Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JOŽE MENCINGER, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Plašim se raspada EU

Objavljeno prije

na

milo-djukanovic-ranko-krivo

MONITOR: Protivnik ste dominacije „mjera štednje” u EU politici spasavanja eurozone. I Pol Krugman je nedavno u Beogradu rekao da je ovo vrijeme da se „popravljaju mostovi, gradi željeznica i troši na obrazovanje”. Gdje za to naći novac?

MENCINGER: „Popravljanje mostova….” je simbol za pravo ponašanje države u krizi, koja se iako je nastala zbog kraha privatnog financijskog sektora svodi na manjak potražnje. Stvar je jednostavna. Kada se privredna aktivnost smanji, smanje se poreski prihodi. Ako u toj situaciji država smanji javnu potrošnju, plate službenika i otpušta ih, to odmah i više od javnog osjeti privatni sektor i u njemu zaposleni. Pad tražnje i aktivnosti ponovo smanjuje poreske prihode. Ako se na smanjenje prihoda ponovo reagira smanjenjem rashoda, ulazimo u spiralu kretanja nadolje; sve više ljudi je u sve gorem položaju, sve ide nizbrdo. Računanje da će tražnju javnog sektora zamijeniti tražnja stanovništva ili veće investicije su iluzije, a to važi i za stranu tražnju. Štednja je korisna, ako drugi troše, ako svi štede, štednja vodi u katastrofu; upravo to se zbiva u EU. Jedina koje može pokrenuti privrednu aktivnost je država, makar i povećanim zaduženjem, jer ništa drugo ne preostaje.

Već je od velike krize tridesetih godina poznato da se je ona pretvorila u svjetsku, jer se financijski krah „liječio” štednjom. Zašto od tada nismo ništa naučili, ne znam. Radi se o ideologiji prema kojoj treba smanjiti javni sektor, te školstvo, zdravstvo i socijalnu zaštitu što više privatizirati. Nosioci tih ideja vjerojatno vjeruju da će smanjenje javne potrošnje i troškova rada na razinu „kineskih” omogućiti konkuriranje „Kinezima”. A to je glupost.

Ne radi se o alternativi: štednja ili zaduživanje, radi se o pravoj mjeri umjesto histeričnog kretanja od ekstremnog zaduživanja pred krizom do ekstremne štednje sada. Pored toga, kriza nije nastala zbog velikih javnih sektora i razbacivanja u njima; ona je posljedica zbivanja u financijskom sektoru, preraspodjele društvenog proizvoda na štetu rada i u korist kapitala, prenošenja proizvodnje u zemlje s jeftinom „radnom snagom” što je još povećavalo jaz između ponude i tražnje, a tražnja je zbog toga stvarana kreditima, te izmišljanjem novih „financijskih proizvoda”, što je stvaralo „casino” kapitalizam.

Umjesto da se počne smanjivati financijski sektor i da se zabrane mnogi „financijski proizvodi” koji nisu ništa drugo do instrumenti za pljačku, te priđe preraspodjeli u korist rada, za krizu se okrivljuje javni sektor iako su veliki deficiti i povećanja javnih dugova u velikoj mjeri posljedica rješavanja banaka, a koje države nisu mogle izbjegnuti. Štedna histerija i smanjivanje javnog sektora produbljuje krizu koja će prerasti u socijalni kaos.

MONITOR: Srbija zavisna od volje MMF, nada se novom aranžmanu sa ovom finansijskom institucijom. Stalni reformski uslov MMF je smanjivanje javne potrošnje, sa otpuštanjem službenika i reformom penzionog fonda. Da li je ovo jedini ili samo osnovni lijek kojim se zaustavlja dalje pogoršanje?
MENCINGER: Ove su mantre MMF dobro poznate. Inače vjerujem da međunarodne financijske institucije čovječanstvu prave mnogo više štete nego koristi, što naravno ne pomaže; one postoje i diktiraju zemljama što treba uraditi. Pogotovo, kada su države zbog zaduženja obavezne da ih slušaju. Kod njih mi najviše smeta hipokrizija; u svojim menzama daju subvencioniranu hranu bogatim službenicima, koji ne plaćaju poreze i brzo odlaze u penziju. A čitav svijet poučavaju o štetnosti toga što rade.

Ne kažem da reforma penzijskog sistema nije potrebna, ali mi za to ne trebaju njihove studije ili upozorenja, jer su stvari jasne. Jedini sistem koji može funkcionirati je onaj koji se bazira na solidarnosti među generacijama; a to je više moralni nego ekonomski problem suvremenog društva; nekada su se za stare brinuli unutar porodice, u suvremenom društvu tu je brigu preuzela država. Pošto se životni vijek produžava to se povećava i odnos između starih i mladih; penzijski sistem je zbog toga nekakva spora „catch the cash” igra. Postoje samo tri načina za njeno usporavanje: smanjenje odnosa penzija/plata, povećanje stope doprinosa, i produžavanje radnog staža. Prvi vodi u još veće siromaštvo penzionera, drugi u poskupljenja proizvodnje; preostaje dakle treći; to je i način koji je suglasan i sa demografskim kretanjima; ako jednu godinu dalje radim, penzijskom fondu sam dao dvije godine – jednu godinu više uplata u fond i jednu godinu manje isplata iz njega.

MONITOR: Čini se da ni Srbija ni Crna Gora nemaju sprovodive strategije privrednog razvoja. Vi ste u Sloveniji još u SFRJ imali drugačije viđenje dinamičkog odnosa političke i privredne sfere?
MENCINGER: Od tog slovenačkog modela nije mnogo ostalo; on je napušten u razdoblju 2005-2008. Od osamostaljenja do 2004. smo odbacivali ideje koje su nam sugerirale međunarodne financijske institucije, što je bio jedan od razloga za ravnomjeran rast. Onda smo, između 2005. i 2008, za vrijeme vlade Janeza Janše, ušli u razdoblje hazardiranja u kojem smo uništili sve što smo prije toga uradili. Dovoljna je jedna brojka: neto zaduženost Slovenije krajem 2005. bila je nula eura, krajem 2008. – 10 milijardi eura. U krizu smo ušli sa vladom Boruta Pahora, koja nije mnogo razumjela i samo se slušalo sve što su izmislili u Briselu. Nju je prošle godine ponovo naslijedila vlada Janeza Janše, koja uništava privredu i društvo.

MONITOR: Smatrate da je rješenje krize u Španiji ključno za opstanak eura. To znači da je kriza u Grčkoj sasvim prevaziđena ili da Grčka nije bila „kamen spoticanja” za sudbinu eurozone?
MENCINGER: Grčka je relativno mala država, ali je za njeno spašavanje, dakle za spašavanje francuskih i njemačkih banaka koje su financirale njezin ,,razvitak”, potrošeno mnogo novca. U Španjolskoj se za krizu ne može optužiti javni sektor, u krizu su je doveli baluni na tržištima nekretnina i financija. Španjolska privreda je šest puta veća od grčke; sve milijarde „potrošene” u Grčkoj pomnožite sa šest, dodajte 25 postotnu nezaposlenost i 50 postotnu nezaposlenost mladih. Do sada eksploziju socijalne bombe sprječava ,,welfare family” ali to ne može potrajati.

MONITOR: Rekli ste da je koncepcija evro-politike slična onoj ex-jugoslovenskoj „bratstvo-jedinstvo” i da će trajati manje od Habzbuške monarhije. Koje su za vas realne osnove za EU kao političku i ekonomsku zajednicu?
MENCINGER: Kada sam prije ulaska u EU uspoređivao SFRJ i EU, proglašen sam euroskeptikom, a uspoređenje smatralo se nepristojnim. No, sličnost problema koji objektivno postoje ne može se ne vidjeti. Euro je sličan „bratstvu i jedinstvu” jer je stvoren kao vječiti politički simbol; mogućnost izlaza iz euro zone nije ni predviđena. Upozorenja da EMU nije optimalno novčano područje, te da države koje se veoma razlikuju, sa uvođenjem jedinstvene valute gube najjednostavniji instrument za prilagođavanje, kursnu politiku, nisu ni slušana a kamoli uzeta u obzir. Euro je sada pod upitom; došli smo u situaciju, da rješavamo problem eura, umjesto da euro rješava probleme. Mnogi bi ga se otarasili, a niko ne zna na koji ga se način elegantno otarasiti, svi se plaše posljedica pa izmišljaju nova i nova „rešenja” bez obzira na cijenu njegovog rješavanja.

Jako se plašim raspada EU i to zbog kaosa koji bi nastao ako EU propadne. No ne vjerujem da EU može preživjeti deset godina krize; pogledajte samo probleme koje imaju šefovi vlada u raspravama oko desetine ili stotine jednog postotka društvenog proizvoda; a to jest „jugoslavenski sindrom”, ocjena da te svi u zajednici iskorištavaju. Političari ne vide da zajednica u kojoj se razlike između dijelova pa i socijalne razlike povećavaju nema dug život.

MONITOR: SFRJ je izdijeljena na male države o kojima vi kažete da ne mogu biti samostalne. Mogu li onda biti demokratske na način kako su to velike ili je tu uvijek riječ o „ucijenjenoj demokratiji”?
MENCINGER: Ekonomski mala zemlja ne može biti nezavisna od zbivanja u svijetu; što je manja to je otvorenija i zbog toga više zavisna. No, to ne znači da bi trebalo sasvim zaboraviti ono što se sada u Sloveniji naziva nacionalni interes, a to je zaštita dugoročnih interesa zemlje. To rade sve zemlje, a očigledno je u ovim novim kapitalističkim zemljama i to pod utjecajem onih koji dobro brinu za svoje nacionalne koristi, prevladalo stanovište da je trebalo prodati sva preduzeća strancima jer oni bolje znaju da upravljaju sa njima. To i ne poričem, ali tvrdim, da oni bolje upravljaju u svoju korist i da su efekti tih prodaja za čitavu privredu uglavnom negativni. Koliko znam, nekoliko gorkih iskustava imate i u Crnoj Gori.

MONITOR: Branitelji neoliberalne politike decenijama su za sve nevolje okrivljivali državne intervencije?
MENCINGER: Svijet je najmanje tridesetak godina pod utjecajem neoliberalne ideologije, koja je dozvoljavala stvaranje nereguliranog financijskog tržišta. Ekonomsku globalizaciju pratila je i globalizacija ideologije američkog tipa kapitalizma. Država je sve manje kontrolirala financijski sektor i dozvoljavala stvaranje „financijskih proizvoda” za smanjivanje rizika, a to je značilo instrumenata koji omogućavaju da se imovina stiče prevarama i igrama na sreću. Da bi se spasila tražnja, koja je zbog prebacivanja proizvodnje u zemlje sa jeftinom „radnom snagom” smanjena ona je napuhavana sa kreditima. Koliki je taj rast pokazuje prosta činjenica: u svakom euru, kojim u EU nešto kupim, je 37 centi kamata.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo