Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JOŽE MENCINGER, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Plašim se raspada EU

Objavljeno prije

na

MONITOR: Protivnik ste dominacije „mjera štednje” u EU politici spasavanja eurozone. I Pol Krugman je nedavno u Beogradu rekao da je ovo vrijeme da se „popravljaju mostovi, gradi željeznica i troši na obrazovanje”. Gdje za to naći novac?

MENCINGER: „Popravljanje mostova….” je simbol za pravo ponašanje države u krizi, koja se iako je nastala zbog kraha privatnog financijskog sektora svodi na manjak potražnje. Stvar je jednostavna. Kada se privredna aktivnost smanji, smanje se poreski prihodi. Ako u toj situaciji država smanji javnu potrošnju, plate službenika i otpušta ih, to odmah i više od javnog osjeti privatni sektor i u njemu zaposleni. Pad tražnje i aktivnosti ponovo smanjuje poreske prihode. Ako se na smanjenje prihoda ponovo reagira smanjenjem rashoda, ulazimo u spiralu kretanja nadolje; sve više ljudi je u sve gorem položaju, sve ide nizbrdo. Računanje da će tražnju javnog sektora zamijeniti tražnja stanovništva ili veće investicije su iluzije, a to važi i za stranu tražnju. Štednja je korisna, ako drugi troše, ako svi štede, štednja vodi u katastrofu; upravo to se zbiva u EU. Jedina koje može pokrenuti privrednu aktivnost je država, makar i povećanim zaduženjem, jer ništa drugo ne preostaje.

Već je od velike krize tridesetih godina poznato da se je ona pretvorila u svjetsku, jer se financijski krah „liječio” štednjom. Zašto od tada nismo ništa naučili, ne znam. Radi se o ideologiji prema kojoj treba smanjiti javni sektor, te školstvo, zdravstvo i socijalnu zaštitu što više privatizirati. Nosioci tih ideja vjerojatno vjeruju da će smanjenje javne potrošnje i troškova rada na razinu „kineskih” omogućiti konkuriranje „Kinezima”. A to je glupost.

Ne radi se o alternativi: štednja ili zaduživanje, radi se o pravoj mjeri umjesto histeričnog kretanja od ekstremnog zaduživanja pred krizom do ekstremne štednje sada. Pored toga, kriza nije nastala zbog velikih javnih sektora i razbacivanja u njima; ona je posljedica zbivanja u financijskom sektoru, preraspodjele društvenog proizvoda na štetu rada i u korist kapitala, prenošenja proizvodnje u zemlje s jeftinom „radnom snagom” što je još povećavalo jaz između ponude i tražnje, a tražnja je zbog toga stvarana kreditima, te izmišljanjem novih „financijskih proizvoda”, što je stvaralo „casino” kapitalizam.

Umjesto da se počne smanjivati financijski sektor i da se zabrane mnogi „financijski proizvodi” koji nisu ništa drugo do instrumenti za pljačku, te priđe preraspodjeli u korist rada, za krizu se okrivljuje javni sektor iako su veliki deficiti i povećanja javnih dugova u velikoj mjeri posljedica rješavanja banaka, a koje države nisu mogle izbjegnuti. Štedna histerija i smanjivanje javnog sektora produbljuje krizu koja će prerasti u socijalni kaos.

MONITOR: Srbija zavisna od volje MMF, nada se novom aranžmanu sa ovom finansijskom institucijom. Stalni reformski uslov MMF je smanjivanje javne potrošnje, sa otpuštanjem službenika i reformom penzionog fonda. Da li je ovo jedini ili samo osnovni lijek kojim se zaustavlja dalje pogoršanje?
MENCINGER: Ove su mantre MMF dobro poznate. Inače vjerujem da međunarodne financijske institucije čovječanstvu prave mnogo više štete nego koristi, što naravno ne pomaže; one postoje i diktiraju zemljama što treba uraditi. Pogotovo, kada su države zbog zaduženja obavezne da ih slušaju. Kod njih mi najviše smeta hipokrizija; u svojim menzama daju subvencioniranu hranu bogatim službenicima, koji ne plaćaju poreze i brzo odlaze u penziju. A čitav svijet poučavaju o štetnosti toga što rade.

Ne kažem da reforma penzijskog sistema nije potrebna, ali mi za to ne trebaju njihove studije ili upozorenja, jer su stvari jasne. Jedini sistem koji može funkcionirati je onaj koji se bazira na solidarnosti među generacijama; a to je više moralni nego ekonomski problem suvremenog društva; nekada su se za stare brinuli unutar porodice, u suvremenom društvu tu je brigu preuzela država. Pošto se životni vijek produžava to se povećava i odnos između starih i mladih; penzijski sistem je zbog toga nekakva spora „catch the cash” igra. Postoje samo tri načina za njeno usporavanje: smanjenje odnosa penzija/plata, povećanje stope doprinosa, i produžavanje radnog staža. Prvi vodi u još veće siromaštvo penzionera, drugi u poskupljenja proizvodnje; preostaje dakle treći; to je i način koji je suglasan i sa demografskim kretanjima; ako jednu godinu dalje radim, penzijskom fondu sam dao dvije godine – jednu godinu više uplata u fond i jednu godinu manje isplata iz njega.

MONITOR: Čini se da ni Srbija ni Crna Gora nemaju sprovodive strategije privrednog razvoja. Vi ste u Sloveniji još u SFRJ imali drugačije viđenje dinamičkog odnosa političke i privredne sfere?
MENCINGER: Od tog slovenačkog modela nije mnogo ostalo; on je napušten u razdoblju 2005-2008. Od osamostaljenja do 2004. smo odbacivali ideje koje su nam sugerirale međunarodne financijske institucije, što je bio jedan od razloga za ravnomjeran rast. Onda smo, između 2005. i 2008, za vrijeme vlade Janeza Janše, ušli u razdoblje hazardiranja u kojem smo uništili sve što smo prije toga uradili. Dovoljna je jedna brojka: neto zaduženost Slovenije krajem 2005. bila je nula eura, krajem 2008. – 10 milijardi eura. U krizu smo ušli sa vladom Boruta Pahora, koja nije mnogo razumjela i samo se slušalo sve što su izmislili u Briselu. Nju je prošle godine ponovo naslijedila vlada Janeza Janše, koja uništava privredu i društvo.

MONITOR: Smatrate da je rješenje krize u Španiji ključno za opstanak eura. To znači da je kriza u Grčkoj sasvim prevaziđena ili da Grčka nije bila „kamen spoticanja” za sudbinu eurozone?
MENCINGER: Grčka je relativno mala država, ali je za njeno spašavanje, dakle za spašavanje francuskih i njemačkih banaka koje su financirale njezin ,,razvitak”, potrošeno mnogo novca. U Španjolskoj se za krizu ne može optužiti javni sektor, u krizu su je doveli baluni na tržištima nekretnina i financija. Španjolska privreda je šest puta veća od grčke; sve milijarde „potrošene” u Grčkoj pomnožite sa šest, dodajte 25 postotnu nezaposlenost i 50 postotnu nezaposlenost mladih. Do sada eksploziju socijalne bombe sprječava ,,welfare family” ali to ne može potrajati.

MONITOR: Rekli ste da je koncepcija evro-politike slična onoj ex-jugoslovenskoj „bratstvo-jedinstvo” i da će trajati manje od Habzbuške monarhije. Koje su za vas realne osnove za EU kao političku i ekonomsku zajednicu?
MENCINGER: Kada sam prije ulaska u EU uspoređivao SFRJ i EU, proglašen sam euroskeptikom, a uspoređenje smatralo se nepristojnim. No, sličnost problema koji objektivno postoje ne može se ne vidjeti. Euro je sličan „bratstvu i jedinstvu” jer je stvoren kao vječiti politički simbol; mogućnost izlaza iz euro zone nije ni predviđena. Upozorenja da EMU nije optimalno novčano područje, te da države koje se veoma razlikuju, sa uvođenjem jedinstvene valute gube najjednostavniji instrument za prilagođavanje, kursnu politiku, nisu ni slušana a kamoli uzeta u obzir. Euro je sada pod upitom; došli smo u situaciju, da rješavamo problem eura, umjesto da euro rješava probleme. Mnogi bi ga se otarasili, a niko ne zna na koji ga se način elegantno otarasiti, svi se plaše posljedica pa izmišljaju nova i nova „rešenja” bez obzira na cijenu njegovog rješavanja.

Jako se plašim raspada EU i to zbog kaosa koji bi nastao ako EU propadne. No ne vjerujem da EU može preživjeti deset godina krize; pogledajte samo probleme koje imaju šefovi vlada u raspravama oko desetine ili stotine jednog postotka društvenog proizvoda; a to jest „jugoslavenski sindrom”, ocjena da te svi u zajednici iskorištavaju. Političari ne vide da zajednica u kojoj se razlike između dijelova pa i socijalne razlike povećavaju nema dug život.

MONITOR: SFRJ je izdijeljena na male države o kojima vi kažete da ne mogu biti samostalne. Mogu li onda biti demokratske na način kako su to velike ili je tu uvijek riječ o „ucijenjenoj demokratiji”?
MENCINGER: Ekonomski mala zemlja ne može biti nezavisna od zbivanja u svijetu; što je manja to je otvorenija i zbog toga više zavisna. No, to ne znači da bi trebalo sasvim zaboraviti ono što se sada u Sloveniji naziva nacionalni interes, a to je zaštita dugoročnih interesa zemlje. To rade sve zemlje, a očigledno je u ovim novim kapitalističkim zemljama i to pod utjecajem onih koji dobro brinu za svoje nacionalne koristi, prevladalo stanovište da je trebalo prodati sva preduzeća strancima jer oni bolje znaju da upravljaju sa njima. To i ne poričem, ali tvrdim, da oni bolje upravljaju u svoju korist i da su efekti tih prodaja za čitavu privredu uglavnom negativni. Koliko znam, nekoliko gorkih iskustava imate i u Crnoj Gori.

MONITOR: Branitelji neoliberalne politike decenijama su za sve nevolje okrivljivali državne intervencije?
MENCINGER: Svijet je najmanje tridesetak godina pod utjecajem neoliberalne ideologije, koja je dozvoljavala stvaranje nereguliranog financijskog tržišta. Ekonomsku globalizaciju pratila je i globalizacija ideologije američkog tipa kapitalizma. Država je sve manje kontrolirala financijski sektor i dozvoljavala stvaranje „financijskih proizvoda” za smanjivanje rizika, a to je značilo instrumenata koji omogućavaju da se imovina stiče prevarama i igrama na sreću. Da bi se spasila tražnja, koja je zbog prebacivanja proizvodnje u zemlje sa jeftinom „radnom snagom” smanjena ona je napuhavana sa kreditima. Koliki je taj rast pokazuje prosta činjenica: u svakom euru, kojim u EU nešto kupim, je 37 centi kamata.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo