Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN HAJDUKOVIĆ, CRNOGORSKI NAUČNIK: Živimo na planeti koja umire

Objavljeno prije

na

Posljednje dvije decenije Crnoj Gori su donijele rasprodaju i divljačko razaranje šarma i ljepote crnogorske teritorije. Time je Crnoj Gori nanijeta neprocjenjiva ekonomska šteta, pogotovo mladim generacijama. Razaranje i obezvređivanje crnogorske teritorije jedan je od značajnih izvora bogaćenja crnogorskih moćnika. Jednom sam rekao da je takav odnos prema teritoriji veleizdaja države, ali to je blaga riječ

 

MONITOR: Klimatske promjene danas su centralni izazov širom planete. Pariskim sporazumom blizu dvjesta zemalja se obavezalo da će smanjiti globalno zagrijavanje ispod dva stepena Celzijusa i time je u svijetu prvi put usaglašeno zajedničko djelovanje koje je klimatske promjene postavilo u vrh liste globalnih pitanja. Koliko se poštuje taj sporazum?

HAJDUKOVIĆ: Čovječanstvo je na pragu samouništenja. Čovječanstvo je u bezumnom ratu sa prirodom. Živimo na planeti koja umire pod torturom sistema proizvodnje za profit (ogroman profit sićušne manjine) umjesto bitno drugačijeg sistema proizvodnje za kvalitet života svih ljudi. Planetarno zagađenje vode, zemlje, hrane i vazduha, kao i rijetko pominjano ispiranje i zagađenje ljudskog mozga (različitim predrasudama, netrpeljivostima, ideologijama i potrošačkim mentalitetom) su dostigli zastrašujuće razmjere, Uporedo sa zagađenjem, galopirajuće klimatske promjene prijete da u doglednoj budućnosti učine nemogućim za život ogromna sada naseljena prostranstva; realno je moguće da čitava planeta postane nemoguća za život. ali zamislite za trenutak sudbinu naše “civilizacije” u optimističkom scenariju da je “samo” polovina teritorije nemoguća za život.

U borbi za opstanak čovječanstvu ne nedostaje znanje nego spremnost da se preduzmu potrebne mjere. Pariski sporazum je kompromis država postignut poslije dugog natezanja.Pariskim sporazumom je prihvaćeno je mnogo manje od onoga što stvarno treba uraditi.Najkraće, kada bi bio ostvaren, Pariski sporazum bi znatno usporio proces samouništenja čovječanstva, ali je opasna iluzija vjerovati da su predviđene mjere dovoljne.

Naučne studije upozoravaju da ćemo za desetak godina doći do tačke bez povratka, to jest da će postati nemoguće da se porast prosječne temperature planete zadrži na najviše dva stepena. Mnogo veći porast prosječne temperature će postati neizbježan.

MONITOR: Da li je građanima jasno kakve su opasnosti od tih promejna?

HAJDUKOVIĆ: Građanima širom planete uglavnom nije jasno šta donosi promjena od 2, 4 ili 5 stepeni Celzijusa. Navikli smo na mnogo veće temperaturske razlike između recimo zime i ljeta, pa brojke 2, 4 ili 5 mogu izgledati beznačajne. Vrlo realnu sliku šta te brojke znače za život na planeti Zemlji, dobićete poređenjem šta one znače za ljudski organizam. Ako je temperatura vašeg tijela 36,5 stepeni to je normalno; samo dva stepena veća temperature (38,5) je bolest, a pet stepeni veća temperatura (41,5) sigurna smrt. Može vam izgledati kao nevjerovatna slučajnost, ali isto važi za planetu, Ostvarivanje Pariskog sporazuma (to jest povećanje od dva stepena) značci trajnu bolest sa kojom se nekako može živjeti, a neostvarenje Pariskog sporazuma nas dovodi u smrtnu opasnost.

MONITOR: Američki predsjednik Donald Tramp je 2017. godine odlučio da se SAD povuče iz međunarodnog sporazuma o borbi protiv klimatskih promjena, navodeći da takav dogovor može da ugrozi američku privredu. Kako Vi komenetarišete taj Trampov potez?

HAJDUKOVIĆ: Šta je bolje, brza smrt ili spora smrt u najstrašnijim mukama? Tramp nam nudi brzu smrt, a Pariski sporazum sporu smrt u mukama. Prema tome Tramp je svojim potezom pokazao da je najveći humanista među današnjim liderima ove nesrećne “civilizacije”.

MONITOR:  Poinekad se stiče utisak da oko složenog pitanja klimatskih promjena, a posebno oko toga utiče li  njih čovjek, u naučnoj zajednici nema potpunog  konsenzusa. Šta Vi mislite o tome?

HAJDUKOVIĆ: U naučnoj zajednici itekako postoji konsenzus da je sadašnji sistem proizvodnje ubjedljivo najveći krivac za klimatske promjene. Druga je stvar što sićušna manjina svjetskih moćnika dosta uspješno stvara njima potreban utisak da konsenzusa nema. Svjetskim medijima, dakle do savršenstva dovedenim manipulisanjem i  kreiranjem javnog mnenja, dominiraju oni koji imaju najviše para i političke i vojne moći. Podsjetiću da najbogatiji ljudi svijeta, koji svi zajedno mogu stati u jedan jedini avion, imaju više para od siromašnije polovine čovječanstva.

Ogromna koncentracija finansijske, političke i vojne moi u rukama veoma malog broja ljudi znači da u svijetu ne postoji demokratija; iza vješto stvorene iluzije demokratije krije se najtotalitarniji sistem u istoriji čovječanstva i najveća opasnost za naš opstanak.

MONITOR: Neki tvrde da se mafija svugdje sjatila oko otpada, da je ekobiznis unosniji od kocke, droge, oružja…I da je klimatski katastrofizam najbolji način da se izvuče velik javni novac kojim će odabrani biti mendžeri za spas Zemlje!

HAJDUKOVIĆ: Vaše pitanje dosta dobro opisuje pristup “gospodara svijeta” koji vrlo realnu klimatsku katastrofu koriste za dodatno bogaćenje ne čineći ništa da je spriječe.

Problemi se ne mogu riješiti u okviru sistema koji ih je stvorio. Istina koju niko glasno ne izgovara je da čovječanstvo ima samo dva izbora: umrijeti sa kapitalizmom ili živjeti bez kapitalizma u društvu i sistemu proizvodnje zasnovanom na našem najboljem znanju, a ne na ideologijama i interesima pojedinaca. Kapitalistički sistem proizvodnje je u sukobu sa zakonima prirode, što je mnogo ozbiljnije od kritika koje im upućuje marksizam.

MONITOR: Koje su na globalnom nivou najveće opasnosti od uticaja klimatskih promjena?

HAJDUKOVIĆ: Odgovor na ovo pitanje bi zahtijevao specijalan broj Monitora. Uz neizbježnu površnost evo nekoliko slikovitih primjera.

Prvo. Režim padavina na planeti zavisi od ustaljenih strujanja vode u okeanu i vazduha u atmosferi i može biti poremećen  zbog porasta temperature. Zamislite, na primjer, da kiša neprekidno pada u Sahari (gdje od nje nema nikakve brze kotristi), a prestane da pada u našem regionu; na primjer, šta bi se desilo sa crnogorskim rijekama i izvorima vode i poljoprivrednom proizvodnjom kada bi se padavine svele na jednu četvrtinu.

Drugo. Život na planeti zavisi od fotosinteze koja se odvija u listovima biljaka na zemlji i još više u mikroskopskim organizmima (fitoplanktonima u okeanu). Fotosinteza je izvor kiseonika i izvor organske materije bez koje životinje ne mogu postojati. Proces fotosinteze u značajnoj mjeri zavisi od temperature.

Treće. Kada bi se sav led koji je trenutno na kopnu (prije svega na Antarktiku i Grenlandu) našao u okeanu, nivo okeana bi se podigao za skoro 70 metara. Podgorica bi bila poplavljena i Milo bi konačno ispunio obećanje dato Cetinjanima da Vlada bude na Cetinju! Do kraja 21. vijeka takva dramatična promjena nije moguća, ali ako čovječanstvo ne preduzme potrebne mjere, podizanje nivoa okeana od nekoliko metara je itekako moguće. Zamislite crnogorsku obalu sa samo 2-3 metra većim nivoom mora.

MONITOR: A u Crnoj Gori?

HAJDUKOVIĆ: Što se Crne Gore tiče, posljednje dvije decenije su donijele rasprodaju i divljačko razaranje šarma i ljepote crnogorske teritorije. Time je Crnoj Gori nanijeta neprocjenjiva ekonomska šteta, pogotovo mladim generacijama. Moram reći da je razaranje i obezvređivanje crnogorske teritorije jedan od značajnih izvora bogaćenja crnogorskih moćnika (možda jedan postoljudi u vlasti i oko vlasti). Jednom sam rekao da je takav odnos prema teritoriji veleizdaja države, ali to je blaga riječ. Šteta od veleizdaje se najčešće može ispraviti, a šteta koju su napravili crnogorski đilkoši, prazna srca i uma a džepova punih para, je nepopravlijiva.

MONITOR: I kad se sve rečeno ima u vidu šta nas čeka u budućnosti, prijeti li nam katastrofa zbog klimatskih promjena?

HAJDUKOVIĆ: Opstanak čovječanstva zahtijeva hitnu promjenu sistema proizvodnje i organizacije ljudskog društva, pri čemu odmah moram reći da socijalizam kakav je postojao nije rješenje. Imamo potrebno znanje i moć da osiguramo opstanak, ali mislim da ćemo prekasno reagovati.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Bolesno društvo je ono u kom otanja nada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako se ne promijeni impuls, Crna Gora ide u lošem pravcu. Čak ne znam ni da li je više moguće promijeniti pravac razvoja ovoga društva. Ali, moram da vjerujem da je to moguće. To je princip nade – ono što želimo je moguće…

 

MONITOR: Komentarišuci slab odziv na posljednje građanske proteste, konstatovali ste da je crnogorsko društvo izgubilo nadu, i da je protest u malom broju u stvari ono što je ostalo od te nade. Koliko je to opasno stanje, i gdje nas ono može odvesti?

BRKOVIĆ: U svijetlu činjenice o stalnom odlasku mladih ljudi iz Crne Gore, a to je proces koji traje, ali koji se intenzivira posljednjih godina, sve više, kao društvo, ličimo na ostatke… Ostatke jedne lijepe vizije, ostatke jednog uzbudljivog modernizma koji je Crna Gora decenijama osvajala, ostatke nade koja je godinama nadahnjivala da vjerujemo da je moguća bolja Crna Gora…

Mantra o navodnoj (i vječnoj) ugroženosti upravo ima smisao da kod ljudi pitanje o boljoj CG ne bude – prioritet. Jer ako bi to bilo pitanje koje ljudi doživljavaju kao najvažnije, ova vlast bi pukla kao balon… Ne sviđa mi se ta vrsta beznađa i apatije, ali nje je sve više, a dobrim dijelom opozicija ne uspijeva da nametne neku drugačiju paradigmu.

Kad u jednom društvu otanja nada, to je znak ozbiljne bolesti.

Oni mladi ljudi koji odu odavde, nose sa sobom i svoje znanje i svoju hrabrost i svoju pristojnost, uljudnost. Sve ono što ovdje tradicionalno – nedostaje. Nama će ostati oni kojima je sve ovo – dobro, oni koji pristaju na ovu vrstu ponižavanja, oni koji su zapravo mjera ovoga sistema – spremni na sve za Partiju i Gospodara. Takva Crna Gora bi držim bila sasvim po ukusu ove vlasti, ali, takva Crna Gora bila bi nesumnjivo osuđena na propast.

MONITOR: Kažete da će nam za oporavak trebati golema hrabrost i vraška pamet, a da mladi, pametni i hrabri mahom odlaze. Ne zvuci optimisticno. Koliko je realistična ona Dežulovićeva da će odavde svi otići a ostati samo Đukanović i njegovi da ugase svjetlo?

BRKOVIĆ: Bojim se da to nije samo štos… Radi se o tome da će takva Crna Gora biti obećana zemlja za bezvrijedne, za neznavene. Biće to idealna zemlja da vlada podmladak sadašnje tzv. elite. Sjećate se one majice sa porukom sirotinji? Ti mladi ljudi su samo rekli ono što svi oko njih misle… Tu ne treba imati iluzija. Ako se ne promijeni impuls, Crna Gora ide u lošem pravcu. Čak ne znam ni da li je više moguće promijeniti pravac razvoja ovoga društva. Ali, moram da vjerujem da je to moguće. To je princip nade – ono što želimo je moguće…

Zato je važno ne predati se čitavom tom prizemnom fatalizmu crnogorske svakodnevice.

MONITOR: Koliko nade polažete u opoziciju?

BRKOVIĆ: Protekle decenije su pokazale koliko je to uzaludno – polagati nadu u crnogorsku opoziciju. Opozicija u Crnoj Gori je u prilično komplikovanoj situaciji, ali oni se zapravio time i ne bave, kao da je ignorisanje način da stvar prevaziđete. Crnogorska opozicija ima različite vrednosne sisteme, i zato je prilično teško o njoj govoriti kao o jedinstvenom organizmu.

S druge strane, imate vladajuću partiju, koja zastupa, deklarativno, nesporan sistem vrijednosti, isti onaj koji zastupa i (bolji) dio opozicije. Pa gdje je onda problem? Vladajuća partija u najvećem dijelu fingira pripadnost takvom sistemu vrijednosti. Za njih je to igra nadvaravanja sa partnerima iz Evrope i SAD. Jer sistem vrijednosti koji na riječima zastupaju, ne trpi ni koverte ni nepotizam, ni raskošnu korupciju, ni savez sa kriminalom… Ni autokratiju. Dakle, oni kao politička snaga (ne govorim o pojedincima koji su iskreni u prihvatanju evropskih vrijednosti) lažno zastupaju sistem vrijednosti koji je presudno važan za današnju, i još više, buduću Crnu Goru. Ovdje zapravo imate miks ruskog samodržavlja i postmodernog cinizma, a to može biti tragično opasno.

Takva pozicije je neodrživa na duge staze. Opasnost koju sobom nosi prevara ove vrste je i u tome što će dobar dio građana evropski sistem vrijednosti poistovjetiti sa ovim prevarantima… Samim tim, na duge staze, evropska ideja biće u Crnoj Gori kompromitovana. Dakle – suviše je veliki ulog u pitanju da bi se sve to ignorisalo. A dio opozicije upravo to radi.

MONITOR: Kako bi izgledao građanski protest da u Crnoj Gori ima dovoljno hrabrosti, pameti i nade, a imajući u vidu sve svježe i one stare povode za pobunu? I čime bi on rezultirao?

BRKOVIĆ: Da ima svega toga o čemu govorite, protesti nam odavno ne bi ni bili potrebni. Zar mislite da je u normalnom svijetu moguća vlast koja će prživjeti sve ove afere – od Snimka do Koverte, od Dubaija do Azurne obale. Mi smo u apsolutno ekskluzivnoj situaciji – ovo što mi živimo niko nije prolazio. Tako da nemate uporedna iskustva.

Opet, moguće da je problem i u preobilju lošega. Kad imate inflaciju gadosti, ljudima mnogo toga postaje prihvatljivo. Građanin ponekad djeluje kao gledalac rijalitija – više ga zanima sljedeća, nova gadost, nego da “kazni” one koji to zaslužuju.

MONITOR: Korupcija u ovoj zemlji, i sami ste rekli, zastrašujuca je. Koja je vaša prva pomisao kad slušate najnovije snimke o optužbama o korupciji u tužilastvu, i, posebno, odgovore vrha tužilaštva?

BRKOVIĆ: Žanrovski sve to luta od parodije do komedije situacije… Nakon svega pitate se – koji i kakav dokaz bi ubijedio ovu javnost i ovaj državni aparat da je neko korumpiran. Čitava ova Saga o kuriru vjerovatno upućuje da u mnogim domaćim institucijama postoje – kuriri. Kneževićevi maniri u odnosu sa institucijama upućuju da on, izvjesno, nije jedini koji je tako radio. On je jedini koji (sada) priča o tome, ali, vjerujem da ćemo pravu sliku imati tek i kad sve ostale slične priče dođu do javnosti. Tada će slika o tom pandemonijumu crnogorske korupcije biti potpuna i jasna. Takođe i zastrašujuća, siguran sam.

Nedavno je Marina Abramović dijelom osvjetlila prevarantske mehanizme koji u Crnoj Gori funkcionišu. To je ekipa koja je i nju uspjela da iskoristi za kakvu prevaru.

To upućuje i na njihov odnos prema kulturi – samo ono što im “može valjat” je prihvatljiva kultura. Pogledajte taj karneval kiča – zar je to okvir za autentičnu crnogorsku kulturu?

MONITOR: Ivica Stanković ne samo da nije dao ostavku, već je izabran za v.d. državnog tužioca.

BRKOVIĆ: Ima dobre preporuke… Gledali smo još jednu farsičnu igru, još jedan igrokaz za javnost. Sve više je vidljivo da se akteri aktuelnih afera i ne trude da bar budu uvjerljivi u svojim smiješnim konstrukcijama, da stvari makar djeluju kao uvjerljive… Ne. Sve više je u pitanju gola demonstracija moći.

I to je opasno: imamo društvo gdje niko ne preuzima odgovornost ni za što. Što god čovjek Partije da napravi, biva pokriveno kontekstom, pre et contra retorikom, političkom konfuzijom. Mora neko preuzeti odgovornost za nešto, da bi ideja javne odgovornosti uopšte funkcionisala.

MONITOR: Objavljeno je nezvanično, da se očekuje svadba sina državnog tužioca i ćerke Darka Šarića. Crnogorska verzija Romea I Julije, ili ?

BRKOVIĆ: Važno je da ljubav cvjeta… Ako je sve to zaista tačno, onda imamo sulud događaj čak i za crnogorske standarde. Pitanja srca nisu jednostavna i tu ne treba olako presuđivati. Ali, ne vjerujem da su ovo pitanja srca. Zato je Šekspirove junake moguće pomenuti tek u ironičnom kontekstu. Jer, da se Šekspir dokopa ovakvog sižea, bila bi to komedija, makar gorka, a ne tragedija koja u šekspirijanskom svijetu uvijek predstavlja uzvišen narativni model.

Akteri ovakvih kombinacija su markirani kao “junaci našeg doba”. Kakvo doba takvi mu i junaci…

MONITOR: Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica je na optužbe da nije prijavila sumnjive transakcije i prodaju zemlje preko kompanija tajkuna Zorana Bećirovića, odgovorila je da je morala da proda zemlju da bi obezbijedila budućnost svoje djece. Koliko ce nas kostati buducnost djece visokih zvaničnika I funkcionera?

BRKOVIĆ: Majka i po, nema što. Djeluje tako tugaljivo njeno javno jadanje – borba da obezbijedi budućnost svoje djece. Ko to ne bi želio, do vraga… Ona, očigledno, sebe doživljava kao Brehtovu Majku Hrabrost. Ništa manje. Ili se, naprosto – pravi luda. I to joj prolazi. Koliko shvatam javnost ne zanimaju toliko motivi Gospođe od Livada već način na koji je to izvedeno, a koji, gotovo izvjesno upućuje na neku vrstu korupcije. Vidite tipičan primjer ljudi (a takva je ubjedljiva većina tzv. crnogorske elite) koji najiskrenije vjeruju da su iznad pravila. I to – zasluženo.

To ste vidjeli i u retorici odbrane poklonjenih stanova i kredita – zar nismo to zaslužili…

A za svako društvo je ljekovito kad ljudi zaista dobijaju ono što su zaslužili. Valja se nadati da će se to, jednom, i ovdje desiti…

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rješenje je u građanima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nema slobodih i fer izbora onda ne može doći do smjene vlasti. To je nakon 30 godina vlasti DPS-a valjda jasno većini građana. I liderima opozicionih partija. Zato dovodim u pitanje stvarnu želju opozicionih partija da smijene DPS. U stvaranju fer uslova za izbore i objedinjavanju energije i kapaciteta opozicije najveću odgovornost imaju partije sa trenutno najvećom podrškom građana a to su Demokrate I DF

 

MONITOR: Nedavno, u autorskom tekstu, naveli ste da je dio problema u kom se nalazi crnogorsko društvo – opozicija, i da to treba glasno reći. Vidite li razlike među opozicionim partijama, ili se ta vaša ocjena odnosi na opoziciju u cjelini?

ĐUROVIĆ: Moja ocjena odnosi se na opozicju u cjelini. Opozicija se u kontekstu kreiranja uslova za fer izbore (što je preduslov za promjenu vlasti, oslobađanje institucija i razvoj društva) može posmatrati kao cjelina i ne vidim problem u davanju uopštenih ocjena u tom kontekstu. Opozicija pokazuje nesposobnost da predloži minimalne uslove za održavanje fer izbora i natjera vlast da prihvati postavljene uslove. Još jedan uopšten stav, koji se nekome može ili ne mora svidjeti, je da su nevladine oganizacije dio rješenja problema u crnogorskom društvu. Ovaj stav mogu potkrijepiti nedavnim rezultatima istraživanja javnog mnjenja o povjerenju u društvene aktere a podaci govore da preko 50% građana ima pozitivan stav prema NVO dok povjerenje u političke partija ima nešto preko 30% građana. Nikada razlika u povjerenju građana prema NVO i poltičkim partijama nije bila ovolika. Takođe, građani svakodnevno mogu primijetiti kvalitetne akcije i prjedloge NVO čime se baš ne može pohvaliti opozicija.

Kao što ni sve NVO (oko 6000 registrovanih) nisu dovoljno aktivne i dovoljno sposobne da utiču na kreiranje javnih poltika i pozitivnih promjena u društvu tako ni sve opozicione partije nisu jednako aktivne i dovoljno sposobne da predlažu rješenja za poboljšanje zakona ali i za vođenje unutaropozicionog dijaloga kojim se može postići značajano jedinstvo oko suštinskog pitanja koje utiče na razvoj Crne Gore, a to je održavanje prvih iole fer izbora. Uočavam naravno, kao i većina građana, razlike između političkih partija iz opozicije. Razlikuju se oni u opoziciji koji vrijedno rade na osmišljavanju konkretnih rješenja za unaprijeđenje uslova za održavanje izbora od onih koji se bave važnim pitanjima izmjena Ustava ali koja nisu u direktnoj vezi sa izbornim uslovima. Naravno primjećujem i opozicione partije koje  ne rade ništa kao i one koje samo ponavljaju zahtijev za formiranje tehničke vlade kojeg smatraju ključnim uslovom za održavanjem fer izbora.  Osim razlika u pogledu kapaciteta i znanja u pojedinim oblastima, prmjetne su vrijednosne razlike među opozicionim partijama.

MONITOR: Kazali ste da bi do sada rukovodstva opozicionih partija, da im je stvarno želja smjena vlasti, pronašli način da se dogovore oko stvaranja uslova za održavanje fer izbora i za formiranje nove vlasti koja treba da oslobodi institucije? Šta ih ometa?

ĐUROVIĆ: Velika prepreka za objedinjavanje energije opozicionih partija u pravcu kreiranja uslova za održavanje fer izbora je međusobno nepovjerenje. Mogu da razumijem da je teško vjerovati rukovodstvu partije koja te svakodnevno blati i naziva saradnikom DPS-a, izdajnikom, ili vjerovati partiji koja direktno doprinese gubitku opštinske vlasti ali se postavlja ptanje šta je alternativa. Jedna opoziciona poltička partija ne može sama stvoriti uslove za fer izbore bez ostatka najvećeg dijela opozicije, bez obzira na kvalitet njihovih predloga i inicijativa kojima se žele ograničiti zloupotrebe vlasti. Samo maksimalno usaglašen stav opozicije može natjerati DPS da prihvati oslobađenje ključnih institucija kao uslova za održavanje fer izbora. Samo maksimalno usaglašen stav opozicije u vezi sa bojkotom izbora, ukoliko se ne ispune prethodno postavljeni i usaglašeni uslovi, može natjerati DPS da popusti pred zahtijevima opozicije. Vjerujem da je rukovodstvima opozicionih partija jasno da njihovo samostalno djelovanje neće dovesti do slobodnih i fer izbora. Ako nema slobodih I fer izbora onda ne može doći do smjene vlasti. To je nakon 30 godina vlasti DPS-a valjda jasno većini građana. I liderima opozicionih partija. Zato dovodim u pitanje stvarnu želju opozicionih partija da smijene DPS. U stvaranju fer uslova za izbore i objedinjavanju energije i kapaciteta opozicije najveću odgovornost imaju partije sa trenutno najvećom podrškom građana a to su Demokrate i DF. Od njihove sposobnosti zavisi da li će se usaglasiti zahtijevi za izmjenama zakona na osnovu kojih se mogu osloboditi ključne institucije i formirati tehnička vlada. Liderstvo se dokazuje u teškim situacijama a ovo je jedna od takvih. Opozicioni dijalog oko stvaranja uslova za fer izbore može da se odvija i nezavisno od skupštinskog Odbora. Usaglašeni stavovi opozicije se mogu naknadno prezentovati na skupštinskom Odboru.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 18. OKTOBRA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELKA JOVANOVIĆ, NOVNARKA BEOGRADSKOG DANASA I NOVOG MAGAZINA: Atmosfera linča

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rječnik koji su sebi dopustili predsjednik i premijreka nije primjeren ni autobuskoj stanici u sitne sate, a za salve tabloidnih uvreda nije dovoljna samo verbalna osuda

 

 

MONITOR: Prije nekoliko dana održan je u Beogradu po 43. put protest ,,Jedan od pet miliona”. Šta očekujete od tih protesta?

JOVANOVIĆ: Uskoro se bliži godišnjica protesta otpočetih pod sloganom ,,Stop krvavim košuljama” zbog brutalnog fizičkog napada na jednog od opozicionih prvaka Borka Stefanovića. Sloganu koji pominjete kumovao je predsednik lično tvrdnjom da neće činiti ustupke demonstrantima makar ih bilo pet miliona na ulicama.

Ocene učinka protesta su različite, od potpunog osporavanja, pa do nezaslužene glorifikacije, što je opet deo te nezdrave društvene atmosfere o kojoj smo govorili. Ja sam, međutim, uverena da su, bez obzira na to što je broj učesnika protesta znantno opao u odnosu na one s kraja prošle i do proleća ove godine, upravo upornost građana doveli do toga da vlast počne da razmišlja o nekim ustupcima, ovo molim vas pod navodom, jer nije reč o stvarnom udovoljavanju nerazumnim težnjama nego povratku dela oduzetim demokratskim i građanskim pravima i mehanizama. Takođe, nema sumnje, da su protesti rodno mesto bojkota parlamenta i izbora, premda organizatori i učesnici nemaju baš mnogo pohvala za političke stranke opozicije

MONITOR: Kako je uspjelo Aleksandru Vučiću da skromnim ovlašćenjima šefa države samovoljno doda i kompletnu moć Vlade, tako da on sada umjesto Vlade utvrđuje i vodi politiku zemlje, a zalazi i u ovlašćenja parlamenta  i pravosudnih organa, kontroliše većinu medija?

JOVANOVIĆ: Mogla bih ja vas isto da pitam za Crnu Goru i u tome leži deo odgovora. Očito je, ne samo na ovim prostorima, jačanje autoritarnih poimanja vlasti i ličnosti koje se uklapaju u tu sliku. No, to je samo deo objašnjenja, a i uprkos mojoj žaoki između Đukanovića i Vučića postoji niz razlika, većinom u korist vašeg predsednika. Podsetili ste me pitanjem na naslovnu stranu našeg Novog magazina sredinom 2012. posle izbora na kojima je izgubio Boris Tadić – to je preciznije reći nego da je pobedio Tomislav Nikolić – kada je i krenuo uspon SNS. ,,Novi najmoćniji čovek Srbije”, bila je naša ocena, iako je Vučić bio tek potpredsednik, istina ,,prvi”, Vlade kojom je rukovodio Ivica Dačić kao manjinski koalicioni partner, a Nikolić bio izabrani predsednik.  Nesumnjivo da Vučićeva moć ne izvire iz njegovog predsedničkog položaja, niti može jer su mu ovlašćenja zaista skromna. Njegova se moć temelji na najvažnijem činiocu političkog sistema Srbije – stranci, koja zemlju tako premrežuje da malo toga izmiče kontroli prvog na vrhu njene piramide. I nema sumnje da je tokom godina politčkog šegrtovanja kod Šešelja Vučić ovladao populizmom i lažima kao moćnim političkim oružjem, a kao neko ko je već decenijama u ili blizu vlasti mogao je da vidi kako funkcioniše koja poluga sistema, uključujući medije kao njihov produžetak. I, naravno, riznice tajnih službi koje svakom političaru na tom nivou vlasti omogućava manipulaciju. S tim, dabome, što ih mnogi nisu koristili, jer se to protivi svakom ne samo demokratskom uverenju i ponašanju, već i ljudskom poštenju.

Napokon, ne treba zamenariti, blago rečeno, ambiciju Alaksandra Vučića da uđe u istoriju po svaku cenu i okruženje u Srbiji koje mahom voli čvrstu ruku i pater familiasa na čelu, vođu, a ne reprezenta interesa građana.

MONITOR: Šta očekujete od predstojećih parlamentarnih izbora, s obzirom na to da je malo vjerovatno da će Vučić dozvoliti da budu slobodni i fer ?

JOVANOVIĆ: Teško je proceniti bilo šta izuzev još jedne Vučićeve pobede, bez obzira na broj učesnika, odnosno da li će deo opozicije ostati pri bojkotu ili ne.

Nesimnjivo da su izborni uslovi već godinama takvi da se ne može još pojaviti nijedan ozbiljniji protivkandidat, kako pojedinac, tako stranka.Kontrola svih državanih mehanizama angažovanih u izbornom procesu je žestoka, a mediji su često veći promoteri vlasti i protivnici opozicije nego sam Vučić i SNS.

Nisam sigurna ni da najavljeno posredovanje Mekalistera može doneti nešto više sem te činjenice da je Evropa otvorila oči i priznala da u Srbiji izborni proces zaista škripi, da ne upotrebim neku jaču i precizniju reč. Naprosto, vremena je malo da se zatečeno stanje promeni, pošto nije reč samo o zloupotrebi tih izbornih mehanizama, već o atmosferi linča koju ne možete promeniti čarobnim štapićem.

MONITOR:  Opozicija je razjedinjena. Postoji li šansa da se ujedini i zajedničkim snagama porazi Vučića na sljedećim izborima?

JOVANOVIĆ: Tačno, opozicija je razjedinjena, što je donekle logično ako se zna da postoji širok ideološki spektar među strankama i posebno ako se zna koliko je truda vlast uložila u beskrupulozno uništavanje opozicije. Do izvesnog ujedinjenja kroz Savez za Srbiju je već došlo, ali snaga stranaka i pokreta koje su u SSZ nije tolika da bi mogla da izađe na crtu vlastima, posebno pod onim uslovima. Napokon, kao svez oni nemaju jasno razrađen program koji bi predstavili kad bi mogli to da učine pod ravnopravanim uslovima.

Dakle, ako je pitanje o prolećnim izborima, odgovor mora biti negativan u smislu pobede nad Vučićem. No, ukoliko bojkot bude uspešan ti će izbori biti politička vododelnica. Meni se nekako čini da će naredni predsednički izbori 2022. biti presudni.

MONITOR: Jeste li Vi za bojkot ili za izlazak na izbore?

JOVANOVIĆ: Pošto nisam politIčarka već novinarka odgovorom ću modifikovati pitanje – bojkot treba sprovesti ukoliko stranke i pokreti koji ga zagovaraju imaju snage da to učine u punom kapacitetu. To znači i da pokrenu građane na aktivni bojkot. Nisam sigurna da je to moguće izvesti u postojećim uslovima, jer je i tu neophodna jaka kampanja, čak jača nego za izbore, a to traži mnogo vremena i mnogo novca. I, naravno, javnost, a kao neko ko ne učestvuje u izborima bojkotaši će biti potpuno eliminisani iz medija.

Lično na izbore svakako neću izaći ako ne bude u ponudi neka demokratska opcija, mislim i u smislu programa, ali i stranke ili savezi koji bi po mom mišljenju to mogao nositi.

MONITOR: Kosovo je i dalje u centru pažnje domaće i svjetske javnosti. Kako,  po Vašem  mišljenju Vučić planira da riješi problem Kosova?

JOVANOVIĆ: Još jedno pitanje od milion dolara na koje ni najupućenija javnost u Srbiji ne zna odgovor, a nisam sigurna ni da sam Vučić zna. Izvesno da on neće biti samostalni kreator, bez obzira na to što se upinje da tako prikaže svoju ulogu, kao i da će potencijalni sveobuhvatni sporazum više odslikavati stvarnost nego želje. A stvarnost je da Srbija nema ingerencija nad Kosovom.

MONITOR: Kako bi  trebalo riješiti kosovsko pitanje?

JOVANOVIĆ:  Za mene tu nema dileme, ali da ponovim, ja nisam političarka koja se nad Ustavom zaklela da će poštovati teritorijlni integritet i celovitost Srbije. Da nije propušteno vreme Ahtisarijev plan bi bio idealan, pa se u pregovorima i konačanim rešenjima valja vratiti tom papiru.  Kosovo je, bez sumnje, već nezavisno, pa ih valja obavezati na strogo poštovanje manjinskih prava i kulturnog nasleđa, uključujući i sakralno.

MONITOR: Između političara Srbije, Hrvatske i BiH traje ‘hladni rat’. Da li on može prerasti u ratni sukob između te tri države i proširiti se na naš region?

JOVANOVIĆ: Stanje jeste ratno ako se reči uzimaju kao isključiva mera, ali ne verujem da će u skorije vreme biti otvorenih sukoba. Ne zbog toga što neke nove i stare vođe to ne žele, već zbog NATO okruženja Srbije.

MONITOR: Treba li, kako su predlagali i pojedini narodni poslanici iz opozicije, zabraniti djelovanje Šešeljeve Srpske radikalne stranke?

JOVANOVIĆ: U principu sam protiv zabrana, mada nemam nimalo simpatija za SRS i njihovog lidera. No, jesam za strogu primenu postojećih propisa, među kojima je i oduzimanje mandata šalju kao osuđenom ratanom zločincu, izručivanje njegovih saradnika Haškom tribunalu, kažnjavanje za govor mržnje, paljenje zastava drugih država i niz prestupa koji čine često se pokrivajući plaštm parlamentarne stranke.

 

Srbiju je zahvatio virus za i protiv

 

MONITOR: Koji su najveći problemi sa kojima se danas suočava Srbija?

JOVANOVIĆ: Na ovo pitanje se može odgovoriti na više načina, jedan je puko, taksativno nabrajanje počev od nerešenog i čini se još nerešivog kosovskog pitanja, preko političke i ekonomske nestabilnosti, lošeg životnog standarda ljudi, pa do ugroženih političkih i medijskih sloboda. Jer, u Srbiji je sve nekako upitno, bez obzira na zvaničnu mantru o nikad boljim rezultatima na svim poljima.

Međutim, ono što mene najviše, smem slobodno reći, plaši jeste mučna atmosfera potpune podeljenosti na svim kotama po principu isključivo ,,za” ili isključivo ,,protiv” nema veze koga ili čega, bez prava na drugačiji stav. Taj virus zahvata čitavo društvo, ali nesumnjivo da podelu na ,,nas” i ,,njih” forsira vlast direktnim javnim osudama i presudama koje izgovaraju najviši državni funkcioneri na čelu sa predsednikom države i vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandrom Vučićem, a dodatno je cementiraju provladini mediji, u čemu prednjače vlastima bliske televizije sa nacionalnom frekvencijom i tabloidi.

Nije potrebno ići dalje u prošlost da bi se to dokazalo, dovoljno je posvetiti nekoliko minuta aktuelnoj kampanji uoči nedeljnih kosovskih izbora u kojima učestvuje i nekoliko srpskih lista, ali za državni vrh i te nazovi medije postoji samo jedna Srpska, ogranak SNS-a, dok su svi ostali izdajnici, ,,Tačijevi ili Ramušovi Srbi”, zlotvori, tamničari srpskog naroda. I drugi aktuelni ,,slučaj” teške paljbe protiv rektorke Beogradskog univerziteta i profesora koji su podržali student u zahtevu da se što pre razreši problem sa sumnjivim doktoratom sadašnjeg ministra finansija Siniše Malog. Rečnik koji su sebi dopustili predsednik i premijreka nije primeren ni autobuskoj stanici u sitne sate, a za salve tabloidnih uvreda nije dovoljna samo verbalna osuda.

                                                   Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo