Povežite se sa nama

INTERVJU

PROFESOR SVETOZAR JOVIĆEVIĆ: Samo nas promjene vode u Evropu

Objavljeno prije

na

Očigledno se vlast žuri i očigledno da za to postoje veoma krupni razlozi, kaže za Monitor profesor Svetozar Jovićević, komentarišući najave da bi redovni parlamentarni izbori mogli biti održani krajem septembra.

 

JOVIĆEVIĆ: Niko bolje od njih ne zna koliko je socijalno-ekonomska situacija dramatična i koliko ona još može eskalirati nakon ljetnje pauze i očekivanog priliva novca tokom tursitičke sezone. Realno je, takođe, da u skoroj budućnosti prispiju na naplatu nove garancije koje je Vlada dala KAP-u. Zato bi se u dogledno vrijeme mogao pojaviti i problem isplate plata i penzija iz državnog budžeta. Sem toga, za vlast su ovi izbori od ključnog značaja jer vjeruju da će još jedan četvorogodišnji mandat prekriti zaboravom sve ono što je činjeno svih ovih 20 godina. Sve to bi moglo pokolebati stabilno biračko tijelo koje DPS ima, tako da je razumljiva njihova žurba.

MONITOR: Da li su razlozi za žurbu samo ekonomske prirode?
JOVIĆEVIĆ: Ne. Čini mi se da se vlast u zadnje vrijeme mnogo oslanja na tzv. suverenističko biračko tijelo koje se nakon 2006. godine utopilo u samozadovoljstvu i poistovjetilo državu sa vlašću. Tako je propuštena istorijska prilika da se, nakon dobijanja države, insistira da Crna Gora postane prava, odnosno pravna država. Tu prije svega mislim na taj intelektualni, ma šta se pod tim podrazumijevalo, sloj suverenističkog biračkog tijela. Neki su to učinili iz državničkog entuzijazma i iskrene odanosti crnogorskoj državi ali, bojim se, veći dio zbog toga što je na ovaj ili onaj način to uspio da materijalizuje.

Tako se onaj dio suverenista koji su zadržali ili pojačali kritičku notu prema vlasti, u želji da Crnu Goru učine boljom državom, našao u apsurdnoj situaciji: sada su se ti mediji i ti pojedinci, kojima držim da i sam pripadam, našli na udaru ne samo vlasti nego i svojih dojučerašnjih saboraca. Čini mi se, čak, da je to danas teže podnošljivo nego što je bilo u vrijeme velikosrpskog šovinizma, kada su ti isti ljudi bili pod udarom, opet, ove iste vlasti i njenih saveznika iz tog doba.

Siguran sam da ljudi koji šalju te svoje otrovne strijele dobro znaju kako njihove mete nijesu promijenile odnos prema državi. Zato sam više sklon tumačenju da oni u medijima i ljudima koje napadaju vide nepoželjno ogledalo koje svjedoči o tragičnosti njihovog izbora. Pa pokušavaju da ga razbiju.

Dakle, koliko ja mogu da uočim, u tom dijelu biračkog tijela dolazi do osvješćivanja i počinju da se čuju dosta kritički tonovi prema vlasti. I to može da eskalira. Kod ovolikog broja više nego očiglednih afera koje niko nije izmislio nego ih je vlast sama skrivila i proizvela, kod ljudi dolazi do stvaranja distance prema vlastima. Zato je moguće da vlast što skorijim izborima želi da preduprijedi jačanje takvih osjećanja.

MONITOR: Crna Gora je dobila datum početka pregovora za priključenje EU. Šta se time mijenja?
JOVIĆEVIĆ: Mislim da se Crna Gora, sticajem okolnosti, našla u poziciji da joj se mnogo šta gleda kroz prste. Prosto, Brisel pokušava da održi utisak da neće dići ruke od Balkana. I Crna Gora tu dobro dođe. To nas dovodi do podrške koja, ponekad, izgleda licemjerno praćena pohvalama za koje svi znamo da nijesu tačne.

Naravno, vlast to koristi i na tim pohvalama gradi poziciju ,,lidera u regionu”. Početkom pregovora to bi se moglo promijeniti. Pretpostavljam da će sada biti manje dipomatskih rukavica a više konkretnih zahtjeva i primjedbi.

Treba, ipak, razbiti zabludu da će se dobijanjem datuma otvaranja pregovora riješiti naši problemi, da će se raščistiti kriminalna scena i mutljavina koja je ovladala Crnom Gorom. To niko neće učiniti umjesto nas. A ja vjerujem da je preduslov za promjene u Crnoj Gori promjena vlasti. Sve drugo je čisto zavaravanje. Ako ne dođe do promjene vlasti, naše će se integracije pretvoriti u jedan mučan proces odugovlačenja, pritiskanja, podvaljivanja koji bi se mnogima mogao smučiti. Da zaključim, ključ je u našoj spremnosti da mijenjamo vlast i institucije.

MONITOR: Kakva je u svemu tome pozicija opozicije?
JOVIĆEVIĆ: U toj opoziciji se nije izgradio jedan antirežimski front koji je u stanju da predstavi sebe kao ubjedljivu alternativu. Taj opozicioni front nije imao mnogo šanse, ali ni pružene prilike nije valjano iskoristio.

Tu imate vrlo oštrih kritičara vlasti, iskrenih kritičara koji to često čine retorikom koja ljude prije plaši nego što ih privlači. A nekad to čine prebrzo, ishitreno, nedovoljno dokumentovano… Nakon toga im se ne vjeruje ni kada su apsolutno u pravu. Na drugoj strani imamo najveću opozicionu partiju koja se zadugo predstavljala kao mogući stožer antirežimskog okupljanja, ali je pažljiv posmatrač mogao da vidi da je ona cijelo vrijeme bila protiv jedinstvenog fronta.

Ja im to nikad nijesam zamjerao. Stvar je svake partije da procijeni šta je za nju najbolje. Ali je ta ,,neodlučnost” ono što sam ja zamjerao SNP-u. Danas jedno, sjutra drugo. Konačno nam je ovih dana jedan od čelnika te partije (misli se na Aleksandra Damjanovića – prim. Monitora) saopštio da će SNP na izbore ići samostalno. I to, ukoliko je tačno, treba prihvatiti kao činjenicu. Ne bi valjalo da ostatak opozicije o tome govori uz optužbe i teške riječi. Takvu odluku treba primiti k znanju i ići dalje.

Mislim, ipak, da će SNP izgubiti kod birača zbog toga što će joj se pripisati da je onemogućila širi opozicioni front. I tu neće mnogo pomoći izjave Aleksandra Damjanovića kojima optužuje sve i svakoga – vlast, opoziciju, medijske tajkune, nevladine organizacije i mikrokreditne institucije da su se urotili protiv njega i njegove partije – ,,jedinih alternativa ovoj vlasti”. To izgleda i zvuči groteskno.

MONITOR: Postoji li uopšte dilema – bojkot ili izlazak na izbore, koje će raspisati, organizovati, finansirati i na kraju prebrojati glasove vlast koja traje skoro 70 godina unazad?
JOVIĆEVIĆ: Opozicija je odavno morala da razriješi pitanje: bojkot ili izlazak na izbore po ovim pravilima. Postoje dobre i loše strane svake alternative. Naravno da je bojkot rizičan potez. Ipak, koliko god da je to nešto što ja u političkom životu nikada nisam favorizovao, čini se da je situacija odavno zrela da se kaže dosta je, ne može više ovako! Ali to mora da se učini jedinstveno. Drugačije ne može.

Vidimo, ujedno, da je vlast krajnje zabrinuto reagovala na samo pominjanje mogućnosti bojkota. Vidjelo se to, kako iz reakcija ljudi iz vlasti tako i zbog brzine kojom su pojedini pripadnici opozicije odbacili tu ideju priskačući im u pomoć. Vlast je, dakle, bila ozbiljno zabrinuta. Nažalost, vidimo da nijesu morali dugo da brinu.

MONITOR: Koliko mogu biti fer izbori organizovani prije nego što glasači dobiju makar elementarne informacije o aferi Telekom, aferi finansiranja DPS-a ili prirodi odnosa između onih koji su dali garancije CEAC-u i onih koji su potrošili taj novac…?
JOVIĆEVIĆ: Sve su to bili razlozi da se kaže – e, sad je dosta. Svaka od tih afera bi bila dovoljan razlog za bojkot. A da vas podsjetim na još jednu – aferu kupovine ličnih karata u izbornom procesu. U svakoj, iole demokratskoj zemlji, institucije takve pojave moraju istjerati do kraja. Bez toga nema izborne utakmice. Pogledajte primjer Rumunije koja je u Evropi primjer zemlje kojom je zavladala korupcija. U takvoj zemlji je nekadašnji premijer, inače veoma ugledna ličnost, pokušao samoubistvo nakon što je osuđen za zloupotrebu fondova koje je koristio u nekoj izbornoj kampanji. Kod nas, nažalost, takve pojave ne izazivaju bilo kakvu rekaciju.

MONITOR: Da li ,,reinkarnacija” priče o kapeli na Lovćenu najavljuje novi izborni obračun na platformi nacionalnih različitosti i identitetskih pitanja?
JOVIĆEVIĆ: Dvije su tu stvari bitne. Prvo ono što je, valjda, mnogima odavno jasno: SPC i ova vlast priskaču jedna drugoj u pomoć kad god kome zatreba. Zato nije srušena i neće biti srušena crkva na Rumiji, zato je sada aktuelizovana priča o kapeli, a ja očekujem nove napade koji će doći uoči izbora – ili iz crkve ili iz drugih velikosrpskih krugova, da bi vlast još jednom dobila priliku da štiti i spašava državu i naciju.

Druga je stvar to što su ti metodi već toliko potrošeni i izlizani da tu nema više ni mrva mašte. Iste teme i priče se recikliraju poslije 20 ili 40 godina. I to je, na neki način, dokaz da se vlast umorila i potrošila. Zato mislim da u tako nešto može povjerovati, i na takve priče nasjesti, samo neko totalno politički nepismen i naivan.

Protesti – vrline i mane

Organizatori protesta su pokazali ličnu hrabrost, mnogo su doprinijeli osvješćivanju ljudi i otvorili čitav niz afera, gdje su često uradili puno više od nadležnih institucija.

Ipak, postoji pitanje da li je odluka o organizovanju uličnih protesta bila dobra. Posebno zbog toga što se od početka nastojala napraviti distanca između onoga što su nevladin sektor i sindikat sa jedne i političkih partija sa druge strane. Mislim da tu simbiozu zajedničkih interesa nije trebalo izbjegavati. Kao što nije trebalo bježati ni od toga da zahtjevi prema vladi – da radi bolje i prestane sa zloupotrebama – jesu politički.

Naravno, slijedile su optužbe da se vlast želi osvojiti na ulici. Ali, ako vi legalnim sredstvima i instutiucijama ne možete da ostvarite nikakvu promjenu ili bar suočavanje sa nečim što je očigledna zloupotreba vlasti, šta vam onda preostaje? Tako da, koliko god ja zbog svojih godina ili statusa imam rezerve prema uličnim protestima, mislim da su u njima učešće trebali uzeti svi opozicioni subjekti – politički i nepolitički. Posebno zato što nečinjenje institucija i odsustvo volje da se nagomilani problemi rješavaju, daje građanima za pravo da se za pravdu bore i na ulici, metodom koja nije dobra ali je jedina moguća.

Uprkos tome što zaista odajem priznaje djelovanju MANS-a, mislim da su u nekim aktivnostima vezanim za proteste unijeli populističku notu i sebe doveli u situaciju da se predstavljaju kao vrhovni arbitar. To nije dobro. Primjera radi, čitaoci Monitora će vidjeti moj stav o SNP-u i šefu njihovog poslaničkog kluba. Ali to ne znači da sa odobravanjem gledam na paradiranje ispred sjedišta te partije.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo