da će primjena čl. 63, koji se osporava, dovesti da nadležni organ za poslove imovine, u roku od godinu dana izvrši popis imovine (vjerskih objekata i zemljišta). Tek onda moguće je podnijeti zahtjev za upis prava svojine na tim nepokretnostima. Dakle, prvi efekat zakona biće da će se evidentirati „sporna“ imovina i tada će se službeni i sporovi na javnoj sceni izmjestiti sa „ugroženog pravoslavlja“ na materijalne dokaze o nespornom i zakonitom vlasništvu na konkretnim objektima.

Suštinski se u narednih godinu dana, osim postupka popisa, ništa bitno neće desiti, a svakako ne bilo kakva promjena u pravnom statusu ili  „upad u vjerske objekte“. U međuvremenu biće i institucionalno riješena dilema pred Ustavnim sudom oko eventualne ustavnosti pojedinih normi Zakona, u prvom redu ko je i u kojem postupku dužan dokazivati vlasništvo.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr Đorđe Čekrlija, profesor Filozofskog fakulteta u Banja Luci: U BiH postoje samo dominantno ljevoruki političari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti

 

 

MONITOR: I ove godine proslavljen je Dan Republike Srpske 9. januar. To je naišlo na brojna negativna reagovanja. Treba Ii RS da proslavlja taj dan? 

ČEKRLIJA: Iako se ovo pitanje predstavlja kao fundamentalno pitanje nakon svake Nove godine, meni se čini da je mnogo važnije koliko penzionera i djece gladuje tog istog dana. I na dan potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, i na dan prvog zasjedanja ZAVNOBIHA.

MONITOR: Visoki predstavnik Valetnin Incko u svom reagovanju kazao je da Republika Srpska nije država, kao što tvrdi član Predsjedništva Dodik, jer entiteti nisu države i da će o netačnim tvrdnjama o državnosti RS izvijestiti Vijeće sigurnosti UN.

ČEKRLIJA: Bez obzira na to što je svima sve jasno, isprazne polemike oko toga se i dalje vode. Ovo je jedna od takvih polemika koje služe samo da bi skrenule pažnju od stvarnih problema sa kojima se u Bosni i Hercegovini susrećemo. Što se konkretnog odgovora tiče, dovoljno je da svaki političar ili građanin pogleda šta piše na pasošu koji ima. Direktniji i jasniji odgovor od toga ne postoji.

MONITOR: I dalje se najavljuje otcjepljenje RS. Može li se to dogoditi?

ČEKRLIJA:Pitanje otcjepljenja RS na prvi pogled zvuči kao užasna opasnost u svim mogućim scenarijima. Međutim, ukoliko se pogleda unazad onda se stvari vide sasvim drugačije. Potenciranje otcjepljenja RS je prvo služilo kao krajnja odbrana koja se može angažovati kada situacija bude apsolutno neprihvatljiva. Zatim je nakon nekog vremena otcjepljenje postalo prijetnja ukoliko se budu osujećivao razvoj i napredak RS. Konačno otcjepljenje je danas u rukama političara postalo oruđe za svakodnevni politički rad. Meni se čini da je sam koncept otcjepljenja time izgubio svoju moć nad građanima i da u tu priču iskreno vjeruju oni koji bi vjerovali i u sve drugo što vođe kažu.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo