Povežite se sa nama

MONITORING

DPS, 25 GODINA TRANZICIJE: Ravno do dna

Objavljeno prije

na

U januaru 1989. američkom predsjedniku Ronaldu Reganu istekao je drugi mandat, naslijedio ga je Džordž Buš stariji. Potom je predsjednik SAD-a u dva mandata bio Bil Klinton, zatim Džordž Buš mlađi, sada teče drugi mandat Baraka Obame. U Sovjetskom Savezu, kasnije Rusiji smjenjivali su se Mihail Gorbačov, Boris Jeljcin, Vladimir Putin i Dmitrij Medvedev. Na davna vremena asociraju imena Fransoa Miterana, Helmuta Kola ili Butrosa Galija. Iako je njihova zaostavština živa i zdrava, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman odavno su na drugom svijetu, u Srbiji i Hrvatskoj smjenjivale su se razne vlade. Isti slučaj sa BIH i Makedonijom. Prije četvrt vijeka Crna Gora je ustoličila Mila Đukanovića i drugove. I ni makac.

Prosječna starost građana u Crnoj Gori je 37 godina: prosječan, dakle, stanovnik Crne Gore ne pamti drugu vlast do vlasti Demokratske partije socijalista. Onima koji su odživjeli prosječan vijek od 74 i po godine, pod vlašću DPS-a prošla je trećina života.

Proveli su nas kroz tri države, nekoliko ratova po komšiluku, više ratnih zločina i permanentnu prvobitnu akumulaciju kapitala. Hranili su nas korijenjem i objašnjavali nam, kad su zgrnuli ogromno bogatstvo, da je to tako u životu – neko se snađe, neko ne.

Došli su bučno. SFRJ je počela da se raspada, srpski vođa Slobodan Milošević učvršćivao je svoju vlast, trebali su mu predstavnici Crne Gore koji će bespogovorno slušati. Narod je u Crnoj Gori počeo da se događa 1988. U oktobru te godine pokušaj rušenja vlasti nije uspio, popravni koji je počeo 10. a završio se 11. januara 1989. ,,Narod je pobijedio, jer je morao da pobijedi”, objavio je sa stepenica Skupštine Crne Gore, jedan od članova organizacionog odbora mitinga Momir Bulatović.

O AB revoluciji odavno je sve zabilježeno – i kako je iskorišteno socijalno nezadovoljstvo i kako su pletene udbaške mreže iz Srbije. Grijeh bi bio predstaviti AB revoluciju kao uvozni proizvod. Samo je trebalo zaliti stare nacionalne duhove i pustiti ih da bujaju. Pored onih kojima je kao pokretač za mitingovanje bila parola ,,Život damo, Kosovo ne damo”, bili su i oni koji su računali da je došlo vrijeme za promjene u društvu i oni koji su patili zbog siromaštva radničke klase. Neke od njih je režim u međuvremenu progutao, neke ispljunuo.

Dvanaestog januara 1989. Skupština Republike Crne Gore je prihvatila ostavke Predsjednika, Skupštine, Predsjednika predsjedništva SRCG i svih ĉlanova Predsjedništva i usvojila ostavku Veselina Đuranovića člana Predsjedništva SFRJ iz Crne Gore. Partiju je u prelaznom periodu, nećete vjerovati, vodio Veselin Vukotić. Krajem aprila održan je 10. vanredni kongres CK SK Crne Gore. Centralni komitet je izabrao predsjedništvo, a predsjedništvo je izabralo Momira Bulatovića za predsjednika i Mila Đukanovića za sekretara. Mladi Đukanović je objasnio kako je crnogorsko rukovodstvo ,,platilo cijenu nemorala i batinjanja”.

Ostalo je zabilježeno kako se Drago Šofranac, generalni

direktor industrije mašina i opreme Radoje Dakić, žalio na probleme u firmi čiji su radnici bili stožer događanja naroda. ,,Proizvodnja za devet mjeseci je veća za devet odsto nego u istom periodu prošle godine, ali nijesmo ni izbliza na potrebnom nivou iskorišćenosti kapaciteta. Drugi naš ključni problem je plasman proizvodnje. Na

domaćem tržištu možemo da prodamo oko 350 građevinskih mašina, a na stranom do 100…”. Četvrt vijeka kasnije, proizvodnja bilo kakve mašine u Crnoj Gori jednako je zamisliva kao i proizvodnja svemirskih brodova u nekadašnjem Dakiću.

Prošloga ljeta šačica bivših radnika Radoja Dakića obilježila je pred Vladom i Skupštinom 25 godina od održavanja prvog protestnog mitinga AB revolucije. Sjetili su se kako su tražili povećanje plata, zimnicu, rasterećivanje privrede i rješavanje stambenog pitanja. Raznim vrstama protesta od 2009. godine bivši dakićevci pokušavaju da dođu do 37 miliona eura koje im, prema pravosnažnoj sudskoj presudi, duguje država. Ni eura, ni pravne države koja će im pomoći, ni njihove snage da se za svoja prava izbore, nema ni u naznakama. Tranzicioni gubitnici čekaju da se neko od tranzicionih dobitnika smiluje i kupi zemljište na kojem su oni nekada radili. Onda će, možda, dobiti svoje pare. Od oko 1600 radnika koji polažu pravo na imovinu nekadašnje fabrike, dosad je umrlo preko tri stotine.

Diljem Crne Gore slične su slike. Rasprodaja pod firmom tranzicije hiljade ljudi ostavila je bez posla, oni koji rade negdje su između najamnika i robova.

Dvadeset pet godina vladavine DPS-a, iz godine u godinu donosi nam sve dublji jaz između bogatih i siromašnih. Nedavno su objavljeni podaci da se ispod linije siromaštva trenutno nalazi 70 hiljada građana Crne Gore što je skoro duplo više nego 2010.

Na prste se mogu prebrojati nove škole ili bolnice. Tu se i tamo ponešto okreči. Crna Gora je jedina od bivših jugoslovenskih republika koja nema ni metar auto-puta. Vozimo se putevima koje nam je ostavio Tito. Sve što blista, tajkunsko je.

Sijaju, doduše, i biografije nekadašnjih AB revolucionara, prije svih Mila Đukanovića. Sva moć partijski kontrolisane propagande usmjerena je već godinama na to pranje. U zvaničnim verzijama događaja Đukanović je sa drugovima došao na vlast na talasu reformskih procesa u nekadašnjem istočnom bloku. Ne fali puno da se neko dosjeti i najmlađeg premijera u Evropi upiše u direktno zaslužne za pad Berlinskog zida. Zvanična verzija istorije napad na Dubrovnik predstavlja kao djelo Jugoslovenske narodne armije koju je kontrolisao Milošević, sa kojim, dakako ,,mladi, lijepi i pametni”, nijesu imali ništa. U najgorem slučaju, bili su izmanipulisani. Dužnost je svakog patriote po mjeri vlasti da zaboravi žar sa kojim je propagiran i sprovođen rat za mir i Đukanovićeve probleme sa šahom i šahovnicom. Deportacije, Štrpce, Morinj, Bukovicu, Kaluđerski laz – takođe.

Ako je išta pokazala vlast u Crnoj Gori, pokazala je kako zna da se prilagodi. U DPS-u su se 1997. posvađali, struja Mila Đukanovića pobijedila je pristalice Momira Bulatovića. Uslijedilo je udaljavanje od politike Slobodana Miloševića.

Puževim korakom stiglo se i do referenduma o crnogorskoj nezavisnosti. Od prvog dana nakon referenduma 21. maja 2006, na kom je Crna Gora postala samostalna država, DPS je zauzeo poziciju: država to smo mi. Svako slovo kritike zbog kriminala, korupcije i zastrašujuće kontrole partije predstavlja se kao napad na državu.

Prošlo proljeće počelo je da donosi odgovor na magično pitanje – kako opstaje vlast koja tokom 25 godina donosi bijedu, nepravdu, kriminal, korupciju i potpunu pravnu nesigurnost. Činjenice zabilježene u aferi Snimak kazuju: zloupotreba državnih para i ostaloga u partijske svrhe, partijska zapošljavanja, selektivna dioba socijalnih i sličnih državnih davanja, najobičnije podmićivanje uz predano angažovanje policijskih službi – formula su uspjeha i dugovječnosti vlasti Mila Đukanovića. Naravno, ne treba zaboraviti ni, na drugom nivou, podsticanje crnogorskih podjela i manipulacije identitetskim pitanjima.

Uprkos fantastičnim uspjesima koji se postižu metodama iz Snimka, DPS-u povremeno zatrebaju partneri. Mora se priznati da umije da ih izabere. U početku, dok su se slušale srpske trube, bila je tu Narodna stranka, po potrebi i radikali. Kasnije je sluge, učtivo nazivane koalicionim partnerima, Đukanovićeva partija nalazila u SDP-u i partijama koje zastupaju manjinske narode.

Najnoviji projekat predviđa da se u vlast, ne bi li i ovoga puta opstala, ugura i neka vrsta Srba. Nesebičnu podršku za taj posao Milo Đukanović dobija od vlasti u Srbiji i mitropolita Amfilohija.

Potraga za podobnim Srbima izaziva naglo kočenje u SDP-u koji se naročito tokom 2012. počesto vrpoljio pokazujući znake života. Đukanovićeva poruka da niko nije nezamjenjiv, pa ni šesnaest godina i u foteljama i u upravnim odborima vjeran partner, dala je rezultate. ,,SDP će izaći iz koalicije onda kada procijenimo da bi taj potez bio u funkciji kako stabilnosti, tako i daljeg ekonomskog napretka i demokratizacije Crne Gore. Nećemo izlaziti iz koalicije iz prkosa ili da bismo zadovoljili želje nekih drugih krugova i političkih grupa… Posebno ne onih koji se do sada nijesu pokazali prijateljima Crne Gore”, objasnio je ovih dana Vujica Lazović, potpredsjednik vlade za ekonomsku politiku i finansijski sistem i potpredsjednik Socijaldemokratske partije.

Manje atraktivna, ali, reklo bi se, znakovitija bila je poruka šefa medijskog pula SDP-a Mirka Stanića kojom su sve mane DPS-a pale na leđa podgoričkog gradonačelnika dr Miomira Mugoše. ,,Ostavljamo da lokalni DPS konačno shvati da je trogodišnja era vladavine sa srpskim partijama greška i smijeni njenog tvorca Mugošu i pošalje ga u zasluženu partijsku penziju. A nakon toga sve po zakonu. Kakvu DPS snagu ima u Podgorici pod vođstvom Mugoše najbolje su pokazali rezultati predsjedničkih izbora”, objasnio je Stanić.

Ponekoga u SDP-u u međuvremenu je obradovala vijest da će, možebiti, DPS vrh liste na izborima u Podgorici ukrasiti sadašnjim ministrom prosvjete Slavoljubom Migom Stijepovićem. Polupismeni i poslušni, uz bezobzirne i bahate, mjera su Crne Gore kakvu je tokom 25 godina stvorio DPS. A i generalno tranzicija je očigledna. Počeli su bombardovanjem Dubrovnika, sada bombarduju nekontolisane medije. Što bi pjesma rekla, da sve pokriju snjegovi, ruzmarin i šaš.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

POLJOPRIVREDNICI I DALJE BEZ AGROBUDŽETA: Na goloj ledini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stočna hrana je sve skuplja, poljoprivrednicima i stočarima država naplaćuje punu akcizu na gorivo za mehanizaciju dok uvoznički lobi nastavlja dominaciju. Kasni, uveliko, i agrobudžet. Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu dok Vlada usvoji taj dokument. A to je tek prvi korak

 

„Poljoprivreda ne može da čeka“, kaže nam Milko Živković, predsjednik Unije stočara sjevera Crne Gore. Pa pritvrđuje primjerom: od početka godine stočna hrana (koncetrat) poskupila je sa 0,3 na više od 0,4 eura po kilogramu. „Kako troškovi ishrane stoke čine oko 60 -70 odsto ukupnih troškova, cijena koncentrovane hrane preko 30 euro centi za kilogram čini ovu proizvodnju nerentabilnom a na 40 centi se ulazi u gubitak“. A cijena stočne hrane nastavlja da raste.

Proizvesti je skupo, a prodati – teško. Gotovo nemoguće, u situaciji kada  trgovci, ugostitelji i hotelijeri još  vagaju stvarne domete predstojeće turističke sezone. Nakon prošlogodišnje katastrofe.

U zalihama sirare Miljanić blizu devet tona kozjeg sira od zimus čeka kupce. Dok Radisav – Rašo Miljanić, jedan od najvećih proizvođača i otkupljivača kozjeg mlijeka u Crnoj Gori, čeka pomoć države. „Mi moramo znati da li imamo podršku države da spasi kozarstvo ili nemamo“.

Crna Gora je 2019. uvezla sira za 16,5 miliona, dok trenutno u Banjanima leži domaći proizvod vrijedan od skoro 100.000 (prema proizvođačkim cijenama) do blizu 200.000 eura (u maloprodaji, uz uračunatu trgovačku maržu koja se kreće do 50 odsto i 21 odsto PDV-a koji se zaračunava na tako formiranu cijenu). Ta informacija je, zimus, prvo zainteresovala medije pa tek onda resorno ministarstvo. Odakle su tada, nakon upita sa TVCG, odgovorili kako su „preduzete aktivnosti“ kako bi se na terenu sagledala cjelokupna situacija  a da će javnost biti blagovremeno upoznata sa konkretnim potezima.

Javnost još čeka, a Miljanić se nada. „Nakon saopštenja Ministarstva poljoprivrede obišla nas je inspekcija i uvjerila se da lagerovana količina sira o kojoj sam pričao postoji, tačno do u kilogram. Popisali su ga i otišli“. Od tada, kaže za Monitor, nema novih vijesti. „Predlagao sam da nađemo model da plasiramo proizvode na tržište, ili za bolnice, škole, domove starih. Ima načina ako ima volje“.

Ima li volje?

Skupštinska rasprava o Vladinom Prijedlogu zakona o budžetu za 2021. godinu počeće tek naredne nedjelje, pa je sada izvjesno da će crnogorski poljoprivrednici i početak juna dočekati bez očekivane, i neophodne, pomoći iz Agrobudžeta.

Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu do usvajanja Agrobudžeta na sjednici Vlade. Pod uslovom da ne dođe do komplikacija. Tek tada slijede pozivi za učešće u raspodjeli predviđenih sredstava, prikupljanje dokumentacije, terenske provjere, odlučivanje i, konačno, raspodjela novca namijenjenog za podršku ratarima, stočarima, vinogradarima, ribarima…

Riječ je, prema predloženom budžetu, o nekih 35 miliona eura, u koje će, prema običajima naslijeđenim od prošlih vlada, biti uračunat i dio tzv. socijalnih davanja (naknade za staračka domaćinstva) u vrijednosti 3,35 miliona. Da barem na papiru  izgleda kako se za poljoprivredu izdvaja više nego što je to zaista slučaj.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEMOKRATE POBJEDNICI IZBORA U HERCEG NOVOM: Brodolom Demokratske partije socijalista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki Novljani vide dvije varijante formiranja vlasti. Ona u kojoj bi Novska lista bila isključena, te bi se u Novom preslikao odnos snaga na vlasti sa državnog nivoa. I druga, gdje bi svih pet lista koje su učestvovale na izborima participirale u izvršnoj vlasti u skladu sa osvojenim mandatima. To bi se moglo zaključiti iz slavljeničkog govora lidera Demokrata, Alekse Bečića koji je sabrao da vlast nakon izbora čini 80 odsto, a opoziciju 20 odsto volje biračkog tijela

 

Brod lokalne uprave u Herceg Novom imao je mirno more i dobar vjetar u nedjelju 9. maja, kada je cjelokupna posada ubilježila politički dobitak, osim barke Demokratske partije socijalista koja je pretrpjela težak brodolom u kome je, očekivano, potopljena.

Na birališta je u nedjelju izašlo 17 hiljada građana Novog, od upisanih 25.590 sa pravom glasa. Na 16.738 važećih glasačkih listića Novljani su većinom zaokružili one političke stranke koje posljednje četiri godine vladaju u ovom primorskom gradu, tako da nekih većih iznenađenja nije bilo osim porasta povjerenja u lokalne stranke, grupe građana čija je politička deviza da vlast na lokalnom nivou treba da bude servis građana za rješavanje lokalnih, komunalnih potreba i  problema, koji nemaju previše dodirnih tačaka sa nacionalnim i identitetskim pitanjima koja opterećuju crnogorsku političku scenu.

Pobjednik nedjeljnih redovnih lokalnih izbora u Novom  je Demokratska Crna Gora, partija čija je lista osvojila najveći broj glasova ili 27,65 odsto, što pretočeno u odborničke mandate čini 10 odborničkih mjesta u Skupštini Opštine Herceg Novi. To je neznatno povećanje u odnosu na rezultat prethodnih lokalnih izbora iz 2017. kada su Demokrate, same, osvojile 9 odborničkih mandata. Međutim, gledano iz perspektive avgustovskih parlamentarnih izbora, na kojima je ova stranka osvojila u Novom 20,68 odsto glasova, postignuti rezultat, sa manjom izlaznošću nego u avgustu 2020, ocjenjuje se kao uzlet Demokrata, koji su osigurali podršku istaknutih Novljana i u izbornu trku ušli sa predsjednikom Opštine, Stevanom Katićem, nosiocem izborne liste Ni lijevo ni desno – pravac Novi.

Najveće iznenađenje izbora predstavlja sjajan rezultat Novske liste, lokalne političke stranke koja je nastupila samostalno pod sloganom Naš grad, naš brod i osvojila 3.195 glasova ili 7 odborničkih mjesta. U Novskoj listi ističu kako su pojedinačno najjača politička opcija u Herceg Novom, jer su sve ostale liste predstavljene kao koalicije više političkih subjekata. Novska lista osnovana je pred lokalne izbore 2012. godine. U izbornu trku 9. maja ušla je sa pozicije vlasti. U lokalnoj skupštini zauzima tri odbornička mjesta na osnovu kojih je, raspodjelom funkcija prije četiri godine, dobila više značajnih pozicija u izvršnoj vlasti. Imali su mjesto potpredsjednika Opštine Herceg Novi, dva opštinska sekretarijata, Turističku organizaciju grada i direktorske fotelje u dva gradska preduzeća. Prethodni rad ih je očigledno preporučio da su zadobili više nego duplo glasova Novljana u odnosu na prethodne izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Vijeće Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavao sudija Radovan Mandić je presudom od 12. juna 2001.  oslobodilo Mićunovića optužbe za ubistvo i ukinulo mu pritvor u kome je bio od 7. oktobra 2000. godine. Presudi su prethodile promjene iskaza ključnih svjedoka davane u policiji, istražnom postupku i glavnom pretresu. Takođe, svjedoci, osim Okice Mujovića, su tvrdili na glavnom pretresu da nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca već su ga samo vidjeli da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo. Mujović je na sudu izjavio da je vidio ispruženu desnu ruku Mićunovića u kojoj je bio pištolj koji je bio „poluokrenut dolje i u pravcu Kovačević Radovana u kom momentu čuje još jedan hitac, pri čemu ne vidi da se iz pištolja Mićunovića ispaljuje taj hitac ali vidi da dolazi od njegovog pravca…“. Sudsko vijeće sudije Mandića je odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno jer je utvrdilo da se on nije nalazio na mjestu odakle je mogao biti očevidac kao i da ga drugi svjedoci nisu primijetili. Sudsko vijeće je takođe odbacilo i svjedočenja drugih svjedoka, osim sanitetskih radnika, zaključivši da oni zapravo nisu bili na mjestima na kojima su tvrdili da su bili i time nisu mogli biti očevici predmetnog događaja.

Optuženi Mićunović je nakon testiranja bio negativan na prisustvo barutnih čestica, kako na ruci tako i na odjeći.

Jedini nepravosnažno osuđeni u tom procesu je bio Zdravko Lopušina iz Nikšića koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane. Međutim, Lopušina je poginuo nekoliko mjeseci nakon prvostepene presude tako da je dalji postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.

Slučaj se preselio na Vrhovni sud, koji je tada bio drugostepeni sud, i kojim je predsjedavao sudija Stevan Damjanović. Njegovo vijeće je u maju 2004. ukinulo oslobađajuću presudu sudije Mandića zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i vratilo slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je takođe naložio prvostepenom sudu da svestranije analizira izjave sanitetskog osoblja Dragoslava Vojičića (koji je samo „primijetio ruku muškarca, u stvari podlakticu koja je bila gola i ta ruka ide prema povrijeđenom“) i Milorada Krsmanovića, kao i da treba suočiti svjedoke policajca Mrvaljevića i sanitetskog radnika Vojičića.

Sudija Mandić nije izvršio suočenje i u ponovljenom postupku 10. februara 2005. godine, opet donio oslobađajuću presudu. Viši tužilac se žalio na presudu po objavljivanju i žalbeni postupak se preselio na upravo novoformirani Apelacioni sud čije adaptiranje prostorija je završeno u martu 2005. a u aprilu iste godine počinje sa radom. Apelacioni sud je preuzeo 172 „Kž“ drugostepena krivična predmeta od Vrhovnog suda.

Predmet pod rednim brojem K.br. 79/2004 sudije Mandića dolazi pred petočlano vijeće sudija Apelacionog suda, po tadašnjem Zakoniku o krivičnom postupku. Dr Vukoman Golubović je bio predsjedavajući vijeća dok su članovi vijeća bili Radmila Mijušković, Branimir Femić, Marija Marinković i Milivoje Katnić kao sudija izvjestilac. Izvjestilac je inače, i u procesnom pravu i u praksi uvijek onaj označen kao posljednji član u uvodu svake presude. Izvjestilac po ZKP-u „duži“ predmet, čita, objašnjava, preduzima sve druge radnje ali i priprema prijedlog presude sudskom vijeću. U praksi sudija izvjestilac je glavna osoba koja određuje smjer u kome će odlučivati sudsko vijeće, kako je Monitoru reklo nekoliko pravnih stručnjaka.

Do formiranja Apelacionog suda Katnić je bio neraspoređeni vojni sudija nakon što je Skupština Crne Gore donijela zakon o prestanku rada Vojnog suda i Vojnog tužilaštva  u aprilu 2004.

Na konferenciji za štampu od 24. februara ove godine, specijalni tužilac Katnić je na pitanje novinara da li je bio član Sudskog vijeća Apelacionog suda koje je opravosnažilo oslobađajuću presudu Branislavu Mićunoviću odgovorio da je bio član toga vijeća i da je glasao za  oslobašajuću presudu. Prećutao je da je bio sudija izvjestilac.

Katnić je na pressu izjavio da se nikad nije sreo ni s Branom Mićunovićem, ni s bilo kim njegovim dodavši da „on (Mićunović) i njegovi i ja smo se razdvojili 1400. godine, kad smo imali zajedničkog pretka“. Takođe Katnić je optužio jednog od lidera DF-a Milana Kneževića i jednog od vlasnika Vijesti Željka Ivanovića da su entiteti „koji pokušavaju da krv nesrećnog momka stave na ruke mene i moje porodice“.

Više državno tužilaštvo i tužiteljka Lepa Medenica su Vijestima 10. novembra 2019. godine,  izjavili da VDT ne traži ubicu pokojnog Kovačevića nakon što su Mićunović i još dvije osobe  oslobođene optužbe. Tada je VDT uputio novinarku „da sve odgovore na pitanja iz vašeg e-maila možete naći u predmetnoj presudi“.

U dotičnoj presudi Apelacionog suda kao i onoj od Višeg suda zaključuje se da je ubica Kovačevića zapravo pokojni Petko Pešukić koji mu je i nanio povrede u kazinu Hotela Podgorica od kojih je iskrvario, usljed čega je nastupila smrt. To je bio stav domaćih vještaka i Komisije vještaka Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Po tom stanovištu, koje je za kritičare upitno, Kovačević je već bio mrtav kad je doveden pred Urgentni blok. Sve i da je dokazano da je Mićunović pucao u mrtvog Kovačevića (po nalazu vještaka), ne bi bio osuđen za ubistvo već za neko blaže djelo poput izazivanja opšte opasnosti ili u najgorem, za pokušaj ubistva. Međutim,  u sudskoj praksi kod nas i u regionu ne postoji preseda slične vrste, pa ostaje nejasno da li bi uopšte i kako odgovarao.

Državno tužilaštvo se nakon pravosnažne presude nije bavilo identitetom pucača makar radi utvrđivanja da li je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Pucač je najvjerovatnije došao ispred Urgentnog bloka u uvjerenju da je Kovačević još živ.

Inače izuzetno složeni i javnosti poznati predmet ubistva Kovačevića se ne spominje u zvaničnoj biografiji glavnog specijalnog tužioca.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude Branislavu Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Osim nje i Katnića posrećilo se i predmetnom istražnom sudiji Mušiki Dujoviću koji će kasnije doći na čelo Apelacionog suda.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo