Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JOŽE MENCINGER, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Plašim se raspada EU

Objavljeno prije

na

MONITOR: Protivnik ste dominacije „mjera štednje” u EU politici spasavanja eurozone. I Pol Krugman je nedavno u Beogradu rekao da je ovo vrijeme da se „popravljaju mostovi, gradi željeznica i troši na obrazovanje”. Gdje za to naći novac?

MENCINGER: „Popravljanje mostova….” je simbol za pravo ponašanje države u krizi, koja se iako je nastala zbog kraha privatnog financijskog sektora svodi na manjak potražnje. Stvar je jednostavna. Kada se privredna aktivnost smanji, smanje se poreski prihodi. Ako u toj situaciji država smanji javnu potrošnju, plate službenika i otpušta ih, to odmah i više od javnog osjeti privatni sektor i u njemu zaposleni. Pad tražnje i aktivnosti ponovo smanjuje poreske prihode. Ako se na smanjenje prihoda ponovo reagira smanjenjem rashoda, ulazimo u spiralu kretanja nadolje; sve više ljudi je u sve gorem položaju, sve ide nizbrdo. Računanje da će tražnju javnog sektora zamijeniti tražnja stanovništva ili veće investicije su iluzije, a to važi i za stranu tražnju. Štednja je korisna, ako drugi troše, ako svi štede, štednja vodi u katastrofu; upravo to se zbiva u EU. Jedina koje može pokrenuti privrednu aktivnost je država, makar i povećanim zaduženjem, jer ništa drugo ne preostaje.

Već je od velike krize tridesetih godina poznato da se je ona pretvorila u svjetsku, jer se financijski krah „liječio” štednjom. Zašto od tada nismo ništa naučili, ne znam. Radi se o ideologiji prema kojoj treba smanjiti javni sektor, te školstvo, zdravstvo i socijalnu zaštitu što više privatizirati. Nosioci tih ideja vjerojatno vjeruju da će smanjenje javne potrošnje i troškova rada na razinu „kineskih” omogućiti konkuriranje „Kinezima”. A to je glupost.

Ne radi se o alternativi: štednja ili zaduživanje, radi se o pravoj mjeri umjesto histeričnog kretanja od ekstremnog zaduživanja pred krizom do ekstremne štednje sada. Pored toga, kriza nije nastala zbog velikih javnih sektora i razbacivanja u njima; ona je posljedica zbivanja u financijskom sektoru, preraspodjele društvenog proizvoda na štetu rada i u korist kapitala, prenošenja proizvodnje u zemlje s jeftinom „radnom snagom” što je još povećavalo jaz između ponude i tražnje, a tražnja je zbog toga stvarana kreditima, te izmišljanjem novih „financijskih proizvoda”, što je stvaralo „casino” kapitalizam.

Umjesto da se počne smanjivati financijski sektor i da se zabrane mnogi „financijski proizvodi” koji nisu ništa drugo do instrumenti za pljačku, te priđe preraspodjeli u korist rada, za krizu se okrivljuje javni sektor iako su veliki deficiti i povećanja javnih dugova u velikoj mjeri posljedica rješavanja banaka, a koje države nisu mogle izbjegnuti. Štedna histerija i smanjivanje javnog sektora produbljuje krizu koja će prerasti u socijalni kaos.

MONITOR: Srbija zavisna od volje MMF, nada se novom aranžmanu sa ovom finansijskom institucijom. Stalni reformski uslov MMF je smanjivanje javne potrošnje, sa otpuštanjem službenika i reformom penzionog fonda. Da li je ovo jedini ili samo osnovni lijek kojim se zaustavlja dalje pogoršanje?
MENCINGER: Ove su mantre MMF dobro poznate. Inače vjerujem da međunarodne financijske institucije čovječanstvu prave mnogo više štete nego koristi, što naravno ne pomaže; one postoje i diktiraju zemljama što treba uraditi. Pogotovo, kada su države zbog zaduženja obavezne da ih slušaju. Kod njih mi najviše smeta hipokrizija; u svojim menzama daju subvencioniranu hranu bogatim službenicima, koji ne plaćaju poreze i brzo odlaze u penziju. A čitav svijet poučavaju o štetnosti toga što rade.

Ne kažem da reforma penzijskog sistema nije potrebna, ali mi za to ne trebaju njihove studije ili upozorenja, jer su stvari jasne. Jedini sistem koji može funkcionirati je onaj koji se bazira na solidarnosti među generacijama; a to je više moralni nego ekonomski problem suvremenog društva; nekada su se za stare brinuli unutar porodice, u suvremenom društvu tu je brigu preuzela država. Pošto se životni vijek produžava to se povećava i odnos između starih i mladih; penzijski sistem je zbog toga nekakva spora „catch the cash” igra. Postoje samo tri načina za njeno usporavanje: smanjenje odnosa penzija/plata, povećanje stope doprinosa, i produžavanje radnog staža. Prvi vodi u još veće siromaštvo penzionera, drugi u poskupljenja proizvodnje; preostaje dakle treći; to je i način koji je suglasan i sa demografskim kretanjima; ako jednu godinu dalje radim, penzijskom fondu sam dao dvije godine – jednu godinu više uplata u fond i jednu godinu manje isplata iz njega.

MONITOR: Čini se da ni Srbija ni Crna Gora nemaju sprovodive strategije privrednog razvoja. Vi ste u Sloveniji još u SFRJ imali drugačije viđenje dinamičkog odnosa političke i privredne sfere?
MENCINGER: Od tog slovenačkog modela nije mnogo ostalo; on je napušten u razdoblju 2005-2008. Od osamostaljenja do 2004. smo odbacivali ideje koje su nam sugerirale međunarodne financijske institucije, što je bio jedan od razloga za ravnomjeran rast. Onda smo, između 2005. i 2008, za vrijeme vlade Janeza Janše, ušli u razdoblje hazardiranja u kojem smo uništili sve što smo prije toga uradili. Dovoljna je jedna brojka: neto zaduženost Slovenije krajem 2005. bila je nula eura, krajem 2008. – 10 milijardi eura. U krizu smo ušli sa vladom Boruta Pahora, koja nije mnogo razumjela i samo se slušalo sve što su izmislili u Briselu. Nju je prošle godine ponovo naslijedila vlada Janeza Janše, koja uništava privredu i društvo.

MONITOR: Smatrate da je rješenje krize u Španiji ključno za opstanak eura. To znači da je kriza u Grčkoj sasvim prevaziđena ili da Grčka nije bila „kamen spoticanja” za sudbinu eurozone?
MENCINGER: Grčka je relativno mala država, ali je za njeno spašavanje, dakle za spašavanje francuskih i njemačkih banaka koje su financirale njezin ,,razvitak”, potrošeno mnogo novca. U Španjolskoj se za krizu ne može optužiti javni sektor, u krizu su je doveli baluni na tržištima nekretnina i financija. Španjolska privreda je šest puta veća od grčke; sve milijarde „potrošene” u Grčkoj pomnožite sa šest, dodajte 25 postotnu nezaposlenost i 50 postotnu nezaposlenost mladih. Do sada eksploziju socijalne bombe sprječava ,,welfare family” ali to ne može potrajati.

MONITOR: Rekli ste da je koncepcija evro-politike slična onoj ex-jugoslovenskoj „bratstvo-jedinstvo” i da će trajati manje od Habzbuške monarhije. Koje su za vas realne osnove za EU kao političku i ekonomsku zajednicu?
MENCINGER: Kada sam prije ulaska u EU uspoređivao SFRJ i EU, proglašen sam euroskeptikom, a uspoređenje smatralo se nepristojnim. No, sličnost problema koji objektivno postoje ne može se ne vidjeti. Euro je sličan „bratstvu i jedinstvu” jer je stvoren kao vječiti politički simbol; mogućnost izlaza iz euro zone nije ni predviđena. Upozorenja da EMU nije optimalno novčano područje, te da države koje se veoma razlikuju, sa uvođenjem jedinstvene valute gube najjednostavniji instrument za prilagođavanje, kursnu politiku, nisu ni slušana a kamoli uzeta u obzir. Euro je sada pod upitom; došli smo u situaciju, da rješavamo problem eura, umjesto da euro rješava probleme. Mnogi bi ga se otarasili, a niko ne zna na koji ga se način elegantno otarasiti, svi se plaše posljedica pa izmišljaju nova i nova „rešenja” bez obzira na cijenu njegovog rješavanja.

Jako se plašim raspada EU i to zbog kaosa koji bi nastao ako EU propadne. No ne vjerujem da EU može preživjeti deset godina krize; pogledajte samo probleme koje imaju šefovi vlada u raspravama oko desetine ili stotine jednog postotka društvenog proizvoda; a to jest „jugoslavenski sindrom”, ocjena da te svi u zajednici iskorištavaju. Političari ne vide da zajednica u kojoj se razlike između dijelova pa i socijalne razlike povećavaju nema dug život.

MONITOR: SFRJ je izdijeljena na male države o kojima vi kažete da ne mogu biti samostalne. Mogu li onda biti demokratske na način kako su to velike ili je tu uvijek riječ o „ucijenjenoj demokratiji”?
MENCINGER: Ekonomski mala zemlja ne može biti nezavisna od zbivanja u svijetu; što je manja to je otvorenija i zbog toga više zavisna. No, to ne znači da bi trebalo sasvim zaboraviti ono što se sada u Sloveniji naziva nacionalni interes, a to je zaštita dugoročnih interesa zemlje. To rade sve zemlje, a očigledno je u ovim novim kapitalističkim zemljama i to pod utjecajem onih koji dobro brinu za svoje nacionalne koristi, prevladalo stanovište da je trebalo prodati sva preduzeća strancima jer oni bolje znaju da upravljaju sa njima. To i ne poričem, ali tvrdim, da oni bolje upravljaju u svoju korist i da su efekti tih prodaja za čitavu privredu uglavnom negativni. Koliko znam, nekoliko gorkih iskustava imate i u Crnoj Gori.

MONITOR: Branitelji neoliberalne politike decenijama su za sve nevolje okrivljivali državne intervencije?
MENCINGER: Svijet je najmanje tridesetak godina pod utjecajem neoliberalne ideologije, koja je dozvoljavala stvaranje nereguliranog financijskog tržišta. Ekonomsku globalizaciju pratila je i globalizacija ideologije američkog tipa kapitalizma. Država je sve manje kontrolirala financijski sektor i dozvoljavala stvaranje „financijskih proizvoda” za smanjivanje rizika, a to je značilo instrumenata koji omogućavaju da se imovina stiče prevarama i igrama na sreću. Da bi se spasila tražnja, koja je zbog prebacivanja proizvodnje u zemlje sa jeftinom „radnom snagom” smanjena ona je napuhavana sa kreditima. Koliki je taj rast pokazuje prosta činjenica: u svakom euru, kojim u EU nešto kupim, je 37 centi kamata.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo