Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JOŽE MENCINGER, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Plašim se raspada EU

Objavljeno prije

na

MONITOR: Protivnik ste dominacije „mjera štednje” u EU politici spasavanja eurozone. I Pol Krugman je nedavno u Beogradu rekao da je ovo vrijeme da se „popravljaju mostovi, gradi željeznica i troši na obrazovanje”. Gdje za to naći novac?

MENCINGER: „Popravljanje mostova….” je simbol za pravo ponašanje države u krizi, koja se iako je nastala zbog kraha privatnog financijskog sektora svodi na manjak potražnje. Stvar je jednostavna. Kada se privredna aktivnost smanji, smanje se poreski prihodi. Ako u toj situaciji država smanji javnu potrošnju, plate službenika i otpušta ih, to odmah i više od javnog osjeti privatni sektor i u njemu zaposleni. Pad tražnje i aktivnosti ponovo smanjuje poreske prihode. Ako se na smanjenje prihoda ponovo reagira smanjenjem rashoda, ulazimo u spiralu kretanja nadolje; sve više ljudi je u sve gorem položaju, sve ide nizbrdo. Računanje da će tražnju javnog sektora zamijeniti tražnja stanovništva ili veće investicije su iluzije, a to važi i za stranu tražnju. Štednja je korisna, ako drugi troše, ako svi štede, štednja vodi u katastrofu; upravo to se zbiva u EU. Jedina koje može pokrenuti privrednu aktivnost je država, makar i povećanim zaduženjem, jer ništa drugo ne preostaje.

Već je od velike krize tridesetih godina poznato da se je ona pretvorila u svjetsku, jer se financijski krah „liječio” štednjom. Zašto od tada nismo ništa naučili, ne znam. Radi se o ideologiji prema kojoj treba smanjiti javni sektor, te školstvo, zdravstvo i socijalnu zaštitu što više privatizirati. Nosioci tih ideja vjerojatno vjeruju da će smanjenje javne potrošnje i troškova rada na razinu „kineskih” omogućiti konkuriranje „Kinezima”. A to je glupost.

Ne radi se o alternativi: štednja ili zaduživanje, radi se o pravoj mjeri umjesto histeričnog kretanja od ekstremnog zaduživanja pred krizom do ekstremne štednje sada. Pored toga, kriza nije nastala zbog velikih javnih sektora i razbacivanja u njima; ona je posljedica zbivanja u financijskom sektoru, preraspodjele društvenog proizvoda na štetu rada i u korist kapitala, prenošenja proizvodnje u zemlje s jeftinom „radnom snagom” što je još povećavalo jaz između ponude i tražnje, a tražnja je zbog toga stvarana kreditima, te izmišljanjem novih „financijskih proizvoda”, što je stvaralo „casino” kapitalizam.

Umjesto da se počne smanjivati financijski sektor i da se zabrane mnogi „financijski proizvodi” koji nisu ništa drugo do instrumenti za pljačku, te priđe preraspodjeli u korist rada, za krizu se okrivljuje javni sektor iako su veliki deficiti i povećanja javnih dugova u velikoj mjeri posljedica rješavanja banaka, a koje države nisu mogle izbjegnuti. Štedna histerija i smanjivanje javnog sektora produbljuje krizu koja će prerasti u socijalni kaos.

MONITOR: Srbija zavisna od volje MMF, nada se novom aranžmanu sa ovom finansijskom institucijom. Stalni reformski uslov MMF je smanjivanje javne potrošnje, sa otpuštanjem službenika i reformom penzionog fonda. Da li je ovo jedini ili samo osnovni lijek kojim se zaustavlja dalje pogoršanje?
MENCINGER: Ove su mantre MMF dobro poznate. Inače vjerujem da međunarodne financijske institucije čovječanstvu prave mnogo više štete nego koristi, što naravno ne pomaže; one postoje i diktiraju zemljama što treba uraditi. Pogotovo, kada su države zbog zaduženja obavezne da ih slušaju. Kod njih mi najviše smeta hipokrizija; u svojim menzama daju subvencioniranu hranu bogatim službenicima, koji ne plaćaju poreze i brzo odlaze u penziju. A čitav svijet poučavaju o štetnosti toga što rade.

Ne kažem da reforma penzijskog sistema nije potrebna, ali mi za to ne trebaju njihove studije ili upozorenja, jer su stvari jasne. Jedini sistem koji može funkcionirati je onaj koji se bazira na solidarnosti među generacijama; a to je više moralni nego ekonomski problem suvremenog društva; nekada su se za stare brinuli unutar porodice, u suvremenom društvu tu je brigu preuzela država. Pošto se životni vijek produžava to se povećava i odnos između starih i mladih; penzijski sistem je zbog toga nekakva spora „catch the cash” igra. Postoje samo tri načina za njeno usporavanje: smanjenje odnosa penzija/plata, povećanje stope doprinosa, i produžavanje radnog staža. Prvi vodi u još veće siromaštvo penzionera, drugi u poskupljenja proizvodnje; preostaje dakle treći; to je i način koji je suglasan i sa demografskim kretanjima; ako jednu godinu dalje radim, penzijskom fondu sam dao dvije godine – jednu godinu više uplata u fond i jednu godinu manje isplata iz njega.

MONITOR: Čini se da ni Srbija ni Crna Gora nemaju sprovodive strategije privrednog razvoja. Vi ste u Sloveniji još u SFRJ imali drugačije viđenje dinamičkog odnosa političke i privredne sfere?
MENCINGER: Od tog slovenačkog modela nije mnogo ostalo; on je napušten u razdoblju 2005-2008. Od osamostaljenja do 2004. smo odbacivali ideje koje su nam sugerirale međunarodne financijske institucije, što je bio jedan od razloga za ravnomjeran rast. Onda smo, između 2005. i 2008, za vrijeme vlade Janeza Janše, ušli u razdoblje hazardiranja u kojem smo uništili sve što smo prije toga uradili. Dovoljna je jedna brojka: neto zaduženost Slovenije krajem 2005. bila je nula eura, krajem 2008. – 10 milijardi eura. U krizu smo ušli sa vladom Boruta Pahora, koja nije mnogo razumjela i samo se slušalo sve što su izmislili u Briselu. Nju je prošle godine ponovo naslijedila vlada Janeza Janše, koja uništava privredu i društvo.

MONITOR: Smatrate da je rješenje krize u Španiji ključno za opstanak eura. To znači da je kriza u Grčkoj sasvim prevaziđena ili da Grčka nije bila „kamen spoticanja” za sudbinu eurozone?
MENCINGER: Grčka je relativno mala država, ali je za njeno spašavanje, dakle za spašavanje francuskih i njemačkih banaka koje su financirale njezin ,,razvitak”, potrošeno mnogo novca. U Španjolskoj se za krizu ne može optužiti javni sektor, u krizu su je doveli baluni na tržištima nekretnina i financija. Španjolska privreda je šest puta veća od grčke; sve milijarde „potrošene” u Grčkoj pomnožite sa šest, dodajte 25 postotnu nezaposlenost i 50 postotnu nezaposlenost mladih. Do sada eksploziju socijalne bombe sprječava ,,welfare family” ali to ne može potrajati.

MONITOR: Rekli ste da je koncepcija evro-politike slična onoj ex-jugoslovenskoj „bratstvo-jedinstvo” i da će trajati manje od Habzbuške monarhije. Koje su za vas realne osnove za EU kao političku i ekonomsku zajednicu?
MENCINGER: Kada sam prije ulaska u EU uspoređivao SFRJ i EU, proglašen sam euroskeptikom, a uspoređenje smatralo se nepristojnim. No, sličnost problema koji objektivno postoje ne može se ne vidjeti. Euro je sličan „bratstvu i jedinstvu” jer je stvoren kao vječiti politički simbol; mogućnost izlaza iz euro zone nije ni predviđena. Upozorenja da EMU nije optimalno novčano područje, te da države koje se veoma razlikuju, sa uvođenjem jedinstvene valute gube najjednostavniji instrument za prilagođavanje, kursnu politiku, nisu ni slušana a kamoli uzeta u obzir. Euro je sada pod upitom; došli smo u situaciju, da rješavamo problem eura, umjesto da euro rješava probleme. Mnogi bi ga se otarasili, a niko ne zna na koji ga se način elegantno otarasiti, svi se plaše posljedica pa izmišljaju nova i nova „rešenja” bez obzira na cijenu njegovog rješavanja.

Jako se plašim raspada EU i to zbog kaosa koji bi nastao ako EU propadne. No ne vjerujem da EU može preživjeti deset godina krize; pogledajte samo probleme koje imaju šefovi vlada u raspravama oko desetine ili stotine jednog postotka društvenog proizvoda; a to jest „jugoslavenski sindrom”, ocjena da te svi u zajednici iskorištavaju. Političari ne vide da zajednica u kojoj se razlike između dijelova pa i socijalne razlike povećavaju nema dug život.

MONITOR: SFRJ je izdijeljena na male države o kojima vi kažete da ne mogu biti samostalne. Mogu li onda biti demokratske na način kako su to velike ili je tu uvijek riječ o „ucijenjenoj demokratiji”?
MENCINGER: Ekonomski mala zemlja ne može biti nezavisna od zbivanja u svijetu; što je manja to je otvorenija i zbog toga više zavisna. No, to ne znači da bi trebalo sasvim zaboraviti ono što se sada u Sloveniji naziva nacionalni interes, a to je zaštita dugoročnih interesa zemlje. To rade sve zemlje, a očigledno je u ovim novim kapitalističkim zemljama i to pod utjecajem onih koji dobro brinu za svoje nacionalne koristi, prevladalo stanovište da je trebalo prodati sva preduzeća strancima jer oni bolje znaju da upravljaju sa njima. To i ne poričem, ali tvrdim, da oni bolje upravljaju u svoju korist i da su efekti tih prodaja za čitavu privredu uglavnom negativni. Koliko znam, nekoliko gorkih iskustava imate i u Crnoj Gori.

MONITOR: Branitelji neoliberalne politike decenijama su za sve nevolje okrivljivali državne intervencije?
MENCINGER: Svijet je najmanje tridesetak godina pod utjecajem neoliberalne ideologije, koja je dozvoljavala stvaranje nereguliranog financijskog tržišta. Ekonomsku globalizaciju pratila je i globalizacija ideologije američkog tipa kapitalizma. Država je sve manje kontrolirala financijski sektor i dozvoljavala stvaranje „financijskih proizvoda” za smanjivanje rizika, a to je značilo instrumenata koji omogućavaju da se imovina stiče prevarama i igrama na sreću. Da bi se spasila tražnja, koja je zbog prebacivanja proizvodnje u zemlje sa jeftinom „radnom snagom” smanjena ona je napuhavana sa kreditima. Koliki je taj rast pokazuje prosta činjenica: u svakom euru, kojim u EU nešto kupim, je 37 centi kamata.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo