Povežite se sa nama

INTERVJU

ELVIS BERIŠA, IZVRŠNI DIREKTOR NVO KORAČAJTE SA NAMA – PHIREN AMENCA: Nismo komunalci nego žrtve diskriminacije

Objavljeno prije

na

More je problema u kojima pliva romska populacija, rekao bih uspješno, jer se još nije udavila, ali nikako da stigne do kopna

 

Elvis Beriša, osnivač i izvršni direktor NVO Koračajte sa nama – Phiren amenca i pokretač prvog romskog portala RomaNet, za Monitor komentariše prošlonedjeljni skandal kada je Crnogorska kulturna mreža promovisala projekat Crna Gora bez podjela – fotografijom na kojoj su mladi u narodnim nošnjama, a Romi su predstavljeni u odijelima radnika komunalnog preduzeća:

„Smatram da odavno nijesmo imali očigledniji primjer diskriminacije i anticiganizma u Crnoj Gori. Kampanja CKM-a i prikazivanje romske zajednice u njoj definicija je anticiganizma. Predstaviti čitavu jednu nacionalnu zajednicu kao radnike komunalnog preduzeća prevazilazi sve do sada zabilježene slučajeve stereotipa i predrasuda koje smo mogli da vidimo u javnom prostoru. Prosto je neshvatljivo da se organizatori nijesu mogli konsultovati sa romskom zajednicom oko najboljeg načina da se ista predstavi u kampanji. Ako, kako kažu, nijesu mogli da pronađu narodnu nošnju Roma, mogli su da ih predstave u običnoj svakodnevnoj odjeći. Sve bi bilo bolje osim ovoga kako su na kraju uradili.

Vjerujem da nema pripadnika romske zajednice u Crnoj Gori koji se nije osjetio povrijeđenim ovakvom kampanjom. Sve ovo nam, nažalost, po ko zna koji put šalje sliku da nijesmo prihvaćeni kao zajednica i da je prva asocijacija na romski narod komunalano preduzeće. Mi smo više od toga. Romi imaju svoj identitet i kulturu kao i svi ostali narodi koji žive u našem društvu. Sve je više obrazovanih, uspješnih i integrisanih Roma, od kojih su mnogi mogli biti dio ove kampanje i pružiti drugačiju sliku naše zajednice od one koja je uobičajena“.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju pomenute organizacije?

BERIŠA: Mislim da su trebali istog dana da se izvine zbog greške koju su napravili, da povuku sporne fotografije i uz konsultovanje romske zajednice urade nove. Nakon dvodnevnog pritiska, koji su pretrpjeli od javnosti, fotografije su zamijenili i objavili reagovanje protiv svih koji su ih kritikovali i u okviru njega usput uputili izvinjenje Romskom savjetu. Da to nije iskreno urađeno govori nam činjenica da su predstavnici ove organizacije ušli u verbalni obračun sa svima onima koji su ih opravdano kritikovali.

Oni su, umjesto da prihvate grešku, započeli sa optužbama prema svim koji su ih prozvali zbog diskriminacije. Umjesto da istrpe kritiku, oni su se osjetili uvrijeđeno i ne štedeći optužbe neargumetovano napadali sve, između ostalog i mene lično i organizaciju koju vodim da želimo da skupljamo poene na ovom slučaju i preporučujemo se donatorima za dobijanje novih projekata. To je zaista besmisleno i pokazuje da CKM nije iskreno shvatio svoju grešku.

Ja sam protiv CKM-a podnio pritužbu za diskriminaciju Ombudsmanu kao i Ministarstvu za ljudska i manjinska prava, od kojih očekujem da će preduzeti sve mjere u saradnji sa nadležnim organima da se utvrdi diskriminacija Roma u ovom slučaju i ne dozvolimo da se odgovornost krije iza zavjese Romskog savjeta koji je prihvatio izvinjenje i otišao korak dalje, umjesto tužbe za zaštitu od diskriminacije Romski savjet je potpisao Memorandum o saradnji sa CKM-om.

Ovakav postupak navodi nas na dvije opcije – prva je da su podmitili predsjednika Romskog savjeta. Ako to nije slučaj, druga opcija je ta da, nažalost, niko od 17 članova Romskog savjeta, a posebno predsjednik, nemaju kapaciteta da razumiju šta je diskriminacija, i uvide štetu koja je nanijeta romskoj zajednici od strane CKM-a. Još važnije možda je i to da Romski savjet mora sprovoditi i poštovati Zakon o zabrani diskriminacije što podrazumijeva da niko ne može izbjeći odgovornost za izvršenu diskriminaciju, a Romski savjet je potpisivanjem Memoranduma o saradnji štiti CKM kao izvršioca diskriminacije i nekoga ko je prekršio Zakon.

MONITOR: Da li vas je iznenadila skoro jednoglasna podrška romskoj zajednici?

BERIŠA: Donekle jesmo iznenađeni podrškom koju je romska zajednica dobila i to nas ohrabruje da su počele promjene u pozitivnom pravcu. Zaista je osuda kampanje CKM-a došla sa svih strana i to je po mom sudu veoma važna poruka koju je društvo poslalo prema svima onima koji imaju diskriminatorske stavove prema romskoj zajednici. Naravno, trebaće još puno vremena i rada da bi se odnos većinske populacije prema Romima promijenio ali ovakva reakcija je pokazala da ima smisla vjerovati u socijalnu inkluziju Roma.

MONITOR: Koliko se radi na suzbijanju predrasuda prema Romima i da li je tu napravljen pomak?

BERIŠA: Već duže od deceniju mnogobrojne organizacije civilnog društva ali i država rade na suzbijanju diskriminacije Roma. Naša organizacija je radila i radi puno na planu suzbijanja anticiganizma kao oblika rasizma prema Romima, na govoru mržnje prema ovoj zajednici. Naši projekti su usmjereni prema mladima kao ciljnoj grupi čije negativne stavove prema romskoj populaciji želimo da promijenimo. Takođe, druge organizacije na svoj način rade isto. Ono što nažalost nedostaje tome je adekvatnije sankcionisanje diskriminacije. S druge strane nedostaje spremnost Roma da prijavljuju slučajeve diskriminacije. To je rezultat dugogodišnje lošeg iskustva sa institucijama sistema u kojima nijesu imali podršku i adekvatan tretman.

Institucije odnosno zaposleni u njima u najvećem broju slučajeva imaju i sami predrasude prema Romima a nerijetko su i potpuno nezainteresovani za slučajeve koji dolaze iz ove zajednice. Zbog toga su Romi, iako imaju dokaze za diskriminaciju, nespremni da uđu u proces njenog dokazivanja. Treba dakle još više, što pokazuje i ovaj slučaj sa CKM-om, raditi na edukaciji građana o romskoj zajednici, njenoj kulturi i tradiciji. U tom pravcu naša organizacija pokrenula je projekat otvaranja prvog Centra za edukaciju i kulturu Roma koji će biti prostor čuvanja i prezentovanja kulture naše zajednice otvoren za sve građane. Ovakvi sadržaji nedostaju gradu i državi, a po našem sudu mogu značajno da unaprijede odnos prema romskoj zajednici. Vjerujemo da ćemo kroz Centar uspjeti da približimo romsku zajednicu našim građanima i pružimo im uvid u skrivanu i zanemarivanu stranu romskog naroda.

MONITOR: Smatrate li da bi formiranjem političkih partija Roma njihovi problemi postali vidljiviji?

BERIŠA: Politička partija Roma već je formirana i nosi naziv Demokratska partija Roma – DPR na čijem je čelu isti predsjednik Romskog savjeta. Primjetili smo da je Građanski pokret URA reagovala i osudila diskriminatorski postupak CKM-a, ali od romske partije ni glasa. Autentično i nezavisno političko predstvaljanje Roma imalo bi uticaja na ostvarivanje državnih politika prema našoj zajednici i ubrzalo taj proces.

Međutim, kako je formiranje DPR bilo netransparentno, bez uključivanja romske zajednice posebno onih koji su obrazovani, vidjećemo koliko će ona uspjeti da ostvari romske interese.  Nakon glasne tišine DPR-a na potpuno jasan primjer diskriminacije Roma pitanje je da li će partija čije je formiranje bilo tajnovito kao i što je tajnovita i njena struktura, rukovodstvo, organi i sve ono što čini jednu partiju, raditi za naše ili nečije druge interese. Najavljeno je od strane rukovodstva DPR-a učešće na lokalnim izborima u Podgorici. Ostaje da vidimo na koji način će funkcionisati prva romska partija u Crnoj Gori.

MONITOR: Koji su glavni problemi sa kojima se suočava romska populacija, koliko država pomaže, na koji način ih riješiti?

BERIŠA: Postoji čitav splet problema sa kojima se svakodnevno suočava romska zajednica.

Veliki broj Roma još uvijek nema riješen pravni status u našoj zemlji iz čega proizilaze svi ostali problemi. Ti ljudi lišeni su mogućnosti da se školuju, rade, da se liječe. To automatski znači da su u zoni siromaštva. Bez pravnog statusa ostavljeni su sami sebi. Drugi veliki problem romske zajednice je loša obrazovna struktura i nezaposlenost bez čega nije realno očekivati potpunu inkluziju u društvo. Iako se u obrazovanju postiglo najviše ipak i dalje imamo situaciju da veliki broj djece ostaje van škole, dok djeca koja krenu prije vremena prekidaju obrazovanje. Tu je i problem starijih koji su nepismeni i bez bilo kakve kvalifikacije.

Diskriminacija u zapošljavanju posebni je problem koji opterećuje položaj romske zajednice. Ne smijemo zaboraviti ni loše stambene uslove u kojima živi zajednica. Najveći dio Roma živi na periferijama gradova u naseljima bez potrebne infrastrukture. Dakle, čitav splet povezanih problema nataložen godinama unazad prosto drži romsku populaciju na samoj margini društva. Ako se tome svemu doda i netransparentnost rada institucija, propusti, visok stepen predrasuda i distance pa čak i anticiganizam u samim institucijama, onda je situacija još teža. Takođe treba pomenuti netransparentno rukovođenje sredstvima koja se odvajaju za finansiranje programa namijenjenih romskoj zajednici.

More je problema u kojima pliva romska populacija, rekao bih uspješno, jer se još nije udavila, ali nikako da stigne do kopna.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo