HORIZONTI
GODINA OD POČETKA AGRESIJE RUSIJE NA UKRAJINU: Civilizacijski sunovrat
Objavljeno prije
2 godinena
Objavio:
Monitor onlineI Kremlj i mnogi zapadni analitičari su očekivali da će blitzkrig trajati od jedne do možda dvije sedmice te da će ruska vojska biti dočekana sa cvijećem kao „oslobodioci“. Mnoge ruske jedinice su umarširale u zemlju pod tom pretpostavkom i debelo je platile
Prije ravno godinu i na ukrajinske aerodrome i druge vojne baze sručila se salva od preko 300 krstarećih projektila. Ruski predsjednik Vladimir Putin je napao Ukrajinu bez objave rata nakon što je ranije mjesecima uvjeravao svjetsku javnost da nema namjeru napasti susjeda i da su sva upozorenja rezultat histerija i laži koje šire Zapad i NATO. Na dan agresije ruski diktator je objavio da je pokrenuo „specijalnu vojnu operaciju“ čiji cilj je „denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine“ i pozvao ukrajinsku vojsku da „preuzmu vlast u svoje ruke“ jer će mu biti lakše sklopiti dogovor sa njima nego sa „bandom narkomana i neonacista” kako je nazvao demokratski izabrano rukovodstvo Ukrajine. Istog dana ruska armija je objavila da neće gađati civilne ciljeve i da već nakon nekoliko sati rata ukrajinsko vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana „više ne postoje“.
Glavni udar armade od 190 hiljada nagomilanih vojnika je krenuo sa teritorije vazalne Bjelorusije nakon „zajedničkih odbrambenih vježbi“. Njih je pratilo i 30 hiljada vojnika marionetskih tvorevina u okupiranom dijelu Donbasa čije „narodne republike“ je Kremlj priznao kao „suverene i nezavisne države“ samo 3 dana prije rata. Uz to Rusija je početno mobilizirala i opremila desetak hiljada paravojnih formacija od kojih je najpoznatija PMC Wagner i otvoreno nacistička Borbena rupa Rusič koja je kasnije intergrirana u Wagner. Putin je skoro godinu dana prije rata krenuo sa „reorganizacijom vojske“ kako bi pokušao sakriti prebacivanje kompletnih divizija i armija prema granici sa Ukrajinom uključujući i kompletnu Kombinovanu 41. armiju iz dalekog Sibira. Plan je bio da se brzim udarom i vazdušnim desantom iza leđa branilaca zauzme Kijev u roku od 3 dana i obezglavi rukovodstvo zemlje. Kremlj je takođe prije rata poslao diverzantsko terorističke timove sa ciljem da ubiju ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Nakon zauzimanja Kijeva i instaliranja „narodne“ marionetske vlade rat je trebao potrajati još samo nekoliko dana.
I Kremlj i mnogi zapadni analitičari su očekivali da će blitzkrig trajati od jedne do možda dvije sedmice te da će ruska vojska biti dočekana sa cvijećem kao „oslobodioci“. Mnoge ruske jedinice su umarširale u zemlju pod tom pretpostavkom i debelo je platile. Uprkos ogromnoj nadmoći u ljudstvu i tehnici nakon samo 3 dana svijet je mogao vidjeti snimke uništenih ruskih oklopnih kolona i desetke srušenih aviona i helikoptera. Ruski gubici u ljudstvu su bili preko hiljadu ubijenih i ranjenih po danu i do sada se ruski gubici procjenjuju na minimum par stotina hiljada poginulih i ranjenih. Oklopna kliješta kojima se trebao opkoliti i uništiti Kijev su otupila i zaglavila se u blatu imperijalne mitomanije i veličanja Vođe koji je otvoreno pokazivao divljenje prema sovjetskom diktatoru i masovnom ubici Staljinu i paktu koji je potpisao sa Hitlerom. Ruska vojska je svoje frustracije nemoći i bijesa iskalila prema civilima na okupiranim teritorijama i masovnim bombardovanjem civilnih meta i infrastukture u slobodnom dijelu Ukrajine. Cilj je bio haos i obeshrabrivanje naroda da pruži otpor. Jedan od najgorih i dobro dokumentiranih (zahvaljujući snimcima Associated Press-a) žločina prvih sedmica invazije je bio vazdušni napad na pozorište u opkoljenom lučkom gradu Mariupolju. Ruska avijacija je gađala pozorište koje je služilo kao sklonište za civile, i koje je bilo označeno ogromnim slovima lako vidljivim iz vazduha. U napadu je stradalo preko 600 djece i starih osoba. Ukrajinska vojska je herojski branila grad gotovo 3 mjeseca i za sebe vezala preko 20 hiljada vojnika nanijevši im velike gubitke. Ruska armija je tokom opsade temeljno razrušila čitav grad i pobila na hiljade civila. Nakon pada grada desetine hiljada civila su odvedeni u „logore za filtraciju“ na okupiranim teritorijama i u samu Rusiju. Takođe na stotine ukrajinske djece je oteto i dato na usvajanje.
Nakon što je propao Putinov blitskrig i postalo jasno da Ukrajinci ne daju svoju slobodu a da Zapad ne odustaje od podrške, Rusija se okrenula konvencionalnom rovovskom ratu sa masovnim napadima pješadije u talasima kakve smo mogli do tada samo gledati u partizanskim filmovima o Drugom svjetskom ratu. Kako je odmicao sukob i rasli ljudski i materijalni gubici agresora, Putin je iskalio i svoj lični bijes na svima koje je smatrao odgovornim za debakl i međunarodnu blamažu. Na desetine funkcionera službi bezbjednosti, vojske, bankara i biznismena je ili izvršilo samoubistvo (zvanične verzije) ili se okliznulo na balkonu i palo sa višespratnica. Time je poslata i jasna poruka šta svakoga čeka koji se protivi. Osim samoubistava i „slučajnih“ padova sa zgrada, režim je pribjegao i masovnim utamničenjima svih kritičara „specijalne vojne operacije“. U decembru prošle godine ruski opozicionar Ilja Jašin je osuđen na 8 i po godina zatvora zbog javne osude ruskih zločina nad civilima u okupiranoj Buči i osporavanja zvaničnih narativa o rata. Po presudi suda u Moskvi Jašin je „širio lažne vijesti“. Odmah po otpočinjanju agresije ruska Duma je donijela zakon po kojoj se „širenje lažnih informacija“ o vojsci kažnjava do 15 godina zatvora. Jašin je otpremljen u udaljenu kažnjeničku koloniju.
Sa druge strane, dok se opozicionari i kritičari rata i kremaljske diktature šalju u sibirske kažnjeničke kolonije iz njih se oslobađaju ubice, silovatelji, narkodileri i drugi i šalju u Ukrajinu u uniformama PMC Wagnera kojim upravlja višestruko osuđivani kriminalac, ali i biznismen i Putinov prijatelj – Jevgenij Prigožin. Svima se nudi sloboda nakon što dokažu svoj „patriotizam“ na frontu – ako prežive masovne juriše na rovove. U tu svrhu Putin je ukinuo sva ograničenja za korišćenje psihoaktivnih sredstava i narkotika u zoni rata pod izgovorom medininskih potreba. Droga je dostupna i neonacističkim plaćenicima iz Evrope i svijeta koji za novac ili zbog ideologije ratuju protiv „jevrejskih i zapadnih kolonista i zavjerenika“ koji „hoće da unište Rusiju i tradicionalne porodične vrijednosti“. U desničarskim krugovima se široko koristi činjenica da je ukrajinski predsjednik Jevrejin da bi se bolje motivirali oni koji su zbog fašističke ideologije na ratištu dok vanjski ministar Sergej Lavrov svojim uvredljivim komentarima o Jevrejima u martu prošle godine izazvao ogorčenje i burne reakcije Izraela i čitave jevrejske zajednice. Komandant paravojne grupe Rusič Aleksej Milhakov, koja je sada dio Wagnera na ratištu, je još krajem 2020. godine izjavio za Radio slobodna Evropa da neće da ide u širinu i priča da je „nacionalista, patriota, imperijalista itd… biću direktan- ja sam nacista“.
Glavni rabin Moskve Pinčas Goldšmit je u junu prošle godine morao napustiti zemlju nakon što je odbio podržati agresiju a u januaru ove godine je u intervjuu za Guardian ohrabrio Jevreje da napuste Rusiju dok to još mogu jer istorija uči, i iz doba carizma i Staljina da „ruska vlast pokušava preusmjeriti ljutinu i nezadovoljstvo masa prema Jevrejima“.
Ruska državna propaganda je tokom rata dosegla nove nizine u izlivima mržnje, ksenofobije i dehumanizacije Ukrajinaca koji neće da se potčine superiornoj ruskoj rasi i kleptomanskom vođi Sovjetskog Saveza u vaspostavi. Bivši predsjednik države i potpredsjednik federalnog Savjeta za bezbijednost Dimitrij Medvedev je javno objavio na Telegramu da „mrzi Ukrajince“ jer su oni „gadovi i degenerici“ i da će „dok je živ učiniti sve da oni nestanu“. Glavni ruski TV propagandista Vladimir Solovjev se javno založio da se civilima da „samo tri dana“ da napuste gradove koje treba „osloboditi“ i da nakon toga gradove treba temeljno rušiti sa svima koji se zateknu tamo. Najdalje je otišao direktor i glavni prezenter na državnoj RT televiziji, Anton Krasovski koji je u jednoj TV emisiji u oktobru prošle godine izjavio da ukrajinska djeca koja smatraju Ruse okupatorima „trebaju biti podavljena u rijeci, jednostavno podaviti tu djecu, podaviti ih pravo u rijeci… to je naš metod za sve one koji kažu da smo ih okupirali“. Krasovski se takođe založio da se Ukrajinci živi spaljuju u kolibama, da ih po potrebi „treba sve pobiti“ kao i da ukrajinske bake trebaju biti „sretne“ ako ruski vojnici požele da ih siluju. U početku je ove jezive izjave Krasovskog pokušala braniti toksična glasnogovornica vanjskog ministra Lavrova, Marija Zaharova, rekavši kako je Krasovski „fantastično nadaren komentator jasnih i istinitih informacija“ ali je i šefovima u Kremlju bilo jasno da se predaleko otišlo pa je Krasovski dobio suspenziju sa posla. Za razliku od ruskih opozicionara Krasovski nije krivično odgovarao za izlive i podsticaj mržnje.
Agresija na Ukrajinu je takođe dobila blagoslov Ruske pravoslavne crkve i njenog patrijarha Kirila Gunđajeva koji je još u komunističko doba postao doušnik i agent KGB-a a kasnije je dobio, kao mitropolit, licencu da uvozi cigarete i alkohol i prodaje ih bez akciza.
Sa ekonomskog aspekta, Rusija se za sankcije Zapada koje su uslijedile nakon invazije, vrlo dobro pripremila i održala makroekonomsku stabilnost sistema. Većina komentatora i zapadnih političara je svjesna da samo ekonomske sankcije nikad nisu bile dovoljne da primoraju agresore da odustanu od rata, o čemu svjedoči primjer bivše Jugoslavije. Rat je primorao i EU i druge zapadne zemlje da preispitaju svoje sadašnje odnose sa Rusijom i sisteme vrijednosti na kojima počivaju njihova društva – da li primat imaju komercijalni interesi ili univerzalne ljudske vrijednosti slobode misli i prava na samoopredjeljenje.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
SMANJENJE PLATA IZABRANIM LJEKARIMA: Urušavanje primarnog zdravstva
-
GODINAMA NEDOSTAJE NASTAVNI KADAR IZ OBLASTI PRIRODNIH NAUKA: Matematika života
-
EKONOMIJA I POLITIKA: Kud plovi ovaj trajekt
-
DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Biće još skandala sa kandidaturama
-
JOSIP JURATOVIĆ, PREDSJEDAVAJUĆI PARLAMENTARNE GRUPE BUNDESTAGA ZA SARADNJU SA ZEMLJAMA JUGOISTOČNE EVROPE: Bez popusta na putu za EU
HORIZONTI
HAPŠENJE TROJICE NIKŠIĆANA NA KOSOVU: DF i SPC – provokatori su dobri momci
Objavljeno prije
2 sedmicena
29 Novembra, 2024Nesporno je da Crna Gora treba pružiti diplomatsko – konzularnu pomoć svojim državljanima na Kosovu gdje ima ambasadu. Uhapšeni moraju imati pravo na fer suđenje na kome će utvrditi sve činjenice. Sporno je to što iz bloka vučićevskih partija u Crnoj Gori nije stigla ni jedna osuda ponašanja ovih navodnih “vjernika” i “mirnih hodočasnika“
Kosovska policija je 24. novembra u Dečanima uhapsila tri crnogorska državljanina iz Nikšića koji su, navodno kao vjernici, bili u posjeti Manastiru Visoki Dečani koji je taj dan obilježavao manastirsku slavu. Bilo je prisutno nekoliko hiljada posjetilaca i poklonika iz regiona u manastiru koji je zadužbina iz ranog 14. vijeka kralja Stefana Uroša Trećeg Nemanjića, čije mošti se tamo čuvaju.
Po riječima advokatice uhapšenih Jovane Filipović, Nikšićani su privedeni nakon napuštanja manastira “jer je na okviru registarske tablice njihovog automobila pisalo Kosovo je Srbija”. Prvo im je određeno zadržavanje od 48 sati, a onda su 26. novembra izvedeni pred sudiju odjeljenja pećkog Osnovnog suda u Dečanima koji im je odredio pritvor od 30 dana. Pećko tužilaštvo ih tereti da su počinili krivično djelo izazivanje mržnje i netrpeljivosti. Radi se o Rajku Krivokapiću (34), Marinku Jovanoviću (24) i Dragutinu Lalatoviću (24). Ministar odbrane Dragan Krapović je prije dva dana izjavio da su dvojica od trojice uhapšenih pripadnici Vojske Crne Gore. Ministarstvo odbrane je u saopštenju reklo da “u ovom trenutku obojica se zvanično nalaze na bolovanju i riječ je o dobrim i uzornim pripadnicima Vojske”.
Reakcija ministarstva je uslijedila nakon serije izjava političara bivšeg Demokratskog fronta (DF). Svi DF-ovi političari i crkva su osudili hapšenje. Među prvima reagovao je gradonačelnik Nikšića i poslanik Nove srpske demokratije (NSD) Marko Kovačević , koga Više državno tužilaštvo namjerava procesuirati upravo zbog govora mržnje i podsticanja netrpeljivosti kad mu skinu imunitet.
Kovačević je rekao da “demonstracije sile protiv mirnih hodočasnika koji nisu nikome napravili nikakav problem samo zato što su Srbi nije dobra poruka za region”. Kosovske institucije žele, po Kovačeviću, “da se na ovakav način iživljavaju nad ljudima samo zato što su Srbi”. Njegov partijski šef i predsjednik Skupštine Andrija Mandić je u izjavi beogradskoj Politici pozvao u ime Crne Gore “prištinsku administraciju” da se trojica “što prije oslobode”. Mandić je istakao da “ne postoji nikakav razlog da se vjernici SPC koji su obilazili naše svetinje na Kosovu zadržavaju i osuđuju pod ovako žalosnim izgovorima”. Mandić i njegova NSD ne priznaju Kosovo kao samostalnu državu.
Na brigu za “mirne hodočasnike” i “vjernike koji obilaze naše svetinje” se nadovezala i Eparhija budimljansko – nikšičke Srpske crkve (SPC) kojom rukovodi njegovo preosveštenstvo Metodije Ostojić. Ostojićeva eparhija je u saopštenju izrazila “protest kosovskim institucijama koje ovom drakonskom mjerom pokušavaju da zastraše hodočasnike koji iz svih krajeva svijeta godinama pohode svetinju hrama pod zaštitom UNESCO-a”. Ostojiću je kriva i Crna Gora kao država zbog “odsustva predstavnika ambasade Crne Gore u Prištini na slavi manastira Visoki Dečani zajedno sa svojim narodom čije interese i prava bi trebali da štite”. Pasivnost državnih insitucija oko slučaja uhapšenih je, za Ostojićevu eparhiju, “pokazatelj nepravičnog odnosa prema građanima pravoslavne vjeroispovesti i srpske nacionalnosti” zbog čega se “sama država desuverenizuje i unižava”.
Da episkop Ostojić i njemu slični imaju želju da desuvereniziraju i unize Crnu Goru odavno nije sporno. Ostojić je inače nositelj Mandićeve partijske nagrade Marko Daković koja nosi ime po kvislingu srbijanskih vlasti u trenutku uništenja Crne Gore kao države krajem 1918. Ostojić je takođe, zajedno sa NSD-om, otvoreni promoter fašističkih kvislinga i osuđenih masovnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata koje bez uzdržanja naziva bogoslužiteljima i redovno im drži parastose. Istovremeno je i podržavalac režima Vladimira Putina i njegove agresije na pravoslavnu Ukrajinu. Nedavno je dobio priznanje i u Ruskom domu u Beogradu, instituciji koja je usko povezana sa djelovanjem ruskih špijunskih službi u inostranstvu.
Osim ministra odbrane Dragana Krapovića, dok ovaj broj izlazi u štampu, oglasio se i Kabinet potpredsjednika Vlade za vanjske i evropske poslove, Filipa Ivanovića da pomno prate slučaj, te da će nastaviti da pružaju konzularnu i pravnu podršku trojici uhapšenih crnogorskih državljana.
“Očekujemo da se našim državljanima obezbijedi nepristrasan i pravičan tretman, uz poštovanje osnovnih ljudskih prava i sloboda”, saopštili su. Podsjetili su na “značaj poštovanja slobode govora i izražavanja koje državljani drugih zemalja uključujući i građane sa Kosova uživaju tokom boravka u Crnoj Gori”.
Nesporno je da Crna Gora treba pružiti diplomatsko – konzularnu pomoć svojim državljanima, pogotovo na Kosovu gdje ima ambasadu. Uhapšeni moraju imati pravo na fer suđenje na kome će nesporno utvrditi sve činjenice.
Veoma je sporno to što iz bloka prosrpskih vučićevskih partija u Crnoj Gori (NSD-DNP-SNP) nije stigla niti jedna osuda ponašanja ovih navodnih “vjernika” i “mirnih hodočasnika”. Slogan Kosovo je Srbija može biti politički stav u Srbiji i drugim zemljama koje ne priznaju Republiku Kosovo kao suverenu državu. Međutim, svjesno otići sa takvim natpisom na registarskim tablicama na Kosovo i voziti kroz teritoriju koja je strahovita stradala u posljednjem ratu upravo od ruke srpskog režima Slobodana Miloševića je očigledna provokacija albanskog stanovništva.
Trojica Nikšićana su na putu do Visokih Dečana prvo prošli Peć koju su srpske snage krajem marta 1999. metodično etnički očistile, opljačkale i popalile uz brojne egzekucije nad civilima. Preko 100 hiljada stanovnika Peći je protjerano samo zbog pogrešnog imena i vjere. Nakon Peći put ka Dečanima i manastiru vodi kroz selo Ljubenić koje je još krajem maja 1998. godine etnički očišćeno i stanovništvo protjerano u Albaniju. Prije toga su srpske snage razdvojile devet muškaraca od žena i ubile ih kao odmazdu za dva policajca ranije poginula u borbi sa kosovskim gerilcima. Albansko stanovništvo koje se vratilo u Ljubenić po dolasku OSCE misije je 1. aprila 1999. opet stradalo i protjerano. Tada su srpske snage, na osnovu nalaza HRW-a (Human RIghts Watch) ubile najmanje 63 civila dok je u zbjegovima stanovništva ubijeno njih još 25 od čega su 9 bili iz Ljubenića. Ovaj krvavi pir su pratile sveprisutne pljačke i paljevine. Stradala su i sela Gornji i Donji Streoc kao i sam grad Dečani. Lista zločina počinjenih u ime Srbije i srpskog Kosova se dalje niže širom zemlje. Da su trojica, sada uhapšenih Nikšićana, prošli tuda sa istim natpisom prije petnaestak godina izložili bi se opasnom riziku.
Do sada iz partija vučićevske koalicije u Crnoj Gori niko nije osudio najveće etničko čišćenje u Evropi nakon Drugog svejtskog rata – preko 800 hiljada protjeranih Kosovara i hiljade ubijenih civila. Od SPC arhijereja jedini koji je priznao da su Albanci tokom rata teško stradali od srpske ruke je bio pokojni mitropolit Amfilohije. Međutim, on je to izgovorio u momentu kada je srbijanska vojska počela povlačenje iz pokrajine i kad je sasvim bilo izvjesno da će doći do osvete nad preostalim slabo ili nimalo zaštićenim Srbima.
Marko Kovačević je izjavio da su advokatsku pomoć pronašli preko Kancelarije za Kosovo i Metohiju Vlade Srbije. To opet pokazuje stav njegov i njegove partije o „matičnoj državi“.
Advokatica Filipović je pokušala dodatno objasniti da je sporna naljepnica “bila prelijepljena drugom trakom i nije se mogla vidjeti” tokom boravka na Kosovu. Njihov auto je bio parkiran ispred manastira Visoki Dečani i “ne zna se kako je došlo do toga da ta naljepnica bude odlijepljena”, pravdala se Filipovićka.
Koliko to drži vodu, vidjećemo, ali je mogući pokušaj smirivanja strasti. Vlada Crne Gore je na potezu.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
SLUČAJEVI GREČIN I PELINJAGRA: Državni nemar opet da plate građani
Objavljeno prije
3 sedmicena
22 Novembra, 2024Ruska antiratna aktivistkinja Inga Pelinjagra podnijela je tužbu protiv Crne Gore zbog bespravnog lišenja slobode na zahtjev Rusije. Mjesec prije toga, Crnu Goru je tužila Katarina Pindak za iznos od 1,17 miliona eura za naknadu materijalne i nematerijalne štete i torture koju je doživjela
Nije mali broj primjera da su crnogorski tužioci nemarom, neznanjem ili svjesnom opstrukcijom istraga doveli do pada optužnica na sudu. Javnost je posebno bila u prilici slušati o milionskim odštetama pripadnicima klanova Šarić i Kalić, i pored toga što su u drugim državama njihovi šefovi pravosnažno osuđivani za teška krivična djela.
Osim domaćih tužbi i međunarodnih arbitraža, nedavno su u sudovima zaprimljene i tužbe stranih državljana koji su nezakonito zatvarani ili pretrpjeli maltretiranje državnih službenika. Prošle sedmice je objavljeno da je ruska antiratna aktivistkinja Inga Pelinjagra podnijela tužbu protiv Crne Gore zbog bespravnog lišenja slobode na zahtjev Rusije.
Mjesec prije toga, Crnu Goru je tužila Katarina Pindak za iznos od 1,17 miliona eura, za naknadu materijalne i nematerijalne štete i torture koju je doživjela, nakon što ju je crnogorska policija navodno spasila od trafikinga osumnjičene kriminalne grupe američkog državljanina Vitalija Grečina. Policija je u akciji sprovedenoj 31. oktobra tvrdila da je spasila 18 djevojaka (državljanki Ukrajine, Rusije i Izraela) iz luksuznog Hotela Ridžent u Porto Montenegru u Tivtu u kome je Grečin zakupio čitav sprat.
Policija i tužiteljka Ana Kalezić tvrde da su djevojke bile žrtve trafikinga. Pravna zastupnica osam djevojaka (uključujući i Pindak) je nedavno podnijela Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Tivtu krivičnu prijavu protiv NN lica zaposlenih u Upravi policije – Odjeljenje bezbjednosti Tivat zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja.
Policajci su, navodi se, prekoračili ovlašćenja i nehumano i ponižavajuće se odnosili prema djevojkama. Kao dokaz se navode izjave iz spisa Višeg državnog tužilaštva u Podgorici (Kti br. 149/23).
O ovom navodnom slučaju trafikinga ljudi, Monitor je već pisao. Suđenje je zakazano za 28. novembar u Višem sudu. Optuženi Grečin i dva državljanina Ukrajine i jedan Rusije u pritvoru su već više od godinu dana. Spisi predmeta u koje smo imali uvid, pokazuju da djevojke tvrde da su došle dobrovoljno na foto sesije za koje su naknadno dale pisani pristanak u za to predviđenim formularima . Kod svih su nađena putna dokumenta i znatne količine novca što je nesvakidašnji slučaj u trafikingu ljudi. Od 15 saslušanih, njih 10 je imalo ozbiljne primjedbe na policijsko ponašanje. U iskazima datim u novembru prošle i januaru i februaru ove godine, one opisuju ponašanje policije kao „grubo“, „užasno“ i „surovo“, i da su tretirane ne kao žrtve trafikinga već kao osumnjičene.
U tužbi Pindak navodi da je 26. oktobra 2023. došla u Crnu Goru na poziv prijatelja Grečina (inače kasting menadžera za rusko izdanje magazina Playboy) kog poznaje od ranije i kod koga je u Crnu Goru već dva puta dolazila u posjetu sa majkom. Pindak ističe da su je pretresali muški policajci, da je bila podvrgnuta nespavanju i uskraćivanju hrane i da je doživjela mentalni, emocionalni i fizički pritisak, najprije u hotelu a kasnije u stanici.
Navodi da su joj prijetili da će joj uzeti njen vlastiti novac ako ne potpiše da je žrtva trafikinga i da će biti optužena sa Grečinom i drugom trojicom optuženih. Jedan od njih je i Oleksandar Lisčinski, profesionalni fotograf koji je zajedno sa Grečinom radio za Playboy.
Pindak tvrdi da je policija unosila u zapisnik „ono što nije rekla“ i da ga je pod pritiskom potpisala – zaveden kao obavještenje prikupljeno od građana pod brojem 215/23-6152 od 31.okt.2023. Policija joj je oduzela 15 hiljada eura za šta je izdata potvrda od strane ovlaštenog službenika.
Sklonište u koje ju je policija odvela je navodno uskratilo bilo kakvo pružanje pomoći. Njena adokatica Milica Bojanić u tužbi tvrdi da su državni organi postupali „protivno odredbama Palermo protokola UN-a i Konvencije Savjeta Evrope o borbi protiv trgovine ljudima“, i da njenoj klijentkinji nisu pružili adekvatnu zaštitu, već su joj pričinili ogromnu štetu. Kada je napokon puštena iz skloništa, bila je prepuštena sebi i bez sredstava. Bila je primorana tražiti novac na zajam da bi mogla otići iz Crne Gore. Dio novca koji joj je oduzet je bio određen za liječenje i operaciju njene majke koja boluje od kancera. U „skloništu“ je ostavila pismo za državnog tužioca. Odgovor nije dobila niti je tužilaštvo kontaktiralo.
U tužbi se navodi da je zbog toga što je u Crnoj Gori ostala bez novčanih sredstava „doživjela da postane žrtva trafikinga u Danskoj, a što to nesporno nije bila u Crnoj Gori, i to isključivo zahvaljujući nezakonitim postupcima nadležnih organa CG“. Kao dokaz je priložen izvještaj Interpola Kraljevine Danske upućen Višem tužilaštvu u Podgorici, koji se nalazi u spisima Višeg suda (K.br.69/24). Pindak navodi da je materijalne štete pretrpjela 117 hiljada eura, što traži da joj se nadoknadi, i još milion eura za nematerijalnu štetu .
Ukoliko optužnica protiv Grečina i drugih doživi sudbinu Kalića i Šarića, nesumnjivo će stići novi milionski zahtjevi za odštetu.
Iznos koji Pelinjagra traži od Crne Gore za sada nije naveden. U izjavi za Monitor ona kaže da će sumu koju naplati donirati organizaciji za ljudska prava koja pomaže politički progonjenim ruskim državljanima koji se suočavaju sa deportacijom režima Vladimira Putina. „Otići će u dobru svrhu“, kaže.
Ona je uhapšena 22. jula ove godine na podgoričkom aerodromu na osnovu potjernice iz Moskve. U Podgoricu je doputovala iz Rima gdje je u avgustu 2023. godine dobila status međunarodne zaštite zajedno sa svojom maloljetnom ćerkom i suprugom. Za putovanja je koristila međunarodno priznatu putnu ispravu izdatu od italijanskih vlasti koji omogućavju apsolutnu slobodu kretanja i zaštitu shodno Konvenciji o zaštiti izbjeglica iz 1951. i Protokol iz 1967, čiji potpisnik je i Crna Gora. Status međunarodne zaštite koji obavezuje i Crnu Goru nije bio prepreka službenicima policije da joj stave lisice, niti sudu da joj odredi pritvor.
Trebalo je da prođe 18 dana, da Uprava policije i Nacionalni biro Interpola u Podgorici razjasne situaciju sa centralom Interpola u Lionu oko statusa potjernice (da ruski zahtjev nije u skladu sa statutom te organizacije) i da to jave Ministarstvu pravde, a oni onda Višem sudu. Poznato je da Rusija i druge totalitarne države često zloupotrebljavaju Interpolov sistem da pod lažnim optužbama hvataju političke disidente i kritičare. Viši sud je konačno konstatovao 7. avgusta da se obustavlja ekstradicioni proces zbog nepostojanja osnova. Za to vrijeme Pelinjagra je bila u spuškom zatvoru.
Član 33 Konvencije jasno zabranjuje Crnoj Gori da Pelinjagru „protjera ili vrati silom, na ma koji način to bilo, na granice teritorije gdje bi njen život ili sloboda bili ugroženi zbog … njenih političkih mišljenja”. Osim kršenja ove međunarodne konvencije, Pelinjagra tereti Crnu Goru i za tretman suprotan članu 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član 3. Konvencije UN protiv mučenja i drugog surovog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.
Koliko će državu koštati ovakvo ponašanje policijskih službenika i sudija odlučivaće sudija Osnovnog suda u Podgorici Dragan Babović.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
NJEGOŠ I NJEGOŠEVSKA CRNA GORA: U slavu mitova, (proto)tajkuna i podjela
Objavljeno prije
4 sedmicena
15 Novembra, 2024Njegošev stvaralački opus je bio i ostao predmetom sporenja, različitih tumačenja i direktnih političkih zloupotreba. Fiktivni događaji i likovi koji su u realnoj istoriji bili nešto sasvim drugo su postali dio zvaničnog političkog narativa države Srbije još od Ilije Garašanina
Treći put zaredom proslavlja se Njegošev dan i crnogorski praznik kulture. Skupština Crne Gore ga je decembra 2021. godine ustanovila kao državni praznik sa dva neradna dana – 13. i 14. novembar. Predsjednik Skupštine Andrija Mandić je, čestitajući praznik, istakao da je „Njegoš je ostavio neizbrisiv trag u duši i srcu našeg naroda, …i (da) gradeći modernu, prosperitetnu, pomirenu i stabilnu Crnu Goru, nikada ne zaboravimo njenu bogatu i slavnu istoriju“. Mandić je i ovaj praznik iskoristio da pozove na „zajednički bratski iskorak i da se ponovo podigne Njegoševa zavjetna kapela na Lovćenu“. Time bi kapela, uz „sadašnji spomenik kulture“ tj. Meštrovićev mauzolej, bila „mjera pomirenja i ozdravljenja Crne Gore“. Kapela je samo jedna od identitetskih agendi koju forsira navodno pomirljivi Mandić i blok partija (NSD-DNP-SNP) čija glava je zvanični Beograd.
Ovakve stavove odavno zagovaraju episkopi Srpske crkve (SPC), kao još jedna ruka beogradske vlasti i njenih službi. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je krajem jula 2022. godine rekao da će kapela na Lovćenu biti obnovljena „kad napravimo otklon od zle komunističke misli i od kulta ličnosti Josipa Broza i kad se očistimo od ustašluka, koji je zahvatio donekle Crnu Goru“. Mitropolit nije ulazio u detalje navodnog ustašluka. Ustvrdio je da je navodni direktni nalogodavac rušenja zavjetne kapele, koja je nekada krasila i crnogorski socijalistički grb, bio Josip Broz Tito.
Mitropolitu Joanikiju ne smeta rušenje Njegoševe kapele (djelimično oštećene austrougarskom granatom 1916.) posvećene Svetom Petru Cetinjskom od strane srbijanskih kolonijalnih vlasti 1925. godine. Tada je srpski kralj Aleksandar sagradio novu kapelu sa novim kamenom (iako je stara mogla da se obnovi) u čast rođenja svoga sina prijestolonasljednika Petra II Karađorđevića i posvetio je Sv. Đorđu umjesto Sv. Petru Cetinjskom. Srpski istoričar Vladimir Dedijer je 20. avgusta 1970. u Borbi napisao: „Aleksandrova zadužbina je oličenje uništenja državnosti Crne Gore posle 1918…i ujedno simbol uništenja nezavisnosti Crnogorske mitropolije…“. Kamen za Aleksandrovu kapelu je 1925. donesen iz Srbije – iz Venčaca kod Aranđelovca.
Iako je Njegošev pjesnički genije nesporan njegov stvaralački opus je bio i ostao predmetom sporenja, različitih tumačenja i direktnih političkih zloupotreba. Fiktivni događaji i likovi koji su u realnoj istoriji bili nešto sasvim drugo su postali dio zvaničnog političkog narativa države Srbije još od Ilije Garašanina. Navodna Istraga poturica, Kosovski zavjet i drugi mitovi služili su kao inspiracija i opravdanje za bezbroj nedjela i nesreća koje su zadesile jugoslavenske narode u zadnjih vijek i po.
Petar II Petrović Njegoš je od dolaska na crnogorski tron (i duhovni i svjetovni) krajem 1830. godine radio na zavođenju jake centralne vlasti i formiranju državnih institucija. Nepunu godinu kasnije se donose odluke o osnivanju Senata, Gvardije i Perjanika. Uvodi se i obavezno (u narodu nepopularno i onda i danas) plaćanje poreza. Vladika je uspio na teritoriji pod svojom svjetovnom kontrolom objediniti svu vlast. Svaki otpor je kršen bez milosti, pogotovo plemenskih glavara. Sa stvaranjem državne vlasti, kako navodi istoričar Dragutin Papović, polažu se i temelji tajkunizacije i kartelizacije Crne Gore čiji rodonačelnik je upravo bio Rade Tomov i dinastija Petrović – Njegoš. Novi glavarski sloj mu je bio bezrezervno odan. U zamjenu novi glavari i njihove porodice su dobili privilegije, monopole i „ugradnje“ kako se danas popularno zovu. Vladika Rade je držao distancu od direktnog prljanja. Na vrh državnog kartela postavio je svog brata – Pera Tomova Petrovića.
Pero je bio i predsjednik crnogorskog Senata. Crnogorski istoričar dr Mirčeta Ðurović navodi da je Pero Tomov od 1835. godine „imao posebna ovlašćenja za trgovinu sa inostranstvom, pa je preko njega išao najveći dio uvoza i izvoza“. Bio je glavni uvoznik žita za Crnu Goru. Od Njegoša je dobio i 50 hiljada forinti za trgovinu i zelenašenje. Prvi brat je na pozajmljeni novac uzimao kamatu od 100 odsto. Istoričar Jagoš Jovanović piše da je Pero sa bratom od strica, Ðorđijem Petrovićem, “sklapao posebne trgovačke ugovore sa trgovačkim kućama u Beču, Beogradu i Carigradu“ i da je stavio ruku na trgovinu solju i drugim strateškim proizvodima uvezenim iz Primorja i drugih krajeva. Dragutin Papović piše da je bogatstvo koje su „prvi crnogorski tajkuni“ uspjeli da steknu za kratko vrijeme bilo basnoslovno, imajuću u vidu siromaštvo ogromnog dijela stanovništva.
Prvi brat se sam hvalio kako je imao toliko novca da „za 10 godinah moji’em parama mogu u Crnoj Gori sud držati.“ Njegovi najbliži saradnici, serdari cucki i bajički su se takođe razmetali novcem i bahatim ponašanjem.
Njegoš se pobrinuo da monopolske privilegije dobiju i njegov otac Tomo Markov Petrović, i ujak, njeguški kapetan i komandant Gvardije Lazar Proroković. Prvi otac je posebno razvio kamatašenje i upisivao hipoteke nad zemljom svojih dužnika. Od prljavog novca je na Njegušima podigao svoju zadužbinu – crkvu Svetog Đorđa.
Prvi ujak i komandant ozloglašene Gvardije je bio još žešći. Austrijski kapetan i obavještajac Fridrih Orešković navodi u svojim memoarima da je Proroković „drski zlikovac, koji je sposoban za sve zločine i užase i koji je svoga vlastitog oca ubio u Crnoj Gori”.
Vladavina Njegoša i tajkunske klike oko njega je izazivala nezadovoljstvo stanovništva i žalbe na račun vlasti. Informacije o stanju u zemlji su došle do ruskog konzula u Dubrovniku Jeremije Gagića, koji je on proslijedio ruskoj vladi. Papović navodi da je zbog izvještaja o brojnim zloupotrebama Njegoš 1837. godine otputovao u Rusiju kako bi se opravdao pred ruskom vladom. Tamo je izjavio bezrezervnu odanost Rusiji, što je u situaciji trvenja sa Austro-Ugarskom bilo sasvim dovoljno Rusima da znaju da mogu računati na Njegoša. Nakon toga je Rusija zažmurila na njegove tajkune i nasilja koje su sprovodili. Sličnosti sa sadašnjim vremenima su očigledne.
Kada je Petar II umro 1851. godine ostavio je samo gotovine 100 hiljada forinti. Dragutin Papović navodi da se radilo o velikoj sumi jer je, za poređenje, Crna Gora ugovorom iz 1837. godine prodala manastir Maine sa cjelokupnim imanjem za 17 hiljada forinti.
Prethodnik mitropolita Joanikija, pokojni mitropolit Amfilohije Radović pokušao je otići dalje sa afirmacijom „njegoševskih vrijednosti“ i kanonizovati ga kao Lovćenskog tajnovidca 2013. godine. Pokušaj nije prošao na Saboru u Beogradu jer su pokojni patrijarh Irinej Gavrilović i srbijanska vlast zazirali od sve autonomnijeg Amfilohija.
Na nivou Mitropolije crnogorsko-primorske Njegoš je ipak prikazan kao Sveti mitropolit Petar Drugi Lovćenski Tajnovidac koji se praznuje 19.maja. Na prvoj ikoni, koja je 19. maja 2013. unesena u Cetinjski manastir, predstavljen je u arhijerejskim odeždama. U desnoj ruci drži lovćensku Crkvu Svetog Petra Cetinjskog, a u lijevoj svitak sa završnim (i jedinim) stihovima iz Luče mikrokozme posvećenim Hristu. Prvi hram posvećen Lovćenskom Tajnovidcu podignut je u Baru, u porti Hrama Svetog Vladimira. Tadašnji protojerej dr Velibor Džomić je objasnio da se mitropolit Amfilohije odlučio za taj čin kao izraz želje vjernika, odnosno naroda u Crnoj Gori koji Njegoša smatra svecem i zato je takav prijedlog poslat Saboru.
U memoarima iz 1838. godine Fridrih Orešković je na osnovu ličnog poznanstva naveo da je Njegoš pred njim izjavio „da bi još sjutra sunce obožavao kad bi mu to bilo od koristi“. Uopšte, „on nema bogzna kakvo mišljenje o religiji, oslanja se više na oružje nego na crkvene ceremonije, posjećuje crkvu u godini najviše dva puta“. Orešković navodi da je Njegoš jednom pozvao u rezidenciju dva glavara iz najuglednije porodice (kneza Kaluđerovića), koji su se protivili jednoj novini koju je on uveo u zemlji, i samovoljno, bez sudske presude, naredio da se pobiju.
Andrija Mandić i njemu slični često vole sebe nazivati tradicionalnim njegoševskim Crnogorcima i baštinicima njegoševske Crne Gore pozivajući se, isključivo, na njegovu veličanstvenu epsku poeziju. Demontaža korumpiranog i u kriminalu ogrezlog Đukanovićevog sistema su daleko od prioriteta ovog bloka. Njihov srbijanski gospodar baštini iste vrijednosti kao i prethodni vladar Crne Gore. Obojica se mogu sasvim slobodno pohvaliti da su nastavak „slavne i slobodarske istorije“ i navodnih „njegoševskih vrijednosti“.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
Izdvajamo
-
Stav3 sedmice
Ima li spasa za Plantaže
-
FOKUS4 sedmice
ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?
-
INTERVJU4 sedmice
DR DUŠKO LOPANDIĆ, PROFESOR EVROPSKOG PRAVA I PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE IZ BEOGRADA: Jedino predvidivo u Trampovoj budućoj politici je da je ona nepredvidiva
-
DRUŠTVO4 sedmice
KRIVIČNA PRIJAVA ZBOG FINANSIRANJA SREDNJIH VJERSKIH ŠKOLA: Sumnjiva raspodjela 4,9 miliona
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Iskorak
-
INTERVJU4 sedmice
TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Nedodgovorno se zapostavlja značaj pomirenja u regionu
-
Izdvojeno4 sedmice
NOVEMBAR PUN SLUŽBENIH PUTOVANJA U VLADINOM OFISU: Skupo, a ne vrijedi
-
HORIZONTI4 sedmice
NJEGOŠ I NJEGOŠEVSKA CRNA GORA: U slavu mitova, (proto)tajkuna i podjela