Povežite se sa nama

FELJTON

DR TATJANA KOPRIVICA: SPOMENICI U CRNOJ GORI 2006 – 2022. (II): Naručioci utiču na umjetnička rješenja spomenika

Objavljeno prije

na

Monitor prenosi publikaciju Centra za demokratsku tranziciju (CDT) koja se bavi spomeničkom problematikom u periodu od sticanja nezavisnosti do prošle godine, a koju je sačinila dr Tatjana Koprivica

 

Glavni naručioci i finansijeri spomenika u periodu 2006 – 2022. bili su: Vlada Crne Gore, Glavni grad Podgorica, Prijestonica Cetinje, opštine, ambasade evropskih država u Crnoj Gori, NGO, udruženja građana, zavičajna i plemenska udruženja, kompanije.

Rezultati istraživanja pokazuju da su naručioci uticali na umjetnička rješenja spomenika, odnosno na korigovanje već prihvaćenih idejnih rješenja, pa je dolazilo do polemika i sukoba, koje su trajale više godina. To je posebno bio slučaj sa spomenikom Čedomiru Ljubu Čupiću, prilikom čije izrade je došlo do sukoba finansijera Dušana Đurovića, „idejnog tvorca“ Mihaila Radojičića i vajara Zlatka Glamočaka.

Skulpture koje su donirane opštinama, često su bile postavljane uz nedovoljno transparentne procedure: spomenik na ulazu u Cetinje u obliku slova O (2013), skulptura u slavu Njegoševe misli (2013) i Crnogorkin bunar želja (2013), radovi Dimitrija Popovića na Cetinju. Za skulpturu Oro (2014), rad Željka Reljića na Cetinju, je smatrano da je umjetnik poklonio gradu, dok je umjetnik, na osnovu usmenog dogovora, skulpturu ustupio za honorar, koji mu nije isplaćen. O ovim spomenicima ne postoji dokumentacija u Prijestonici Cetinje. Spomenik Šabataju Ceviju (2020, Zlatko Glamočak) u Ulcinju donirao je Gani Resulbegović.

Kojim ličnostima i događajima smo podizali spomenike? Od monumentalnih spomenika koji su prošli zakonske procedure, najveći broj posvećen je istorijskim ličnostima – Svetom Petru Cetinjskom (2006, Nenad Šoškić), Tvrtku Kotromaniću (2013, Dragan Dimitrijević), vojvodi Mirku Petroviću Njegošu (2017, Dimitrije Popović), Ivanu Crnojeviću (2019, Mitar Živković ).

Samo su dvije žene dobile spomenike: princeza Jelena Savojska u Podgorici (2020, Adin Rastoder) i princeza Kseniji Petrović Njegoš u Podgorici (2020, Nikola Simanić) i na Cetinju (2022, Dimitrije Popović).

Biste/poprsja su dobili Gavro Vuković i Mojsije Zečević (2012, Svetomir i Svetozar Radović i M. Vučelić), Petar II Petrović Njegoš (2014, Drago Đurović), Pop Dukljanin (2007, Zlatko Glamočak), Đerđ Kastriot Skenderbeg (2019, Fiqiri Kasa), G. K. Žukov (2020, А. А. Apolonov) i Aleksandar Lekso Saičić u Beranama (2021, Joksimović).

Spomenici slavnim događajima iz crnogorske istorije posvećeni su Tuđemilskoj bici (2008, Pavle Pejović) i Bici na Fundini 1876. (2008, Pavle Pejović). Crnogorskim borcima koji su se zalagali za očuvanje crnogorske nezavisnosti 1918. posvećeni su: spomenik herojima Božićnog ustanka (2009, Pavle Pejović) na Cetinju i spomenik crnogorskim komitama 1916 – 1929. (2018, Sreten Milatović) u Nikšiću.

Mali broj spomenika i bisti odnosi se na period crnogorske antifašističke borbe 1941 – 1945. i socijalističkog perioda: spomenik Čedomiru Ljubu Čupiću (2019, Zlatko Glamočak) i Vidoju Žarkoviću (2020, Marko Petrović Njegoš) i biste Veljku Vlahoviću (2016, Oto Logo), Mihailu Stojanoviću Pulju (2019), Jovanu Vučkoviću (2017), Savu Kažiću (2013, Mitar Živković). U Baru je postavljen spomenik na mjestu koncentracionog logora u II svjetskom ratu (2021, Igor Milošević).

Spomenik Josipu Brozu Titu (Antun Augustinčić), koji se nalazio u kasarni u Maslinama, postavljen je na platou kod mosta Blaža Jovanovića u Podgorici 2018.

O savezničkim akcijama u II svjetskom ratu svjedoče: spomenik posvećen spašavanju 1000 ranjenih partizana i posada savezničkih aviona u Breznima (2009, Goran Moškov) i spomenik stradalim avionskim posadama savezničkih snaga koje su dale život za slobodu 1939 – 1945. u Podgorici (2012, Risto Radmilović).

Književnici, pjesnici, umjetnici su u periodu 2006 – 2022. dobijali uglavnom biste: Petar Lubarda u Herceg Novom (2007, Dušan Ivančević), Ivan Mažuranić (2009, Vinko Matković) na Cetinju, Taras Ševčenko (2011, Risto Radmilović) i Husein Džavid (2013, Natig Alijev) u Podgorici, Miguel Servantes u Ulcinju (2018, Bujar Vani), Avdo Međedović (2019, Zlatko Glamočak) i Dragomir Brajković (2019, Ljubomir Mrdović) u Bijelom Polju. Starac Milija (Miodrag Šćepanović) u Kolašinu (2022). Monumentalne spomenike dobili su France Prešern u Podgorici (2018, Rok Žnidaršič) i Aleksandar Leso Ivanović na Cetinju (2022, Zlatko Glamočak).

U Ulcinju su 2011. postavljene skulpture Fustanella (Fadil Fyshku) i Rooster (Genta Faja), a u Beranama 2018, skulptura Homo sapiens-Luča mikrokozma (Luka Radojević).

Rijetki su spomenici i skulpture posvećeni Učitelju (2013, Nenad Šoškić) u Danilovgradu, Dimnjačara Rudolfa Njunja Karužiča u Herceg Novom (2009, Velibor Pavićević)  i Kovača u Starom Baru. Manji broj spomenika odnosi se na događaje devedesetih godina XX vijeka – spomenik borcima ratova od 1990. u Beranama (2006), Spomenik civilnim žrtvama ratova na prostoru Jugoslavije 1991 – 2001 (2011, Bogdan Darmanović i Željko Reljić) u Podgorici, spomen-obilježje žrtvama otmice u Štrpcima „Sat života“ (2016, Zlatko Glamočak) u Bijelom Polju. Iako su inicijative postojale, nije realizovano podizanje spomen-obilježja žrtvama deportacije izbjeglica 1992. u Herceg Novom.

 

Pravni okvir

Zaštita spomen-obilježja regulisan je Ustavom Crne Gore i Zakonom o spomen-obilježjima. Ustav propisuje obavezu države da štiti prirodnu i kulturnu baštinu, kao i naučne, kulturne, umjetničke i istorijske vrijednosti.

Zakonom je zaštita spomen-obilježja definisana kao javni interes. Propisane su različite mjere za očuvanje i zaštitu spomen-obilježja, kao i sankcije za njihovo oštećenje ili otuđenje.

Spomen-obilježjima se trajno obilježavaju značajni događaji, čuvaju se uspomene na istaknute ličnosti, njeguju ljudski ideali i kulturno-istorijske tradicije i odaje počast borcima za slobodu, civilnim žrtvama rata i masovnim stradanjima ljudi.

Spomen-obilježje je spomen-objekat (spomen-groblje, spomen-kosturnica, spomenik, spomen-bista, spomen-ploča, spomen-kuća, spomen-dom, memorijalni muzej, zadužbinski objekt i dr.) koji izgledom, sadržajem, oznakama ili natpisom doprinosi trajnom očuvanju navedenih vrijednosti.

Spomen-obilježja se podižu u skladu sa programom podizanja spomen-obilježja koji donosi skupština opštine, Glavnog grada i Prijestonice, uz prethodnu saglasnost organa državne uprave nadležnog za poslove kulture.

Spomen-obilježja sa statusom kulturnog dobra su u nadležnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Ostala spomen-obilježja su u nadležnosti opština na čijoj se teritoriji nalaze.

Na teritoriji opštine, Glavnog grada i Prijestonice vode se Registri spomen-obilježja, a Ministarstvo kulture je nadležno za vođenje Centralnog registra spomen-obilježja na teritoriji Crne Gore. Uprava za kulturna dobra nadležna je za vođenje Registra kulturnih dobara.

Uprava za inspekcijske poslove – Odsjek za inspekciju za zaštitu kulturnih dobara, kulturnu baštinu i arhivsku djelatnost sprovodi nadzor nad primjenom Zakona o spomen-obilježjima i Zakona o kulturnim dobrima i podzakonskih akata koji se odnose na ovu oblast.

Krivičnopravna zaštita spomen-obilježja uvedena je 2010. kroz član 411a Krivičnog zakonika Crne Gore kojim je propisano da će se zatvorom od jedne do tri godina kazniti onaj ko uništi, neovlašćeno izmijeni, doradi, izmjesti, zamijeni ili ukloni spomen-obilježje, podigne ili organizuje podizanje spomen-obilježja čije podizanje nije dozvoljeno.

Kaznene odredbe definisane su i članovima 43-49 Zakona o spomen-obilježjima.

Kako je jedan broj spomen-obilježja u Crnoj Gori ima status kulturnog dobra, na njih se odnosi i član 253a Krivičnog zakonika Crne Gore, kojim je propisano da će se zatvorom od jedne do osam godina kazniti onaj ko ošteti, uništi ili učini neupotrebljivim kulturno dobro.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XVI): Ali Hodža, gospodar Jadrana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

           

 

Još se nije ni osušilo mastilo na listovima Požarevačkog ugovora, a Venecija je početkom avgusta 1718. godine svom silinom napala Ulcinj. Bio je to treći i posljednji neuspješni atak, nakon onih iz 1663. i 1696. godine. Stoga joj nije ništa drugo preostalo nego da nastavi sa svojim naporima u onemogućavanju razmaha trgovine i pomorstva Ulcinjana. Sve je to povećalo nepovjerenje prema Mlečanima koji su uvijek stavljali svoj poslovni interes ispred obaveze pridržavanja ugovora.

Ulcinjani su se veoma brzo organizovali i već je do proljeća 1719. godine pet njihovih brodova stiglo u Veneciju. Uviđajući da i u miru gubi konkurentsku bitku sa Ulcinjanima, da će, kao što je potisnuta sa gotovo cijelog Mediterana, biti ubrzo potisnuta i sa Jadrana, ona je zatražila od Porte da spriječi njihovo uplovljavanje u Veneciju i luke u Istri. Mletačka republika je iz Albanije dobijala velike količine različite trgovačke robe kako za prehranu tako i sirovine i poluprerađevine za tamošnju industriju.

Ulcinjani su odgovorili oživljavanjem veza sa drugim jadranskim i jonskim lukama, organizovanjem trgovačke mreže, krijumčarenjem roba u Veneciju, imenovanjem svog zastupnika na Porti, ali i upotrebom gusara u tom tihom ratu.

Turska je takođe željela dobre odnose sa susjedima i bila posvećena poštovanju potpisanog mirovnog ugovora. Iskreno je nastojala da ima stabilne odnose sa Mletačkom republikom sa kojom je od 1463. godine vodila sedam ratova koji su trajali punih 68 godina. Gerilci koji su djelovali u 17. i posebno 18. stoljeću zaista su bili gusari u očima lokalnih uprava koje su odobravale njihove ekspedicije i zavisile od njihove zarade, ali su ih u Istanbulu sada doživljavali kao razbojnike i pobunjenike.

Zato je Visoka Porta bila neumoljiva: krajem 1719. godine sultan Ahmed III je naredio skadarskom paši da spali neke ulcinjske gusarice koje su na dračkom pristaništu sprječavale slobodu trgovačkog prometa francuskim, engleskim, njemačkim, mletačkim, holandskim i dubrovačkim brodovima.

No, nakon 1720. godine skadarske paše su se praktično osamostalile i slabo su slušale naređenja iz Istanbula, te otvoreno pomagale Ulcinjane i njihovo pomorstvo. Pouzdavajući se u svoju odvažnost i u jake utvrde, oni su stvorili zajednicu koja će koristeći Imperiji sačuvati privilegije i široku lokalnu samoupravu, pa i svoj način života. Jedan mletački plemić izjavljuje 1721. godine da „nema vladaoca u hriršćanskom svijetu a da se uveliko nije smutio zbog sablažnjive raspojasanosti Ulcinjana“.

Zato je Porta protiv njih morala preduzeti odlučnije mjere. Sultan je od osmanskog upravnika u Skadru zatražio 1722. godine da se kapetan pirata Kara Mustafa reis i još dva Ulcinjanina osude za „nezakonito preuzimanje robe dubrovačkih trgovaca, inače će ih pobiti“. Naredba je glasila da se ,,jednom zauvijek zavede red u Ulcinju“. Trebalo je spaliti sve ulcinjske brodove sagrađene nakon 1718. godine, istragom utvrditi one koji se bave gusarenjem i prognati ih na Kipar, gdje će biti zatočeni onoliko dugo koliko to sultan bude želio.

U septembru 1722. godine Porta je poslala u Ulcinj jednog kapidži-bašu da zapali gusarske brodove, a kapetane protjera. Nekim je ulcinjskim gusarima uspjelo da sa brodovima pobjegnu u Berberiju, uglavnom u Tripoli. U tom gradu oni su imali rođake, ali i tradicionalni dogovor sa reisima u Tripoliju o međusobnom ispomaganju.

Od tih gusara su najpoznatiji bili Ali Hodža i Hasan Rozni, koji su u Jadran često navraćali sa svojim tartanama i fustama sa posadama od 120-130 ljudi. U ekipi Ali Hodže, koji se ponovo oženio u Tripoliju, bili su braća Husejn i Ibrahim i sin Mehmed, sa kojim je u albanskim vodama napao jedan engleski brod zarobivši posadu, te jedan francuski brod opljačkavši 1.600 cekina.

U avgustu 1723. godine Dubrovčani su se žalili dizdaru Ulcinja da ulcinjski gusari pljačkaju sve na što naiđu. Navodili su da će biti prisiljeni obustaviti svu trgovinu s Ulcinjem ako se ovako nastavi.

,,Dubrovčani su se u pravilu obraćali ulcinjskim vlastima za koje se znalo da mahom sarađuju s gusarima. Istanbul je daleko, pa je svrsishodnije bilo uporno održavati kakve-takve miroljubive odnose s Ulcinjanima na obostranu korist. Ipak, kod težih prestupa i u razdobljima kad su napadi bili učestaliji, Dubrovčani se nijesu ustručavali od upućivanja tužbi Porti”, navodi dubrovačka povjesničarka Vesna Miović dodajući da su sa „ulcinjskim gusarima bezuspješno pokušavale izaći na kraj i države snažnije od dubrovačke“.

Ali Hodža je haranje u okolini Dubrovnika, koju je odlično poznavao jer se bavio i trgovinom, nastavio i u naredne tri godine. Nakon toga on bi nakratko došao u Ulcinj gdje su mu živjeli roditelji, a brodove je sidrio u Valdanosu ili u Šinđinu (San Giovani di Medua).

U jednom dokumentu Visoke Porte iz maja 1725. godine Ali Hodža se opisuje kao ,,izvor razdora i nepočinstava“. Navodi se da je on sa svojim bratom i nekoliko njegovih prijatelja, u luci Valona, zaplijenio francuski galiju sa 800 zlatnika, britanski i dubrovački brod, opljačkao njihovu robu i zarobio posade, te pobjegao u Tripoli, pa se od tamošnjih vlasti traži da bude uhapšen.

Francuska je te godine takođe zatražila da ,,gusarski kapetan iz Tripolija, Ali Hodža, koji je ubio mnoge francuske članove posade i potopio njihove brodove nakon što je zaplijenio njihov teret, bude uhvaćen i pogubljen“. Početkom septembra stigao je i kapidži-baša iz Istanbula sa istim zahtjevom. Međutim, ljut zbog francuske demonstracije sile u akvatorijumu Tripolija Ahmed-paša Karamanli je ignorisao sve te zahtjeve. Naredba sa Porte da se Ali Hodža uhvati i pogubi ponovo je poslana.

Sultan je krajem 1725. godine izdao dva fermana naslovljena na novoimenovanog skadarskog pašu Arslana: jedan se odnosio na Ali Hodžu, a drugi na njegovog sugrađanina Bega Bobota, poznatog i kao Bego Ulqinaku.

Prema tim fermanima, brata i sina Ali Hodže trebalo je zatvoriti dok se ne oslobode oteti dubrovački podanici, pronaći dubrovačku feluku koju je oteo Bego i nadoknaditi štetu nanesenu otimačinom. Da bi spriječio ostale u gusarenju, sultan je tražio da ulcinjski kadija sastavi sudski dokument u kojem će se Ulcinjani vlasnici brodova obavezati i garantovati jedan za drugog da se neće baviti gusarenjem. Sultan je veoma oštrim tonom upozorio Arslan-pašu da se prilikom potpisivanja mirovnog ugovora u Požarevcu 1718. godine osmanska država obavezala da će ulcinjskim gusarima oduzeti brodove i po potrebi ih spaliti, kao što će se spaliti i svaki novosagrađeni brod.

No, po Jadranu je i naredne godine harao Bego Boboti (kojeg su u novembru Mlečani pokušali otrovati hranom), a Ali Hodža sa pet naoružanih fusti pred Senigalijom, oko Hvara, na rtu Rodoni i oko ostrva Zakintosa. Slične akcije ovaj drugi nastavio je na Jonskom moru i iduće godine. U jednom dekretu iz Istanbula traži se od begova Janine i Delvine da zbog napada Ali Hodže na mletačke trgovce ,,kazne ovu razbojničku grupu Albanaca” (Arnavud taifesinin cezalandırılması emredilmiştir).

Nakon ponovljenih žalbi Dubrovčana u Istanbulu na akcije Bega Bobota i njegove ekipe, spaljene su u Ulcinju 1726. godine kuće okrivljenih, a štetu su nadoknadile ulcinjske age. Portin predstavnik je Arslan-pašinu glavu poslao u Istanbul (bila je izložena pred sultanovim sarajem), a veću grupu Ulcinjana okovao i poslao na galije.

Ulcinjske age su Dubrovčane obavijestili da su uhapsili Jusufa reisa i da vraćaju robu koji je on opljačkao u maju 1727. godine sa jednog dubrovačkog broda. Starješine Ulcinja, Bara i Skadra obavezali su se na velike globe u slučaju da neko od njih nanese štetu dubrovačkim brodovima. Ulcinjani su kao najopasniji zaduženi sa 20.000 reala, Barani sa 15.000, a Skadrani sa pet hiljada reala manje.

Sultan je Ali Hodžu označio kao ,,izvor svega zla“ bespomoćno zaključujući da mu se nikada nije moglo stati na kraj. Skadarski upravnik Ahmet-paša tražio je 1730. godine da se Ali Hodža i njegovi pomagači osude zbog napada na mletačke moreplovce.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XV): Rat protiv svih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Svaki je oružani sukob podsticao gusarstvo. Tokom Drugog morejskog rata (1714-18.) se intenziviraju akcije Ulcinjana, posebno u Dalmaciji i na obalama Romanje. U proljeće 1715. Ulcinjani su zarobili 40 ljudi, pa je papa kritikovao Veneciju što ne ispunjava svoju obavezu da će Jadran očistiti od gusara. Papa navodi da će on u Jadran poslati naoružane brodove radi odbrane svojih podanika.

Do toga nije došlo, jer su Mlečani navodili da će pojačati svoje akcije. Ali, krajem maja Ulcinjani su napali jedan peraški brod koji je plovio pod dubrovačkom zastavom. Mornare Dubrovčane su oslobodili, a ostale sa brodom i skupocjenim tovarom odveli u Ulcinj.

U ljeto te godine Ulcinjani operišu na obje obale Jadrana i plijene sve brodove do kojih se mogu domoći. Čak je i mletački zapovjednik Jadrana na obalama Istre odbio da sa njima uđe u obračun. Dodaje se da bi ušli u Pezaro da ih u tome nije spriječio jedan naoružani brod iz Ferma. Pred Ćezenom su zarobili tridesetak ljudi, koje su odveli u roblje, a zaplijenili su i dva mletačka broda pred samom venecijanskom lukom.

U septembru 1715. Mlečani su sa tri ratne galije došli pod Ulcinj i topovskim hicima gađali luku i potopili tri barke. Pošto su primijetili da se za nekoliko sati na obali sakupilo oko tri hiljade ljudi, vanredni providur Jadranskog mora Fremon je donio odluku da se povuku. Za ovu akciju gusari su se brzo osvetili na području Trogira gdje su nekoliko ljudi ubili, a preko 50 odveli u roblje. Mlečani su krajem te godine, na samo dvije milje od Dubrovnika, napali i potopili jedan ulcinjski brod.

Naredne godine kardinal Paulući traži iz Rima četiri fuste da bi obale Papske države zaštitio „dalle molestie de corsari Dulcignotti“, dok francuski konzul u Draču u septembru sjetno zaključuje: „Ulcinjani čine čudo na Jadranu sa svojih 25-30 brodova na vesla i nikome se ne pokoravaju“. Te godine uspjeli su da zaplijene i jednu napolitansku tartanu.

U martu 1718. godine jedan ulcinjski brod sa 180 pomoraca i 10 topova zarobio je u zalivu kapetana Botena iz Marseja navodeći kao razlog maltešku zastavu koju su oni sami stavili na francuski brod. Boten i njegova posada su dovedeni u Ulcinj kao roblje.

„Oni terorišu po Jadranu“, piše francuski konzul u Draču Žoze Isnar i ističe: „Bog njima daje snage i smjelosti da izvrše ovakav udar“. Isnar takođe tvrdi da ,,ulcinjski gusari ne poštuju ni sultana ni bilo koju drugu vlast na svijetu!“

Akcije ulcinjskih gusara su takvih razmjera da utiču ne samo na promet u Jadranskom moru, nego i na Mediteranu, navodili su diplomatski predstavnici Francuske.

Na kraju Drugog morejskog rata, odnosno početkom marta 1718. u akvatorijumu Drača tri ulcinjske tartane su napale i opljačkale britanski trgovački brod ,,Adventure“ koji je bio naoružan sa 26 topova. Posadu od 32 člana su pobacali u more. Njihov plijen bio je i tovar (velika količina usoljene ribe, začina i luksuzna roba) namijenjen italijanskom tržištu.

Brod je najprije prebačen u Drač, a kasnije u Ulcinj. Porta je poslala u Ulcinj jednog kapidži-bašu, u pratnji tumača britanskog ambasadora i još 16 kapidžija, da ispita slučaj, pogubi zapovjednika Ulcinja i sve uključene u napad na britanski brod. Čitavu situaciju otežavalo je saznanje da je ranije napadnut i jedan francuski brod, dok je u junu kod Valone ulcinjska galeota napala i opljačkala brod mletačkog trgovca Diega.

Misija kapidži-baše nije imala realnog učinka jer mu skadarski sandžakbeg nije obezbijedio dovoljan broj vojnika koji bi mu omogućili da naredbe Porte sprovede u djelo. Popustili su samo pred zahtjevom velikog vezira Damat Ibrahim-paše da vrate brod. Krajem juna „Adventure“ je otplovio za Veneciju, dok su, kako su naveli Englezi, Ulcinjani platili kapidži-baši 9.000 dolara kao odštetu. Od otete robe s britanskog broda pronađena je samo mala količina, mada je kapidži-baša od Ulcinjana tražio da vrate sve.

„Ako ne spriječimo ove svakodnevne pojave ulcinjski gusari će ovdje stvoriti jednu armadu francuskih i engleskih brodova“, upozorava francuski konzul u Draču dodajući da se u tom gradu početkom aprila 1718. nalazilo sedam brodova raznih nacija koje su zaplijenili ulcinjski gusari.

U Požarevačkom miru od 21. jula 1718. stoji posebna klauzula o Ulcinju. Ulcinjanima je izričito bila zabranjena gradnja brodova, a bilo je propisano da im se čak oduzimaju i mala plovila koja su posjedovali. Od njih je istovremeno zatraženo da 61 dan nakon potpisivanja sporazuma oslobode sve robove i da zaplijenjenu robu vrate ili da u toj srazmjeri nadoknade štetu.

Mletački predstavnik je na tom skupu zahtijevao da se „radi radikalnog suzbijanja piraterije“ Veneciji ustupe Ulcinj, Skadar i Bar. Naravno, to se nije desilo, jer su za Osmansku imperiju Ulcinj i Bar predstavljali izuzetno važne centre na Jadranu.

Patrijarh ohridski Filotej u Drugom morejskom ratu nije znao kako da se efikasnije odbrani od svojih suparnika nego da ih u Istanbulu predstavi kao saradnike Mlečana protiv Ulcinjana. Smatrao je da to znači biti protiv interesa osmanske države. Zato su mnogi trgovci bili sa Ulcinjanima ortaci ili su novcem plaćali da ne budu uznemiravani.

Domaći albanski trgovci preferirali su da njihovu robu prevoze Ulcinjani, jer je za to postojala politička podrška. Svi su znali da iza njih stoji Visoka Porta. Za sultana je bilo najvažnije da mu ulcinjska trgovačka flota donosi obrtna sredstva u sve prazniju državnu kasu.

Ulcinjskim pomorcima su širom bila otvorena vrata svih luka po Turskoj imperiji. Od 1720. pomorski život u Ulcinju cvjeta. Tome svakako doprinosi i činjenica što ne plaćaju namete državi, kojima su veoma bile opterećene pomorske privrede konkurentskih zemalja.

Mlečani su pokušali da oslabe Ulcinjane uvođenjem takse od dodatnih dva odsto za svu robu koja je preko Drača išla iz ili u Veneciju. Od nje su bili oslobođeni samo Skadrani kako bi koristili mletačke, a ne ulcinjske brodove. Zato su trgovci iz ostalih gradova Albanije prijetili da će robu transportovati ulcinjskim brodovima preko Dubrovnika.

U fazi ubrzanog opadanja svoje moći, odnosno u 18. vijeku, Venecija je pokušala potvrditi svoju identifikaciju s Jadranom, arenom na kojoj bi trebao stajati samo njen simbol krilatog lava kojeg su se nekada bojali, a sada ismijavali, suvereniteta koji predstavlja sebe kao lik od vrhunske važnosti među mnoštvom koje vrvi ovim malim prometnim kopnenim morem, višestrukim raskršćem različitih naroda, religija, kultura i jezika.

Od sredine 18. vijeka Ulcinjani su diktirali cijene transporta u albanskim lukama. To je uticalo na smanjenje trgovine Venecije sa tim gradovima, pa je mletački konzul u Draču tih godina pisao da je „u poređenju sa nedalekim periodom trgovina između Albanije i našeg tržišta samo skelet nekadašnje trgovine“.

Za vrijeme Bušatlija skadarski pašaluk je imao vojnu-pomorsku flotu, čija je baza bila u Ulcinju. Svaki veći brod bio je naoružan sa deset topova. Ulcinjski reis Osman je sa jednim šebekom i sa jednom felukom, na kojima je bilo 30 naoružanih ljudi, po naredbi Mahmud-paše, kontrolisao albansku obalu do Valone.

Svi ovi faktori, uz porast broja stanovnika i gradnju i kupovinu velikih brodova, čine da pomorski život grada dobije dodatni impuls. Trgovačka flota Ulcinjana sa 150 brodova je 1770. po nosivosti gotovo ravna mletačkoj. Cijelog ljeta ulcinjske su velike barke bile na Levantu, od Istanbula preko Smirne (Izmira) do Aleksandrije, odakle su prema Dubrovniku, Trstu i Ankoni prevozili voće, tkanine, kafu i ostale proizvode. U jesen bi dolazili da kupe žitarice u Drač gdje bi se spojile sa 120 srednjih i malih ulcinjskih brodova koji su radili u jadranskim lukama.

Da su svi cijenili kvalitete Ulcinjana kao vještih pomoraca, pokazuje sljedeći događaj. U decembru 1751. uplovio je u luku Drač jedan francuski brod, koji je prethodno krcao teret u Navarinu, u Grčkoj. Mornari jednog tripolitanskog gusarskog šebeka iskoristili su odsustvo kapetana broda i njegovog pomoćnika i zarobili 18 članova posade. Kapetan je nakon toga došao u Ulcinj i od njegovih mještana formirao novu posadu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XIV): Zadnji vijek gusarenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Venecija je odmah nakon sklapanja mira 1699. godine obnovila svoju trgovinu i plovidbu na Istoku. Ali, u 18. vijeku Mlečani su sve slabiji i više ne predstavljaju onu pomorsku velesilu iz ranijih stoljeća. Trst i riječki bazen ugrožavaju Veneciju, koja više nema snage da se odupre borbi za prevlast na Jadranu. Uz Engleze, tu su sada i novi akteri: Francuzi, Holanđani, Austrijanci i Rusi.

To posebno pogađa Bokelje. Iz niza razloga (prvi pomorski susjed, jeftini proizvodi, privredna komplementarnost) Albanija je bila glavno izvozno područje za Boku. Kad je riječ o skrobnoj hrani, žitaricama i varivu, Albanija je u bukvalnom smislu ishranjivala Boku. Iako je još bjesnio Morejski rat, Bokelji su u martu 1695. godine preuzimali pšenicu u Ulcinju i Baru. Dozvolu su imali Stijepo Davidović iz Paštrovića i Luka Medin iz Budve.

Kotorani su u Albaniju išli radi snabdijevanja svog življa, Peraštani, Budvani i Paštrovići su to činili zbog trgovine. Svi su oni tvrdili da ne mogu živjeti bez trgovanja sa Albanijom. Kupovano je gotovim srebrnim novcem, mletačkom ili dubrovačkom monetom, rijetko zamjenom robe za robu.

Krajem 17. vijeka ulcinjsko brodarstvo se sastojalo od svega 16 do 20 barki, jer je djelimično bilo uništeno tokom Prvog morejskog rata. Međutim, poslije toga, veoma brzo je ojačalo. Prevozeći so i žito, iako s malom flotom, Ulcinjani se bogate. Začuđujuće lako grade i kupuju nove brodove, uspostavljaju nove veze i povećavaju obim svog poslovanja. Već početkom 18. vijeka imaju preko stotinu brodova nosivosti između 60 i 120 tona i praktično preuzimaju svu trgovinu iz albanskog primorja.

I odmah nastavljaju sa gusarenjem. Kod obala Valone, u ljeto 1699. godine jedna ulcinjska galeota zarobila je brod francuskog kapetana Danijela Ina.

Francuska se krajem 17. vijeka ugnijezdila u albanskim lukama i tu razvila snažnu pomorsku trgovinu. Slijedile su je Holandija i Engleska, što je ugrožavalo trgovinu ostalih zemalja. Te države su početne kapitale za izgradnju kolonijalnih imperija stekle upravo poslujući na istočnom Sredozemlju. Francuska trgovačka ekspanzija na Balkanu označena je otvaranjem niza konzulata u jadranskim lukama, čiji je glavni zadatak bio da se izvoz iz Albanije, prije svega žita, preusmjeri na luku Marsej.

Najviše stranih konzula sjedjelo je u luci Drač. Bili su tu francuski, engleski, holandski, austrijski i dubrovački trgovački predstavnici, pa je trgovina bilježila visoke stope rasta.

Gubici koje su prouzrokovali ulcinjski gusari imali su značajnu ulogu u postepenom slabljenju moći Venecije. Pod njenim snažnim pritiskom Porta je u avgustu 1706. godine odredila ulcinjskog kapetana Mustafu Mučoćera da na čelu jedinice od 160 ljudi, sa platom od 60 aspri dnevno, štiti albansko primorje od Ulcinja do Valone od sjevernoafričkih ili bilo kojih drugih gusara. Ali, mletački konzul u Draču kaže da u to ne treba vjerovati uzimajući u obzir „nevjernu prirodu Ulcinjana, koji zaslužuju da se osude hiljadu puta svakog dana“.

Generalni providur Đakomo da Riva piše 1706. godine da je očigledan veoma brzi uspon pomorstva kod Ulcinjana: oni sigurno već imaju 120 brodova od po 350 stara nosivosti. „Plovidba Ulcinjana je sve jača i oni svakoga dana povećavaju svoje brodove po kvantitetu i kvalitetu“, piše iste te godine mletački konzul u Draču.

Samo godinu kasnije, uznemiren fantastičnim napretkom Ulcinjana, on predlaže da se ,,dračka luka nekako zatvori, pa neka propadnu Ulcinjani“. „Sada je svako u Ulcinju pošao na more, a polako se uče i oni iz njihovog susjedstva koji se time nikada nijesu ranije bavili“, navodi konzul u izvještaju Senatu 30. jula 1709. godine. U Veneciji se dodaje da su se Ulcinjani, koji su se u prošlosti posvetili ,,primjeni pluga i malo gusarstvu, odjednom zaljubili u more, u posao i u profit”, da imaju 300 brodova od kojih je stotinjak relativno velikih, s kapacitetom između 1.000 i 2.000 bušela (65-130 tona).

U isto vrijeme dubrovački vicekonzul u Draču, Pasarević, javlja da svi trgovci koji stignu u tu luku svoju robu daju na ulcinjske brodove, pa dubrovački pomorci ne mogu doći do posla.

Kako bi obuzdali Ulcinjane Mlečani (1710., pa 1712. i 1713. godine) traže od sultana spaljivanje gusarskih brodova, ali su njihovi zahtjevi odbijeni. Iz Istanbula su mletačkom bailu odgovorili da su ulcinjske lađe pogranične oružane snage Osmanske države.

Krajem 1711. godine u svom izvještaju mletačkoj vladi komandant Jadranskog mora Marin Kapelo tvrdi da je uhvaćeni gusarski brod, jedna od dvije najveće koje su imali Ulcinjani, sa sedamnaest klupa ,,naoružan sa dva topa (potriere), jednim gvozdenim topčićem, sa 102 člana posade i jednim robom koji im je služio kao vodič”.

U proljeće naredne godine Kapelo je saopštio da je napao i potopio ulcinjski komandni brod, odnosno veliku galeotu, na kojoj je bilo 17 članova posade.

Neposredno nakon toga na Jadranu je nađen jedan brod sa razapetim jedrima i vezanim kormilom, sa četiri ubijena čovjeka. Brod se bio uputio ka Veneciji sa teretom vina, gdje pretpostavljaju da su ovaj zločin počinili Ulcinjani.

Francuski ambasador u Veneciji Fremon izvještava početkom septembra 1712. godine da su Ulcinjani naoružali 11 brodova od kojih svaki ima posadu od oko 150 ljudi. Nakon toga i Austro-Ugarska šalje nekoliko brodova da se bore protiv ulcinjskih gusara, a tu su uz mletačke i pet galija Napuljskog kraljevstva.

U oktobru 1711. godine jedna mletačka galija iz sastava eskadre, koja je plovila prema Livornu, prateći nekoliko trgovačkih brodova, zarobila je jednu galeotu sa stotinak Ulcinjana, koje su okovali u lance. U Veneciji je javljeno da je tom prilikom oslobođeno mnogo hrišćana koji su se na brodu nalazili kao roblje.

Godinu kasnije Ulcinjani su oteli neku mletačku barku, pa je iz Istanbula u februaru u Ulcinj stigao kapidži-baša da ispita stanje i „napokon riješi pitanje od tolike važnosti“.

U proljeće 1712. godine sedam ulcinjskih galeota krstarilo je po Jadranu. U maju su opljačkali gradove Armeri i Terranova, gdje su zarobljene 32 osobe. Generalni providur Anđelo Emo naložio je stanovnicima dalmatinskih ostrva da organizuju noćne straže zbog upada ulcinjskih gusara.

Francuski konzul u Veneciji navodi da ove akcije Ulcinjana izazivaju naročiti strah u onim djelovima Papske države koji se nalaze na obali mora, tako da su tamošnji stanovnici danonoćno na oprezu kako bi ih spriječili u iskrcavanju na kopno. Sultan je 1. juna 1712. godine izdao novi ferman o zabrani gusarenja.

No, ni te ni godinu kasnije Venecija nije uspjela u naporima da privoli Turke da spale ulcinjske lađe. Samo u tom periodu oni su na moru imali 11 brodova od kojih je svaki imao posadu sa 150 ljudi i bili su pod komandom snažnog i odlučnog gusara (forte e risoluto corsaro) Ali Korze.

U ljeto 1714. godine ulcinjski gusari su mnogo operisali na teritoriji Napuljskog kraljevstva. U Kalabriji su zarobili više od 300 ljudi. Napali su i jedan napuljski brod na kome je u Bakru bilo ukrcano 43 oficira i sedam španskih vojnika. Dvojicu od ovih oficira su ubili, a ostale su odveli kao roblje skupa sa vojnicima, sedam mornara, četiri žene i jednim djetetom. Nešto kasnije iskrcali su se na obalu Lećea gdje su zarobili tridesetak osoba. ,,Ulcinjani ne nailaze na nikakav otpor na Jadranu“, rezignirano je pisao vladi u Parizu francuski konzul  u Veneciji L Blan.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo