Očigledno se vlast žuri i očigledno da za to postoje veoma krupni razlozi, kaže za Monitor profesor Svetozar Jovićević, komentarišući najave da bi redovni parlamentarni izbori mogli biti održani krajem septembra.
JOVIĆEVIĆ: Niko bolje od njih ne zna koliko je socijalno-ekonomska situacija dramatična i koliko ona još može eskalirati nakon ljetnje pauze i očekivanog priliva novca tokom tursitičke sezone. Realno je, takođe, da u skoroj budućnosti prispiju na naplatu nove garancije koje je Vlada dala KAP-u. Zato bi se u dogledno vrijeme mogao pojaviti i problem isplate plata i penzija iz državnog budžeta. Sem toga, za vlast su ovi izbori od ključnog značaja jer vjeruju da će još jedan četvorogodišnji mandat prekriti zaboravom sve ono što je činjeno svih ovih 20 godina. Sve to bi moglo pokolebati stabilno biračko tijelo koje DPS ima, tako da je razumljiva njihova žurba.
MONITOR: Da li su razlozi za žurbu samo ekonomske prirode?
JOVIĆEVIĆ: Ne. Čini mi se da se vlast u zadnje vrijeme mnogo oslanja na tzv. suverenističko biračko tijelo koje se nakon 2006. godine utopilo u samozadovoljstvu i poistovjetilo državu sa vlašću. Tako je propuštena istorijska prilika da se, nakon dobijanja države, insistira da Crna Gora postane prava, odnosno pravna država. Tu prije svega mislim na taj intelektualni, ma šta se pod tim podrazumijevalo, sloj suverenističkog biračkog tijela. Neki su to učinili iz državničkog entuzijazma i iskrene odanosti crnogorskoj državi ali, bojim se, veći dio zbog toga što je na ovaj ili onaj način to uspio da materijalizuje.
Tako se onaj dio suverenista koji su zadržali ili pojačali kritičku notu prema vlasti, u želji da Crnu Goru učine boljom državom, našao u apsurdnoj situaciji: sada su se ti mediji i ti pojedinci, kojima držim da i sam pripadam, našli na udaru ne samo vlasti nego i svojih dojučerašnjih saboraca. Čini mi se, čak, da je to danas teže podnošljivo nego što je bilo u vrijeme velikosrpskog šovinizma, kada su ti isti ljudi bili pod udarom, opet, ove iste vlasti i njenih saveznika iz tog doba.
Siguran sam da ljudi koji šalju te svoje otrovne strijele dobro znaju kako njihove mete nijesu promijenile odnos prema državi. Zato sam više sklon tumačenju da oni u medijima i ljudima koje napadaju vide nepoželjno ogledalo koje svjedoči o tragičnosti njihovog izbora. Pa pokušavaju da ga razbiju.
Dakle, koliko ja mogu da uočim, u tom dijelu biračkog tijela dolazi do osvješćivanja i počinju da se čuju dosta kritički tonovi prema vlasti. I to može da eskalira. Kod ovolikog broja više nego očiglednih afera koje niko nije izmislio nego ih je vlast sama skrivila i proizvela, kod ljudi dolazi do stvaranja distance prema vlastima. Zato je moguće da vlast što skorijim izborima želi da preduprijedi jačanje takvih osjećanja.
MONITOR: Crna Gora je dobila datum početka pregovora za priključenje EU. Šta se time mijenja?
JOVIĆEVIĆ: Mislim da se Crna Gora, sticajem okolnosti, našla u poziciji da joj se mnogo šta gleda kroz prste. Prosto, Brisel pokušava da održi utisak da neće dići ruke od Balkana. I Crna Gora tu dobro dođe. To nas dovodi do podrške koja, ponekad, izgleda licemjerno praćena pohvalama za koje svi znamo da nijesu tačne.
Naravno, vlast to koristi i na tim pohvalama gradi poziciju ,,lidera u regionu”. Početkom pregovora to bi se moglo promijeniti. Pretpostavljam da će sada biti manje dipomatskih rukavica a više konkretnih zahtjeva i primjedbi.
Treba, ipak, razbiti zabludu da će se dobijanjem datuma otvaranja pregovora riješiti naši problemi, da će se raščistiti kriminalna scena i mutljavina koja je ovladala Crnom Gorom. To niko neće učiniti umjesto nas. A ja vjerujem da je preduslov za promjene u Crnoj Gori promjena vlasti. Sve drugo je čisto zavaravanje. Ako ne dođe do promjene vlasti, naše će se integracije pretvoriti u jedan mučan proces odugovlačenja, pritiskanja, podvaljivanja koji bi se mnogima mogao smučiti. Da zaključim, ključ je u našoj spremnosti da mijenjamo vlast i institucije.
MONITOR: Kakva je u svemu tome pozicija opozicije?
JOVIĆEVIĆ: U toj opoziciji se nije izgradio jedan antirežimski front koji je u stanju da predstavi sebe kao ubjedljivu alternativu. Taj opozicioni front nije imao mnogo šanse, ali ni pružene prilike nije valjano iskoristio.
Tu imate vrlo oštrih kritičara vlasti, iskrenih kritičara koji to često čine retorikom koja ljude prije plaši nego što ih privlači. A nekad to čine prebrzo, ishitreno, nedovoljno dokumentovano… Nakon toga im se ne vjeruje ni kada su apsolutno u pravu. Na drugoj strani imamo najveću opozicionu partiju koja se zadugo predstavljala kao mogući stožer antirežimskog okupljanja, ali je pažljiv posmatrač mogao da vidi da je ona cijelo vrijeme bila protiv jedinstvenog fronta.
Ja im to nikad nijesam zamjerao. Stvar je svake partije da procijeni šta je za nju najbolje. Ali je ta ,,neodlučnost” ono što sam ja zamjerao SNP-u. Danas jedno, sjutra drugo. Konačno nam je ovih dana jedan od čelnika te partije (misli se na Aleksandra Damjanovića – prim. Monitora) saopštio da će SNP na izbore ići samostalno. I to, ukoliko je tačno, treba prihvatiti kao činjenicu. Ne bi valjalo da ostatak opozicije o tome govori uz optužbe i teške riječi. Takvu odluku treba primiti k znanju i ići dalje.
Mislim, ipak, da će SNP izgubiti kod birača zbog toga što će joj se pripisati da je onemogućila širi opozicioni front. I tu neće mnogo pomoći izjave Aleksandra Damjanovića kojima optužuje sve i svakoga – vlast, opoziciju, medijske tajkune, nevladine organizacije i mikrokreditne institucije da su se urotili protiv njega i njegove partije – ,,jedinih alternativa ovoj vlasti”. To izgleda i zvuči groteskno.
MONITOR: Postoji li uopšte dilema – bojkot ili izlazak na izbore, koje će raspisati, organizovati, finansirati i na kraju prebrojati glasove vlast koja traje skoro 70 godina unazad?
JOVIĆEVIĆ: Opozicija je odavno morala da razriješi pitanje: bojkot ili izlazak na izbore po ovim pravilima. Postoje dobre i loše strane svake alternative. Naravno da je bojkot rizičan potez. Ipak, koliko god da je to nešto što ja u političkom životu nikada nisam favorizovao, čini se da je situacija odavno zrela da se kaže dosta je, ne može više ovako! Ali to mora da se učini jedinstveno. Drugačije ne može.
Vidimo, ujedno, da je vlast krajnje zabrinuto reagovala na samo pominjanje mogućnosti bojkota. Vidjelo se to, kako iz reakcija ljudi iz vlasti tako i zbog brzine kojom su pojedini pripadnici opozicije odbacili tu ideju priskačući im u pomoć. Vlast je, dakle, bila ozbiljno zabrinuta. Nažalost, vidimo da nijesu morali dugo da brinu.
MONITOR: Koliko mogu biti fer izbori organizovani prije nego što glasači dobiju makar elementarne informacije o aferi Telekom, aferi finansiranja DPS-a ili prirodi odnosa između onih koji su dali garancije CEAC-u i onih koji su potrošili taj novac…?
JOVIĆEVIĆ: Sve su to bili razlozi da se kaže – e, sad je dosta. Svaka od tih afera bi bila dovoljan razlog za bojkot. A da vas podsjetim na još jednu – aferu kupovine ličnih karata u izbornom procesu. U svakoj, iole demokratskoj zemlji, institucije takve pojave moraju istjerati do kraja. Bez toga nema izborne utakmice. Pogledajte primjer Rumunije koja je u Evropi primjer zemlje kojom je zavladala korupcija. U takvoj zemlji je nekadašnji premijer, inače veoma ugledna ličnost, pokušao samoubistvo nakon što je osuđen za zloupotrebu fondova koje je koristio u nekoj izbornoj kampanji. Kod nas, nažalost, takve pojave ne izazivaju bilo kakvu rekaciju.
MONITOR: Da li ,,reinkarnacija” priče o kapeli na Lovćenu najavljuje novi izborni obračun na platformi nacionalnih različitosti i identitetskih pitanja?
JOVIĆEVIĆ: Dvije su tu stvari bitne. Prvo ono što je, valjda, mnogima odavno jasno: SPC i ova vlast priskaču jedna drugoj u pomoć kad god kome zatreba. Zato nije srušena i neće biti srušena crkva na Rumiji, zato je sada aktuelizovana priča o kapeli, a ja očekujem nove napade koji će doći uoči izbora – ili iz crkve ili iz drugih velikosrpskih krugova, da bi vlast još jednom dobila priliku da štiti i spašava državu i naciju.
Druga je stvar to što su ti metodi već toliko potrošeni i izlizani da tu nema više ni mrva mašte. Iste teme i priče se recikliraju poslije 20 ili 40 godina. I to je, na neki način, dokaz da se vlast umorila i potrošila. Zato mislim da u tako nešto može povjerovati, i na takve priče nasjesti, samo neko totalno politički nepismen i naivan.
Protesti – vrline i mane
Organizatori protesta su pokazali ličnu hrabrost, mnogo su doprinijeli osvješćivanju ljudi i otvorili čitav niz afera, gdje su često uradili puno više od nadležnih institucija.
Ipak, postoji pitanje da li je odluka o organizovanju uličnih protesta bila dobra. Posebno zbog toga što se od početka nastojala napraviti distanca između onoga što su nevladin sektor i sindikat sa jedne i političkih partija sa druge strane. Mislim da tu simbiozu zajedničkih interesa nije trebalo izbjegavati. Kao što nije trebalo bježati ni od toga da zahtjevi prema vladi – da radi bolje i prestane sa zloupotrebama – jesu politički.
Naravno, slijedile su optužbe da se vlast želi osvojiti na ulici. Ali, ako vi legalnim sredstvima i instutiucijama ne možete da ostvarite nikakvu promjenu ili bar suočavanje sa nečim što je očigledna zloupotreba vlasti, šta vam onda preostaje? Tako da, koliko god ja zbog svojih godina ili statusa imam rezerve prema uličnim protestima, mislim da su u njima učešće trebali uzeti svi opozicioni subjekti – politički i nepolitički. Posebno zato što nečinjenje institucija i odsustvo volje da se nagomilani problemi rješavaju, daje građanima za pravo da se za pravdu bore i na ulici, metodom koja nije dobra ali je jedina moguća.
Uprkos tome što zaista odajem priznaje djelovanju MANS-a, mislim da su u nekim aktivnostima vezanim za proteste unijeli populističku notu i sebe doveli u situaciju da se predstavljaju kao vrhovni arbitar. To nije dobro. Primjera radi, čitaoci Monitora će vidjeti moj stav o SNP-u i šefu njihovog poslaničkog kluba. Ali to ne znači da sa odobravanjem gledam na paradiranje ispred sjedišta te partije.
Zoran RADULOVIĆ