Povežite se sa nama

MONITORING

DPS, 25 GODINA TRANZICIJE: Ravno do dna

Objavljeno prije

na

U januaru 1989. američkom predsjedniku Ronaldu Reganu istekao je drugi mandat, naslijedio ga je Džordž Buš stariji. Potom je predsjednik SAD-a u dva mandata bio Bil Klinton, zatim Džordž Buš mlađi, sada teče drugi mandat Baraka Obame. U Sovjetskom Savezu, kasnije Rusiji smjenjivali su se Mihail Gorbačov, Boris Jeljcin, Vladimir Putin i Dmitrij Medvedev. Na davna vremena asociraju imena Fransoa Miterana, Helmuta Kola ili Butrosa Galija. Iako je njihova zaostavština živa i zdrava, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman odavno su na drugom svijetu, u Srbiji i Hrvatskoj smjenjivale su se razne vlade. Isti slučaj sa BIH i Makedonijom. Prije četvrt vijeka Crna Gora je ustoličila Mila Đukanovića i drugove. I ni makac.

Prosječna starost građana u Crnoj Gori je 37 godina: prosječan, dakle, stanovnik Crne Gore ne pamti drugu vlast do vlasti Demokratske partije socijalista. Onima koji su odživjeli prosječan vijek od 74 i po godine, pod vlašću DPS-a prošla je trećina života.

Proveli su nas kroz tri države, nekoliko ratova po komšiluku, više ratnih zločina i permanentnu prvobitnu akumulaciju kapitala. Hranili su nas korijenjem i objašnjavali nam, kad su zgrnuli ogromno bogatstvo, da je to tako u životu – neko se snađe, neko ne.

Došli su bučno. SFRJ je počela da se raspada, srpski vođa Slobodan Milošević učvršćivao je svoju vlast, trebali su mu predstavnici Crne Gore koji će bespogovorno slušati. Narod je u Crnoj Gori počeo da se događa 1988. U oktobru te godine pokušaj rušenja vlasti nije uspio, popravni koji je počeo 10. a završio se 11. januara 1989. ,,Narod je pobijedio, jer je morao da pobijedi”, objavio je sa stepenica Skupštine Crne Gore, jedan od članova organizacionog odbora mitinga Momir Bulatović.

O AB revoluciji odavno je sve zabilježeno – i kako je iskorišteno socijalno nezadovoljstvo i kako su pletene udbaške mreže iz Srbije. Grijeh bi bio predstaviti AB revoluciju kao uvozni proizvod. Samo je trebalo zaliti stare nacionalne duhove i pustiti ih da bujaju. Pored onih kojima je kao pokretač za mitingovanje bila parola ,,Život damo, Kosovo ne damo”, bili su i oni koji su računali da je došlo vrijeme za promjene u društvu i oni koji su patili zbog siromaštva radničke klase. Neke od njih je režim u međuvremenu progutao, neke ispljunuo.

Dvanaestog januara 1989. Skupština Republike Crne Gore je prihvatila ostavke Predsjednika, Skupštine, Predsjednika predsjedništva SRCG i svih ĉlanova Predsjedništva i usvojila ostavku Veselina Đuranovića člana Predsjedništva SFRJ iz Crne Gore. Partiju je u prelaznom periodu, nećete vjerovati, vodio Veselin Vukotić. Krajem aprila održan je 10. vanredni kongres CK SK Crne Gore. Centralni komitet je izabrao predsjedništvo, a predsjedništvo je izabralo Momira Bulatovića za predsjednika i Mila Đukanovića za sekretara. Mladi Đukanović je objasnio kako je crnogorsko rukovodstvo ,,platilo cijenu nemorala i batinjanja”.

Ostalo je zabilježeno kako se Drago Šofranac, generalni

direktor industrije mašina i opreme Radoje Dakić, žalio na probleme u firmi čiji su radnici bili stožer događanja naroda. ,,Proizvodnja za devet mjeseci je veća za devet odsto nego u istom periodu prošle godine, ali nijesmo ni izbliza na potrebnom nivou iskorišćenosti kapaciteta. Drugi naš ključni problem je plasman proizvodnje. Na

domaćem tržištu možemo da prodamo oko 350 građevinskih mašina, a na stranom do 100…”. Četvrt vijeka kasnije, proizvodnja bilo kakve mašine u Crnoj Gori jednako je zamisliva kao i proizvodnja svemirskih brodova u nekadašnjem Dakiću.

Prošloga ljeta šačica bivših radnika Radoja Dakića obilježila je pred Vladom i Skupštinom 25 godina od održavanja prvog protestnog mitinga AB revolucije. Sjetili su se kako su tražili povećanje plata, zimnicu, rasterećivanje privrede i rješavanje stambenog pitanja. Raznim vrstama protesta od 2009. godine bivši dakićevci pokušavaju da dođu do 37 miliona eura koje im, prema pravosnažnoj sudskoj presudi, duguje država. Ni eura, ni pravne države koja će im pomoći, ni njihove snage da se za svoja prava izbore, nema ni u naznakama. Tranzicioni gubitnici čekaju da se neko od tranzicionih dobitnika smiluje i kupi zemljište na kojem su oni nekada radili. Onda će, možda, dobiti svoje pare. Od oko 1600 radnika koji polažu pravo na imovinu nekadašnje fabrike, dosad je umrlo preko tri stotine.

Diljem Crne Gore slične su slike. Rasprodaja pod firmom tranzicije hiljade ljudi ostavila je bez posla, oni koji rade negdje su između najamnika i robova.

Dvadeset pet godina vladavine DPS-a, iz godine u godinu donosi nam sve dublji jaz između bogatih i siromašnih. Nedavno su objavljeni podaci da se ispod linije siromaštva trenutno nalazi 70 hiljada građana Crne Gore što je skoro duplo više nego 2010.

Na prste se mogu prebrojati nove škole ili bolnice. Tu se i tamo ponešto okreči. Crna Gora je jedina od bivših jugoslovenskih republika koja nema ni metar auto-puta. Vozimo se putevima koje nam je ostavio Tito. Sve što blista, tajkunsko je.

Sijaju, doduše, i biografije nekadašnjih AB revolucionara, prije svih Mila Đukanovića. Sva moć partijski kontrolisane propagande usmjerena je već godinama na to pranje. U zvaničnim verzijama događaja Đukanović je sa drugovima došao na vlast na talasu reformskih procesa u nekadašnjem istočnom bloku. Ne fali puno da se neko dosjeti i najmlađeg premijera u Evropi upiše u direktno zaslužne za pad Berlinskog zida. Zvanična verzija istorije napad na Dubrovnik predstavlja kao djelo Jugoslovenske narodne armije koju je kontrolisao Milošević, sa kojim, dakako ,,mladi, lijepi i pametni”, nijesu imali ništa. U najgorem slučaju, bili su izmanipulisani. Dužnost je svakog patriote po mjeri vlasti da zaboravi žar sa kojim je propagiran i sprovođen rat za mir i Đukanovićeve probleme sa šahom i šahovnicom. Deportacije, Štrpce, Morinj, Bukovicu, Kaluđerski laz – takođe.

Ako je išta pokazala vlast u Crnoj Gori, pokazala je kako zna da se prilagodi. U DPS-u su se 1997. posvađali, struja Mila Đukanovića pobijedila je pristalice Momira Bulatovića. Uslijedilo je udaljavanje od politike Slobodana Miloševića.

Puževim korakom stiglo se i do referenduma o crnogorskoj nezavisnosti. Od prvog dana nakon referenduma 21. maja 2006, na kom je Crna Gora postala samostalna država, DPS je zauzeo poziciju: država to smo mi. Svako slovo kritike zbog kriminala, korupcije i zastrašujuće kontrole partije predstavlja se kao napad na državu.

Prošlo proljeće počelo je da donosi odgovor na magično pitanje – kako opstaje vlast koja tokom 25 godina donosi bijedu, nepravdu, kriminal, korupciju i potpunu pravnu nesigurnost. Činjenice zabilježene u aferi Snimak kazuju: zloupotreba državnih para i ostaloga u partijske svrhe, partijska zapošljavanja, selektivna dioba socijalnih i sličnih državnih davanja, najobičnije podmićivanje uz predano angažovanje policijskih službi – formula su uspjeha i dugovječnosti vlasti Mila Đukanovića. Naravno, ne treba zaboraviti ni, na drugom nivou, podsticanje crnogorskih podjela i manipulacije identitetskim pitanjima.

Uprkos fantastičnim uspjesima koji se postižu metodama iz Snimka, DPS-u povremeno zatrebaju partneri. Mora se priznati da umije da ih izabere. U početku, dok su se slušale srpske trube, bila je tu Narodna stranka, po potrebi i radikali. Kasnije je sluge, učtivo nazivane koalicionim partnerima, Đukanovićeva partija nalazila u SDP-u i partijama koje zastupaju manjinske narode.

Najnoviji projekat predviđa da se u vlast, ne bi li i ovoga puta opstala, ugura i neka vrsta Srba. Nesebičnu podršku za taj posao Milo Đukanović dobija od vlasti u Srbiji i mitropolita Amfilohija.

Potraga za podobnim Srbima izaziva naglo kočenje u SDP-u koji se naročito tokom 2012. počesto vrpoljio pokazujući znake života. Đukanovićeva poruka da niko nije nezamjenjiv, pa ni šesnaest godina i u foteljama i u upravnim odborima vjeran partner, dala je rezultate. ,,SDP će izaći iz koalicije onda kada procijenimo da bi taj potez bio u funkciji kako stabilnosti, tako i daljeg ekonomskog napretka i demokratizacije Crne Gore. Nećemo izlaziti iz koalicije iz prkosa ili da bismo zadovoljili želje nekih drugih krugova i političkih grupa… Posebno ne onih koji se do sada nijesu pokazali prijateljima Crne Gore”, objasnio je ovih dana Vujica Lazović, potpredsjednik vlade za ekonomsku politiku i finansijski sistem i potpredsjednik Socijaldemokratske partije.

Manje atraktivna, ali, reklo bi se, znakovitija bila je poruka šefa medijskog pula SDP-a Mirka Stanića kojom su sve mane DPS-a pale na leđa podgoričkog gradonačelnika dr Miomira Mugoše. ,,Ostavljamo da lokalni DPS konačno shvati da je trogodišnja era vladavine sa srpskim partijama greška i smijeni njenog tvorca Mugošu i pošalje ga u zasluženu partijsku penziju. A nakon toga sve po zakonu. Kakvu DPS snagu ima u Podgorici pod vođstvom Mugoše najbolje su pokazali rezultati predsjedničkih izbora”, objasnio je Stanić.

Ponekoga u SDP-u u međuvremenu je obradovala vijest da će, možebiti, DPS vrh liste na izborima u Podgorici ukrasiti sadašnjim ministrom prosvjete Slavoljubom Migom Stijepovićem. Polupismeni i poslušni, uz bezobzirne i bahate, mjera su Crne Gore kakvu je tokom 25 godina stvorio DPS. A i generalno tranzicija je očigledna. Počeli su bombardovanjem Dubrovnika, sada bombarduju nekontolisane medije. Što bi pjesma rekla, da sve pokriju snjegovi, ruzmarin i šaš.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo