Nije tajna da u BiH brojači imaju veći uticaj na izborne rezultate od birača i da stvarna borba za pobjedu na izborima počinje tek nakon zatvaranja birališta. Schmidtove izmjene izbornog zakona će voditi realnijem izbornom rezultatu

MONITOR: Početkom oktobra biraće se lokalna vlast u BiH. Kako ocjenjujete značaj ovih izbora za funkcionisanje ne samo lokalne samouprave u BiH već i kao motivišućeg faktora za veću participativnost građana/ki u političkom životu?

MARIĆ: Političku situaciju u BiH najbolje oslikava činjenica da su širenje nacionalne mržnje i optužbe za izdaju sopstvenog naroda prevladavajuće teme predizborne kampanje za lokalne izbore. U nacionalnom divljanju, konkretne teme od značaja za lokalne zajednice, padaju u drugi plan. Najviše lajkova dobijaju populisti koji oštro napadaju-pa i vrijeđaju, političare iz drugog naroda. Uvredama i prijetnjama se redovno pridruži plejada  on-line bojovnika. Zbog toga ćemo biti zadovoljni ako na izbore izađe 50 posto birača.

Pri tome je važno znati da se u stvarnosti narodi međusobno ne mrze toliko koliko bi političari to željeli. A političari, koji to nameću, su više kriminalci nego nacionalisti, ali su shvatili da ih nacionalizam štiti od propitivanja. Dok stvarate predratnu atmosferu niko vas neće pitati šta vaša ruka radi u njihovom džepu.

Srećom postoje izuzeci među načelnicima, ljudi koji pošteno i vrijedno rade svoj posao. Takvi ljudi se ne bave nacionalizmom, oni podršku građana dobijaju na osnovu postignutih rezultata, a ne populizma. To je nepogrešivo mjerilo kvaliteta političara: što više nacionalizma-to manje rezultata, a više korupcije.

MONITOR: Ovi izbori će biti prvi koji će se održati po- intervencijom VP Kristijana Šmita, izmjenjenom Izbornom zakonu. Izmjene predviđaju i nemogućnost da se kandiduju oni koji su osuđeni za ratne zločine.  Šmitova intervencija u Izborni zakon nije dočekana sa nepodijeljenim odobravanjem, ne samo u RS. Može li ona uticati na izborne rezultate i kako?

MARIĆ: Čim političke stranke, koje imaju korist od izbornih prevara, nisu zadovoljne izmjenama Izbornog zakona, to govori da su izmjene dobre za građane. Visoki predstavnik je nametnuo pravila koja će osigurati veći stepen integriteta izbornog procesa. Nije tajna da u BiH brojači imaju veći uticaj na izborne rezultate od birača i da stvarna borba za pobjedu na izborima počinje tek nakon zatvaranja birališta. Schmidtove izmjene se najviše tiču segmenata u kojima se dešavalo najviše prevara, a to su sastav biračkih odbora, brojanje glasova, mijenjane preferenci nakon izbora i sastavljanje lažnih zapisnika s birališta. Ove izmjene će voditi realnijem izbornom rezultatu.

MONITOR: VP Šmit sastao se u Sarajevu sa glavnim tužiocem MRMKS, Seržom Bramercom. Navedeno je da je evidentirano oko 400 bjegunaca od pravde koji uglavnom sada žive u Srbiji i Hrvatskoj. Konstatovano je da bi od tih zemalja trebalo tražiti da im sude. Pitanje tzv. tranzicione pravde bolna je tačka za sve žrtve. Da li ono postaje samo ad hoc političko-propagandni problem regionalnih politika?

MARIĆ: Efekt kazne se postiže ukoliko kazna uslijedi netom nakon počinjenja zločina. Kakva je svrha kazne za ratnog zločinca koji bi bio osuđen 30 godina nakon počinjenja? Može li se zadovoljenjem pravde nazvati ako je žrtva 30 godina živjela u saznanju da je zločinac na slobodi i ako ga je čak i sretala jer žive u istom mjestu? Mnogi od njih će prije umrijeti nego što će dočekati suđenje, kako žrtve tako i zločinci. Naravno da od toga ne treba odustati ali bi za sve nas bilo bolje da se to završilo prije 20 godina i da smo nastavili živjeti bez potrebe da svako malo diramo u žive rane.

Sve tri strane u BiH imaju isti stav po tom pitanju tako što priznaju samo svoje heroje i njihove zločince i rade sve na tome da zaštite te svoje „heroje“, a ako njihove zločine ne mogu odbraniti onda im pomognu da ne budu dostupni pravdi. Naravno da se po broju zločinaca i heroja ne mogu porediti, ali im je doktrina isto.

Teško da će se tu nešto uskoro promijeniti, a nenadoknadiva šteta je počinjena žrtvama ovolikim odugovlačenjem. To će biti samo jedan od brojnih problema koji nismo uspjeli riješiti mi, već vrijeme.

MONITOR: Nedavno je Sud u Strazburu naložio BiH da se pozabavi njegovom presudom u slučaju Slavena Kovačevića. Kovačević-koji je i savjetnik Željka Komšića, tvrdio je da je zakonskim odredbama suspendovano njegovo aktivno biračko pravo pri izboru članova/ca Predsjedništva. Njegov je i stav da VP Šmit podržava HDZ, a Šmit je podsjetio da je tražio od institucija da izmjenama Ustava sprovedu i ranije presude („Sejdić-Finci“, „Zornić“…) Samo mali deo političke scene u BiH je, izgleda, zainteresovan da se ove presude sprovedu. Zašto?

MARIĆ: Bosna i Hercegovina ima specifično ustavno uređenje. Ustavotvorci su bili svjesni da je nemoguće napraviti savršeno rješenje kojim bi svi bili zadovoljni, pa su napravili ono što su mogli. U BiH problem nije loš Ustav, već loši političari koji se trude da nađu svaku rupu i od nje naprave problem, umjesto da nađu način kako da te rupe zakrpe. Jasno je da nisu ispoštovana ljudska prava svih građana podjednako po pitanju izbora za člana Predsjedništva, ali je to tada bilo jedino moguće rješenje. Umjesto da zajednički traže rješenje tog i sličnih problema, neki političari su u tome vidjeli priliku da sebe promovišu.

Slaven Kovačević je tužio državu BiH jer mu ne dozvoljava da se kao pripadnih Ostalih kandiduje za Predsjedništvo BiH, zanemarujući da se kao Hrvat mogao kandidovati za tu funkciju, jer se dok je bio u Gradskom vijeću Sarajeva izjašnjavao kao Hrvat. To dovoljno govori o paradoksu i iskrenim namjerama.

MONITOR:  Kako vidite „saradnju“ političkih vođa zemalja regiona na prebacivanju unutrašnjih problema na regionalni nivo?

MARIĆ: Kada gledate narušene političke odnose u regiji ne možete da se ne pitate šta se desilo jer je prije dvadeset godina situacija bila mnogo bolja. Održavali su se bilateralni i trilateralni sastanci, razgovaralo se o saradnji, a onda smo se odjednom počeli ponovo gledati preko ništana. To je taj trend populizma u kombinaciji s nedostatkom rezultata. Čim vam nešto ne ide dobro ili ste napravili neki propust, siguran recept za skretanje pažnje javnosti sa tog problema je upiranje prstom u komšije, kao prijetnju na koju uvijek moramo budno motriti.

MONITOR: Šef CIA, Vilijem Berns, nedavno je bio u Sarajevu, Beogradu i Prištini. Malo toga smo saznali o sardžaju njegovih razgovora sa našim lokalnim moćnicima. Kako Vi razumijete ovu CIA turneju?

MARIĆ: Stvarni cilj i povod takvih posjeta nikada ne bude zvanično predstavljen, ali se može pretpostaviti da to nisu bili nimalo ugodni razgovori i da su bili više monolozi u kojima je američka strana iznosila „preporuke“ zajedno s posljedicama koje bi mogle uslijediti u slučaju njihovog nepoštivanja. U turbulentim geopolitičkim kretanjima, niko ne želi da se bavi globalno nebitnim sukobima, ako to već mogu izbjeći. Značaj ove regije za Ameriku je samo u toj mjeri u kojoj predstavljamo opasnost za širenje interesa Rusije i Kine. Mi bismo voljeli da smo im bitni ali smo za njih premali i uključuju se samo koliko moraju.

U BiH je cilj posjete bio jasan, Dodik. No, pošto je on na „crnoj listi“ američke administracije nije se mogao, a vjerovatno ni želio, sastati s njim, pa mu je poruku poslao preko Željke Cvijanović. Ostali sastanci su bili protokolarni. Da je postigao svoj cilj postalo je očito već u prvoj izjavi Dodika nakon te posjete u kojoj je negirao da je ikada govorio o samostalnosti RS-a.

Propisane kvote za žene nisu pokazale veliki uspjeh

MONITOR: Samo 29 žena su kandidatkinje za gradonačelnice i načelnice. Među njima su, međutim, i već vrlo prominentne političarke kao što su gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić i vrlo uspješna protivkandidatkinja Miloradu Dodiku na izboru za predsjednika/cu RS, Jelena Trivić. Koliko su žene-kandidatkinje u BiH prilagodljive mejnstrim politici a koliko imaju priliku ili uopšte žele da kandiduju nešto novo što bi ih učinilo liderkama?

MARIĆ: Istraživanja iz biznis sektora su pokazala da su kompanije koje u upravama imaju žene, uspješnije i profitabilnije od onih u kojima su samo muškarci. Vjerujem da bi se veći postotak žena u politici  pozitivno odrazio na razvoj društva. Ali, mnogo je manji broj žena koje se ozbiljno žele baviti politikom. Mnoge žene, posebno one koje imaju porodicu, odluče se za neko drugo zanimanje. Osim toga, to sa sobom nosi i rizik da postanete žrtva javnog progona na društvenim mrežama i po forumima, u koji nerijetko uvuku i članove porodice, pa i djecu.

Problem sa sudjelovanjem žena u politici u BiH je što brojne funkcionerke ne djeluju samostalno, već ih povezuju sa nekim muškarcem koji im je tu funkciju osigurao. Ne mislim na fizičku vezu već isključivo na nadmoć. Takve političarke nestaju s političke scene kada njihov nadređeni tako odluči ili kada on izgubi moć.

Propisane kvote za žene nisu pokazale veliki uspjeh. Žene koje su se same izborile za svoje mjesto u politici su prodornije, uspješnije i znaju se bolje zauzeti za ono što žele i što misle da je dobro za društvo.

Politički inters u EU ima prednost nad propisima

MONITOR: Aleksandar Vučić je na nedavnom bezbjednosnom forumu u Pragu, rekao  da neće Crna Gora već Ukrajina biti sljedeća članica EU. Vučić je u UN upravo najavio da će odlikovati sve koji su glasali protiv Rezolucije o Srebrenici…Kada je reč o BiH, otpočinjanje pregovora sa EU kao da je zamrznuto. Šta je to prouzrokovalo?

MARIĆ: Kolikogod mi željeli vjerovati da se u EU sve dešava po propisima, činjenica je da politički interes ima prednost. Tako je i po pitanju prijema Ukrajine i Moldavije u EU, tako je bilo i po pitanju prijema Bugarske i Rumunije u EU. Najlakše je bildati mišiće na zemljama zapadnog Balkana. No, to nije opravdanje za neispunjavanje uslova koje je EU postavila. Posebno jer se ne radi o nekim apstraktnim zahtjevima već o reformama od kojih će država imati koristi.

Jasno je da se političari opiru tome, posebno jer im je slika hapšenja Ive Sanadera još pred očima i jer su prve reforme koje moraju uraditi one koje se tiču borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala. Niko ne reže rado granu na kojoj sjedi i gradi svoje carstvo. Zbog toga je BiH zadnja država koja ima pravo da bilo šta prigovori zbog prijema drugih u EU, jer smo mi prvi krenuli tim putem, a nakon 20 godina smo dospjeli na začelje. Ono što je u svemu tome dobro je da bh. političari nemaju alternativu EU članstvu i prisiljeni su da ponekad nešto puste iako znaju da bi mogli skupo platiti za to. Milijarde eura, koje EU daje uzornim učenicima, dodatna su motivacija da političari usvoje i poneki neugodan zakon.

Nastasja RADOVIĆ

Putovanja, dnevnice, troškovi goriva, telefona, službeni automobili, varijabile, izdaci za komisije, radne grupe i slično, funkcionerske naknade po prestanku funkcije, odgovaraju svima i niko ne želi toga da se  odrekne, a to sve neopravdano „jede“ javni novac i čini zaposlene u javnom sektoru iznimno privilegovanim na teret građanstva

MONITOR: Ocijenili ste nedavno da su brojni izborni ciklusi pokazali da nijedna partija ne propusti priliku da nakon pobjede na izborima zaposli svoj partijski ili nepotistički kadar, te da ne treba biti naivan i misliti da će ova praksa uskoro nestati. Zašto neće?

MRDOVIĆ: Zato što smo partitokratsko društvo. Da je DPS, nakon sticanja nezavisnosti, želio da ovo bude država nezavisnih institucija, onda bi omogućio da se u javnoj administraciji zapošljavaju najbolji kandidati, bez političkog, nepotističkog ili interesnog prefiksa. Umjesto toga, godinama su se mogle zaposliti samo pristalice  DPS-a i njenih saveznika, kao i rodbinski i slično povezani. Na taj način je kreiran model partijsko-interesnog zapošljavanja oličenog u  poslušnosti,  pa kada je došlo do pada DPS-a prije četiri godine nove vlasti su iskoristile isti „recept“ i počele sa zapošljavanjem svog kadra.

Treba reći da su rukovodioci novih vlasti nakon 2020. godine imali i potrebu da budu okruženi svojim ljudima u koje će imati povjerenja, jer su uposleni iz vremena bivše DPS i njenih saveznika često bili kočnica i opstrukcija u radu,  zbog partijske lojalnosti. Tako  danas, četiri godine nakon pada DPS-a, zemljom vladaju i vlast i opozicija – nove vlasti na vodećim funkcijama, a opozicija kroz dubinu i ekspertsko-rukovodni kadar.

Da je javna administracija profesionalna, izborni ciklusi označavali bi samo promjene na ključnim rukovodećim pozicijama. Ne bi se kontinuirano govorilo o prekomjernim zapošljavanjima u administraciji, koja se nakon svih izbornih ciklusa samo uvećava. Vlada koja se usudi da sprovede stvarnu racionalizaciju u upravi, izgubiće prve sljedeće izbore.

MONITOR: Nedavno je bilo četiri godine od smjene DPS-a. Šta su još zaostavštine stare vlasti, osim partijskog zapošljavanja, koje je nova vlast preuzela?

MRDOVIĆ: Razne beneficije u javnoj administraciji. Pokazalo se da putovanja, dnevnice, troškovi goriva, telefona, službeni automobili, varijabile, izdaci za komisije, radne grupe i slično, funkcionerske naknade po prestanku funkcije, odgovaraju svima i niko ne želi toga da se toga odrekne, a to sve neopravdano „jede“ javni novac i čini zaposlene u javnom sektoru iznimno privilegovanim na teret građanstva. Kada se zna da su zarade u javnom sektoru sada u većini povoljnije od privatnog sektora, jasno je zašto mnogi hrle ka javnoj administraciji.

Najveća „zaostavština“ te partije, a koja ipak najteže pogađa cjelokupno društvo, je to  što smo i dalje „zarobljena država“ izrazito slabih institucija. Nove vlasti nijesu uspjele da pravednim i kvalitetnim zakonskim izmjenama stvore osnov za početak uspostavljanja reformisanog pravosudnog i policijskog sistema. Korupcija i kriminal su i dalje bitni epiteti koji se lijepe našoj državi sa međunarodnih adresa, dok građani na unutrašnjem planu i četiri godine od pada DPS-a osjećaju duboku nepravdu i nejednakost i ostali su gladni pravde. Zemlji je nasušno potreban veting u pravosuđu i policiji, jer se ne može očekivati da će pravdu isporučiti oni koji su godinama bili pod političkim i interesnim uticajima.

MONITOR: Predizborne  kampanje koje u kontinuitetu traju donose brojna obećanja. Tako je  i uoči lokalnih izbora  u Podgorici. Koliko se predizborna obećanja ispunjavaju i kako to utiče na izlaznost glasača?

MRDOVIČ: Izborna obećanja zavise od mnogo faktora. U zemlji uništene ekonomije i urušenih institucija, kao i komplikovanih i dugih zakonskih procedura za investicione i povezane projekte, teško je ostvariti ih nakon osvajanja vlasti na izborima. Uprkos tome, vidimo da se posebno obećavaju  brojne investicije za koje nijesu urađeni ni idejni ili glavni projekti, a kamoli dobijene dozvole za gradnju, riješeni imovinsko pravni odnosi ili obezbijeđen novac za njih, a koji uglavnom zavisi od Vlade Crne Gore. Takođe, može se primijetiti da se izborna obećanja uglavnom vezuju za komunalno-saobraćajno-vodovodnu infrastrukturu i javne objekte školstva, zdravstva i slično. Dakle, obećanja se vezuju za ono što se može realizovati kroz kapitalne budžete i gdje realizacije opet najviše zavise od Vlade.

Izostaju izborna obećanja u vidu izgradnji fabrika, prerađivačkih objekata i onoga što se veže za realnu ekonomiju, što je pokazatelj izostanka vizije razvoja. Partijski akteri se rijetko usuđuju za davanja obećanja ove vrste, jer su svjesni dubine ekonomske pohare zemlje. U svakom slučaju, izborna obećanja nijesu presudna za izlazak glasača na birališta.

MONITOR: Da li je ispunjeno obećanje vlasti da će  podići stanard građana, pa i kroz  program Evropa sad 2?

MRDOVIĆ: Standard je bolji i bilo bi krajnje nekorektno reći da značajan dio građanstva ne raspolaže sa više novca, nego za vrijeme DPS-a, uprkos tome što troškovi života  neopravdano rastu zbog ogromne gramzivosti pružalaca raznih usluga za profitom. Najniža penzija je 450 eura i bezmalo duplirana u odnosu na period od prije nekoliko godina. Prosječne zarade su kroz Evropa sad jedan uvećane i kroz nastavak tog programa će prosječna zarada u zemlji uskoro biti hiljadu eura.

Ipak, vidljiva je ta doza nezadovoljstva za predstojeći program i u javnom i u privatnom sektoru. Zaposleni u javnom sektoru očekivali su po 200 eura uvećanja i sada im je malo što će dobiti od šezdeset do stotinjak eura, jer su im očito kroz realizaciju prvog programa apetiti značajno porasli.  Situacija u javnom sektoru je bolja od privatnog, jer se ovdje prosječna zarada već približila cifri od hiljadu eura, a ne računajući sijaset dodatnih beneficija koje zaposleni u javnom sektoru imaju.

Veći problem je privatni sektor, pošto brojni poslodavci uposlene drže na minimalnoj zaradi, a dio im nezakonito plaćaju na ruke ili im daju dodatne honorare, pa su sada ti zaposleni shvatili da će ih poslodavac legalno prevesti na novu minimalnu zaradu (600 ili 800 eura), a praktično im isplaćivati koliko i do sada. Otuda dominantno izvire to nezadovoljstvo. To je problem sistemske prirode, u ovoj zemlji još se  dozvoljava da se radnici zakidaju na različite načine.

Socijalno ugroženi su nažalost i dalje na margini i vrijeme je da se vlasti konačno na adekvatan način pozabave stvaranjem uslova za dostajanstven život tih ljudi.

MONITOR: Zašto smo među najskupljim destinacijama Evrope, a nemamo evropske plate?

MRDOVIĆ: Zato što zemljom haraju monopoli, uspostavljeni još za vrijeme DPS-a i koje niko od novih vlasti nije ni pokušao da razbije.

Mi građani plaćamo najskuplju cijenu hrane, lijekova, građevinskog materijala, stanova, kamata, kredita… Na sceni su kartelska djelovanja gdje se udruženo dogovaraju cijene, koje se na teret građanstva „dižu u nebo“, dok izostaje reakcija i Agencije za zaštitu konkurencije, čiji je upravo posao da nas zaštiti od monopolskih djelovanja, i ukupno države.

U isto vrijeme, trgovački i drugi lobiji posredstvom oglašavanja ostvaruju ogroman uticaj na medije i mnogima se i ime u javnom prostoru rijetko pominje.

Samo u prošloj godini šest vodećih trgovina je ostvarilo 33 miliona eura profita, nekoliko povezanih firmi koje imaju monopol za prodaju lijekova 11 miliona profita, 15 građevinskih firmi imalo je lani 25 miliona eura profita, inostrane privatne banke ostvarile su 146 miliona profita…Samo jedna trgovina je prikazala da je za četiri godine svoju neto profitnu maržu uvećala sa 1,1 odsto na 4,3 odsto. Ta brojka je frapantna i najbolje prikazuje koliko se zarađuje na naš račun.

Marže i ostale privremene mjere više nijesu rješenje, već vlada mora djelovati kroz zakone i konačno razbiti monopole, jer glad za milionima eura dodatne zarade, onih koji su već okusili milione, teško da će ikada biti utoljena.

MONITOR: Gdje smo kada je u pitanju socijalna pravda?

MRDOVIĆ: U nešto boljoj situaciji nego za vrijeme DPS-a, ali generalno još jako daleko od stvarne države socijalne pravde. Hiljade radnika žrtava tranzicije, hiljade penzionera sa malim penzijama zbog te iste tranzicije, hiljade onih koji su godinama nezaposleni, hiljade diskriminisanih po različitim osnovama, teško da će ikada doći do neke opipljive ne samo socijalne, već ukupne društvene pravde u zemlji.

Mnogi i dalje grcaju u siromaštvu i nemaštini, dok pojedini svoje milione, stečene na vrlo sumnjive i mračne načine, troše lagodno. Stiče se  utisak da je neko davno razmišljao dugoročno, pa je pravosudno-upravni i policijski sistem kreirao kao poslušnički i zavistan, kroz postavljanje „čuvara“ za svoja bogatstva i milione, ali i lične slobode.

MONITOR: Šta očekujete od predstojećih lokalnih izbora u Podgorici, i kako ocjenjujete kampanju?

MRDOVIĆ: Veliki je broj lista i mnoge se bore za prelazak cenzusa, pa u takvoj situaciji najbolje prolaze najjače liste. Čini se da se sve svodi na to da li će neko biti “tas na vagi”, što  u postizbornim pregovorima  obezbjeđuje poziciju ucjenjivanja.

Mislim da će podgorički izbori pokazati nekoliko stvari. Prije svega da aktuelni šef države više nema legitimitet u biračkom tijelu. Izbori će zbog koalicionog nastupa samo dijelom pokazati na koliku podršku može da računa. Takođe ću primijetiti da on otvoreno zloupotrebljava poziciju predsjednika svih građana.

Realno je očekivati da će PES, koji je u koaliciji sa Demokratama, a vjerovatno u namjeri da tako amortizuju značajniji gubitak glasova, zabilježiti pad. Razlog dominantno treba tražiti u izuzetno lošem potezu premijera da nakon formiranja vlade u potpunosti da „odriješene ruke“ za kadriranja svojim ministrima. Imajući u vidu da su neki od njih „prikriveni DPS“ to je po dubini vraćen brojni kompromitovani kadar DPS-a. Nije sporan kadar DPS-a, ali jeste kada je on kompomitovan, i mislim da će podgorički izbori pokazati premijeru koliki će ceh platiti njegova partija zbog toga.

DPS će vjerovatno zadržati gro svog biračkog tijela u Podgorici, a velika enigma je koliko će od te partije uzeti novoformirana stranka njenog nekadašnjeg visokog funkcionera. U svakom slučaju, ukoliko DPS nakon podgoričkih izbora dođe u priliku da bude vlast, ne treba sumnjati da će uslijediti groteskna „osveta“ u upravljačkim strukturama Glavnog grada u ekstremno kratkom roku.

Milena PEROVIĆ

Litijum je izuzetno važno pitanje, ali daleko od toga da je jedino. Srbija je zatrovana, 15 hiljada ljudi premine od zagađenja vazduha, desetine  je hiljada divljih deponija širom zemlje, a preko 700 hiljada ljudi nema čistu pijaću vodu. Preko 400 hiljada građana napustilo je Srbiju za vrijeme vlasti SNS-a. Javni dug je više nego dupliran. Od plate ne može da se živi jer cijene  rastu vrtoglavo.  Zeleno-lijevi front će  na jesen predstaviti plan za unapređenje životnog standarda

MONITOR: Pred junske lokalne izbore došlo je do podjele u koaliciji Srbija protiv nasilja. Vaša stranaka je na izbore izašla, ali je dobar dio opozicije potpuno ili djelimično, bojkotovao izbore. Po više pokazatelja -da je bilo opozicionog jedinstva dobijeni bi bili i Beograd i Niš. Kako danas gledate na odluku Vaše partije da na izbore izađe uprkos nejedinstvu opozicije?

LAZOVIĆ: To je jedina ispravna odluka koja je uostalom doneta i većinom glasova koalicije. Na žalost, izgleda da i pojedinci iz opozicije moraju da se uče demokratiji i poštovanju volje većine i prethodnih dogovora. Vrlo je važno da razumemo da Vučić nikada neće sam od sebe dati izborne uslove, moramo ga na to naterati. Ali bojkot nije rešenje i ne može biti nikako dobar za naše društvo, a posebno je neshvatljiv bojkot dela izbora, kao da izborni uslovi nisu isti ili čak gori u drugim gradovima u odnosu na Beograd. Da smo zajedno izašli na izbore ili da bar nije bilo aktivne kampanje sabotiranja od strane dojučerašnjih kolega, danas bi imali vlast u nekoliko gradova i desetak opština. Borba protiv režima bi sigurno bila lakša.

MONITOR: Dio opozicije je tada tvrdio da bi se- da se nastavio pritisak na režim uz pomoć međunarodne zajednice –  izdejstvovali prihvatljivi predizborni uslovi i postigao veoma dobar rezultat. Posle Rezolucije EP o velikom neregularnostima na decembarskim izborima, nije bilo reakcija Evropske komisije i Evropskog savjeta. Da li je  postojala nekakva usmena garancija da će se pritisak sa Zapada nastaviti?

LAZOVIĆ: Velike stvari smo zajedno uradili na međunarodnom planu. Uspeli smo da promenimo odnos EU prema autokrati Vučiću-za to je dokaz i Rezolucija, ali i mnogi sastanci i aktivnosti koje smo imali. U trenutku kada se donosila odluka o izlasku na izbore, nije bilo čak ni indicija da bi vlast pristala na odlaganje. Zato nije moguće tvrditi da bi se sve ovo postiglo, samo da su se odložili izbori. Ali to je sada za nama, bojkotom je napravljena ogromna šteta opoziciji. Treba iz toga da naučimo i da nastavimo da se borimo.

MONITOR: Ljeto u Srbiji  su obiljeležili protesti protiv eksploatacije litijuma. Vlast je reagovala oštro. Hapšeni su mlađi i javnosti relativno nepoznati organizatori protesta dok su poznatiji „inspiratori“ zaobiđeni i, uglavnom, napadani u medijima kao „nestručni“. Imate li utisak da postoji nekakva strateška namjera u takvom postupanju režima ili se radi o bojazni od daljeg širenja nezadovoljstva?

LAZOVIĆ: Režim radi isto ono što su oduvek radili kada se dešava veliko nezadovoljstvo građana. Napadaju aktiviste, u medijima blate opoziciju, okreću ljude jedne protiv drugih, unose podele, sabotiraju, podmeću, prate, prisluškuju, prete, angažuju batinaše kad treba, direktno napadaju najugroženije… Sve to smo videli mnogo puta, ali je nezadovoljstvo protiv litijuma zaista mnogo veliko tako da im ne ide od ruke da brzo slome otpor. Na sreću, građani su svesni da je SNS skup bahatih pijavica koje ne prezaju ni od čega da bi sebi izvukli materijalnu korist i zato im i ne veruju kada kažu da će se voditi računa o rizicima iskopavanja litijuma, koji su zaista značajni. Čak i njihovi birači im ne veruju, jer ih oni najbolje poznaju. Znaju sa kim imaju posla.

MONITOR: Dok se očekuje rasplet akcija u vezi sa litijumom, u drugim djelovima društva javljaju se zahtjevi za promjenama, a opšte egzistencijalno stanje građanstva se pogoršava. Zašto se u kritikama državnih mjera rijetko ističe pogoršanje opštih životnih uslova, pa izgleda da je opozicija ostala bez svojih tema?

LAZOVIĆ: Ja sam verovatno pogrešna osoba za ovo pitanje, pošto se Zeleno-levi front godinama bavi pitanjima životnog standarda i baš životnim, svakodnevnim pitanjima kvaliteta života. Litijum jeste u ovom trenutku izuzetno važno pitanje, ali daleko od toga da je jedino. Srbija je danas zatrovana zemlja u kojoj 15 hiljada ljudi premine od zagađenja vazduha, imamo desetine hiljada divljih deponija širom zemlje, a preko 700 hiljada ljudi nema čistu pijaću vodu. Sa druge strane, ljudi odlaze, preko 400 hiljada građana napustilo je Srbiju za vreme vlasti SNS-a. Javni dug je više nego dupliran. Od plate ne može da se živi jer cene hrane, stanovanja i svih troškova rastu vrtoglavo. Zato će Zeleno-levi front na jesen predstaviti deklaraciju o socio-ekonomskim prioritetima građana Srbije, odnosno plan za unapređenje životnog standarda.

MONITOR: Da li bi formiranje opozicionih „vlada u sjenci“ za nivo države i najvećih gradova, pomoglo jedinstvenijem i preciznijem djelovanju opozicije?

LAZOVIĆ: Verujem da su vlade u senci izuzetno dobra ideja, jer pored kritike vlasti otvaraju mogućnost za bolje predstavljanje pozitivnih rešenja opozicije. Da li će do toga doći ne znam. U ovom trenutku najintenzivnija saradnja je po pitanju litijuma, a da li će i po nekim drugim pitanjima doći do saradnje opozicije, videćemo.

MONITOR: Posle Svesrpskog sabora Aleksandra Vučića i Milorada Dodika i višemjesečnog dopisivanja“ režima sa kolegama u BiH, Crnoj Gori i Hrvatskoj i mjera koje je Vučić objavio radi zaštite Srba na Kosovu, da li bi opozicija trebalo da izađe sa svojim „kontra-prijedlozima“ koji bi doprinjeli smirivanju ovih – građanima i građankama Srbije nepotrebnih tenzija?

LAZOVIĆ: Ne bih ja olako prelazio preko štetnosti Svesrpskog sabora. To je izuzetno opasna inicijativa koja u svojoj pozadini ima Vučićevu ideju da se proglasi nekom vrstom nadustavnog vladara svih Srba. Kada mu istekne mandat i kada ne bude mogao da bude više predsednik Srbije, pored mogućnosti da se ponovo vrati na premijersko mesto, on razmatra opciju da napravi neku vrstu naprednjačke, partijsko-nacionalističke sfere uticaja u regionu koju bi on vodio. Na ovu nameru ne bi trebalo gledati kroz ključ srpskog nacionalizma, već pre kroz prizmu širenja uticaja kleptokratskog režima koji koristi nacionalizam, ali u pozadini je želja za očuvanjem neprikosnovene moći. Zato se vrši veliki pritisak na sve susedne zemlje da se ojačaju političke organizacije bliske SNS-u, koje bi mu tu ideju omogućile. Negde ide lakše, kao što je slučaj sa Dodikom, a negde teže. Ovo je izuzetno opasna ideja za ceo region.

MONITOR: U javnosti se pominje i nužnost održavanja vanrednih izbora jer je režim prekršio predizborno obećanje da neće biti eksploatacije litijuma. Predsjednik i Vlada nedavno su ugostili Olafa Šolca i Emanuela Makrona.  Stigla je i najnovija podrška od američkog ambasadora Kristofera Hila. Ti „detalji“ ne idu u prilog uzdanju u pritisak oko poboljšanja izbornih uslova, a ni inicijativi za vanredne izbore. Kako  razumijete ovu  podršku koja Vučiću stiže sa Zapada?

LAZOVIĆ: U pitanju je ekonomski interes za iskopavanje litijuma, a Vučić je jedva dočekao da pored Kosova, ima još jedan način da “plati” da mu prođu razne mahinacije, krađa izbora, otimanje institucija, kontrola medija i sva druga nepočinstva. Ali moram da kažem da nije tačan utisak da su svi u Evropi za to da Srbija bude žrtvovana kao rudarska kolonija. Mi upravo radimo na velikoj međunarodnoj podršci Zelenih za zaustavljanje rudnika Rio Tinta.

MONITOR: Ministar odbrane Bratislav Gašić se pohvalio da je Srbija izvezla za 60 posto više oružja i municije  nego prije godinu. Najavaljuje i povratak obaveznog vojnog roka. Vučić kupuje borbene avione i poziva na naoružavanje. Globalne prilike jesu za zabrinutost. Djeluje da zvanični Beograd sve čini da iz njih izvuče što više koristi-i na unutrašnjem i na spoljašnjem planu?

LAZOVIĆ: Ja stvarno ne znam kakvu korist imaju građani od kupovine Rafala za tri milijarde evra. Ili bilo kog drugog naoružanja, vraćanja vojnog roka i sličnog. Za koji rat i sa kime se to mi spremamo?

Moj kolega Predrag Momčilović radio je analizu koja pokazuje da je za novac planiran za 12 aviona moglo da se izgradi oko 1300 vrtića. Slična cena bi bila i za izgradnju 1000 novih zgrada socijalnog i javnog stanovanja. Gradovi bi mogli da kupe 7700 običnih autobusa, 5400 trolejbusa ili 4500 zglobnih trolejbusa. Ovo govorim samo kao ilustraciju da je Srbiji potrebno nešto drugo, a ne oružje. Sa druge strane, prete nam posledice klimatskih promena, poplave, požari… Zeleno-levi front smatra da bi bolja namena ovog novca bila za unapređenje civilne zaštite.

Nastasja RADOVIĆ