Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LINO VELJAK, FILOZOF: Zaustaviti globalno širenje kapitala stečenog kriminalom

Objavljeno prije

na

Samouništavajući učinci samosvrhovite reprodukcije profita dovešće, najvjerovatnije, čovječanstvo do jedne takve implozije koja se može uporediti s implozijom poretka samosvrhovite reprodukcije političke moći poznatom pod imenom „realnog socijalizma“

 

MONITOR: U Vašoj najnovijoj knjizi „Izazovi našeg vremena“, postavljate svoj izazov – „nadmašivanje lažnih alternativa“ koje, kako dalje tvrdite, „dominantno obilježavaju naše vrijeme“. U Uvodu kažete da tu, ipak, neće biti riječi o možda najvećem izazovu: stavljanju središta globalne svjetske moći pod ljudsku kontrolu. Da li to znači da nemate rješenje?

VELJAK: Stavljanje središta globalne (u prvom redu financijske, pa odatle i svake druge) moći pod demokratsku kontrolu predstavlja glavni zadatak čovječanstva: ako se aktualni procesi prepuste automatizmu (npr. mehanizmima ničim ograničenog tržišta), samouništavajući učinci samosvrhovite reprodukcije profita dovest će, najvjerojatnije, čovječanstvo do implozije koja se može usporediti s implozijom poretka samosvrhovite reprodukcije političke moći poznatom pod imenom „realnog socijalizma“ (ili, u ideologiziranoj retorici, „komunizma“). Taj je zadatak isuviše ozbiljan i kompleksan a da bi se smio prepuštati olakim rješenjima: nema recepata koji bi posjedovali karakter čarobnog ključića. Pouzdano mogu tvrditi da bi prvi korak na tom putu stavljanja spomenutih središta pod demokratsku kontrolu bilo suzbijanje tzv. crnog i sivog kapitala. Ta su središta u rastućoj mjeri obilježena sve značajnijim utjecajem kapitala koji je stečen kriminalnim aktivnostima (trgovinom narkoticima – zato se danas govori o narkokapitalizmu – ilegalnim izvozom oružja, korupcijom i slično). Onemogućavanje „pranja novca“ stečenoga takvim aktivnostima – koje je moguće samo na globalnom planu – predstavlja prvi (ali presudan) korak epohalnog obrata koji bi se sastojao u tomu da čovječanstvo kontrolira i prisvaja društvenu moć umjesto da – kako je to danas – otuđena moć kontrolira ljude.

MONITOR: U dijelu ove knjige, koji ste naslovili „Odakle potreba za vođom?“, iznosite i tezu da je dopustivo pretpostaviti da su autore najboljih teorijskih radova o ovoj temi (posebno tu pominjete psihoanalitičke radove Vilhelma Rajha), najuspješniji propagandisti našeg vremena koristili i u svrhu društvenog i političkog inženjeringa. Kako su stvarane naše aktuelne „vođe“?

VELJAK: Da, kao što su prodori u sferi teorijske fizike koji su se zbili u prvoj polovici 20. stoljeća stvorili pretpostavke za razvijanje oružja masovnog uništenja, tako je i teorijska psihoanaliza (danas još pojačna i otkrićima u različitim područjima poput biotehnologije) stvorila pretpostavke za razvitak tehnologije masovne manipulacije i učvršćivanje autoritarne svijesti. A autoritarna svijest ima potrebu za likom vođe, strogog i pravednog oca, kojemu bespogovorno vjerujemo, kojega se bojimo i ujedno ga obožavamo, oca koji bolje od nas zna što je dobro i što nam je činiti. Drugo je pitanje koliko su lokalni vođe proizvod gebelsovske primjene otkrića dubinske psihoanalize na sferi političke propagande, a koliko su spontani produkti individualnih i kolektivnih ludila: to bismo trebali istraživati na pojedinačnom planu, od slučaja do slučaja. A posebno je pitanje u kojoj su mjeri svemoćni lideri uistinu nositelji moći a u kojoj su tek glumci i manekeni, koji vjeruju da posjeduju neku moć a zapravo su igračke u rukama zbiljskih nositelja moći (koji su možda i anonimne, bezlične sile zasnovane na otuđenju).

MONITOR: Niste zaobišli ni „kontradikcije evropskih integracija“. Koliko su se zemlje tzv. Nove Evrope, oslobodile „lažnih alternativa“ kada se radi o njihovom mjestu u EU?

VELJAK: Čini se da su zemlje Nove Evrope, slično zemljama Zapadnog Balkana, u većoj mjeri podložne iskušenjima populizma nego što je to slučaj sa zemljama konsolidirane demokracije (premda to i ne mora biti pravilo: nije li donedavno predstavnik najgoreg populizma Trump bio na čelu najmoćnije zemlje Zapada?). Autoritarni sindrom zastupljeniji je u zemljama koje su imale iskustvo „realnog socijalizma“, što ih čini izloženijima iskušenjima autiritarnog populizma. To se u kontekstu njihova učlanjenja u Evropsku uniju, među ostalome, očituje u višoj razini pokoravanja onim direktivama EU koje su usmjerene na zaštitu interesa globalnog kapitala (a to je pokoravanje često posve formalnog karaktera i ne ugrožava interese lokalne korupcije, koliko su god pravne regulative besprijekorne). Kao bizaran primjer mogu se navesti i main stream nevladine organizacije u Istočnoj Evropi, koje štreberski slijede zahtjeve zapadnih donatora, a istovremeno lukavo izbjegavaju suzbijanje korupcije u vlastitim redovima i prilježno surađuju s vladama svojih zemalja, čak i u slučajevima kada imaju posla s vladama tzv. neliberalne demokracije.

MONITOR: Govorite i o tome da je u savremenom sekularizmu postao dominantan konzumerizam kao vrsta nihilističke prijetnje društvu, a da je religiozni fundamentalizam pokazao neočekivanu „elastičnost“ kombinujući vjerski dogmatizam sa oblicima kapitalizma (primjer Muslimanske braće u Egiptu). Ima li kapitalizam i neke granice u toj „elastičnosti“?

VELJAK: Da budem posve jasan: tih granica nema! Sve što donosi profit – dobrodošlo je i bit će suzbijano samo ako šteti uspostavljanju većih profitnih stopa. Prema neoliberalnim kriterijima izračunavanja BDP-a, u izvore ukupnog nacionalnog dohotka uključeni su i prihodi iz trgovine narkoticima, ilegalne prostitucije i koječega drugoga. Zašto onda ne bi bio prihvatljiv i profit koji se zasniva na širenju fundamentalizama (pod pretpostavkom da bi on bio veći od profita zasnovanoga na zapadnjačkom konzumerizmu)? Rješenje je samo u stavljanju središta globalne moći pod demokratsku kontrolu, što onda među ostalome eliminira i sudjelovanje autoritarno-fundamentalističkih režima u globalnim centrima moći.

MONITOR: Posebno je upadljiva nediplomatična dinamika oko problema sa kojima se suočava BiH. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović djeluje kao neko ko ne prestaje da „doliva ulje na vatru“. Kao da on i Vučić u ovom momentu igraju igru „lošeg i dobrog policajca“ u odnosu prema Sarajevu. Šta bi mogla biti budućnost ovog političkog „igrokaza“?

VELJAK: Osnovni je problem taj što današnje hrvatsko vodstvo (podjednako i predsjednik Republike i Vlada), slijedi politiku hercegovačkog HDZ-a koji podržava Dodikovo poigravanje sa seperatizmom, a sve u cilju zaštite (primarno materijalnih) interesa određenih skupina ratnih i poratnih profitera u Bosni i Hercegovini (u čemu – neovisno o verbalnim protivljenjima, koji služe samo za održavanje homogenosti etničkih korpusa – sudjeluje i SDA). Bilo bi komično da nije tragično kada se ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH uvjetuje garancijom da će Hrvate predstavljati HDZ. Nažalost, mnogi u to vjeruju, a priroda podrške koju hrvatsko vodstvo pruža takvoj koncepciji konstitutivnosti naroda jest takva da bi se – čak i sa stajališta autentičnih interesa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini – mogla nazvati nečim što leži u opasnoj blizini zločinačkoga.

 

Slijedi gigantska borba između zagovornika opstanka čovječanstva i globalnog kapitalizma

MONITOR: U našem dijelu Evrope, izgleda da jačaju političke opcije koje se, u najvećoj mjeri, identifikuju sa „zelenom politikom“. Koliko je „zelena politika“ uspjela da, iz svoje perspektive, odgovori i na druge izazove i protivrječnosti savremenog svijeta, sem očuvanja životne sredine?

VELJAK: U mjeri u kojoj će „zelena politika“ (odnosno vladavina „zeleno-lijevih“ koalicija) uspješno implementirati suzbijanje spomenutoga crnog i sivog kapitala i proganjati njegove nositelje, ona će na kvalitetan način davati i odgovore na bitne izazove naše epohe i stvarati dobre pretpostavke za stavljanje centara svjetske moći pod demokratsku kontrolu. Ne treba se, međutim, zavaravati: ti će centri pokušavati korumpirati sve one koji im sijeku grane na kojima sjede, otupljivati njihove oštrice, obesmišljavati nastojanja da se stvari mijenjaju u pozitivnom smjeru (to obesmišljavanje moglo bi se možda očitovati u svođenju zahtjeva za očuvanjem okoliša na kozmetičke mjere, koje – posebno ako se budu provodile pomoću represije – mogu tek kompromitirati i samu ideju zaštine okoliša). Slijedi nam gigantska (često i nevidljiva) borba između zagovornika opstanka čovječanstva i zagovornika globalnog kriminala

 

Očekujem da njemačka vlada prekine podršku nositeljima autoritarnog populizma u Evropi

MONITOR: Angela Merkel je otišla sa javne političke scene. Na njoj je sada „semafor koalicija“, sa kancelarom Olafom Šolcom. Da li je novi njemački kancelar i novi lider EU ili bi to, možda, mogla postati Analena Berbok, iz Zelenih, kao nova šefica njemačke diplomatije?

VELJAK: Uloga Angele Merkel je nesumnjivo bila veoma značajna (uspješno je upravljala krizama i balansirala između različitih interesa), ali ne bih se složio s onima koji joj bezrezervno daju pozitivnu ocjenu. U njezinom je vođenju evropske politike bilo i problematičnih strana: dovoljno je da se sjetimo njezine uloge u discipliniranju Grčke, a ne bi bilo zgorega ni da se podsjetimo na nekritičku podršku koju je pružala pojedinim autoritarnim režimima u našoj regiji. Od nove njemačke vlade očekujem da će prekinuti s podrškom nositeljima autoritarnog populizma u Evropi, bili oni u okviru Unije ili na listi čekanja za evropske integracije.

Očekujem da će efikasno suzbijati pretenzije autoritarnih populističkih lidera na ovjekovječenje njihove vladavine, kao i zloćudne manifestacije etnonacionalističke homogenizacije na rubovima EU. Očekujem, nadalje, da će sankcionirati nositelje retrogradnih politika (ali ne i narode koji se nalaze pod njihovom vlašću, kao što je to ponekad znao biti slučaj), ne samo evidentne kriminalce, kao što je to nedavno uradilo američko ministarstvo financija u odnosu na skupinu kosovskih biznismena, nego i one koji su najodgovorniji u konkretnim državama. Ne bih se upuštao u spekulacije o tomu hoće li u narednom periodu Olaf Šolc ili Analena Berbok (ili, kako neki priželjkuju, Emanuel Makron) predvoditi politiku Unije, to su senzacionalistička pitanja koja odvlače pozornost od onoga što je bitno. A bitno je, po mom sudu, hoće li nova njemačka vlada dati doprinos emancipaciji Evropske unije od pozicije transmisije svjetskih središta financijske moći (to je pozicija koja u značajnoj mjeri opisuje današnje stanje EU) i u odmaku od postulata neoliberalizma. To nije tek pitanje našeg kontinenta, nego je eminentno globalno pitanje. Pobjeda Danijela Borića na predsjedničkim izborima u Čileu nudi nadu i putokaz u tom smjeru. Poželimo novoj njemačkoj vladi i Čileancima puno sreće i da im se ne desi neka nova Angela Merkel koja će ih iznova satjerati u tor neoliberalizma iz kojega su pokušali izaći, kako se to zahvaljujući njoj dogodilo u Grčkoj.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo