Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr VESNA PEŠIĆ: Kraj Tadićevog pozorišta

Objavljeno prije

na

U Srbiji je opet velika stranačka dinamika – sastavljanje nove vlade i razgovori predstavnika Stejt departmenta sa strančkim liderima. Šta možemo da očekujemo od te i takve dinamike razgovarali smo sa dr Vesnom Pešić, sociološkinjom i političarkom „alternative”, koja pokušava da pokaže javnosti koji su mogući pravci izlaska iz političke i sveopšte krize, a čija je knjiga Divlje društvo- kako smo stigli dovde ovih dana izašla iz štampe u izdanju Peščanika. MONITOR: Da li je stvaranjem okolnosti da Ivica Dačić bude mandatar nove vlade Srbije pobijedio jedan od dva „pogleda na prošlost” nakon 2000, o kojima govorite u jednom tekstu Vaše nove knjige?
PEŠIĆ: Ako mislite na dva suprotstavljena pogleda na prošlost, ali i na budućnost, koju su reprezentovali poslije 5. oktobra Đinđić i Koštunica, onda smo mi danas ostali u kontinuitetu sa prološću koja je zbog toga deo naše sadašnjosti. Tu svakako spada i ono nepotrebno pomirenje Tadića sa Dačićem, kojim je hteo da zatvori pitanje loše prošlosti. Tadić je uveo u politiku nekakav iluzionistički pristup, da je život samo dobra predstava, pozorište u kome se očekuju glumačke sposobnosti. Sve sa svačim može da se kombinuje, nema bitnih razlika između političkih pozicija, konflikti su nepoželjni, može i Draža i Tito i Evropa i Kosovo… Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane. Taj manirizam, prisluškivati šta narod voli da čuje, a nemati sopstvene političke ideje, nego glumatati politiku, vladati preko korupcije i ucena, to Tadić nije nasledio ni od Koštunice ni od Đinđića, to je njegov lični „doprinos”. To je shvtanje da je za Srbiju najbolje da stoji u mestu, da se tu i tamo ponešto pomeri, unapred ili unazad svejedno. Priča o kontinuitetu je danas priča o nečinjenju, a ne o ubeđenjima i jasnoj politici. Mi smo s Tadićem živeli u pozorištu. Ono je sada zatvoreno jer na blagajni nema ni dinara. Srbija je među poslednjim i najzaostalijim zemljama u Evropi, korupcija je nepodnošljiva, sve su institucije minirane i predstava je morala da se prekine – na zahtev publike. Koliko je u tome kontinuiteta sa 90-im, a koliko neposobnosti i intertnosti, a i tajkunizacije DS, treba tek raspraviti.

MONITOR: Dačić kaže da „Srbiju neće vraćati u 90-te”, a Vučić, preko čijeg ministarstva za informisanje je predložen pogromaški zakon 1998, najavljuje da će odmah preko skupštinske većine tražiti da se postojeći, takođe sporan Zakon o informisanju, stavi van snage. Šta to oni rade?
PEŠIĆ: Dačić tu deluje neubedljivo. Imao je nekoliko konradiktornih izjava, jedna je bila da se konačno poništava Peti oktobar, pa onda ona jeziva himna one zastrašujuće Žandarmerije, od koje je morao da se ograđuje, a ipak se pisac himne – šef Žandarmerije, nije ni pomerio ni kaznio zbog „himne” od koje smo crveneli do ušiju. Čemu takva Žandarmerija koja je veoma slična Crvenim beretkama po stilu i izgledu, naslednica Legijine superpolicijske formacije koja je bila jača od vojske. On je izjavio da će Srbija poslati policijske snage na Kosovo, a onda je i to morao da ispravlja, i sve tako, kao da to šta će on reći zavisi od trenutne inspiracije. Najviše zabrinjava njegovo trčanje u Rusiju, jednom na dva dana, jednom na četiri, ne znamo šta je tamo tražio, ali je bilo smešno kada su njegove partijske kolege javnost uveravale „kako odlasci u Moskvu nemaju veze s pravljenjem vlade”. Malo morgen nemaju! Srbija je već preterano zaljubljena u Rusiju i Putina, pa ako se ljubav intenzivira, može se dogodidi da nas EU i SAD otpišu.

Vučić će, verujem, nastojati da se zaboravi njegova loša prošlost sa Miloševićevim zakonom o informisanju. Verujem da će se potruditi, jer je on od svih političara iz 90-ih, sa one crne strane barikade, najviše napredovao. A mediji u Srbiji su u kritičnom stanju, a i to kao posledica vladavine naših, demokratskih snaga, koje su se i na tom planu teško izbrukale. Između ostalog, i zato su izgubili izbore.

MONITOR: Dio srpskih medija ovih dana prenosi svoje izvore „iz briselskih krugova” da prema Dačiću vlada i dalje veliko nepovjerenje Zapada. Imate li Vi neke informacije u vezi sa tim ?
PEŠIĆ: Imam utisak da se stranci nisu mnogo mešali, sem kad je u pitanju odnos sa Rusijom. Ukoliko bi Srbija, sada praznog budžeta, popunjavala deficit prodajom EPS i Telekoma Rusiji, to ne bi naišlo na dobar prijem u SAD i EU. U EPS dosta su uložili Nemci odmah posle 5. oktobra, pa bi igranje s potpunom energetskom zavisnošću Srbije od Rusije, a već smo zavisni od njihovog gasa i nafte, možda prešlo njihove crvene linije. A već nam Rusi, navnodno, čuvaju Kosovo, što je za Zapad dovoljno iritanatno. Mislim da će te stvari biti jasno predočene Dačiću, a i konzekvencije do kojih bi došlo ako bi mu se učinilo da nije mnogo važno šta SAD i EU sugerišu. Najveća je opasnost da nam važni igrači opet okrenu leđa, a ta tendecija postoji, ne samo zbog nove vlade, već mnogo više zbog toga što i oni tamo gledaju da se što više oslobode finansijskih obaveza, jer ih već dovoljno imaju. Čula sam uveravanja da neće biti prodaje EPS, ali još nisam čula uveravanje da nam se neće vratiti Mira Marković i njen sin.

MONITOR: Ivica Dačić je kao ministar unutrašnjih poslova bio „rado viđen gost” u Vašingtonu, posebno nakon saradnje sa američkim bezbjednosnim službama u vezi sa kokainskom aferom „Balkanski ratnik”. Da li će mu te zasluge biti uračunate u „grejs period” premijerskog mandata?
PEŠIĆ: Koliko sam ja pratila njegovo kretanje u SAD, on je bio priman na dosta niskom nivou, odlazio je dva puta na molitveni doručak, koji je u privatnoj organizaciji, a ne znam zašto bi on dobio nekakvu slavu oko Šarića, kada je celu stvar otkrila američka DEA. Oko njegove uloge prvog policijaca bilo je mnogo marketinga, a ja mislim da on često pojma nije imao šta se tu dešava. On se više slikao nego što je rukovodio poslovima u policiji. Borba protiv kriminala je preuveličana, a protiv korupcije uopšte je nije ni bilo. Naprotiv, i on i Tadić, napravili su nekažnjivu kliku. Partokratija je metastazirala za ove četiri godine, a ona je glavni uzrok sistemske korupcije.

MONITOR: Izgleda kao da je Dačić vješto „izradio” demokrate i Borisa Tadića?
PEŠIĆ: Ne mislim da je Dačić izradio lakoverne demokrate, nego su oni bili u totalnom autu jer su hteli da zadrže Tadića kao mandatara, a to prosto ne može. I u politici postoje neka pravila, kad izgubiš izbore, nema skakanja na novu i višu funkciju, kao da ništa nije bilo. Pošto su Tadića nametnuli kao mandatara, oni nisu imali otvorene mogućnosti da prate šta se dešava, a još manje su bili u stanju da otkače gubitnika i ponude nekog drugog kandidata za mandatara, koji se ne bi mogao odbiti. Nadam se da će demokrate razmilisti o svemu šta su činili i zašto su izbore izgubili, na miru, u opoziciji. Građani su pokazali da oni koji prave katastrofe, neće proći nekažnjeno. Ja to smatram napretkom.

Od 5. oktobra do danas na vlasti je bilo ono „najbolje što imamo”, sve iz tzv. demokratskog tabora, ako je to ono najbolje, onda je Srbija u velikom problemu. Zaostala društva, kao što je naše, ne stvaraju lako nove alternative, i onda dolazi povratak unazad, jer su se ovi na vlasti obrukali, a u opoziciji su ostale „stare snage”. Tadić je morao da ode, jer bi s njim bilo još gore. Mentalno bismo se totalno iscrpli. Ovako je otvorena mogućnost da se „stari” poprave i osveste, a demokrate preispitaju i nauče na grešakama.

MONITOR: Lideri zemalja iz regiona pokazali su veliku uzdržanost nakon promjena u Srbiji. Nakon povjeravanja mandata za sastav vlade Ivici Dačiću, u Hrvatskoj je bilo komentara da „fašisti” dolaze na vlast. Da li se radi o ozbiljnijem zaoštravanje odnosa?
PEŠIĆ: Mislim da su mogli malo da sačekaju sa reakcijama. Videli ste da posle početnih grešaka, koje su posledica toga što Nikolić nije bio vičan političkoj korektnosti, nije više bilo sličnih situacija. To se uči. Kad pitaš običnog Srbina na ulici čiji je bio grad Vukovar, pa oni bi u 99 posto slučajeva rekli da je to bio većinsko srpski grad i da ga je JNA oslobađala od ustaša. Nisu valjda gledali one tenkove koji su iz Beograda išli u Vukovar da spasavaju hrvatski grad! Problem je, i to se sada jasno vidi, što se gotovo nijedna zabluda iz naše prošlosti nije razoktrila i odbacila, nego brojne takve zablude sada ulaze i u udžbenike, pa se onda čudimo kako to da su i mlade generacije nacionalističke.

Crna Gora je ispravno uradila što se uzdržala od komentara, jer regionalni odnosi još vise o koncu, pa je bolje nešto i prećutati nego reći koju više nego što treba. Dodika ne treba pominjati u ovom kontekstu, jer RS nije država, i zna se da će on sarađivati s bilo kojom vlašću u Srbiji. Na šta bi on mogao da se žali, nije valjda na to što je Nikolić rekao da nije bilo genocida u Srebrenici. Bošnjaci su se držali prilično odmereno, i to je dobro, jer ja mislim da je najvažnije s Federacijom popraviti odnose.

MONITOR: Međunarodna upravljačka grupa za Kosovo odlučila je da u septembru proglasi kraj nadgledane nezavisnosti. Šta se tu može očekivati u reakcijama nove vlasti u Beogradu?
PEŠIĆ: Ne očekujem da će ova vlada voditi ka rešenju kosovskog problema, baš kao što ni prethodna nije ništa uradila. Ovde se još ne shvata da je Kosovo druga država, eto, više neće biti nadzirana nezavisnost, nego puna suverenost. Volela bih da me neko prijatno iznenadi i pogura taj stari problem, koji je nerešiv, sve dok Srbi ne shvate da je Kosovo odavno izgubljeno.

I od prethodne i od ove vlade se traži da prihvate da u realnosti ta država postoji, ali ne moraju formalno da je priznaju. To bi bio veliki korak napred od sadašnjeg zakucavanja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo