Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

Trideset godina smo imali „privatizovanu“ kulturu, gdje su poslušni i podobni dobijali sredstva za projekte, stanove, namještenja, priznanja i nagrade, a danas imamo još goru situaciju, armiranu nepoštovanjem zakona i primitivizmom, kreiranu baš od onih koji su se navodno borili protv toga

MONITOR: Nedavno je  u Cineplexxu u Podgorici, završena Vaša „Revija crnogorskog dokumentarnog filma“. Kakvi su utisci?

BOŠKOVIĆ: Prikazani su filmovi „Barice”, „Priča zelene strane”, „Nesalomljivi” i „Ja, Maria Gabriela, unuka kraljice Jelene Savojske”. A revija je otvorena premijernim prikazivanjem mog najnovijeg igrano- dokumentarnog filma  „Od Orje Luke preko Skadra i Bregalnice do Verdena”.

Jedva sam čekao da vidim reakciju publike na ovaj moj nedavno završeni film. Na kraju je prošao odlično, jer se već planira nova projekcija. Publika je prepoznala istinitost i originalnost ove priče, ali i iskrenost i emociju sagovornika u filmu.

MONITOR: O čemu film govori?

BOŠKOVIĆ: Radi se o autenticnoj priči u kojoj je glavna ličnost patriota i rodoljub Miloš Nikolin Nikolić, koji je sa rodne Orje Luke pošao za Ameriku parabrodom Frančeska 1906. godine, da bi se prvi put vratio 1912. na poziv kralja Nikole da se ide na Skadar i stao pod barjak crnogorski. Nakon završetka skadarske epopeje, vraća se za Ameriku, da bi se opet jula 1913. godine vratio i učestvovao u bici na Bregalnici. Nakon završetka Drugog balkanskog rata, opet se vraća za Ameriku i konačno 1916. godine odaziva se pozivu tadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Vudra Vilsona i biva redov dobrovoljačkih internacionalnih brigada koje su ratovale pod američkom zastavom. Učesnik je čuvene bitke na Verdenu, gdje je i ranjen. Poslije završetka Prvog svjetskog rata, vraća se za Ameriku, a konačno dolazi u rodnu Orju Luku 1921. godine. Nakon njegove smrti, njegova supruga Milosava dobija američku penziju 1955, a Milošu Nikoliću vlada Sjedinjenih Američkih Država 1962. godine, kao svom vojniku, šalje piramidu-spomenik i postavlja pored crkve svetog Nikole na Orjoj Luci. Ovo je ujedno i sinonim priča mnogih Crnogoraca, mnogih nasih Miloša koji su svoje rodoljublje i patriotizam udisali kraj rodnih ognjišta uz skute svojih najbližih.

Nažalost u crnogorskim bukvarima istorije naša djeca uče o nekim izmisljenim Milošima iz okruženja, a ne o ovim našim autohtonim, kojih je bilo na hiljade.

MONITOR: Nakon Vašeg novog filma prikazana su ranija ostvarenja. Kojim temama ste se u njima bavili?

BOŠKOVIĆ: Druge večeri revije prikazan je dokumentarni film „Barice” autentična priča o jednom od mnogih sela sa sjevera Crne Gore, koja, nažalost, polako nestaju. Treća noć je bila rezervisana za film „Priča zelene strane”, koji je inspirisan stihovima naše spisateljice i pjesnikinje iz Kotora Vesne Vičević, a stihove govori Blagota Eraković. Četvrtu noć revije prikazan je  film „Nesalomljivi”, koji u stvari čini presjek kompletnog dokumentarnog serijala, koji predstavlja autentične priče odabranih sagovornika, o ljudima, o događajima, o prošlim vremenima, o onom čega više, nažalost, nema. Posljednje veče revije bilo je rezervisano za film „Ja, Maria Gabriela, unuka kraljice Jelene Savojske”, film posvećen crnogorskoj princezi i italijanskoj kraljici Jeleni Savojskoj o kojoj priča danas jedina živa unuka koja je provodila vrijeme s njom. Pored mnogih, do sada neobjavljivanih fotografija iz porodičnog albuma Savoja, Maria Gabriela, ćerka zadnjeg italijanskog kralja Umberta II i belgijske princeze Marije Žozel, priča o mnogim događajima, iznosi mnoge do sada neznane detalje o liku i djelu Jelene Savojske.

MONITOR: Koji motivi i ideje vas vode u realizaciji filma?

BOŠKOVIĆ: Da bi jedan dokumentarni film bio dobar, mora da bude istinit i autentičan! Ovo vrijeme vapi za serijom dokumentaraca. Pa imate ideja za scenarija na svakom koraku. Krenite samo od sudstva, tužilastva, ekonomske situacije, nekulture. Mi živimo u vremenu kada ne postoji nikakav oblik nadograđene kulture. Nije riječ samo o filmu i muzici… Kakva nam je zdravstvena kultura? Saobraćajna kultura? Kultura govora, međusobnog uvažavanja, tolerancije? Te kategorije su definitivno u izumiranju i više ne postoje! Postoji samo politika!

MONITOR: Politika umjesto kulture?

BOŠKOVIĆ: Kada je u Crnu Goru „stigla“ riječ politika, tada je neznavenim Crnogorcima ovu nepoznanicu čuveni Stevan Perkov Vukotić  prevodio na arhaični crnogorski jezik kao – „mazalica“. Ako danas „mazalici“ dodamo neiskrenu brižnost onih koji ovoliko dugo „mažu“ svoj narod, izgleda da je mazalica najperpsektivnija privredna grana rezervisana za malu grupu sticajem okolnosti određenih „mazaličara“ koji beskrupulozno koriste laž kao osnovno sredstvo u komunikaciji. Čudno mi je kolika je danas politička hiperprodukcija,  koliko se po danu plasira jeftinih misli i providnih obmana, upakovanih u oblande demagogije i populizma od strane „mazaličara“ na ovako malom prostoru, a još mi je čudnije koliko je onih koji vjeruju u te bajke političkih grupacija bez ikakve ideologije i osjećaja odgovornosti! Pa ako smo vidjeli da su preprodavali same sebe toliko puta, ne treba valjda „velja pamet“ da ukapiramo da će prodati i narod, motivisani materijalnom dobiti. Kada vidim  nove i nadobudne „mazaličare – patriote“, kojima su po nepisanom pravilu usta puna Crne Gore, a srce puno „iskrenih“ namjera, odmah novčanik stavljam u unutrasnji džep i zakopčavam!

MONITOR: Ima li kakvih promjena u politici i kulturi?

BOŠKOVIĆ: Tridest godina smo imali „privatizovanu“ kulturu, gdje su poslušni i podobni dobijali sredstva za projekte, stanove, namještenja, priznanja i nagrade, a danas imamo još goru situaciju, armiranu nepoštovanjem zakona i primitivizmom, kreiranu baš od onih koji su se navodno borili protv toga! Mlade generacije su, vođene decenijskim iskustvom starijih, brzo shvatile da je politika biznis bez konkurencije. Zato su danas prvi borbeni redovi mnogih političkih stranaka prepuni „mladih i pametnih“ koji nam dolaze po ko zna koji put. Mladost jeste carsko osjećanje, ali mladost u politici bez „kilometraže“ je klizav teren, pogotovo kada je u pitanju sudbina države i njenih građana! S druge strane najskuplje riječi iz crnogorskog rječnika danas jesu korupcija, nepotizam i partitokratija! Što nam se dešava u sudstvu, tužilastvu? Koliko je nezakonitih zapošljavanja? A upravo ti stavljaju ruku na srce i pjevaju „Crna Goro, majko mila“! Kako Crna Gora može biti majka  djeci koji se utrkuju i bježe da žive pod skute neke druge države, u izgnanstvu, gdje vrlo brzo shvataju da sistemski uređena zemlja nije zemlja izgnanstva, nego druga otadžbina! Odnosno otadžbina je svuda gdje se živi dobro. Ako svemu ovome dodamo hronične bolesti neznanja i pizme, kakva nam je budućnost? Film `„Od Orje Luke preko Skadra i Bregalnice do Verdena“ se završava riječima: „Odgovor je vjetar odnio“. Očigledno, našoj domovini Crnoj Gori moramo oprostiti jer je imala nesrećno djetinjstvo… Samo s`andjelima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari