Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SLAVO KUKIĆ, ČLAN AKADEMIJE BIH: Nametanje Izbornog zakona je krajnje problematično

Objavljeno prije

na

Visoki predstavnik mogao bi se eventualno pozabaviti pitanjem tehničkih izmjena kojima se onemogućuje izborna krađa i prekrajanje volje biračkog tijela koji su odlikovali sve prethodne izbore

 

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj BiH danas – njeno unutrašnje uređenje i domete Dejtonskim sporazumom uspostavljenog mira, odnosa sa državama iz regiona, posebno Srbijom i Hrvatskom, ali i sa EU, SAD, Rusijom, Turskom…?

KUKIĆ: Dejtonskim sporazumom je zaustavljen rat i otvoren prostor nadi da će se živjeti kako se stoljećima živjelo – sa svojim susjedama, međusobno se pomažući i poštujući konfesionalne, etničke i druge posebnosti. Nažalost, danas je onako kako je, zbog načina kako je krojen Dejtonski sporazum, jedino i moglo biti. U Dejtonu su za partnere liječenja ratnih rana i izgradnje drugačije-evropske BIH, priznati ljudi i ideologije koji su, zbog velikodržavnih i inih nacionalističkih filozofija, odgovorni i za rat i za ratne strahote. To vam dođe isto kao da su saveznici nakon okončanja Drugog svjetskog rata za izgradnju drugačije Njemačke priznali kao partnere Hitlerove naciste. A od tih aktera u bosanskohercegovačkom slučaju se moglo očekivati samo da svoju ratnu politiku nastave realizirati i u mirnodopskim uvjetima i za svoje ratne ciljeve boriti se drugim sredstvima. I to se svih ovih godina i desetljeća i događa, posebice nakon što su im, usmjeravanjem pažnje svjetskih centara moći na druge dijelove svijeta nakon ponovnog dolaska Milorada Dodika na čelo entitetske vlade Republike Srpske, širom otvorili vrata.  Ne treba, dakako, zaboraviti da se svim tim procesima, svojevrsnom resetiranju trendova devedesetih, kumuje i izvan BiH. Mislim prvenstveno na udare iz Beograda i Zagreba koji sugeriraju da se radi o ponovno oživjelim ambicijama prema BiH s konca prošlog stoljeća. Mislim, potom, na promijenjene odnose geopolitičkih moći, na činjenicu da se Rusija vratila na svjetsku geopolitičku scenu i da se to danas prelama i u njezinim ambicijama na prostore bivše Jugoslavije, danas na Srbiju, BiH i  Crnu Goru posebice. Mislim, na koncu, na jalovost briselske administracije i suprotstavljenost interesa najutjecajnijih zemalja EU koji blokiraju i njezine akcije u pravcu stabiliziranja stanja u BiH i njezina približavanja vrijednostima velike evropske obitelji država i naroda.

MONITOR: U BiH javnosti se najavljuje da će visoki predstavnik Kristijan Šmit nametnuti promjene Izbornog zakona u Federaciji BiH. To je izazvalo burna reagovanja u Sarajevu. Hoće li se i kakve promjene Izbornog zakona desiti?

KUKIĆ: Pitanje je u kom pravcu će Šmitove intervencije, bude li ih uopće, ići. Spekulacije kako bi visoki predstavnik mogao nametnuti izmjene i Ustava i Izbornog zakona, i kako bi one na snagu mogle stupiti prije nego ovaj razgovor ugleda svjetlost dana, izazvale su tako snažne reakcije s obrazloženjem da se njima želi udovoljiti zahtjevima HDZ-a. Dogode li se takve intervencije, i budu li Bonske ovlasti iskorištene kako bi ih se i nametnulo, to će doista BiH gurnuti u nove sukobe i biti novi teret na njezinim leđima.

No isto će se dogoditi i odluči li se Šmit na promjene koje su na evropskomu fonu jer će u tom slučaju mobilizirati i hrvatske i srpske nacionaliste zbog tobožnjega pogodovanja Bošnjacima i dodatnog obespravljivanja i Srba i Hrvata. Hoću reći, pitanje nametanja Izbornog zakona je krajnje problematično i mogući fitilj ponovnog potpaljivanja nacionalnih strasti – i za BiH bi bilo najkorisnije ako bi se pitanje tih promjena prepustilo njezinim političkim akterima. Ono oko čega bi se, eventualno, visoki predstavnik mogao zabaviti je pitanje tehničkih izmjena kojima se onemogućuje izborna krađa i prekrajanje volje biračkog tijela koji su odlikovali sve prethodne izbore.

MONITOR: U BiH se u oktobru održavaju redovni izbori. Pojavljuju se novi kandidati za najviše funkcije i u Federaciji i u RS, a očite su i namjere da se postojeći visoki finkcioneri samo „rotiraju“. Koji će biti najviši domet ovih izbora i razlika u odnosu na ranije?  

KUKIĆ: U vrijednosnom smislu neće se dogoditi ništa spektakularno. Nacionalisti će i nakon ovih izbora biti dominantna snaga oblikovanja bosanskohercegovačke budućnosti. Zapravo, i dogodi li se kakva promjena, ne čini mi se da će se od nje moći očekivati efekti već u slijedećem mandatu. Jer, tko god u RS pobijedio, smjer će ostati isti. Vrijednosna razlika između pozicije i opozicije tamo je tek u pitanju – tko je veći Srbin. No, promjena se može dogoditi ukoliko u Narodnoj skupštini sa, recimo, desetak zastupnika uđe grupacija oko Vojina Mijatovića. U tom slučaju vlast neće biti moguće formirati bez njih, a oni u odnosu prema BiH isijavaju potpuno drugačije poruke i vrijednosti od onih koje su dominirale sve postratno vrijeme. Promjena se, potom, može dogoditi i u Federaciji budući isključiti ne treba mogućnost da grupacija građansko-nacionalnih partija, predvođena SDP-om, u opoziciju gurne SDA i utoliko omekša međunacionalne naboje koje su i SDA i HDZ tako svojski njegovali. Ako se, potom, dogodi  da rezultat izbora bude takav da onemogući sistemske blokade kojima je HDZ tako sklon, time bi bile stvorene pretpostavke za radikalniji zaokret već tijekom narednog mandata, u onom između 2026. i 2030. godine posebice. No, sve to je priča o čijim učincima će se moći detaljnije govoriti tek nakon objavljivanja rezultata izbora 2. oktobra.

MONITOR: Postojale su izvjesne nade da će BiH u junu biti odobren kandidatski status za članstvo u EU, na sastanku Savjeta EU. To se nije dogodilo. Dobile su ga Ukrajina i Moldavija. Da je bilo drugačije, da li bi status kandidata donekle uticao na rezultate izbora u oktobru?  

KUKIĆ: Ništa se ne bi dogodilo. Što znači kandidatski status u društvu u kojem su unutarnji društveni konflikti zaoštreni kao u BiH? On, hoću reći, podrazumijeva opredijeljenost za društvene reforme kojima se jedno društvo prilagođava evropskim normama i vrijednostima. Takve reforme ovdje nisu moguće dok god vlast obnašaju nacionalističke političke filozofije.

Dakle, pretpostavka spremnosti za takve reforme je promjena vlasti, pobjeda građanskih političkih filozofija, a time i promjena političke paradigme – promjena koja kolektivnim interesima Bošnjaka, Srba i Hrvata pretpostavlja interes bosanskohercegovačkog čovjeka i njegovo pravo na život dostojan čovjeka.

MONITOR: Poslanik CDU u Bundestagu i izvjestilac te stranke za Zapadni Balkan Peter Bejer, skoro je u Sarajevu opisao svoj utisak o različitim pritiscima i uticajima koji cijepaju BiH i apelovao da se „ne izazivaju nepotrebni strahovi i zebnje“. Sa ratom u Ukrajini i izjavama ruskog ambasadora Igora Kalabuhova, ti su strahovi sigurno u porastu. Koliko oni odražavaju objektivnu ugroženost ljudi u BiH?  

KUKIĆ: Postoji ona narodna, koga je zmija ujela i guštera se boji. A građanima BiH su rat i ratne strahote još uvijek u svježem sjećanju zbog čega je strahove od njihova obnavljanja vrlo jednostavno i aktivirati i radikalizirati. U konkretnom slučaju te strahove potiče i sve ono što se događa u Ukrajini, ali i sve otvorenije davanje do znanja ruskih zvaničnika da neće dopustiti ambicije Zapada da ovlada neovladanim dijelovima bivše Jugoslavije.

Naravno, poticanju takvih strahova svojom politikom doprinosi i Milorad Dodik, koji ne krije da je instrument ruskih geopolitičkih interesa u ovom dijelu svijeta, ali i politika Srbije koja se od takve Dodikve politike ne distancira nego joj, na krajnje perfidan način, služi kao vjetar u leđa.

 

Ujednačavanje udžbenika istorije u BiH puno bi značilo za otpočinjanje procesa katarze

MONITOR: Kako ocjenjujete najavu Kristijana Šmita da će se posebno pozabaviti ujednačavanjem sadržaja udžbenika istorije u Federaciji i RS?  

KUKIĆ: Takva akcija bi imala izuzetno značenje za otpočinjanje procesa katarze kao pretpostavke svih drugih promjena u BiH. Nešto slično su saveznici učinili i u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. Jer, i kroz udžbenike, historije posebice, se zrcale ciljevi onih koji su rat u BiH zapodjenuli i koji su odgovorni za stotinu tisuća u ratu poginulih. Zahvaljujući njima u BiH danas imamo tri nacionalne istine i o bližoj i daljoj prošlosti, a preko njih se, umjesto da ih se odgaja na univerzalnim vrijednostima, mlade ljude formira na strahovima, netrpeljivosti i mržnji prema drugima i drugačijima i od njih formira nove ratnike umjesto ljudi koji će biti garancija razvoja i činjenja BiH zemljom u kojoj se želi živjeti.

 

Berlinski proces je Vučićevom idejom otvorenog Balkana na izvjestan način, adaktiran

MONITOR: Berlinski proces za ekonomsko i infrastrukturno povezivanje zemalja Zapadnog Balkana pokrenut 2014. g., za cilj ima i formiranje zajedničkog tržišta do 2024. Emanuel Makron je, tokom francuskog predsjedavanja Savjetom EU, predložio i jednu novinu – Evropsku političku zajednicu, u kojoj bi se našle i zemlje Zapadnog Balkana. Kako ocjenjujete dosadašnje domete Berlinskog procesa, a kako perspektivu ovog Makronovog predloga?  

KUKIĆ: Berlinski proces je Vučićevom idejom otvorenog Balkana na izvjestan način, i nažalost, definitivno adaktiran. Ne čini mi se, međutim, da izgleda na uspjeh ima i ideja otvorenog Balkana jer ona izaziva strahove o krajnjim ambicijama njezina tvorca, posebice zbog uputa kojih se, kako bi se ostvarili ciljevi Memoranduma SANU-a iz 1986. godine, srpski političari, u kojoj god državi da djeluju, prema Memorandumu II iz 2010. godine imaju pridržavati. I zbog činjenice da ih isti, u BiH i Crnoj Gori posebice, slijede od prve do zadnje.

Makronova ideja o Evropskoj političkoj zajednici je izraz francuske nespremnosti za proširivanjem EU zemljama jugoistoka Evrope i pokušaj da se zaobilaznim putem taj dio Evrope natjera na međusobno političko povezivanje. Ni na kraj mi pameti nije takvo povezivanje dovoditi u pitanje. Naprotiv, ovi prostori su toliko međusobno na različite načine umreženi da bi pogubno bilo dizanje kineskih zidova među njima. No, problem je u ambicijama velikodržavnih projekata, velikosrpskog posebice, da se takvo povezivanje iskoristi za vlastite političke ciljeve. A i sama pomisao da bi se to moglo dogoditi izaziva frustracije i nespremnost kod drugih, onih koji su učinke velikosrpskog projekta na svojim leđima osjetili posebice. Stoga mi se ne čini da bi takva zajednica, tko god je poticao, mogla dobiti zeleno svjetlo u BiH i na Kosovu, a teško će, koliko god upirali u njezina kola, proći i u Crnoj Gori.

Nastasja RADOVIĆ  

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo