Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JOŽE MENCINGER, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Plašim se raspada EU

Objavljeno prije

na

MONITOR: Protivnik ste dominacije „mjera štednje” u EU politici spasavanja eurozone. I Pol Krugman je nedavno u Beogradu rekao da je ovo vrijeme da se „popravljaju mostovi, gradi željeznica i troši na obrazovanje”. Gdje za to naći novac?

MENCINGER: „Popravljanje mostova….” je simbol za pravo ponašanje države u krizi, koja se iako je nastala zbog kraha privatnog financijskog sektora svodi na manjak potražnje. Stvar je jednostavna. Kada se privredna aktivnost smanji, smanje se poreski prihodi. Ako u toj situaciji država smanji javnu potrošnju, plate službenika i otpušta ih, to odmah i više od javnog osjeti privatni sektor i u njemu zaposleni. Pad tražnje i aktivnosti ponovo smanjuje poreske prihode. Ako se na smanjenje prihoda ponovo reagira smanjenjem rashoda, ulazimo u spiralu kretanja nadolje; sve više ljudi je u sve gorem položaju, sve ide nizbrdo. Računanje da će tražnju javnog sektora zamijeniti tražnja stanovništva ili veće investicije su iluzije, a to važi i za stranu tražnju. Štednja je korisna, ako drugi troše, ako svi štede, štednja vodi u katastrofu; upravo to se zbiva u EU. Jedina koje može pokrenuti privrednu aktivnost je država, makar i povećanim zaduženjem, jer ništa drugo ne preostaje.

Već je od velike krize tridesetih godina poznato da se je ona pretvorila u svjetsku, jer se financijski krah „liječio” štednjom. Zašto od tada nismo ništa naučili, ne znam. Radi se o ideologiji prema kojoj treba smanjiti javni sektor, te školstvo, zdravstvo i socijalnu zaštitu što više privatizirati. Nosioci tih ideja vjerojatno vjeruju da će smanjenje javne potrošnje i troškova rada na razinu „kineskih” omogućiti konkuriranje „Kinezima”. A to je glupost.

Ne radi se o alternativi: štednja ili zaduživanje, radi se o pravoj mjeri umjesto histeričnog kretanja od ekstremnog zaduživanja pred krizom do ekstremne štednje sada. Pored toga, kriza nije nastala zbog velikih javnih sektora i razbacivanja u njima; ona je posljedica zbivanja u financijskom sektoru, preraspodjele društvenog proizvoda na štetu rada i u korist kapitala, prenošenja proizvodnje u zemlje s jeftinom „radnom snagom” što je još povećavalo jaz između ponude i tražnje, a tražnja je zbog toga stvarana kreditima, te izmišljanjem novih „financijskih proizvoda”, što je stvaralo „casino” kapitalizam.

Umjesto da se počne smanjivati financijski sektor i da se zabrane mnogi „financijski proizvodi” koji nisu ništa drugo do instrumenti za pljačku, te priđe preraspodjeli u korist rada, za krizu se okrivljuje javni sektor iako su veliki deficiti i povećanja javnih dugova u velikoj mjeri posljedica rješavanja banaka, a koje države nisu mogle izbjegnuti. Štedna histerija i smanjivanje javnog sektora produbljuje krizu koja će prerasti u socijalni kaos.

MONITOR: Srbija zavisna od volje MMF, nada se novom aranžmanu sa ovom finansijskom institucijom. Stalni reformski uslov MMF je smanjivanje javne potrošnje, sa otpuštanjem službenika i reformom penzionog fonda. Da li je ovo jedini ili samo osnovni lijek kojim se zaustavlja dalje pogoršanje?
MENCINGER: Ove su mantre MMF dobro poznate. Inače vjerujem da međunarodne financijske institucije čovječanstvu prave mnogo više štete nego koristi, što naravno ne pomaže; one postoje i diktiraju zemljama što treba uraditi. Pogotovo, kada su države zbog zaduženja obavezne da ih slušaju. Kod njih mi najviše smeta hipokrizija; u svojim menzama daju subvencioniranu hranu bogatim službenicima, koji ne plaćaju poreze i brzo odlaze u penziju. A čitav svijet poučavaju o štetnosti toga što rade.

Ne kažem da reforma penzijskog sistema nije potrebna, ali mi za to ne trebaju njihove studije ili upozorenja, jer su stvari jasne. Jedini sistem koji može funkcionirati je onaj koji se bazira na solidarnosti među generacijama; a to je više moralni nego ekonomski problem suvremenog društva; nekada su se za stare brinuli unutar porodice, u suvremenom društvu tu je brigu preuzela država. Pošto se životni vijek produžava to se povećava i odnos između starih i mladih; penzijski sistem je zbog toga nekakva spora „catch the cash” igra. Postoje samo tri načina za njeno usporavanje: smanjenje odnosa penzija/plata, povećanje stope doprinosa, i produžavanje radnog staža. Prvi vodi u još veće siromaštvo penzionera, drugi u poskupljenja proizvodnje; preostaje dakle treći; to je i način koji je suglasan i sa demografskim kretanjima; ako jednu godinu dalje radim, penzijskom fondu sam dao dvije godine – jednu godinu više uplata u fond i jednu godinu manje isplata iz njega.

MONITOR: Čini se da ni Srbija ni Crna Gora nemaju sprovodive strategije privrednog razvoja. Vi ste u Sloveniji još u SFRJ imali drugačije viđenje dinamičkog odnosa političke i privredne sfere?
MENCINGER: Od tog slovenačkog modela nije mnogo ostalo; on je napušten u razdoblju 2005-2008. Od osamostaljenja do 2004. smo odbacivali ideje koje su nam sugerirale međunarodne financijske institucije, što je bio jedan od razloga za ravnomjeran rast. Onda smo, između 2005. i 2008, za vrijeme vlade Janeza Janše, ušli u razdoblje hazardiranja u kojem smo uništili sve što smo prije toga uradili. Dovoljna je jedna brojka: neto zaduženost Slovenije krajem 2005. bila je nula eura, krajem 2008. – 10 milijardi eura. U krizu smo ušli sa vladom Boruta Pahora, koja nije mnogo razumjela i samo se slušalo sve što su izmislili u Briselu. Nju je prošle godine ponovo naslijedila vlada Janeza Janše, koja uništava privredu i društvo.

MONITOR: Smatrate da je rješenje krize u Španiji ključno za opstanak eura. To znači da je kriza u Grčkoj sasvim prevaziđena ili da Grčka nije bila „kamen spoticanja” za sudbinu eurozone?
MENCINGER: Grčka je relativno mala država, ali je za njeno spašavanje, dakle za spašavanje francuskih i njemačkih banaka koje su financirale njezin ,,razvitak”, potrošeno mnogo novca. U Španjolskoj se za krizu ne može optužiti javni sektor, u krizu su je doveli baluni na tržištima nekretnina i financija. Španjolska privreda je šest puta veća od grčke; sve milijarde „potrošene” u Grčkoj pomnožite sa šest, dodajte 25 postotnu nezaposlenost i 50 postotnu nezaposlenost mladih. Do sada eksploziju socijalne bombe sprječava ,,welfare family” ali to ne može potrajati.

MONITOR: Rekli ste da je koncepcija evro-politike slična onoj ex-jugoslovenskoj „bratstvo-jedinstvo” i da će trajati manje od Habzbuške monarhije. Koje su za vas realne osnove za EU kao političku i ekonomsku zajednicu?
MENCINGER: Kada sam prije ulaska u EU uspoređivao SFRJ i EU, proglašen sam euroskeptikom, a uspoređenje smatralo se nepristojnim. No, sličnost problema koji objektivno postoje ne može se ne vidjeti. Euro je sličan „bratstvu i jedinstvu” jer je stvoren kao vječiti politički simbol; mogućnost izlaza iz euro zone nije ni predviđena. Upozorenja da EMU nije optimalno novčano područje, te da države koje se veoma razlikuju, sa uvođenjem jedinstvene valute gube najjednostavniji instrument za prilagođavanje, kursnu politiku, nisu ni slušana a kamoli uzeta u obzir. Euro je sada pod upitom; došli smo u situaciju, da rješavamo problem eura, umjesto da euro rješava probleme. Mnogi bi ga se otarasili, a niko ne zna na koji ga se način elegantno otarasiti, svi se plaše posljedica pa izmišljaju nova i nova „rešenja” bez obzira na cijenu njegovog rješavanja.

Jako se plašim raspada EU i to zbog kaosa koji bi nastao ako EU propadne. No ne vjerujem da EU može preživjeti deset godina krize; pogledajte samo probleme koje imaju šefovi vlada u raspravama oko desetine ili stotine jednog postotka društvenog proizvoda; a to jest „jugoslavenski sindrom”, ocjena da te svi u zajednici iskorištavaju. Političari ne vide da zajednica u kojoj se razlike između dijelova pa i socijalne razlike povećavaju nema dug život.

MONITOR: SFRJ je izdijeljena na male države o kojima vi kažete da ne mogu biti samostalne. Mogu li onda biti demokratske na način kako su to velike ili je tu uvijek riječ o „ucijenjenoj demokratiji”?
MENCINGER: Ekonomski mala zemlja ne može biti nezavisna od zbivanja u svijetu; što je manja to je otvorenija i zbog toga više zavisna. No, to ne znači da bi trebalo sasvim zaboraviti ono što se sada u Sloveniji naziva nacionalni interes, a to je zaštita dugoročnih interesa zemlje. To rade sve zemlje, a očigledno je u ovim novim kapitalističkim zemljama i to pod utjecajem onih koji dobro brinu za svoje nacionalne koristi, prevladalo stanovište da je trebalo prodati sva preduzeća strancima jer oni bolje znaju da upravljaju sa njima. To i ne poričem, ali tvrdim, da oni bolje upravljaju u svoju korist i da su efekti tih prodaja za čitavu privredu uglavnom negativni. Koliko znam, nekoliko gorkih iskustava imate i u Crnoj Gori.

MONITOR: Branitelji neoliberalne politike decenijama su za sve nevolje okrivljivali državne intervencije?
MENCINGER: Svijet je najmanje tridesetak godina pod utjecajem neoliberalne ideologije, koja je dozvoljavala stvaranje nereguliranog financijskog tržišta. Ekonomsku globalizaciju pratila je i globalizacija ideologije američkog tipa kapitalizma. Država je sve manje kontrolirala financijski sektor i dozvoljavala stvaranje „financijskih proizvoda” za smanjivanje rizika, a to je značilo instrumenata koji omogućavaju da se imovina stiče prevarama i igrama na sreću. Da bi se spasila tražnja, koja je zbog prebacivanja proizvodnje u zemlje sa jeftinom „radnom snagom” smanjena ona je napuhavana sa kreditima. Koliki je taj rast pokazuje prosta činjenica: u svakom euru, kojim u EU nešto kupim, je 37 centi kamata.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo