Povežite se sa nama

INTERVJU

JELKA JOVANOVIĆ, NOVNARKA BEOGRADSKOG DANASA I NOVOG MAGAZINA: Atmosfera linča

Objavljeno prije

na

Rječnik koji su sebi dopustili predsjednik i premijreka nije primjeren ni autobuskoj stanici u sitne sate, a za salve tabloidnih uvreda nije dovoljna samo verbalna osuda

 

 

MONITOR: Prije nekoliko dana održan je u Beogradu po 43. put protest ,,Jedan od pet miliona”. Šta očekujete od tih protesta?

JOVANOVIĆ: Uskoro se bliži godišnjica protesta otpočetih pod sloganom ,,Stop krvavim košuljama” zbog brutalnog fizičkog napada na jednog od opozicionih prvaka Borka Stefanovića. Sloganu koji pominjete kumovao je predsednik lično tvrdnjom da neće činiti ustupke demonstrantima makar ih bilo pet miliona na ulicama.

Ocene učinka protesta su različite, od potpunog osporavanja, pa do nezaslužene glorifikacije, što je opet deo te nezdrave društvene atmosfere o kojoj smo govorili. Ja sam, međutim, uverena da su, bez obzira na to što je broj učesnika protesta znantno opao u odnosu na one s kraja prošle i do proleća ove godine, upravo upornost građana doveli do toga da vlast počne da razmišlja o nekim ustupcima, ovo molim vas pod navodom, jer nije reč o stvarnom udovoljavanju nerazumnim težnjama nego povratku dela oduzetim demokratskim i građanskim pravima i mehanizama. Takođe, nema sumnje, da su protesti rodno mesto bojkota parlamenta i izbora, premda organizatori i učesnici nemaju baš mnogo pohvala za političke stranke opozicije

MONITOR: Kako je uspjelo Aleksandru Vučiću da skromnim ovlašćenjima šefa države samovoljno doda i kompletnu moć Vlade, tako da on sada umjesto Vlade utvrđuje i vodi politiku zemlje, a zalazi i u ovlašćenja parlamenta  i pravosudnih organa, kontroliše većinu medija?

JOVANOVIĆ: Mogla bih ja vas isto da pitam za Crnu Goru i u tome leži deo odgovora. Očito je, ne samo na ovim prostorima, jačanje autoritarnih poimanja vlasti i ličnosti koje se uklapaju u tu sliku. No, to je samo deo objašnjenja, a i uprkos mojoj žaoki između Đukanovića i Vučića postoji niz razlika, većinom u korist vašeg predsednika. Podsetili ste me pitanjem na naslovnu stranu našeg Novog magazina sredinom 2012. posle izbora na kojima je izgubio Boris Tadić – to je preciznije reći nego da je pobedio Tomislav Nikolić – kada je i krenuo uspon SNS. ,,Novi najmoćniji čovek Srbije”, bila je naša ocena, iako je Vučić bio tek potpredsednik, istina ,,prvi”, Vlade kojom je rukovodio Ivica Dačić kao manjinski koalicioni partner, a Nikolić bio izabrani predsednik.  Nesumnjivo da Vučićeva moć ne izvire iz njegovog predsedničkog položaja, niti može jer su mu ovlašćenja zaista skromna. Njegova se moć temelji na najvažnijem činiocu političkog sistema Srbije – stranci, koja zemlju tako premrežuje da malo toga izmiče kontroli prvog na vrhu njene piramide. I nema sumnje da je tokom godina politčkog šegrtovanja kod Šešelja Vučić ovladao populizmom i lažima kao moćnim političkim oružjem, a kao neko ko je već decenijama u ili blizu vlasti mogao je da vidi kako funkcioniše koja poluga sistema, uključujući medije kao njihov produžetak. I, naravno, riznice tajnih službi koje svakom političaru na tom nivou vlasti omogućava manipulaciju. S tim, dabome, što ih mnogi nisu koristili, jer se to protivi svakom ne samo demokratskom uverenju i ponašanju, već i ljudskom poštenju.

Napokon, ne treba zamenariti, blago rečeno, ambiciju Alaksandra Vučića da uđe u istoriju po svaku cenu i okruženje u Srbiji koje mahom voli čvrstu ruku i pater familiasa na čelu, vođu, a ne reprezenta interesa građana.

MONITOR: Šta očekujete od predstojećih parlamentarnih izbora, s obzirom na to da je malo vjerovatno da će Vučić dozvoliti da budu slobodni i fer ?

JOVANOVIĆ: Teško je proceniti bilo šta izuzev još jedne Vučićeve pobede, bez obzira na broj učesnika, odnosno da li će deo opozicije ostati pri bojkotu ili ne.

Nesimnjivo da su izborni uslovi već godinama takvi da se ne može još pojaviti nijedan ozbiljniji protivkandidat, kako pojedinac, tako stranka.Kontrola svih državanih mehanizama angažovanih u izbornom procesu je žestoka, a mediji su često veći promoteri vlasti i protivnici opozicije nego sam Vučić i SNS.

Nisam sigurna ni da najavljeno posredovanje Mekalistera može doneti nešto više sem te činjenice da je Evropa otvorila oči i priznala da u Srbiji izborni proces zaista škripi, da ne upotrebim neku jaču i precizniju reč. Naprosto, vremena je malo da se zatečeno stanje promeni, pošto nije reč samo o zloupotrebi tih izbornih mehanizama, već o atmosferi linča koju ne možete promeniti čarobnim štapićem.

MONITOR:  Opozicija je razjedinjena. Postoji li šansa da se ujedini i zajedničkim snagama porazi Vučića na sljedećim izborima?

JOVANOVIĆ: Tačno, opozicija je razjedinjena, što je donekle logično ako se zna da postoji širok ideološki spektar među strankama i posebno ako se zna koliko je truda vlast uložila u beskrupulozno uništavanje opozicije. Do izvesnog ujedinjenja kroz Savez za Srbiju je već došlo, ali snaga stranaka i pokreta koje su u SSZ nije tolika da bi mogla da izađe na crtu vlastima, posebno pod onim uslovima. Napokon, kao svez oni nemaju jasno razrađen program koji bi predstavili kad bi mogli to da učine pod ravnopravanim uslovima.

Dakle, ako je pitanje o prolećnim izborima, odgovor mora biti negativan u smislu pobede nad Vučićem. No, ukoliko bojkot bude uspešan ti će izbori biti politička vododelnica. Meni se nekako čini da će naredni predsednički izbori 2022. biti presudni.

MONITOR: Jeste li Vi za bojkot ili za izlazak na izbore?

JOVANOVIĆ: Pošto nisam politIčarka već novinarka odgovorom ću modifikovati pitanje – bojkot treba sprovesti ukoliko stranke i pokreti koji ga zagovaraju imaju snage da to učine u punom kapacitetu. To znači i da pokrenu građane na aktivni bojkot. Nisam sigurna da je to moguće izvesti u postojećim uslovima, jer je i tu neophodna jaka kampanja, čak jača nego za izbore, a to traži mnogo vremena i mnogo novca. I, naravno, javnost, a kao neko ko ne učestvuje u izborima bojkotaši će biti potpuno eliminisani iz medija.

Lično na izbore svakako neću izaći ako ne bude u ponudi neka demokratska opcija, mislim i u smislu programa, ali i stranke ili savezi koji bi po mom mišljenju to mogao nositi.

MONITOR: Kosovo je i dalje u centru pažnje domaće i svjetske javnosti. Kako,  po Vašem  mišljenju Vučić planira da riješi problem Kosova?

JOVANOVIĆ: Još jedno pitanje od milion dolara na koje ni najupućenija javnost u Srbiji ne zna odgovor, a nisam sigurna ni da sam Vučić zna. Izvesno da on neće biti samostalni kreator, bez obzira na to što se upinje da tako prikaže svoju ulogu, kao i da će potencijalni sveobuhvatni sporazum više odslikavati stvarnost nego želje. A stvarnost je da Srbija nema ingerencija nad Kosovom.

MONITOR: Kako bi  trebalo riješiti kosovsko pitanje?

JOVANOVIĆ:  Za mene tu nema dileme, ali da ponovim, ja nisam političarka koja se nad Ustavom zaklela da će poštovati teritorijlni integritet i celovitost Srbije. Da nije propušteno vreme Ahtisarijev plan bi bio idealan, pa se u pregovorima i konačanim rešenjima valja vratiti tom papiru.  Kosovo je, bez sumnje, već nezavisno, pa ih valja obavezati na strogo poštovanje manjinskih prava i kulturnog nasleđa, uključujući i sakralno.

MONITOR: Između političara Srbije, Hrvatske i BiH traje ‘hladni rat’. Da li on može prerasti u ratni sukob između te tri države i proširiti se na naš region?

JOVANOVIĆ: Stanje jeste ratno ako se reči uzimaju kao isključiva mera, ali ne verujem da će u skorije vreme biti otvorenih sukoba. Ne zbog toga što neke nove i stare vođe to ne žele, već zbog NATO okruženja Srbije.

MONITOR: Treba li, kako su predlagali i pojedini narodni poslanici iz opozicije, zabraniti djelovanje Šešeljeve Srpske radikalne stranke?

JOVANOVIĆ: U principu sam protiv zabrana, mada nemam nimalo simpatija za SRS i njihovog lidera. No, jesam za strogu primenu postojećih propisa, među kojima je i oduzimanje mandata šalju kao osuđenom ratanom zločincu, izručivanje njegovih saradnika Haškom tribunalu, kažnjavanje za govor mržnje, paljenje zastava drugih država i niz prestupa koji čine često se pokrivajući plaštm parlamentarne stranke.

 

Srbiju je zahvatio virus za i protiv

 

MONITOR: Koji su najveći problemi sa kojima se danas suočava Srbija?

JOVANOVIĆ: Na ovo pitanje se može odgovoriti na više načina, jedan je puko, taksativno nabrajanje počev od nerešenog i čini se još nerešivog kosovskog pitanja, preko političke i ekonomske nestabilnosti, lošeg životnog standarda ljudi, pa do ugroženih političkih i medijskih sloboda. Jer, u Srbiji je sve nekako upitno, bez obzira na zvaničnu mantru o nikad boljim rezultatima na svim poljima.

Međutim, ono što mene najviše, smem slobodno reći, plaši jeste mučna atmosfera potpune podeljenosti na svim kotama po principu isključivo ,,za” ili isključivo ,,protiv” nema veze koga ili čega, bez prava na drugačiji stav. Taj virus zahvata čitavo društvo, ali nesumnjivo da podelu na ,,nas” i ,,njih” forsira vlast direktnim javnim osudama i presudama koje izgovaraju najviši državni funkcioneri na čelu sa predsednikom države i vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandrom Vučićem, a dodatno je cementiraju provladini mediji, u čemu prednjače vlastima bliske televizije sa nacionalnom frekvencijom i tabloidi.

Nije potrebno ići dalje u prošlost da bi se to dokazalo, dovoljno je posvetiti nekoliko minuta aktuelnoj kampanji uoči nedeljnih kosovskih izbora u kojima učestvuje i nekoliko srpskih lista, ali za državni vrh i te nazovi medije postoji samo jedna Srpska, ogranak SNS-a, dok su svi ostali izdajnici, ,,Tačijevi ili Ramušovi Srbi”, zlotvori, tamničari srpskog naroda. I drugi aktuelni ,,slučaj” teške paljbe protiv rektorke Beogradskog univerziteta i profesora koji su podržali student u zahtevu da se što pre razreši problem sa sumnjivim doktoratom sadašnjeg ministra finansija Siniše Malog. Rečnik koji su sebi dopustili predsednik i premijreka nije primeren ni autobuskoj stanici u sitne sate, a za salve tabloidnih uvreda nije dovoljna samo verbalna osuda.

                                                   Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

Kristof Bender – potpredsjednik Evropske stabilizacione inicijative: Mijenjati sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Danas većina političara i građana ne vjeruje da je članstvo u EU nešto što je realno bez obzira koliko vrijedno neko radi na tome. Stoga je puno teže mobilizirati državnu administraciju i građane da nešto učine po tom pitanju i to se jasno vidi i na primjeru Crne Gore

 

ESI je vodeća strateška analitička grupa za jugoistočnu Evropu i politiku EU proširenja. Kristof Bender je dio ESI ekspertskog tima od početka 2000.god. i živio je dugo vremena u Srbiji, BiH, Makedoniji i Crnoj Gori. Trenutno živi u rodnoj Austriji. Tečno govori naš jezik.

MONITOR: Nedavno je ESI objavio analizu pristupnih pregovora sa prijedlozima kako da se ubrza proces evropskih integracija zemalja zapadnog Balkana. Šta je glavna zamjerka sa vaše strane na dosadašnji tok pregovora? 

BENDER: Ključni problem u dosadašnjem procesu pristupanja je nepostojanje realnog i ostvarivog cilja od strane zemalja kandidata.

Crna Gora je, kao i većina zemalja zapadnog Balkana u određenim momentima pokazala da može odraditi dobar posao u smislu zahtjevnih reformi u razumnom vremenskom roku. To se ranije desilo kada je trebalo ispuniti kriterije za bezvizni režim sa Šengenom, onda u slučaju ispunjavanja Upitnika EU ili u slučaju ispunjavanja kriterija za početak pristupnih pregovora.

Problem je u tome da kada određena država otpočne pristupne pregovore nema pred sobom realni i ostvarivi cilj. Članstvo u Evropskoj Uniji je više kao neki cilj u dalekoj budućnosti koji je izvan domašaja Crne Gore. Francuski predsjednik Makron je jasno stavio do znanja da EU može primiti nove članice tek kada se sama EU reformiše a to već ne zavisi samo od Crne Gore.

MONITOR: Često se navodi da je Crna Gora lider u EU integracijama, ali sudeći po ESI analizi sa ovakvom dinamikom CG će doći sa sadašnjih 98 na zadata 33 boda potrebna za članstvo tek za 30 godina. Takođe CG ima nakon 8 godina pregovora skoro isti broj bodova kao S.Makedonija koja nije ni počela pregovore. Kakvo je vaše viđenje Crne Gore i da li mislite da je sadašnja vladajuća garnitura sposobna da napravi suštinski progres ka članstvu u EU ili se radi o simuliranju reformi? 

BENDER: Protekle godine su pokazale da pristupni pregovori nisu rezultirali ispunjenjem ključnog cilja a to je transformacija i reforma. Čak i takozvani predvodnici, Crna Gora i Srbija, se suštinski nisu promijenile. To je nešto što tvrdi Evropska komisija u svojim analizama i ocjenama.

Naravno, možemo se, a i trebamo se žaliti na državno rukovodstvo. Ali ovdje je poenta nešto drugo. Kada pogledate na nove članice EU iz istočne Evrope vidite da su nekoliko njih prošle kroz process pridruživanja sa liderima koji su bili ili korumpirani ili nezainteresirani za prave reforme. Ali sa druge strane postojala je dinamična energija u tim državama koja ih je tjerala da slijede evropsku agendu. Zabušavanje sa EU integracijama bi za njih bilo ravno političkom samoubistvu.

Danas su stvari veoma drugačije i političarima je mnogo lakše da skrenu pažnju sa reformi i vladavine prave na priče o nacionalnim identitetima, granicama i simbolima.

MONITOR: Da li to znači da je stanovništvo lakše pokrenuti na takve vrste protesta, kao što je slučaj sa protestima u Crnoj Gori oko novog zakona o religiji i crkvenoj imovini, nego oko suštinskih stvari od kojih se živi?  

BENDER: Perspektiva članstva u Evropskoj uniji je nešto što može mobilizirati stanovništvo. Slovaci su shvatili krajem devedesetih da njihovi češki, mađarski i poljski susjedi napreduju brže ka članstvu u EU jer je njihova zemlja zapela u blatu zbog autoritarnog režima Vladimira Mečijara. To je na kraju dovelo do Mečijarevog pada. Ovo je bilo moguće jer je vladalo uvjerenje da ako Slovačka radi ispravne stvari da se može jednako brzo kretati ka EU integracijama kao i Mađari i Česi. Danas većina političara i građana ne vjeruje da je članstvo u EU nešto što je realno bez obzira koliko vrijedno neko radi na tome. Stoga je puno teže mobilizirati državnu administraciju i građane da nešto učine po tom pitanju i to se jasno vidi i na primjeru Crne Gore.

MONITOR:  U čemu vidite glavnu razliku izmedju Hrvatske i Crne Gore kod pristupnih pregovora? Hrvatska je za 6 god. zatvorila sva 33 poglavlja a Crna Gora je za 8 godina uspjela zatvoriti samo 3 poglavlja.

BENDER: U Hrvatskoj je tada pristupanje Evropskoj Uniji bilo na vrhu prioriteta. Postojalo je prije svega uvjerenje da ako Hrvatska radi naporno i ispunjava što se traži od nje da će u dogledno vrijeme postati država članica EU. Državno rukovodstvo je bilo predano tom projektu i svoju političku budućnost su vezali za postavljeni cilj. Hiljade zaposlenih u državnoj administraciji su marljivo radili na ispunjenju kriterija jer su vjerovali da čine nešto što je od velikog značaja za njihovu zemlju.

U Crnoj Gori nema ovakve pokretačke energije. Čak i kad bi Crna Gora ispunjavala ono što se od nje traži ostaje upitno da li bi je pustili u punopravno članstvo. Ovo je nešto što sigurno ne daje podsticaj ni državnom rukovodstvu ni brojnim službenicima koji na svoja pleća trebaju iznijeti najveći teret u smislu ispunjavanja pristupnih kriterija.

MONITOR: Da li to znači da su kriteriji za Hrvatsku bili blaži? 

BENDER: Pristupni kriteriji su za Crnu Goru formalno manje više isti kao i oni koji su važili za Hrvatsku- ispunjavanje standarda i implementacija cjelokupne EU legislative i pravila. Ali dosadašnja loša iskustva sa novim članicama su učinila neke starije članice puno opreznijim kod prijema preostalih zemalja aspiranata. To sada znači da će buduće članice morati da učine puno više da uvjere Uniju da su kadre implementirati politiku i pravila EU i da neće postati problematične članice čim uđu u EU.

MONITOR: Prema izvještajima EU, CG nije ostvarila progres u čak 23 poglavlja, u jednom je nazadovala a u ni jednom poglavlju nije dobila najbolju ocjenu (well advanced). U čemu je problem? 

BENDER: Problem je sada u tome što stagnacija, napredak ili nazadovanje više nisu bitni. Da li bi išta bilo drugačije da je, recimo, Evropska komisija napisala da je umjesto stagnacije Crna Gora napredovala u 23 poglavlja? I šta to zapravo znači u datom trenutku i da li bi napredak povećao šanse Crne Gore da uđe u EU?

Ili možemo si ovako reći: Zbog čega bi se crnogorsko rukovodstvo mučilo da dostigne EU standarde da bi eventualno Crna Gora postala članica za nekih 10 godina ili možda ni tada. Zar nije puno privlačnije da se uradi nešto malo i da se potencira status Crne Gore kao ,,predvodnika” gdje će sve druge zapadnobalkanske zemlje kaskati za njom?

MONITOR: Imate li dojam da su obični građani Hrvatske i Bugarske osjetili suštinski na svojoj koži da im je bolje nakon ulaska u EU (ako se izuzme mogućnost slobode putovanja i rada u zapadnoj Evropi)? 

BENDER: Članstvo u EU nije dovelo do eliminacije socio-ekonomskih nedaća u ovim zemljama, pogotovo kad se radi o problemima jednakosti ili zaštite socijalno ranjivih grupa. Samo članstvo uEU nije univerzalni lijek za sve probleme. Međutimkada pogledate kompletnu sliku ekonomskog razvoja onda je stvar veoma jasna. Sve istočnoevropske zemlje koje su ušle u EU i u jedinstveno tržište od 2004. su smanjile zaostajanje za Zapadom i napredovale u odnosu na EU prosjek. Neke zemlje, kaona primjer Estonija, Rumunija ili Bugarska su napredovale dramatično bolje od nekih drugih država, kao što je na primjer Hrvatska. Ali sve u svemu, svi su napredovali manje ili više što je u ogromnom kontrastu sa zemljama koje su na obodu EU i na čekanju za članstvo, od zapadnog Balkana pa do Moldavije i Ukrajine.

MONITOR: Da li je sadašnja EU dobar okvir za zemlje zapadnog Balkana? Vidimo da postoje problemi sa pravosudjem i vladavimom zakona u Poljskoj, Slovačkoj, Malti, Hrvatskoj, Bugarskoj… Da li je EU uspješna u apsorpciji ovih država ili su mnoge stvari ostale nepromijenjene? 

BENDER: Evropska unija se bori da se osigura vladavina prava kako u zemljama kandidatima tako i u zemljama članicama. Loša iskustva sa Poljskom i Mađarskom su dovele do velikog otrježnjenja. Većina država članica je sasvim jasna da ne želi da primi u članstvo države koje će biti nalik Mađarskoj ili Poljskoj, pa makar i u mini verziji unutar EU. Možemo ubrzo očekivati  nove mehanizme kojima će se osigurati vladavina zakona i za kandidate i za one koje su već članice jer je to od krucijalne važnosti za fukcionisanje EU. Ono što je već danas savršeno jasno je da ako Crna Gora hoće punopravno članstvo u EU onda će morati da se fundamentalno promijeni.

 

Ponuditi članstvo u jedinstvenom tržištu kao cilj u prijelaznom periodu

MONITOR: Kako gledate na prijedlog nove metodologije koja se nudi CG i Srbiji za pristupne pregovore i u čemu su prednosti (i mane) u odnosu na dosadašnji proces?

BENDER: Mislim da bi daleko najvažnije bilo da EU da jasan i ostvariv cilj u prijelaznom periodu- koji bi zavisio od stvarnog učinka svakog kandidata posebno. Svi kriteriji trebaju biti jasno saopšteni na dugačkom spisku za svaku oblast pojedinačno. Takođe analize i ocjene za sve zemlje zapadnog Balkana trebaju biti javne i lako uporedive.

Najbolje rješenje bi bilo da se ponudi članstvo u jedinstvenom tržištu kao cilj u prijelaznom periodu. Ovo bi obuhvatalo i usvajanje najvećeg dijela pravne tekovine EU i njenih pravila ali ne i puno članstvo u EU. Tako da bi takav aranžman bio prihvatljiviji za sve sadašnje članice EU. To bi svakako bila usputna stanica koja bi se svakako morala proći a ne alternativa punom članstvu u EU. To je nešto kao da svratite u Bijelo Polje na putu za Beograd, bilo da se odmorite ili sipate gorivo.Moguće je da neke zemlje uspiju zadovoljiti ove prijelazne kriterije do 2025. ukoliko bi postojala jasno obećanje iz Evrope. Mislim da je ovo kao privremeni cilj nešto što je urgentno potrebno i što bi dalo kredibilnost čitavom pristupnom procesu. Takođe taj princip regate bi bio veća motivacija državnoj administraciji i državnom rukovodstvu nego sadašnji proces u čiji zvanični cilj – članstvo u EU, trenutno više niko ne vjeruje.

Još nije jasno kako će reforma procesa stvarno izgledati ali se nadam i da će ove ideje koje je ponudila Evropska stabilizaciona inicijativa (ESI) zavrijediti pažnju.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA: Crna Gora je skrenula u desno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potrebno nam je novo okupljanje na pozicijama građanske ljevice. Što sa postojećim političkim snagama, što okupljanjem starih, novih aktera političke scene. Trebaju nam ljudi sa sposobnošću osmišljavanja političke scene, umjesto agresije, populizma i antiintelektualizma 

 

MONITOR: Kakav je po vama aktuelni socijalni kontekst u kome se dešavaju masovne litije u organizaciji Mitropolije Crnogorsko primorske?

PEJOVIĆ:  U Crnoj Gori prema Monstatu u 2018. godini,  stopa rizika od siromaštva iznosi 23, 8 %, i ova stopa se odnosi na stanovništvo čiji je dohodak ispod praga rizika od siromaštva koji Monstat procjenjuje na 2.270 eura godišnje za jednočlano domaćinstvo, odnosno 189 eura mjesečno.  Za četvoročlano domaćinstvo prag siromaštva je dohodak od 4.766 eura godišnje, odnosno 397 eura mjesečno. Prema Upravi za statistiku i Unicefu u riziku od siromaštva se nalazi čak 32,4% djece. U 2018. godini  u sjevernom regionu je 40 % stanovništva u riziku od siromaštva. Takođe, tom riziku je izložen svaki treći stanovnik ruralnih područja. Socijalne razlike u Crnoj Gori su izražene –  20% stanovništvaprihoduje čak  40% raspoloživog dohodka, dok  20% prihoduje svega 5,4% ukupnog dohodka stanovništva. Ovi Podaci potiču iz Monstatove „Ankete o dohotku i uslovima života“ za 2018. godinu. Komentar ovih pokazatelja ostavljam čitaocu.

Kada ljude socijalno marginalizujete i osiromašite, kada izgube vjeru u prosperitet, lični i društveni, oni se po pravilu okreću katemeljnim, fundamentalnim vrijednostima kao što su crkva i religija. Ako  ih dodatno  podstaknete da vjeruju  da ćete i tu nešto da im oduzmete, onda se ne treba čuditi buntu u vidu litija koje je proteklih sedmica organizovala Mitropolija Crnogorsko primorska. Nameće se ovdje puno pitanja, prvo je svakako – što je država uradila u proteklih 15 godina od refereduma na ovamo da socijalno integriše društvo i ponudi mu objektivan prosperitet? Da li to što u nizu anketa građani više vjeruju Mitropoliji nego državnim institucijama govori više o slabosti državnih institucija nego o crkvi koja je već vjekovima to što jeste? Da li se identitet jedne nacije gradi (isključivo) sviješću o specifičnosti kulturnog i istorijskog identiteta proisteklog iz istorijske dijalektike i standardizijom jezika,  ili pak socijalnom kohezijom, kao i političkom inkluzijom. Eto recimo Švajcarskoj ne smeta što  kulturno i lingvistički ima germanski, frankofonski, italijanski i retroromanski identitet, da bi bila politički integrisana i ekonomski bogata zajednica.Ako vladavinu bazirate na siromaštvu i  identitetskim pitanjima, onda kao zajednica balansirate na ivici žileta.

MONITOR: Kako vidite položaj Mitropolije Crnogorsko primorske?

PEJOVIĆ: Odnosi države Crne Gore i Mitropolije su kompleksni i opterećeni negiranjem crnogorskog identiteta od strane velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve. Identiteta iz koga je i nastala savremena država Crna Gora.

Mada je ustavom i evropskim pravnim nasljeđem crkva odvojena od države, legitimno je od Mitropolije Crnogorske primorske, kao crkve sa najvećim brojem vjernika, očekivati veću samostalnost, osobito onu kadrovske i političke prirode u odnosu na Beograd. Crkva ne bi smjela  biti instrument bilo čije politike. Mitropolija Crnogorsko primorska treba deklarativno da prihvati nezavisnost Crne Gore. Takođe, možda na prvom mjestu neohodno je da pruži ruku prema drugim vjerskim zajednicama posebno prema Islamskoj zajednici Crne Gore. Država i crkva treba da grade dijalog kroz odnos međusobnog poštovanja. Pitanja, uključujući i ona imovinske prirode se moraju rješavati transparentno, inkluzivno, uz poštovanje Ustava Crne Gore.

Na kraju ili na početku, u aktuelnom kontekstu neophodno je  naglasiti da bi sve strane trebalo da izbjegavaju nasilje koje bi moglo da ima nesagledive posljedice.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR NERZUK ĆURAK, PROFESOR SARAJEVSKOG FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA: Dodik je potpuno na tamnoj strani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini mi se da kao jedina nada Bosne ostaje  racionalno uvjerenje da Vašington ipak neće dozvoliti poništenje Dejtonskog ugovora kao svog velikog internacionalnog uspjeha

 

MONITOR: Bosna i Hercegovina je u centru pažnje javnosti nakon što je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik poručio sa sastanka sa Aleksandrom Vučićem u Beogradu da će tražiti da se referendumom odluči o statusu RS.

ĆURAK:Izjava koju navodite, kao i sijaset drugih neofantastičnih izjava gospodina Dodika, svjedoče da je pomenuti provincijski kabadahija u potpunosti prešao na tamnu stranu, da ga činjenice više e zanimaju i da je spreman poput njemačkih nacionalsocijalista tridesetih godina dvadesetog stoljeća, vršiti postepeni državni udar, institucionalno i parainstitucionalno. Upravo ovih dana na HBO možemo gledati vrhunsku seriju Babilon Berlin o proizvodnji uvjeta za dolazak nacista na vlast. Laž, primitivna drska laž koja mora postati istina, čak i po cijenu ubistava, proglašavanje bezopasnih najopasnijim, potčinjavanje državnih institucija goloj sili nadolazeće desničarske moći, permanentno proizvođenje vanrednog stanja… Slično radi režim Milorada Dodika uvjeren da neočembrlenovska, ksenofobna Evropa koja pokušava pobijediti dobru Evropu ljudskih i građanskih prava, ima više sluha za njegovo plemensko desničarenje nego za izgradnju pristojne, građanske države eurounijskog tipa u Bosni i Hercegovini.

To nije daleko od istine, budući da su izjave međunarodne zajednice (i to bez ruskog učešća), nakon što su njeni predstavnici skrušeno otišli čuti propovijed na Dodikovoj gori, bile baš ono što je antibosanski član bosanskog državnog predsjedništva htio čuti: ništa. Uspostavljena je nova politička linija od koje se ide u urušavanje BiH, a Dodik je de facto razumio poruku Zapada baš onako kako je Milošević svojevremeno razumio Bejkerovu poruku (državni sekretar SAD-a) da Amerika nema psa za borbu: Razvaljuj. Mi nećemo intervenirati. Čini mi se da kao jedina nada Bosne ostaje  racionalno uvjerenje da Vašington ipak neće dozvoliti poništenje Dejtonskog ugovora kao svog velikog internacionalnog uspjeha. Ne toliko zbog BiH, koliko zbog sopstvene vjerodostojnosti: teško je vjerovati da bi SAD bile spremne na toliko poniženje – da ih jedan lokalni drznik baci u prašinu balkanske geopolitike.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo